Irfan Horozović – STUHA

Na fotografiji se vidi olujno nebo iznad Gornjeg Šehera. Fotografija je vrlo stara, vjerojatno sa samog početka stoljeća. Kroz smeđi pljusak doteturao je pred večernje svratište stari fijaker, u koji je upregnut izmoren bijelac, sav iskrivljen, migoljeći se lijevo–desno, kao da će na taj način izbjeći jarosnim nasrtajima oluje i hladnih kapi. Zastao je za trenutak i iz njega iskoči mlad čovjek s liječničkom torbom. Fijaker, zanoseći se, nastavi put.

Mladić je bio rodom iz Češke. U ove krajeve došao je s austrijskim trupama, kao vojni ljekar. Ne bi ni sam mogao objasniti kako to da je ovdje ostao. Dogodilo se. Činilo se da svi skupa započinju novi život, a istovremeno bilo je toliko tajanstvenog, nepoznatog, da se budio s radoznalošću, pitajući se kakvo će mu otkriće donijeti novi dan. Zanimali su ga i običaji, koji su mu izgledali kao preobličeno lice zavičaja, jezik koji je poput misaone plazme svaki čas donosio neko iznenađenje, suočenje s maternjim jezikom i pronalaženje prasmisla u jednom i drugom. Zamišljao je neki daleki, sveljudski prapočetak.

Uznemiren je bio jedino kad bi ga bolest zbunila, kao što se dogodilo večeras, u posjeti bolesnom dječaku, gdje je bio gotovo nemoćan: činilo se da je nedoučen i da u ovom kraju narod ima neke svoje posebne bolesti. I lijekove također.

Kapija svratišta se sklopi za njim.

Ostat će ovdje dok se nevrijeme ne smiri, a potom u svoj stan, u staru kuću na Pobrđu, kroz čije prozore su se vidjele redom Arnaudija, Ferhadija i Sahjat–kula.

– Zar je ovo proljeće?! – dobaci on usamljenom starcu, za čijim je stolom bilo slobodnih mjesta.

– Jeste, jeste. Pravo proljeće. Pobile se stuhe! – starcu bljesnuše oči dok je odgovarao.

Ljekaru to bi smiješno, ali ne reče ništa. Pogledao je sad pažljivije tog starca u čalmi, s dugom, bijelom bradom, koji je izgledao kao da mu je više od sto godina.

– Stuhe? Šta su to stuhe? – zapita.

Starac ga pogleda iznenađeno. Nije odmah odgovorio. Trajalo je dugo dok je kuckao svojom lulom o ploču stola. Ipak, zbog nečeg se činio jako zadovoljan.

– Dugo u našem kraju nije bilo moćne stuhe. Negdje kažu zduhać, negdje vjedogonja. Nije važno ime, stuha je stuha.  Vjetrovi su nas salijetali sa svih strana, oluje i tuče, kako im se prohtjelo, stuhe iz drugih krajeva su ih dobacivale kad god im se svidjelo, ljetine su propadale, niko ništa nije mogao učiniti. A sad, pogledaj molim te kako se naša stuha bori s njima. I pobijedit će, u to nema sumnje.

Ljekaru zaista nije bilo jasno o čemu starac govori, o nekoj legendi u koju vjeruje, o vjetrovima,  kišama, o ljudima koji se u oblacima bore.

– Moj did je bio stuha. Posljednja naša stuha. Gospodar od Lijevča do Jajca. I dalje. To su bili vihori, to su bile kiše. Sjećam se… kako nam je tad dobro išlo… Ovo sad mora da je neki malečki, tek se prepoznao, prvi put se javlja… Bio si gore? – starac naglo prekinu ono što je govorio više sebi nego mladiću. Pokazivao je rukom na vrh Graba i upitno gledao mladog liječnika.

– Da. Neko dijete se razboljelo i leži kao mrtvo već dva dana. Roditelji ga nisu smjeli iznositi na ovaj prolom, pa sam došao…

– I nevrijeme traje već dva dana… – zadovoljno će starac, kao sebi u brk.

