Anto Zirdum: MONSTRUOZNA MERI

Je li prokletstvo, neki veliki grijeh mojih starih, ili je genetika, ili pak puka slučajnost, tek ja sam navršila šesnaest godina upravo u trenutku kada je počeo rat u našemu kraju. Ako nisam ukleta, ako ne nosim neki gen koji me podsjeća na to da sam predisponirana za okrutnost i činjenja zla i ako nije slučajno što sam se rodila šesnaest godina prije početka rata, onda bi okolnosti mogle biti te koje su od mene učinile monstruma i navukli mi nadimakMonstruozna Meri. Zašto me nisu nazvali Monstruozna Merlinka, kakvo doista bijaše moje pravo ime, koje mi majka dade jer je obožavala Merlin Monro i jer sam bila plavokosa čim sam se rodila, to mi doista nije jasno.

A doista sam bila monstrum. Ne volim se toga ni sjećati, ali ma koliko sjećanja duboko zakopate u svojoj podsvijesti uvijek se nekako probiju, kao kada igrate igre asocijacija. Potreban je samo neki znak i onda iz sjećanja izroni pravi odgovor. Uz sve to, došlo je do podizanja optužnice, dugog razmišljanja o predaji i konačno do dugotrajnog suđenja. Sve to nije mi dalo da zaboravim. Naprosto me tjeralo da shvatim kakav sam monstrum bila.

Sada sam, hvala Bogu, u zatvoru. Nećete vjerovati, tu se najbolje osjećam. Neukusno bi bilo reći da je tu za mene raj, ali u odnosu na paklenski život dok sam bila na takozvanoj slobodi, ovo ovdje je pravo čistilište, mjesto u kojemu ste s određenim rokom i sa svrhom da očistite dušu od tereta koje proizvode sjećanja na zlodjela. Nije to mjesto gdje se kajete, jer čovjek se pokaje u sudnici, kada već bude kasno, već mjesto gdje se na neki način otkupljujete ispaštanjem. A to ispaštanje ne pada teško čovjeku koji se pokaje. Dapače, sa svakim danom plaćanja cijene, doživljavate olakšanje kao dužnik kada otplati banci ratu kredita.

Eto, u zatvoru sam od nezrelog derišta postala zrela osoba. Imam 29 godina upravo onoliko koliko je Isus imao kada je počeo propovijedati. U zatvoru vam čovjek počne čitati, a kada čitate obavezno dođete do svetih knjiga. Onda se u čovjeku razvije bogobojaznost i on počne iskreno, oslobođen floskula i parola kojekakvih sumnjivih autoriteta, razmišljati o tome kako se dogodilo da postane monstrum i zašto se to dogodilo.

Naime, kako se to dogodilo, relativno je lako i pretpostaviti, naročito onima koji znaju tko je vođa postrojbe posebne namjene Lešinari, i koji znaju da sam ja bila njegova djevojka. Takvih postrojbi u svim ratovima novijega doba je bilo i većina je imala ta neka životinjska imena: bijeli orlovi, žuti kojoti, sivi vukovi, pustinjski lavovi, streloviti jastrebovi, prljave hijene i tko zna sve kako, ali da netko svoju postrojbu nazove lešinari, taj niti ima ukusa, niti političkoga sluha niti predrasuda i skrupula. Takav je zapravo i bio vođa Lešinara, a krasio ga je nadimak Lešo.

On je mene, jedno derište koje se tek zametnulo sisama, uveo u lešinarski pakao iz kojega povratka nije bilo sve dok je glavni lešinar bio živ, a na moju nesreću poživio je skoro do samog kraja rata. U udžbenicima iz psihologije i socijalne patologije to se nekako zove identificiranje s negativnim idolima, mada ja ne bi rekla da je to bilo puko identificiranje, jer moj idol je to radio, navodno iz nekoga svoga uvjerenja, slijedeći nečiju ideju i zapovijedi nekoga tko je to dobro plaćao, a ja sam, kada sam ogrezla u svim tim ogavnim rabotama, slijedila svoj neki unutarnji impuls, neki duboki bijes koji bi porazno završio po jadne i nemoćne logoraše, ako su imalo bili drčni, ako su i nesvjesno pokazali mačističku nakanu.

