Anto Zirdum: NE MOŽEŠ IZ SVOJE KOŽE

Anto Zirdum
Ne možeš iz svoje kože
Nashti andrte qiri morqi
izdavač: Matica hrvatska Čitluk i Matica hrvatska Zenica, Zenica 2001.

(lektor za romski: Cana Kasum) RASPRODANO

Ovaj je roman, na neki način, i pseudobiografski i žanrovski, ali istodobno je i “roman problema” (ovdje problema ponajprije moralne naravi) s trilerskim “kvačicama”. Triler je ovdje prisutan ipak samo u smislu zavođenja čitatelja, tj. upravo onoliko koliko je čitatelju potrebno da se “nalijepi”, trpeći tenziju sadržaja složenog u neuobičajeni karakter forme. K tomu, “Ih forma”, tj. uporaba prvoga lica u pripovijedanju, čini ovu priču uvjerljivijom tim više što se pseudobiografski detalji vješto isprepliću s očito biografskim elementima, poznajući barem sredinu u kojoj autor trenutno živi te sredine u kojima je boravio tijekom života.

Međutim, u samoj svojoj biti roman Ante Zirduma “Ne možeš iz svoje kože” je klasično fenomenološko štivo, tj. roman fenomena. Romski način života, taj životni stil etničke zajednice čije glavne karakteristike autor sažimlje u sintagmi “anarhoidni apatridi” te, nadalje, sama romska tradicija, lutalaštvo, prosjačenje, prostitucija kao i, na kraju, “fatalna kazna” toj rasutosti morala i samoga života – AIDS, bolest duhovnih apatrida i ljudskih zajednica s margine. Zapravo autor, inzistirajući na netom rečenim činjenicama, otkriva istinu koju malo tko danas uvažava sociološki razmatrajući tzv. “romski problem”, a radi se o istini koja kaže da su Romi, kao narod, danas uistinu tek marginalna skupina, poput, recimo narkomana, punkera, prostitutki, uličnih zabavljača, gutača vatre ili, pak, parodirajmo – hodača po žici. Romi to uistinu sve skupa i jesu, a istodobno i nisu ništa od toga, jer su prije svega narodnosna skupina kao i svaka druga, uvažavajući činjenicu da su narod bez države. U tom su smislu Romi najsličniji Židovima koji su, međutim, u međuvremenu stekli državu. No autor se, podcrtavajući problem Roma u odnosu na Židove, pri slučajnom susretu s romskim uličnim glazbenikom u Parizu, s pravom pita (a to pitanje, ovdje, tako grozomorno odzvanja) zna li itko koliko je Roma stradalo u Drugom svjetskom ratu, navodeći činjenice stradanja Židova. Koje, uopće, licemjerje može dopustiti takovu neozbiljnost matematike u srazu sa istinom, s pravom nam se autor ovim pitanjem i dodatno angažirano predstavlja?!

U potpunosti svjestan ovih činjenica te dobro oboružan znanjem o materiji, Zirdum problemu pristupa osjetljivo, ali i opipljivo tragajući za novim “činjenicama apsurda” glede naznačenog problema.

Pripovjedač je, pišući priču o HIV pozitivnoj prelijepoj Romkinji Romani, svjestan svoga društvenog položaja utjecajnog novinara na usponu karijere. Međutim, on “hinjeno” dvoji o formi i karakteru svoga pripovijedanja, što ovo štivo stavlja i u red onih koja se, pored u romanu već inauguriranog pristupa, okušavaju i metatekstualnom izražajnosti. Pokušavajući kroz ovu priču proniknuti u mnoge fenomene današnjice autor se hvata u koštac s mnogim predrasudama i okoštalim frazama, rabeći u svom instrumentariju znanstvena saznanja, povijesne činjenice, dijelove stanovitih biografija, poznate žive osobe, ali i mistiku i religiju. U samoj biti ovoga teksta, a na jednom mjestu autor to i izrijekom kaže, zapravo je Zirdumovo zanimanje za nesporazum, nerazumijevanje i slučajnost, kao na ovaj ili onaj način pokretače zbivanja u nesavršenom svijetu u kojem živimo. Stoga je jedna od namjera ovoga romana i dekonstitucija fatalističkoga odnosa spram svijeta i života, što je, inače, u miljeu kojim se autor bavi znade bit izraženo do parodije. Ovaj roman i u tom smislu promatra svakidašnjicu, “golu i bijednu” i bez transcendencije, a ta je misao na neki način gotovo kralježni stub ove proze.

Pored toga, Zirdum je u ovom romanu zanimljiv autor i po nekim izvedbenim rješenjima, od strukture do same rečenice koja je u biti lepršava, laka i razumljiva. Mnogo je primjera pripovjedačke umješnosti u ovom romanu, ali ćemo izdvojiti jedan kratki citat sa 10. stranice, koji sjajno objašnjava autorovu pobudu i namjeru u ovoj priči, koja se jednostavno morala ispričati: “Dogodi se list koji padne na žicu, vezanu za osigurač, na upaljaču mine što se aktivira na potez.” Ipak, povremena neujednačenost izraza i korištene građe mogla bi nas zavesti i dovesti do drukčijeg zaključka. Međutim, kako priča odmiče rečeni se “balasti” ne umnožavaju nego gube u razvitku priče ili, štoviše, tiho postaju “semantičkim vodičima”, ponekad tako potrebnim u ovom tekstu, posebice onima, ovoj tematici nevičnima ili nesklonim čitateljima.

                                                                           Dragan Šimović

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s