Ivana Delač POST MORTEM

Dakle, konačno sam umro.

Doduše, nisam to nikada želio ili, Bože sačuvaj, pokušao učiniti nešto da ubrzam dolazak tog svog sudnjeg dana. Otkako znam za sebe, bojao sam se smrti i nikada me ništa nije moglo uplašiti kao pomisao na tu zastrašujuću sjenu koja mi je neprekidno visjela nad glavom.

Na neki čudan način, smrt je bila olakšanje. Ne bih rekao da mi je donijela toliko opjevani duševni mir, nisam otkrio nikakav smisao života ni bilo kakve druge baljezgarije u koje ljudi naivno vjeruju.

Ne, meni je smrt donijela slavodobitni osjećaj da sam oduvijek bio u pravu, da su svi liječnici koji su me uvjeravali da probadanja koja sam redovito osjećao u prsima nemaju organsku osnovu, da svoje napadaje silnog straha i gušenja mogu pripisati tek nečemu nazvanom panični poremećaj, da je s mojim tijelom sve u redu… Da, svi oni su pogriješili. Imao sam tek dvadeset pet godina, a svejedno sam umro, za sobom ostavivši… hm…

Zapravo, da budem iskren, nisam ostavio naročito mnogo. Studij prava s još par godina za odstudirati, cimera koji je po cijele dane bio napušen i vjerojatno nije ni primijetio da se nisam pojavio u stanu, roditelje koji ionako nisu naročito marili za mene, jednu djevojku s kojom sam se povremeno nalazio bez ikakvih obveza… Koliko znam, čak nisam usput napravio nijedno dijete.

Nije bilo loše. Lebdio sam malo ispod stropa operacijske sale i, kao u najviše klišeiziranom opisu iskustva tik do smrti, promatrao ekipu u zelenim kutama kako svojim gumenim rukavicama i čudotvornim injekcijama i elektrošokovima pokušava utisnuti život natrag u mene. Pitao sam se je li to sve stvarno ili tek iluzija, odraz svih pročitanih knjiga i pogledanih filmova, zaostao u mojim malim sivim stanicama.

Kako god bilo, odlučio sam da se ne vraćam u svoje nepomično tijelo, pa makar iluzija nestala i ja utonuo u ništavilo. Život nije bio vrijedan boli i strahova. K tome, sviđalo mi se lebdjeti i biti prozračan, imati tijelo, ali sasvim neopipljivo i nematerijalno.

Nešto je dolje počelo jednolično pištati. Namrštio sam se, a onda mi je nešto drugo privuklo pažnju.

S moje lijeve strane je sjalo blještavo bijelo svjetlo, čudnovato jasnih zraka, gotovo kao da ga je netko nacrtao. Eto ga, počinje, pomislio sam ushićeno, vrteći po mislima sve one već spomenute pročitane priče o iskustvu tik do smrti i jedva čekajući da prođem kroz to svjetlo i zakoračim (ili, bolje reći, ulebdim) u predivan svijet koji me čeka s druge strane.

Razumljivo, moje mrtvo tijelo koje su dolje prekrivali plahtom više mi nimalo nije bilo zanimljivo.

Pokrenuo sam se prema svjetlosti, znatiželjan, zureći ravno u nj i nimalo se ne čudeći što to mogu bez treptanja i boli u očima. Naposljetku, što me još moglo iznenaditi? Ta bio sam mrtav!

U središtu svjetlosti se pojavila prilika sasvim ljudskog obličja i, kad je izašla iz svjetlosti i približila mi se, vidio sam da se radi o mladom muškarcu odjevenom u dugačku bijelu halju. Bio je upravo neodoljivo lijep i da sam ikada razvio ikakve homoseksualne preferencije, nesumnjivo bih pred njim pao na trepavice. Ovako, mogao sam samo konstatirati da je lijep kao… kao… rekao bih kao umjetničko djelo, ali nisam za života vidio baš mnogo umjetničkih djela (a i ona koja sam vidio su mi bila nerazumljiva i nezanimljiva), pa…

„Jesi li ti anđeo?“ upitao sam čim mi se približio. Uzdahnuo je i preokrenuo očima.

„Vidiš li krila?“ pokazao je na svoja leđa.