U najgoroj fazi izvodila sam te mačo tipove van iz logora i nudila im život ako me dobro opreme. A istina je da su svi oni kojima se digao, kojima je muški ponos bio važniji od života, nastradali. Prvo sam im oštrom britvom odsjekla onu stvar , jer to i jeste stvar u postvarenim odnosima, a onda sam ih pustila da iskrvare. Čak i kada su me lijepo molili da ih ubijem, nisam to činila, jer ja nisam željela vršiti genocid već kastriranje. (Jedan od Lešinih probisvjeta nazvao je to kitocid) Oni kojima se nije digao, njih sam poštedjela, a oni bi se posramljeni vraćali u logor, skrivajući od sviju činjenicu da im se nije mogao dići.

Glavni Lešinar je iza mene pospremao posao. On je moje postupke protumačio kao djelotvoran način provođenja ideologije istrjebljenja, te je te jadnike poslije sam pokokao, jer, kako su se i usudili pomisliti da bi mogli j…… njegovu robu.

Na pitanje kako sam postala monstrum, već sam i tužiteljima i sudu i sebi više puta odgovorila, ali zašto sam, uz sva maltretiranja, zlostavljanja i mučenja odsijecala spolne organe, na to pitanje nisam u stanju bila odgovoriti, ma koliko se trudila.

To pitanje me je dugo mučilo. Čitala sam mnoge knjige ne bi li mi one pomogle da shvatim o kakvom se to poremećaju kod mene radi, ali treba čovjek puno čitati da se makar malo približi odgovoru. Ili ja nisam znala čitati ili mi je nedostajala formalna naobrazba, tek sve ove godine nisam se približila odgovoru, a tražila sam ga. Tražila sam ga kao svaka osuđena i zatvorena osoba koja razmišlja da jednoga dana, kada odsluži kaznu, nastavi živjeti normalno, skromno, pošteno, bogobojazno, humano i što sve veći broj tih ljudi ne zamišlja.

Nedavno mi moja jedina prijateljica, jedina koja mi je bila i ostala prijateljica,  jedina osoba koja me je voljela (neki bi rekli bila zaljubljena u mene) posla u zatvor knjigu. Poqueerene priče. Rezultat je to nekoga međunarodnoga natječaja za queer priče koje su prikupljene na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije i Crne Gore.

Knjiga priča me je naprosto zbunila. Tu se spominje: propitivanje (hetero)normirane društvene vrijednosti, postavlja pitanje (homo)seksualnosti postavlja rame uz rame s drugim queer pojavama…i slične formulacije s kojima se nisam do sada srela. Jedna je priča preokrenula moj očajni pokušaj da samospoznam motivaciju svojega iracionalnog ponašanja u cijelom konceptu koji se nazivao riječima kao što su: genocid, etničko čišćenje, protjerivanje i sl. Naime, u toj knjizi naletim na priču Elkastrandin kompleks.  Nekako mi je odmah privukao pozornost. Naprosto sam naslutila da ću tu naći onaj odgovor koji dugo tražim. A našla sam ga odmah na početku, u prva dva pasusa koja znam napamet, a od riječi do riječi glase ovako:

Elma je postala svjesna svoga problema tek kada je u novinskoj vijesti prepoznala svoje inicijale. Vijest o kastriranju muškarca više nije mogla izazvati senzaciju, pa je  o slučaju E. S. i E. M. samo nekoliko tiražnijih listova u prvom izdanju objavilo sasvim kratku crticu.

