Ljubo Krmek: MARAN I KRSTINKA

Maran se bio stoprom zamomčio. Visok, koščat ali žilav da mu nije bilo para u selu. Na motici prvi, ako treba bacit kamena s ramena – nema mu ravna, pohrvat se sa svakim, kad se bećarac zapjeva – najgrlatiji, u kolu kolovođa a na sijelima očima seoskih cura najčešća meta. Svako jutro, čim zora zarudi, mlad čoban s pjesmom tjera stado Pavlovića na pašu. Cijelo selo je znalo da je to Maran. Prije dvadesetak dana, o Ivandanu, napunio je Maran punih 18 godina. Doduše, nije bio neki srećković kad bi se na sijelima igralo zaloga i prstena. Iako je puno viđenijih djevojačkih očiju plandovalo na njemu, zapala bi ga neka koja mu se nije sviđala. Te da se poljube, te zagrle, te u mrak, te ovo – te ono, on bi izvršavao pravila zaloga i prstena, ali pomalo stidljivo. Maran je bio lijep. Čist . Kršan. Miroljubiv. Iz očiju njegovih bljeskao je žar mladosti. Gledao je s njima pametno na svijet. Sav na ćaću, Nikolu Džonušina. A Nikola je važio za zorli domaćina i čovjeka.

Jednog dana dok je Maran bio na paši, ponad Lišća nadvi se nekakav čudan oblak. Nije bio crn a ipak zatamni danje svjetlo. S oblakom se pojavi i jak vjetar pa uskovitla visoke drače što su se izvile iznad grčkih ploča kao spomenici. Maran osjeti laganu nelagodu s ovom promjenom i misleći da će to proći kao što je i došlo, spusti branzar na jednu ploču, sjede oslonivši se leđima na jedini križ koji je stajao malo nakrivljen od zuba vremena.

– Marane, Marane…

Pričini mu se da ga zovnu neki nježan ženski glasić, prenuvši se pogleda oko sebe pa ne vidjevši ništa uštinu se za obraz. Je li moguće da mu se pričinjava, da ga ne'ko zove, da nije od gladi, ili možda od neispavanosti? Sinoć se rano pružio u gunjine ali je malu sestru Rujanu svu noć bolio zub, pa nije ni oka sklopio, sve dok je plač i bol nisu shrvali, pa i kad je zaspala i onda bi u snu povremeno jecala. A tad su već drugi pijevci pjevali, što je bio znak Maranu da svanjiva, te da treba potjerati ovce i koze put Lišća.»Ma nisam umoran, nisam neispavan, ta nije prvi put da nekog u kući od toliko čeljadi boli zub ili uho, ali dobro sam ogladnio» pomisli Maran. Rastvori branzar, zgrabi komad kokuruze i grumen uščulog sira,  prošaranog mnogobrojnim tunelima gagrice koja se davila u rastapanju sira na podnevnoj žezi. Jeo je brzo, skoro nikako ne žvakajuć’, k'o gak modro,

sve dok mu ne zastade zalogaj u sred grla kad ponovno začu:

–        Marane, Marane, ‘ajde s nama u kolo!

 Učini mu se da glas dolazi iza leđa, s ledine, pa se naglo okrenu, kad ima što viđet’: sedam djeva u bjelini, ne zna se koja je od koje ljepša, drže se za ruke i kolaju. Zlatnoplave kose vuku im se po zemlji, a blagim zelenim očima zanosno vabe Marana da im se pridruži. Maran se u mjestu skamenio, zalogaj stoji u grlu, ni tamo-ni ‘vamo, a sva mu se kosa na glavi pobila k'o kad doma Šarov opuši Garu a ona nema đe uteć. Stajao je Maran tako nekoliko trenutaka k'o ukopan, njemu se to činilo da je cijela vječnost, dok se iz kola ne izdvoji jedna djeva, te priđevši Maranu bliže kaza mu:

–        Mi smo vile Zahumljanke Marane, odabrale smo tebe da pođeš s nama, želiš li Marane? – zapita ga veselo i pri tom se šeretski osmjehnu djeva.

–        Žeelim, žeelim…… – promuca Maran progutavši pritom zalogaj iz grla koji ga je već bio počeo davit’, ne dajući zraku da dođe do pluća, na što je bio potpuno zaboravio zatečen prizorom koji se događa pred njegovim očima.