„Okej, nema krila, ali sve ostalo je tu. Svjetlost, bijela halja, činjenica da sam mrtav…“

„Tipično“, ponovno je uzdahnuo, zazvučavši frustrirano. „No dobro, barem shvaćaš da si mrtav.“

„Zar je to čudno?“

„Iznenadio bi se. Hajde, pođi za mnom.“

Poveo me u svjetlost i, da sam još bio živ, srce bi mi udaralo kao ludo od iščekivanja. Svjetlost me sad ipak zabljesnula, toliko snažno da sam čvrsto stisnuo oči i držao ih tako dokle god nisam začuo glas svog vodiča kojem kao da je sve to dosađivalo.

„Možeš ih sad otvoriti.“

I jesam.

Ostao sam zatečen – možda je bolje reći šokiran. U svakom slučaju, prizor koji sam ugledao definitivno nije bio ni na tragu onoga što sam očekivao.

Pred mojim očima se prostirao ogroman sivi grad. Mreža dugačkih dvokatnica ravnih krovova sezala je do unedogled, stapajući se u daljini sa sivim nebom koje nije bilo oblačno, već jednostavno sivo poput pepela, i na kojem nije bilo ni sunca ni zvijezda. Sve su zgrade bile jednake, prljavo sive, s prozorima na koje su bili navučeni sivi zastori i vratima od sivog čelika. Ulice su bile sive, nigdje na vidiku nije bilo ni drveta ni travke ni odbačenog papirića, apsolutno ničeg osim zgrada i ulica i odvratnog sivog neba.

Ukratko, kao da sam iz filma u boji ušao u crno-bijeli film.

Nisam vidio nikakvu naznaku nastanjenosti. Vladala je mrtva tišina, a čak je i zrak bio težak, gotovo kao da je i on nekako siv, jer iako ga nisam trebao udisati, činilo mi se da se lijepi za cijelu moju unutrašnjost i čini i mene sivim iznutra.

Razočarano sam shvatio da više nisam onako blaženo nematerijalan, već opet u obličju najobičnijeg čovjeka. Ništa nije boljelo, nisam imao potrebu disati niti mi je srce kucalo, ali tijelo je bilo tu, upravo onakvo kakvo sam se nadao da sam zauvijek ostavio na onom operacijskom stolu. Čak sam na sebi imao istu odjeću u kojoj sam umro. K tome, koža mi je poprimila nezdravo sivkastu boju. Ili je takva boja uobičajena za mrtvaca, ili sam se stapao sa svijetom oko sebe.

Pogledao sam svog vodiča čija je halja također poprimila sivu boju. Začudo, lice i ruke su mu ostali bijeli i lijepi, sasvim u neskladu s okolinom.

„Bit će da sam puno griješio kad si me doveo ovamo“, promrmljao sam, oporavljajući se od prvotnog šoka. Na trenutak se činilo kao da su ga moje riječi zbunile, no lice mu je odmah poprimilo onaj uobičajen izraz dosađivanja.

„To što si radio za života nema nikakve veze s ovim“, odvrati. „Nema nikakvog konačnog suda. Svi dolazite ovamo.“

„Oh“, mnoga moja uvjerenja koja sam gajio za života su se iznenada srušila. Mislim, nije da sam ikada bio neki pobožni bogomoljac koji je svoje nedjelje provodio u crkvi i tome slično, ali uvijek sam vjerovao da sam dovoljno dobra osoba da bi me iza smrti čekalo nešto lijepo. Život mi je bio naporan i mučan, smrt je morala biti bolja od toga, zar ne?

Očito, ne.

„Dobro, i što sad?“ pitao sam pomalo razdražljivo, na što ljepotan pored mene prezrivo otpuhne.

„Nisam ja kriv što si imao nerealna očekivanja od zagrobnog života“, reče tonom kao da je to ponovio već milijun puta. „Što prije prihvatiš situaciju, bit će ti lakše ovdje provesti vječnost.“

Vječnost. Naježio sam se od te riječi. Provesti vječnost u tako odbojnom, sivom svijetu nije zvučalo nimalo obećavajuće.

„Možda bi mi pomoglo kad bi mi ti rekao nešto više o ovom… mjestu“, predložio sam pomirljivo, ne želeći više ljutiti svog vodiča. Naposljetku, on je bio jedino za što sam se u tom trenu mogao uhvatiti.

„U redu“, kimne on. „Ionako sam ti namjeravao pričati dok te vodim do tvoje sobe.“

„Sobe?“

„Da, ove zgrade postoje s razlogom. Ne treba ti ni hrana ni piće, nemaš nikakvih ljudskih potreba, čak ni za snom, no svatko ima svoju sobu jer ljudska potreba za privatnošću i nakon smrti ostaje netaknuta.“

„Što ima u sobi?“

„Ništa. A što bi trebalo biti?“ blijedo me pogledao. Uzdahnuo sam, još jednom se sjetivši svoje neprežaljene kolekcije filmova i igara.