Već uvečer GLOB-TV je brujao o najvećemu zločinu spram ljudske vrste. GLOBPOL je izašao s priopćenjem kako je to učinila opasna osoba koja boluje od elkastrandina kompleksa – bolesnog poremećaja usidjelica iz krnjih obitelji, koje vole oca a mrze muškarce i u kastriranom muškarcu vide idealnog partnera.

Pojmovi kao što su: usidjelice, krnja obitelj, kastrirani muškarac, bolesni poremećaj naprosto su pristajali uz moj slučaj.

Danas se za djevojku od 29 godina ne može reći da je usidjelica, a ja sam to bila po sili zakona, jer u zatvorenica ne može stupiti u brak. No kada sam malo bolje razmislila, i da nisam u zatvoru, čini mi se da bi danas bila usidjelica. Kako god okrenem bila bih. Moje dvije starije sestre su se udale, a mlađa sestra je ostala s majkom jer sam ja u zatvoru. Njoj prijeti da bude ono što sam ja trebala biti, da zamijeni majci sada muža i nadomjesti nedostatak muška u kući.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

*

Rođena sam kao treće žensko dijete. Prve dvije kćeri otac je sasvim normalno prihvatio i ponašao se kao da ga je dragi Bog obdario najljepšim darom, jer za muškarca nema veće sreće od puno žena oko njega. To je čovjek okružen nježnošću i pažnjom, jer žeska bića znaju da ne mogu bez muške zaštite i pomoći te tog jednoga muškarca paze kao malo vode na dlanu.

No, kada sam se ja rodila on je, po pričanju majke, bio toliko razočaran da me nije htio nikada ni pridržati kao bebu, a nekako se ne sjećam da me je držao na koljenu. Čitav život sam nekako znala da je bio razočaran što među mojim nogama nije vidio kitu i uvijek sam bila nekako nesretna što sam ga razočarala. Kada se rodila i četvrta sestra on je sve pripisao Božjoj volji i najednom se počeo kočoperiti kao pijevac, pričajući onu poznatu priču o pravim muškarcima – a to su oni koji mogu napraviti rupu u rupi.

No, to što se vani kočoperio u kući baš i nije bilo paunski ili pijetlovski. Tu je postao tvrdoglav kao ovan, netrpeljiv, neuviđavan, a sve je to ispoljavao prema majci. Naime, poslije dvoje djece ona je treće abortirala. Bila su to neka čudna vremena i neka faza njihova braka u kojoj se ona još uvijek borila za svoj ravnopravni status. On ju je tada još uvijek volio, a ona je tada bila još vijek poželjna da ga je mogla ucjenjivati te je popustio pred njezinom odlukom da abortira. Bili su tu još i drugi, ekonomski razlozi. Naime, ondašnja država najednom je smanjila dječji doplatak, koji je prije toga bio prilično visok i motivirao je mlade parove da guraju, treće, četvrto pa sve do devetoga djeteta, kojemu bi onda neki Titin izaslanik bio kum. Osim doplatka tu su bili i bodovi za stan i još neke druge beneficije, ali sve se to nekako počelo topiti kao što se svaka prezahtjevna solidarnost pretvori u opterećenje. Specifičnu težinu u raznoraznim bodovanjima počele su dobivati druge poželjnosti kao što je kvalifikacijska struktura, tj. diploma i slične kategorije.

No, kako sam se ja rodila kao žensko, a i mlađa sestra, on je počeo vjerovati kako je ono abortirano dijete bilo njegov nesuđeni sin nasljednik. Jadna mama. Trpjela je a i nas je nekako gledala kao nesretnice.

Zapravo, mene su svi, barem se meni tako činilo, gledali kao onu koja je u kuću donijela peh, jer ja sam trebala svakako biti muško. Budući sam to cijelo vrijeme nesvjesno osjećala, ja vam nikada nisam odjenula suknju. Čitav život sam bila u hlačama, družila se s muškarcima, tukla se i svađala, išla u krađe i činila sve ono što dječaci čine. Kad bih pala jedina ja nisam nikada plakala pred ocem. Nikada nisam pustila kosu, isplela pletenice. Šišala sam se oduvijek na kratko, najkraće što žensko kod nas može.

