Samira Begman – Karabeg: ZAŠTO JE VODAN ZASPAO

      OLYMPUS DIGITAL CAMERA               

 Rijeka koja je izražavajući osobenosti života sama sebi dala ime, hranila je životnom snagom sve oko sebe. Obilje raznolikosti bilja i divljeg voća bilo je otjelovljenji izraz te snage. Ali, biti samo izraz nečeg, biti sam sebi svrha je konačnica koja gubi smisao. A šta je iza toga? Postoji li nešto iza BITI? I šta je suština biti?

Sa ovim nesavladivim nepoznanicama Vodan se nehotično našao u koštac i nadmetao se s njima sve dok ga one nisu svladale i on zaspao. Pjesma vrela rijeke postajala je sve tiša i rijeka sve tromija a životna snaga sve učmalija.

– Zašto je Vodan zaspao -? upitao je Perun svoju družinu. – Pa, to nije pravedno.

– Mučio se sa nepoznanicama smisla bitisanja i Nevidom izvan toga, mučio se sa ograničenošću pa mu se Pravda urušila u ove Nepoznanice – odgovori mu Volos.

– I mene sve više svlađuju te Neznanice – zijevajući, umiješa se u razgovor Troglav. – Odvojili smo se od Svaroga u višeslojnost i u fragmentiranosti spoznali sebe. I sada, kada smo spoznali sebe, ne znamo se više vratiti u Sva.

– Da li je jedno smao fragment od Sva ili je Jedno u Sva a Sva u Jednom, ili je Jerdnorog istovremeno i fragment Svaroga i Svarog sam? – na svoj uobičajen način, da odgovore nudi u samom pitanju razmišljao je Volos u svom omiljenom obličju Jednoroga.

– Zašto je Vodan zaspao? – upita preneraženo Mokoš i na njenoj čistoj, bijeloj tkanini pojaviše se mrlje. Svladana od ovih mrlja ona se blago spuzala do svog drugara i zaspala.

– A možda smisao i nije u tome da se samospoznati opet vratimo u Sva – stavio je Radogost Troglavovu tvrdnju pod znakom pitanja. – Možda samosvjesni i sa znanjem o svesvijesti mi trebamo da djelujemo na Stvaralaštvo sa daljnjim stvaranjem.

Nad ovim riječima svi su se duboko zamislili.

– Zašto je Vodan zaspao? – uzviknu zaprepašteno Perunika te, obrativši se svome drugaru Perunu nastavi rezignirano  – to je nepravda, stvarno, stvarno – i pri tome njena svijetla, ljubičasto – plava haljina potamni i ona se spuzala pored Vodana i svoje drugarice Mokoš te zaspala.

– Hajde da stvorimo bića po našem obličju, –  odlučno ali s izvjesnom bojazni u glasu prekinu Troglav šutnju u neizvjesnosti.

No, Radogost ovu zamiso radosno prihvati.

– Aaah! Zašto je Vodan zaspao!? – histerično uzviknu Voloska. – Pa Mokoš, Perunika, šta se desilo s njima? – od zabrinutosti ona se zapjenila i spuzala pored njih te zaspala.

Perun odlučno reče: – Pa neka bude – a potom se obrati Troglavu: – Komprimiraj elemente kojima vladaš i načini formu po našem obličju.

Iz svoje tri glave Troglav smjerno oslobodi tri elementa. Zemlja, voda i zrak stupili su u međusobno trenje a potom se povezali u jedno doista savršeno obličje.

– Oooo, kako je lijep Vodan kad spava. I moje druge, Mokoš, Perunika, Voloska, oooo, kako su samo lijepe – mazno će Mažana, rasplinu se od raznježenosti i spuza se pored Vodana i svojih drugarica te zaspa.

Radogost se divio savršenstvu forme a Troglav je sa zabrinutošću i osjećajem krivnje promatrao svoje djelo: – Zar ova beživotna forma da je naše obličje? U čemu smo pogriješili?