Tek što proguta zalogaj i u pluća unese svježeg zraka zagrli ga vila, uze u naručje i baci. Letio je Maran kilometrima u sekundi dok ga ne preuze druga vila,  pa ga baci trećoj, pa sve tako dok se sve ne izredaše. Maranu se činilo da mu je srce prestalo kucat’. Letio je s brda na planine, s planina na brda kao ptica, ali kakva ptica, pa nema te ptice koja ovom brzinom može parat’ zrak kojom je on letio. Kako Maran pomisli na ptice, sjeti se svog stada i zapita što je s njim? Samo što završi misao već se nađe u rukama one prve vile i na istoj ploči gdje je sjedio kad ih je ugledao.

–        Ne boj se Marane, možeš se s nama uvijek družiti, igrati i pjevati, veseliti se, samo dobro upamti, ne smiješ doma nikome kazivati da si bio s nama. Ja sam Krstinka a ovo su moje sestre: Planinkinja, Povotkinja, Rodoljupka, Ljubovka, Tuđinka i Prigodnica. Toliko možeš da znaš o nama ovaj put, a drugi put možda i nešto više, – reče zanosno se kikoćući i šireći ruke sve do iznad glave.

Kad sklopi ruke iznad glave, nestade je u trenu, nestade i njenih sestara, stade vjetar, razmakoše se oblaci, upeknu sunce a Maran u nevjerici protrlja oči. I začudo bi mu drago što ga ovo snađe. Pri tom pomisli, da je bar potrajalo malo duže. Takve ljepote još u svom životu ne viđe. Ali zašto su odabrale vile baš njega? Je li sretnik ili nesretnik što je baš on vila izabranik? Pogleda u stado koje je u tri-četiri skupine plandovalo u hladu visokih drača, ničim neuznemireno. Je li moguće da ovce i koze nisu ništa vidjele? Njihova mirnoća bila je uznemirena samo Runjom zvonarom koji bi povremeno kao po kakvoj naredbi drmnuo glavom lijevo-desno.

Ne bivši sposoban o ovome svemu trezveno razmišljati, zaključi da bi bilo najbolje da okupi stado i potjera domu.

–        Prrššš o'ca, prrššš o'ca, abjabeee, -galamio je Maran podižući glasom usnulu stoku i upućivajući je dobro znanim putem.

Ovce su prednjačile, gurkajući se jedna pred drugu a ipak poštivajući zvonara Runju, koji je stalno bio na čelu i s njima Maran nije imao nikakvih problema za razliku od koza, koje bi stalno zastajkivale i skretale s puta, da još nešto usput pregrizu, tako da se činilo da ne žele da idu istim putem za ovcama, ali ih je Maran vješto okupljao i upućivao.

–        Budi Bog s tobom Marane, kud ćeš ranije doma –zavika majka Ivana kad pomoli pred kuću sa stokom.

Maran joj ništa ne odgovori, nego ovce i koze smjesti u tor, pa se povrati u kuću, skidajući branzar s leđa i otpuhujući umorno da majka primjeti kako se umorio od pješačenja i čobanstva.

–        Da se nije štogod zlog dogodilo sine?

–        Nije majko, – otpuhnu Maran – samo sam se dobro umorio, pa kad stoka prestade pas i polijega u ‘ladovinu, ja velju, da ne zaspem i ja, ‘aj ti Marane poreni doma pa nek u toru leže, bolje neg’ na ovom zvjezdanu da zamantaju a i ja šnjima.

–        ‘ajde, ‘ajde, malo odmori moj sine, pa ćeš kasnije otić’ gori u Gradinu ubrat breme-dva drva, kažu kad je ljeto ovako vruće i bez kiše da će zima bit’ rogata, pa trebamo pripremat na vrijeme prezimu, -reče majka, gurajući pred Marana šoljicu prge ječmenice.

Godila mu je ova prga, okrepljivala ga i polako je ispijao kao da mu je bilo žao da nestane tekućine u šoljici. Za to vrijeme majka ga je preko oka podozrivo promatrala, jer zna ona svog Marana, ovo što joj ispriča ne liči na njega, nije to on, nešto joj muti ali,  pripaziće ona njega.

Čuo je Maran već od prije za susrete s vilama. Ta, eno u selu Tadije Bronzića, po cijeli dan samo se cereka i smije. Kažu da su mu vile mozak odnijele. Kad ga nesta, kućna čeljad ništa o njem nit su znala-nit su čula cijelu heftu, pa kad mu majka Govorkuša pade pred kućnim pragom zakuka:»Da mi je sad ođe bar moj Tadija da mi ruku da» – u taj moment stvori se Tadija pred njom , pruži joj ruku smijući se njezinoj muci i od tada neprestano se smijulji, cereka i smije kao da ga ne'ki đavo stalno škaklji.