– Traje – nervozno reče liječnik. – Dijete je zamrlo, nisam znao šta da učinim. Pokušao sam sve što sam znao, dao lijekove koje sam imao, ali bez vdiljiva uspjeha… nešto ljuto… čokanj one vaše… – reče on povjerljivo gazdi što je došao do stola.

– Da ga niste okretali? – starac mu se unese u lice.

Iznenađen, mladi liječnik u prvi mah nije shvatio pitanje.

– Jeste li ga ostavili onako kako je ležao? – nije odustajao starac.

Liječnik potvrdno klimnu glavom, ne shvaćajući bijes u očima starca.

– To je dobro – odahnu starac. – Ako se stuhino tijelo preokrene dok se duh bori može se dogoditi da duh više nikad ne nađe puta u tijelo i da stuha umre. To bi bila neoprostiva šteta.. Šteta i nesreća za čitav stuhin kraj.

Mladić je sad bio posve siguran da je starac lud ili se rakija rasplamsala u njegovom rastočenom mozgu. Ipak je, kao omađijan, pošao za njegovim pogledom u uskomešano nebo koje su cijepale munje i gdje su vjetrovi raspršivali pljusak na sve strane, u sve silnijim zamasima, raskopavajući neobične labirinte u kaldrmi. Činilo se da prozor jedva izdržava ovaj nasrtaj. Ipak, zar je moguće da ovaj ludi, sujevjerni bosanski starac još uvijek vjeruje u duhovno ustrojstvo prirode?

– Sigurno da je dijete – govorio je starac poluglasno, ali kao za sebe. – Prvi put pokazuje svoju snagu, inače zašto bi je dosad čuvao. Koliko ima godina? – s radoznalošću se upilji u liječnika.

– Ko? Dječak? Sedam, čini mi se… – neuvjerljivo promrlja liječnik.

– Ne rezili se ti ništa, moj doktore, kad prođe ova huka i buka, kad pobijedi, a on pobjeđuje, vidiš li, pogledaj bolan, kad pobijedi, kažem ti, otvorit će oči. Ništa mu nije. Samo će biti jako umoran. Teška je to bitka. Vidiš s kolikima se on bori. Tu ima bukadar stuha koje su sa sjevera dojurile ovdje, sa istoka, a ima čak i jedna iz Primorja, vidiš li?

Gosti su napustili svoja mjesta, jedan po jedan, vlasnik je utihnuo i usnuo u svom ćošku, a mladi liječnik odluči da će uz ovog starca ostati tu, pijuckati rakiju, sve dok oluja ne prođe. Gledali su u mračno nebo, uskovitlano, pijuckali, ne govoreći. Noć je odmicala, a pljusak bi za trenutak jenjao, da bi se nastavio s još većom žestinom. Mladić nije osjećao umor i primjećivao je, sa zaprepaštenjem, kako starčeve oči bivaju sve bistrije.

– Čupaju drveće i udaraju ga, ali to za stuhu nije ništa. Stuhu može raniti samo slamka, a ubiti nagorjeli komadić ugarka! – razmišljao je mladić o starčevim riječima, gledajući u olujno drveće pokraj rijeke. Te magijske riječi su mu neprestano bubnjale u ušima i začudio se njihovoj slikovitosti. Osjećao je uzbuđenje, kao da jedan djelić oluje bjesni u njegovim grudima.

Svanulo je.

Oluja je prestala.

Izišli su polahko iz svratišta, udišući punim plućima svjež, čist zrak.

– Pobijedio je, vidiš li? – pokazivao mu je starac štapom. – Vidiš da se trava povija od nas ka sjeveru. Sve ih je rastjerao. Ljetina će ove godine biti dobra. Dobro će nam sad biti.

– Doktore! Doktore! – povika jedan glas za njima.

Kaldrmom je trčao čovjek, radostan.

– Doktore, pošao sam upravo do vas. Da vam zahvalim. Dječak je otvorio oči. Jako je umoran, ali smije se. On se smije, doktore. Pobijedio je bolest, izgleda.

– Kakva slučajnost – pomisli zbunjeno mladi liječnik i okrenu se starcu, ali on je već bio otišao.

Advertisements

One thought on “Irfan Horozović – STUHA

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s