– Nismo pogriješili. To je tek prvi dio stvaralaštva, samo forma koju treba oživjeti i oplemeniti – uzvrati Perun, te oslobodi iz svog daha svjetlosnu vatru koja obujmi i prože beživotna obličja. Forma bi oživljena. Biće je  počelo trzati nogama i rukama kao da ga munje stresaju, zatim svakim djelićem tijela i postepeno se umirilo. Potom protegnu i otvori oči. Upijalo je svoju okolinu, zatim se počelo zagledati u svoje ruke, okretati ih na jednu i drugu stranu a zatim i ostale dijelove tijela, bez i jedne jedine reakcije na ono što su zjene očiju upile. Počelo se rukama opipavati, najprije svoje tijelo a onda i sve što se nalazilo u neposrednoj blizini. Usmjerilo je pogled malo dalje i zaustavilo ga na sjaju latica jagorčevine te ispružilo ruku prema njoj. Bila je povelika razdaljina između ruke i cvijeta i biće je počelo puziti, zastajalo i nanovo ispružalo ruku, puzalo dalje, sve dok nije stiglo do cvijeta i počelo ga opipavati. Jarko Sunce na nebu ga na momenat zaslijepilo i biće je strgnuo cvijet i ispružilo ga ka Suncu, pri čemu se sve više istezalo i na kraju uspravilo na noge. Zateturalo se i palo, ponovno se uspravilo, ali cvijet u ruci nije ispuštalo već ga zgnječilo, ali kad primjeti drugi sjaj cvijeta u travi, odbaci zgnječeni i krenu prema drugom. Ali, nije znalo hodati ravno, već je naginjalo u stranu i padalo.

– Zašto je biće tako nezgrapno? – zapitao je Troglav.

– Jer nije potpuno. Treba ga oplemeniti osobinama subtilnog pola – uzvrati Perun.

– Ali, sve naše drugarice su zaspale. Vodan, koji za sebe veže sve nježno i subtilno, povukao ih je sobom u stanje sna – uzvrati Volos, a potom, kao da mu se otvorilo proviđenje u mogućem stravičnom ishodu, preneraženo nastavi: – Znači li to da ćemo i mi, odvojeni od subtilnog pola, sad kada su sve zaspale, biti izbačeni iz ravnoteže kao ovaj nepotpuni odraz našeg obličja?

Na ovu predpostavku su se svi zabrinuli i usmjerili pažnju na usnule drugarice.

Radogost radosno uzviknu: – Lada nije među njima!

– Ali, gdje je Lada? Stvara li opet neke svoje imaginarne svjetove kojima se zanosi i niko ne zna kad je u kojem zanosu? – uzvrati Volos.

– Ali znamo kako ćemo je privući, čime je ugostiti – umiri ga Radogost.

Uskoro, nebom se razli milozvučna, primamljiva arija i na njenim valovima dojedri zanesena i zanosna Lada u haljini koja je, sama po sebi, bila najviši domen umjetnosti. Perun je s poštovanjem primi za ruku i pokaza joj nesretno, nespretno i nezgrapno biće koje je trebalo biti odraz njihovog obličja. Lada se obrati Volosu:

– Trebam tvoj rog.

Na to Volos uze obličje Jednoroga te svoj predivni, svjetlosno-bijeli, spiralno uvrnuti rog preda Ladi. Ona svojim spretnim rukama načini od njega frulu te je preda u ruke Radogosta. Potom pređe dlanom preko glave bića, a Radogost mu na svom dlanu prinese frulu. Božansko nadahnuće je proželo biće, ono je prinijelo frulu ustima i pri izdisaju oglasio se ton, potom još jedan, pa još jedan. Uskoro, etarom su prolamali valovi zvukova koji su se stapali u jednu skladnu melodiju koja je postajala sve ljepša, sve zanosnija i na valovima etara dopirala do drugih sfera, sve do ušne membrane usnulog Vodana.

Vodan se probudio i počeo pjevušiti uz milozvučne tonove frule a njegova pjesma je stvarala u vodi kristalne forme koje su je napajale novom životnom snagom. Na tren, priroda je utihnula izražavajući poštovanje ovoj novoj snazi stvaranja. Probudile su se i Mokoš, Perunika, Voloska i Mažana i svi su se zanosili harmonijom zvukova koji su poticali iz različitih sfera, različitih vrela, u jednu novu rijeku, rijeku života.

Zemaljsko je biće u ovoj novoj rijeci plivalo i kao dio stvorenog i kao tvorac sam, kome su se njegovi tvorci sve više divili:

– Gle, pa to je čovjek! – s ushićenjem uzviknu Perun.

– Da, čovjek, naš odraz, stvoren na našu sliku, da se u njmu ogledamo – zamišljeno će Volos.

Čovjek… čovjek… čovjek… slijedili su izrazi divljenja dok je sferama jedrila harmonija izražena tonovima koji su proizlazili iz skladnog napona dva svijeta.

 

 

 

 

 

 

 

2 thoughts on “Samira Begman – Karabeg: ZAŠTO JE VODAN ZASPAO

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s