Narod stalno govori između sebe da su to vile, da ga one škakljaju.

Ali zašto Marana ne zadržaše, zašto su ga vile pustile? Pa tek kad se sjeti Krstinke, bože kako je lijepa – pomisli u sebi, ma da mi je onakvu oženit’ i da je imam cijeli život pokraj sebe, pa ‘ko bi sretniji bio od mene, ne bi je nikad iznevjerio.

–        Obeć'o si mi se Marane – šapnu mu u uho njemu dobro poznati tanki glasić.

Ma, možda samo umišljam, pomisli Maran, možda je ovo sve plod moje mašte, pa zar ja da budem izabranik onakve ljepotice. Kako bi mogli živjeti zajedno? Gdje bi živjeli? Je li ona prava, je li od krvi i mesa, jede li što i mi, pije li vode? – nadirala su pitanja bez odgovora u Maranovoj glavi. Možda se ipak malo previše naslušao priča o vilama pa sad sve umišlja. S tim mislima usni. Sanjao je vilino kolo i on u kolu i sve mu se dive i sve ga oblijeću i s njima leti i bacaju ga u more i rijeke, a on ozbiljan kao da to nije ništa novo, kao da to treba da tako bude, kao normalno je da se to njemu događa. Izronivši iz mora, poleti prema vrhu planine gdje ga je čekala Krstinka raširenih ruku. Sletio je pred nju i rukama joj uzeo glavu gledajući je pravo u oči, a ona ga je obgrlila oko struka svojim rukama. Zelen iz očiju mamila je poljubac i Maran se nagnu da je poljubi.

–        Marane, vrvi gori u Gradinu, evo ti kosora i užeta pred vratima, ‘ajde jadan ne bio za viđela uberi malo drva – trgnu ga majka iz sanjarenja.

Išao je polako uz Gradinu, stalno se okrećući da ne bi odnekle iza neke stijene izvirila Krstinka, ali ništa. Sutra ujutro poranio je na Lišća sa svojim stadom stalno ih prozivajuć’ da otjera nelagodu koja mu se uvukla u kosti od mogućeg susreta.

Čula ‘vamo, Galica, Lisa, Ljuba, Parica, Roga, ‘ajd Runje, a Šara, Vranka Vranka, Šuša onumo, Barane mali, ha Zela, ha Riđa, ha Bjelobara……

 

Iako je Maran očekivao da će se nešto dogoditi  odmah u ranim jutarnjim satima, ništa se ne dogodi. Prošlo je i podne i već je sunce počelo da pada, Maran se spremao za povratak domu kad u trenu poznati prizor. Oblaci, vjetar, Krstinka! Sjedi na mjestu gdje je jučer sjedio Maran!

–        Marane, Marane, dragi Marane, posumnjao si da ću ti doći – reče maznim glasom Krstinka.

–        Ma ne, nisam, negooo…..

 Pred njim je stajalo najljepše biće koje čovjek može da zamisli. Pa nije je jučer dobro ni pogledao, valjda od straha, ali danas, danas uživa gledajući je! Visoka. Tanka. Duga zlatna kosa na valove obara se sve do zemlje, skupljena bijela krila bijele se poput labudovih, na njoj svilena haljina prozirna kao paučina. Sad mu je tek postalo jasno zašto  ljudi za neku ljepoticu kažu: «Lijepa k'o nagorkinja vila». Htjede joj nešto reći ali uzbuđenje je bilo preveliko, pa bi samo povremeno zinuo, kao riba iz vode kad uzima zrak. Krstinka se smješila ovoj njegovoj smušenošću, pa ustade, zagrli ga pa poletješe preko brda i planina, preko polja i dolina, preko mora i mramora i doletješe u Vilingoru.

Vilingora, prepuna gorskih izvora, na svakom izvoru vile se kupaju i umivaju. Oko izvora njeguju gorske trave kojima liječe sve vrste bolesti, tovari zlata i dragog kamenja svuda uokolo, sve blješti. Maran pomisli kako će svima pričati kakve je ljepote i bogatstva vidio. Pri tom zaboravi što mu je Krstinka rekla o šutnji. Krstinka se naglo zaokrenu, te su u trenu bili na Lišćima. Spustivši ga reče mu:

–        Nećeš nikom reći što si vidio, jel’ tako Marane? He-he-he-heeeee…

 Kako se stvorila, tako je i nesta. Maran okupi stado pa pravac domu. Htio bi zazvati po imenu neku ovcu, neku kozu ali usta nikako da se otvore. Tako je došao i pred kuću. Majka ga nešto upita a on ništa. Ost'o Maran bez havaza.