O pišanju neću ni da govorim. Izmišljala sam sve moguće načine da piškim stojećki. Istina je da sam tim dječacima zavidila što ne moraju skinuti gaće i čučnuti. Ta zavist za penisom opisana je u svakom iole ozbiljnijem udžbeniku psihologije i psihijatrije, jer to zapravo prati svako žensko čeljade u ranom djetinjstvu. I to vam nije nikakav bolesni poremećaj.

Pa što je tu kod mene bolesni poremećaj? Pa upravo to da sam voljela oca, trudila se svim silama da mu nadomjestim sina nasljednika, ali sam nesvjesno počela mrziti muškarce. Tako sam sa petnaest godina najednom prestala obraćati pozornost na muško društvo i tada sam stekla onu jednu jedinu prijateljicu koja mi je i poslala navedenu knjigu. Ona mi je pomogla da otkrijem ljepotu ženskoga tijela, ali nije stigla da mi pomogne otkriti i senzibilnost ženske duše.

Ona je zapravo bila starija od mene i već je znala što jest, odnosno što voli a što ne voli. Voljela je žene. Meni je to sve bilo zabavno, ali nisam nikada osjetila istinsku privlačnost prema ženama i istinsku neprivlačnost muškog tijela. Tehnički gledano, doista nema nikakve fizičke  razlike kada se ljubite s ženom ili s muškarcem. Dapače, s ženom je to čak i ugodnije, mekše, nježnije, ali priroda se nekako pobrinula da to nikada nije tako uzbudljivo i općeprivlačno kada sto čine muškarac i žena. Ima nešto, vjerojatno je to priroda ugradila u nosu, što odbija ženu od žene, muškarca od muškarca, jer da nije tako žene ne bi tražile muškarce, muškarci ne bi tražili žene, nego bi tehnicirali seks s onime tko im je u poželjnom trenutku bliži, pa makar bio i istoga spola, što i čine kada nemaju izbora kao što je slučaj u zatvorima.

Zapravo, kao i svaka djevojka sanjala sam kako ću upoznati svoga princa na bijelom konju i sretno se, iz ljubavi, udati, imati djecu – što bi reklo: normalan život. I, nekako sam znala da ću imati i mušku i ženski djecu i da nikada neću abortirati.

Moja prijateljica je bila zaljubljena u mene i već je počela pokazivati znakove ljubomore ako bi mene neki muškarac ili žena pogledali, ili pak ja njih. A te godine ja sam se razvijala u ženu. Narasle sise, razvili se kukovi, guzovi napunili farmerice. Ne baš kao u drugih djevojaka, ali u svakim farmericama guzice se utegnu samo ako znate uzeti broj manje.

Tu su počeli i problemi. U školi, kod kuće, a bogami i sa mojom prijateljicom, bolje reći tajnom ljubavnicom. No, sve to nekako presiječe rat.

Odnekuda, iz neke misteriozne ilegale, pojaviše se kratkoošišani mišićavi mladići s tamnim naočalama i oružjem za pojasom. Ljudi ratnici koji uz cigarete, piće i džoint tako olako, uzbuđujuće, govore o opasnostima. Brzo su postali idoli nezrelih šiparica koje su maštale o svome prvome draganu, o svome junaku iz bajkovitih vikend ljubavnih romana, o svome vitezu zaštitniku. Nekako su nesvjesno osjećale da se bliži rat i da u takvim okolnostima nemoćna bića trebaju zaštitnike.