„Pa, ne znam, nešto za zabavu…“

„Zabavu? Pa, ako želiš, možeš gledati žive smrtnike, ali vjeruj mi, to je uglavnom vrlo dosadno“, primijetivši da sam se sav ozario od pomisli na sve djevojke koje ću moći promatrati dok se tuširaju, zakolutao je očima s iritacijom. „Da, i ljudska potreba za voajerizmom ostaje netaknuta nakon smrti… Brzo će ti dosaditi.“

Sumnjam, odgovorio sam u mislima, radostan što sam uspio pronaći barem jednu prednost u tom sivilu.

Hodali smo dugačkom, ravnom ulicom kojoj se nije vidjelo kraja, a bila je toliko jednolična da sam se već osjećao kao hipnotiziran našim ritmičnim koracima i ekstremnom nepromjenjivošću okoliša. Svi prozori su bili zastrti zastorima, sva vrata zatvorena. I još uvijek nisam vidio nikog osim nas dvojice.

„Zašto ovaj grad izgleda napušteno?“ upitao sam. „Nigdje nema ni traga života.“

„Možda zato jer je ovo Grad Mrtvih?“ prostrijelio me pogledom.

„Da, ali… Zašto su svi u sobama?“

„Velika većina nema potrebu izlaziti iz sobe.“

„Svašta!“ promrmljao sam s negodovanjem. „Ni ne čudi me da je ovo mjesto tako turobno i dosadno kad su svi tako… truli.“

„Svi su tako govorili kad sam ih dovodio, znaš.“

Zatresao sam glavom.

„Dobro, a što je s tobom? Ti, znači, dovodiš ovamo duše umrlih ljudi. Rekao si da nisi anđeo iako opis tvog posla odgovara anđelu. Što si onda?“

Oči su mu zaiskrile i po prvi put mi se učinilo da u njemu vidim naznaku interesa za razgovor.

„Jesi li ikad čuo za Svantevida?“ upita. Slegnuo sam ramenima.

„Ime mi zvuči poznato, ali ga ne mogu povezati s ničim određenim“, odvratio sam iskreno. Nezadovoljno je uzdahnuo.

„Tipično“, promrmlja. „No dobro. Ja sam, dakle, Svantevid. Jedan od starih slavenskih božanstava.“

„Bog?!“ bio sam zapanjen. Jest, bio sam mrtav i rekao sam da me malo toga moglo iznenaditi, no iznenadio me taj grozomorni sivi grad, pa me valjda može iznenaditi i činjenica da sam u društvu pravog boga!

„Nekoć bio“, uzdahnuo je sa neskrivenom sjetom, što mi se učinilo pomalo teatralnim, kao da je vrlo dobro uvježbao pričanje i te priče. „Bio sam jedan u moćnom klanu slavenskih bogova koji je pod svojom jurisdikcijom držao područja svih slavenskih naroda, a znaš i sam koliki je to teritorij.“

Nisam pojma imao, naravno, no nisam ništa rekao.

„Bili smo prava ekipa – Perun, Bojana, Gerovit, Lada, ja… stalno u kavgi s grčkim bogovima koji su sami sebe smatrali višom klasom od nas. Znaš, tada nisam bio kao sada. Sa ostalima sam živio u Svitogoru, domu bogova u krošnji Drveta svijeta, bio sam bog sunca, najmoćniji ratnik, s ognjenim mačem i rogom punim pića, na Krilasu, svom bijelom vidovitom konju…“, Svantevid se sasvim izgubio u nostalgiji. Bilo mi ga je pomalo žao. „Čak sam na ramenima nosio četiri glave kako bih vidio na sve strane svijeta. Pojedina plemena su me čak smatrala vrhovnim bogom… A u Svitogoru, Perun i ja smo stajali uz Svarogovo prijestolje kao njegovi najslavniji pobočnici… Posebno me tvoj narod štovao, znaš“, pogledao me. „Vi Hrvati ste se nazivali Sunčevim narodom. Mojim narodom.“

Nisam znao što bih na to rekao, pa sam samo kimnuo, potičući ga nastavi.