Ubrzo se skupilo cijelo selo da vide čudo, a Maran k'o Maran, samo ne priča, šuti.

–        Onaki momak!

–        Za ime boga, ljudi čuda!

–        Ovo su mu sigurno vile napravile ne bilo ih – kuka majka Ivana.

–        Vuk, vile, vuk, u trn u kupinu, jami crno janje, pa s njim u planinu – čara Stana Moševićka.

–        Ljudi, zovte Mandu Stravoslavku, možda je kakva strava ušla u njega!

–        Zovte Lucu Pogančicu, možda se u njega uvuko džinovski vjetar!

–        Traž'te lijeka braćo – zapomagao je otac Nikola.

Ljudi, žene i djeca gledali su jedno u drugo smeteno, ne znajući što da učine i odakle da krenu, ne bili mu kako mogli pomoći. Iz svjetine izdvoji se jedna stara baba s jašmakom na glavi, kojim je i usta i nos prekrila, samo su joj oči virile. Dobro pogurena, sva u nekakvim dronjcima sa štapom u ruci izgledala je tako da bi je se prepao i zdrav čovjek a nemoli bolesnik.

–        Prući te ga potrbuške, ruke i noge mu raširite, takoo – veli  Manda Stravoslavka, te uzme konac pa razvlači, s vrha desne noge na vrh glave, pa s lijeve noge na vrh glave, onda s vrha desne noge na vrh lijeve ruke i s vrha lijeve noge na vrh desne ruke, i na kraju s vrha jedne ruke na vrh druge ruke.

–        Lijeva strana je malo dulja, čini mi se u priliku da je strava – onda na sredini leđa rastriže konce, sagnu još više svoju zamotanu već dobro pognutu glavu i poče:

–        Ja čin rašeko, učin prešeko!

–        Ja čin rašeko, učin prešeko!

–        Ja čin rašeko, učin prešeko!

–        Nešto nije u redu ljudi ljudski i žene ženske, dajte olovo! – mumlja Manda sebi u bradu, jedva razgovjetno, s čuđenjem.

–        Od šta si se prepo Marane? Ne boj mi se Marane, sad će nestat strave stravice, pokazat ću ti crnu mačku, bijelu kučku, i mrku svinju. Mačka zamjauka, kučka zalaja, svinja zarokta, a glas ode u visine, u planine, i odniješe stravu stravicu, a Maran osta zdravo i veselo….

Baja li Manda baja a Maran ni da mrdne. Ni jednim znakom ne pokazuje da ide u bolje. Podiže Manda ruke u zrak sve dok je mogla od svoje staračke pogrbljenosti, otpuhnu ljutito «Zovte lucu Pogančicu» – i otetura niz ulicu odmahujući nemoćno rukama iza sebe kao da je ne'ko goni pa ga ona upire da je ne pretekne.

–        Pogana poganice! Balava balavice! Neoprana neopranice! Kojim si putem došla, onim se i vrati! Jer, evo je došla Luca Pogančica, koja će te travom prebacit, riječima prebrojit i nožem preporit, i iglom zbosti, vatrom pregorit, pa će te bacit pod putinu, u jednu gustu kupinu, da te seto ižede. Pogana poganice, spremljena spremljenice! Ako te je spremila žena, ona te je namijenila da te u vodi popije, ja da te u vjetru dobije, ja da te u putu sretne. Ona te je svezala riđom dlakom od riđe ždrebice, pa te je s drugog nekog namijenila i na ovo jadno čeljade spremila! Bog te ubio poganice!  Hajde, pogana poganice,  sa ovog jadnog čeljadeta! Tu ti više nije mjesto! Eno tebi tice rapca, pa nek te jami pod desno krilce, nek te nosi nebu pod oblake, nek te vjetar raznese na sve četiri strane, pa da padneš u duboke jame i u mutne vode, jer je došla Luca Pogančica, u nje nema šale, na da ti dalje! Bože ti pomozi  i sv. Kuzma i Damjane, i sv. Ilija i Ivane! Kupinice, po bogu sestrice, skupi svu muku i boles’ i poganu poganicu!  Muke mi nije poganica,  tresajte se ljudi, nek’ proba Iva Travarica!

–        Sad ću ti pokazat’ jednu koku sa sedam pijevaca, koka zakokota a pijevci otkakotaše, ode glas u visine, u planine i odnesoše bolu bolanu što se navali našem Maranu, a on osta zdravo i veselo. Sad ću ti pokazati sedam diva sa sedam divića. Divi povikaše, a divići odvikaše, svu bolu pokupiše i razniješe po visini, po planini a ti osta zdravo i veselo.