Ti idoli zauzeli su neki skoro napušteni hotel i tu trenirali neku svoju hijerarhiju, a vrlo brzo se vidjelo da je u toj hijerarhiji glavni Lešo. On je s još nekolicinom njegovih prvih suradnika već bio na nekim ratištima i pričalo se kako on stojeći ide naprijed sa osamdesetčetvorkom, a tek onda za njim idu njegovi suborci pa tek onda ostali. Pričalo se da je on ubio jednoga svoga suborca zato što nije izvršio zadatak. Svašta se pričalo i očigledno su se svi bojali Leše, u najmanju ruku zazirali su od njega.

A kada se takav vuk nađe u čoporu, onda su sve vučice prvo njemu na raspolaganju, a tek ako ih on neće onda dopadaju slabijim vukovima po nekoj njima znanoj hijerarhiji snage i okrutnosti.

Tako sam i ja, kao najzgodnija od svih svojih blentavih i zanesenih, nesretnih, drugarica, zapela za oko predvodniku čopora.

Moram reći da mi je to godilo, a i on je tada nekako još bio obziran. Znao je da sam nevina i potrudio se da me razdjeviči nekako obazrivo, ali mene je užasno boljelo. No, pred Lešom nitko nije smio pokazivati bol, jer je to on smatrao činom izdaje, a već se čulo kako je on neke izdajnike kaznio. S vremenom se rat rasplamsao, a Lešo je dolazio sve krvaviji i bezobzirniji, grublji i nemilosrdniji. Kao njegovu djevojku mene nitko nije smio ni pogledati a ja sam ubrzo otkrila da kao njegova mogu raditi što hoću, a kasnije i moram raditi razne nepodobštine koje priliče imidžu njegove djevojke.

Jedne prigode, dok je Lešina postrojba čuvala logor ratnih zarobljenika iz okolice našega mjesta, vršili smo prebrojavanje. Jadni ljudi postrojili su se tiho i bezvoljno, nastojeći biti što neupadljiviji, jer su znali da pred lešinarima nije dobro izazivati pozornost. No, uvijek se nađe netko kome se neda zgaziti svoje dostojanstvo ni po cijenu života.  Tako sam u drugom redu čula jednoga povisokog, žilavog nosonju kako onome do sebe govori: Proći će i ovo… Poslije će mo se ogledati… Stala sam i pogledala ga. On me je drsko gledao kao da hoće reći: Mala, da nije kao što jest, ja bi tebe slatko natego, da bi poslije za mnom puzala… Možda je zapravo nešto i rekao, ali tada to nisam čula. Iz mene je najednom proključao neki unutarnji bijes.

– Što će proći, tko će se to ogledati, koga bi ti… – dreknula sam kao izbezumljena.

Najednom je u cijelom dvorištu logora nastao tajac.

– Izlazi!!! – viknula sam i potegnula pištolj koji mi je Lešo već odavno bio opasao.

Bio je to niklovani 7,65mm. Lagan, precizan, ubojit. Nosonja je neodlučno stajao, dvojeći bili povio šiju, bi li se pokajao, ali već je bilo kasno. Dvojica snažnih lešinara već su ga izvukli ispred stroja i stavili meni na milost i nemilost. On se počeo kao malo i otimati, ali za čas ga nekolicina Lešinara umiri, vežući mu žicom ruke na leđima.

– Ovaj je moj! –  viknem ja i potjeram nosonju u jednu praznu prostoriju u logoru. Lešinari se samo nasmijaše i pustiše me da sama vodim svoju žrtvu.  Tek jedan od Lešinih najposlušnijih pasa pođe zamnom. Tada sam stala, izvadila oštar nož iz njegovih korica i mahnula mu da se vrati nazad. Lešo nije u tom trenutku bio tu, ali njegovu djevojku se slušalo.