Tek što završi Iva Travarica svoje bajanje, sijevnu munja iz vedra neba, prosu se kiša samo po Maranu a on, sav pobijelio, pa poplavio, pa  se skoči sa zemlje te zapišta okupljenima:

     –    Šta bajate po meni, ja, ja, ja sam Krstinkin…

Promucavši te riječi iz zanijemjelih usta nasta žamor, strka, vrisak, zapomaganje, a Maran jurnu u kuću poput ranjena vuka kad vidi da se može gore dočepat. To što naglo progovori, zaskoči ih sve, pa se svjetina ponašala k'o obezglavljena.

–        Progovori Maran!

–        Razveza mu se jezik!

–        Ja ti velju, vile ga urekle!

–        Iva travarka za sve ima lijeka.

–        Đe pobježe u kuću?

–        Koja Krstinka ljudi?

–        O Svevlade moćni pomozi!

–        O Svevide dragi prosvijetli!

–        Stinjajte se ljudi, nek ide svak svome domu!

A unutra, u polutami  Maran plače. Izd'o je tajnu, svima je kaz'o za Krstinku. Što li će mu ona učiniti za to? ‘oće li se svetiti? ‘oće li ga pustiti na miru? Najbolje bi bilo više i ne ići na Lišća, nego ih zaobilaziti u što većem luku.

Prištedili su Marana ukućani nekoliko dana, nisu ga slali ni na pašu, ni u drva, ni u polje. U kući je bio stalno pod budnim majčinim okom. Da mu se kakva stravina ne približi – savjetovala je Iva Travarica.

Jedne noći nasta strahovito nevrijeme. Munje su parale nebo. Gromovi su pucali neštedimice. Lilo je kao iz kabla. Cijelu noć su vijali vjetrovi da se u čovjeka jednostavno uvlačila nelagoda. U kući Pavlovića bilo je nemirno. Još se nije smirilo stanje od zadnjeg događaja koji je dobrano uzdrmao svu čeljad. Već je bila prošla ponoć, na ognjištu su se ugasili i posljednji znaci vatre, kad ne'ko zalupa na vrata!

–        ‘ko je – zagrmi stari Nikola.

–        Marane, Marane, zar nećeš poći sa mnom, obeć'o si mi se, da ćeš biti moj i ničiji više – začu se piskutav i ružan glas, kao šištanje zmije otrovnice.

Sva su se čeljad zbila jedno uz drugo, a Marana su stavili u sredinu.

–        Odlazi, nemaš ti ođe što tražit, dosta si nam ljuta jada zadala – vrisnu Nikola još jače nego maloprije, pa skoči, uze dva drenova koca, prisloni ih na vrata s jedne strane a drugu stranu zabode u rupe među kamenim pločama, tako da je učvrstio vrata ako bi ne daj bože provalila bravu.

Zatutnji nešto u daljini, pa kao da je išlo prema kući, čulo se sve jače i jače tako da se sva kuća tresla. Majka Ivana držala je u ruci očenaše i kruničala, preporučivala je svog sina Bogu, da ga izbavi od svih zala, a ponajprije od ove strahote što im se nad kuću nadvila. Kroz pukotine u zidovima cijukali su tako vjetrovi da se Maranu činilo da ulaze nekakve duge ruke, da žele da ga ščepaju i da ga odnesu. Sve je izgledalo tako sablasno, da su, htjeli ne htjeli, svima cvokotali zubi od straha.Kroz hukanje vjetra sve do zore čulo se isprekidano :

–        Maaraaneeeee, Maaraaaneeeeee, – sve dok se ne oglasiše prvi pjetli.

Svima odlanu, jer i nevrijeme se poče smirivati i zora poče ruditi. Duga je bila ta noć. Svima. Ali najduža Maranu. Tek stvorena ljubav prema Krstinki zamirala je u njemu nepovratno. Samo da je više nikada ne sretnem – mislio je u sebi.

Nitko nije smio izaći na dvor dok se nije skroz razdanilo. Kad su sklonili drenove koce, otključali bravu, imali su šta vidjeti! Ispred kuće ogromna stijena, odlomila se od brda, sa samog vrha Gradine i dokotrljala se do samog kućnog praga. Svi Pavlovići zahvališe nebesima što su ostali zdravi i čitavi, što im se nije srušila na kuću, jer bi ih sve pognječila.

Kažu da i danas pred Pavlovića kućom stoji stijena s vrha gradine.

Advertisements

One thought on “Ljubo Krmek: MARAN I KRSTINKA

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s