Prostorija u kojoj vojska boravi nikada nije uredna, naročito ako je koristi paravojska, a postrojbe kao što su bili Lešinari zvali su i paravojne formacije. Nosonja se još uvijek nadmeno držao. Nije shvatio da sam ga poznala kao lokalnoga Kazanovu, neženju koji je tješio usamljene raspuštenice vjerujući da im on daje sve ono što im njihovi bivši muževi nisu mogli dati – dobar seks. Bio je pun sebe i vjere u svemoć svoje muškosti. Ja sam za njega bila nepoznato derište koje se naglo preobrazilo u ženu, koja zapravo još ne zna što je pravi muškarac.

– Ti bi meni pokazao što je pravo muško?!

– Bi, samo da imam priliku – odgovori on drsko.

– E pa sad ću ti pružiti priliku – odgovorim a da ni sama još nisam bila svjesna što zapravo želim, te skinem majicu ispod koje nisam imala ništa.

– Kad bi mi odvezala ruke?!?!?

– To ne bi bilo u redu. Ti bi onda imao jedan ekstremitet više… – nekako cinično mu odgovorih i otkopčah mu šlic. – Pravom muškarcu nisu potrebne ruke…

Stvarno je bio obdaren. Čim sam ga dodirnula njegova samozadovoljnost se poče podizati. Ja sam počela raskopčavati hlače i povlačiti se prema stolu na kojemu sam ostavila pištolj i nož. On je izgubio svaki oprez. Pošao je za mnom kao ovan probač, onaj što se početkom kolovoza pušta među ovce da bi kod njih izazvao nagone. Kod stola sam malo spustila hlače i uhvatila ga za njegovu samozadovoljnost te protrljala po svojim gaćicama. On je najednom izgubio pamet i počeo se vrtjeti kao bik koji pošto poto želi pogoditi rupu, jer ni on kao ni bik nije imao ruku kojima bi se pomogao. Tada je u meni nešto puklo. Uradila sam ono što sam zapravo uvijek željela uraditi. Uhvatila sam brzo nož i prije nego se on mogao trgnuti odcaparila sam mu njega ili ga.

Nikada nitko u logoru nije tako snažno urliknuo. Ja sam odsječeni dio bacila i brzo podigla hlače i navukla majicu. Za nekoliko trenutaka Lešinari su se već našli u prostoriji. Prvo su gledali jesam li ja živa, a onda su obratili pozornost na čovjeka koji je klečao savijen od bola i derao se kao naživo oguljen jarac. U tom se pojavio i Lešo. On je prvi shvatio u kojem predjelu je logoraš ranjen. Gurnuo ga je nogom i ovaj se opružio, a svi su vidjeli bez čega je ostao.

– Rekao je da će me nezaboravno opremiti – kratko sam objasnila i izišla.

Poslije sam čula Lešin pištolj. Ispucao je cijeli šaržer u njega.

Doista je čudno, ali nisam ni povraćala, ni plakala ni bježala. Prošla sam ispred logoraša, a oni su pognuli glave i nisu ni disali. I lešinari su ustuknuli preda mnom.  Tog dana sam otišla kući i dugo se tuširala.  Ni Lešo nije došao da me posjeti.

Nadimak monstrum dobila sam kada se sve ponovilo poslije desetak dana, tj. kada je došla nova skupina zarobljenika među kojima se opet našao jedan koji se usudio pogledati me onako…

Nikoga nisam ubila, jer ja i nisam željela ubijati muškarce, već im oduzeti onu nadmenost i samozadovoljnu nadmoć zbog jednog ekstremiteta viška u donjem dijelu tijela.

Iz ciklusa: PRIČE TRAGOM UNAZAD

Advertisements

2 thoughts on “Anto Zirdum: MONSTRUOZNA MERI

    • Elkastrandin kompleks je nešto što ni psihijatrijska struka neće brzo shvatiti, jer se radi o kompleksu kompleksa što je i jezično i logički paradoksalno, al čovjek je po mome skromnom sudu kompleksniji nego to mogu ocrtati svi poznati kompleksi… Jedan ugledan urednik vrlo recentnog časopisa je ovu priču odmah objavio…

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s