„Puno grčkih legendi je promijenjeno kako bi se umanjila naša slava u korist grčkih bogova. Čak je i natjecanje između mene i Apolona u sjaju Sunčevih zraka pretvoreno u natjecanje u ljepoti između Atene, Here i Afrodite. No nije bitno. Bila su to, sve u svemu, krasna vremena. Možda bih ti za ilustraciju trebao ispričati pokoju anegdotu, da stekneš pravi dojam.“

Nisam baš bio pretjerano zainteresiran, no nisam ništa rekao, ne želeći ga uvrijediti. Svantevid se sasvim preobrazio u pripovjedača punog žara i to je bilo jedino lijepo što sam dosad vidio u Gradu Mrtvih – a i budimo iskreni, na takvom mjestu ne škodi imati boga za prijatelja.

Pričanje pokoje anegdote u svrhu ilustriranja se naposljetku pretvorilo u dugački Svantevidov monolog tijekom kojeg sam saznao sve što me zanimalo i nije zanimalo o njegovoj braći Perunu, bogu groma i oluje, Tatomiru, lukavom bogu mjeseca, i Striboru, bogu vjetra, te o velikom ratu bogova i divova u kojem su Svantevid, Tatomir i Gerovit, bog rata i sile, vodili vojsku bogova i koji je okončan tek nakon što je Tatomir uspio nagovoriti divove da se bore u moru, što nije bio njihov teren. Koliko sam shvatio, Kornati su nastali od te poražene vojske divova čiji se vođa zvao Kornat, no Svantevid je govorio poetski i dvosmisleno, pa nisam mogao biti siguran.

O svom suparništvu sa zlim bogom Črtom je pričao, činilo mi se, satima. Cijelu priču bih lako mogao sažeti u sljedeće; Črt je Svantevidu oteo djevojku, Zoru, i odveo ju u svoje mračno kraljevstvo, i nakon dugačke bitke, Svantevid ju je uspio vratiti, a Črta je konačno porazio u dvoboju nakon velikog rata između svjetlosti i tame.

Ukratko, pričao je bajke, a ja sam ipak umro kao odrastao čovjek, a ne kao dijete.

Priče su me počele zamarati, a i pitao sam se koliko je daleko ta moja soba jer smo hodali već jako dugo, a ulici se i dalje nije nazirao kraj.

„I kako se dogodilo da si počeo voditi mrtve ljude ovamo?“ prekinuo sam ga. Zavrtio je glavom s patničkim izrazom na licu.

„To je najgore od svega“, odvrati. „Biti ovdje, raditi taj glupi posao, a sjećati se starog sjaja i božanskog života… Shvaćaš, onda smo svi mi, bogovi Slavena, Grka, Kelta, Egipćana, Nordijaca i svi drugi, koegzistirali nekad u miru, nekad u ratu, imali smo svoje narode koji su bili pod našim pokroviteljstvom i koji su nas štovali i slavili… A onda su nas ljudi zaboravili i prestali vjerovati u nas. Samim time, izgubili smo smisao i prestali biti potrebni.“

„Dobro, ali što je bilo s ljudima koji su umirali dok ste vi bili glavni? Netko ih je morao dovoditi ovamo.“

„Uključi logiku, čovječe“, Svantevid uzdahne. „Nisu dolazili ovamo. Koliko ja znam, ovo mjesto tada nije ni postojalo.“

„Nego?“ bio sam iskreno zbunjen.

„Umrle Grke je Haron preko rijeke Stiks dovodio u Had, osim onih rijetkih sretnika koji su se za života dovoljno ulizivali bogovima da bi završili na Elizejskim poljanama. Umrli Kelti su odlazili u Avalon, Nordijci, posebno ratnici, u Valhallu, a naši Slaveni u Nav. Kad smo mi, bogovi, prestali biti potrebni ljudima, došlo je do velikih promjena i svi su mrtvi prebačeni ovamo, a mjesta kamo su odlazili prije su prestala postojati.“

„Zašto?“

„Ti stvarno postavljaš glupa pitanja“, namrštio se. „Otkud ja znam zašto? Ja samo radim ono što moram. Nisam više bog, sjećaš se?“

„Nego što si?“ sad sam i ja polako postajao nestrpljiv. I dalje nisam najbolje shvaćao neke stvari, a Svantevid je, čim je prestao pričati o svojoj slavnoj božanskoj prošlosti, opet počeo zvučati frustrirano.

„I dalje sam božanstvo, ali nisam bog.“

„U čemu je razlika?“

„Previše je apstraktno da bih ti objašnjavao. No među ostalim, ne donosim više odluke. Da ih donosim“, progunđao je nezadovoljno, „sasvim sigurno ne bih odabrao ovakav posao.“

„Da pogodim – drugi su dobili bolji“, primijetio sam zajedljivo.

„Jesu!“ povisio je glas, očito ljutit. „Posebno Grci! I Ares i Apolon i Afrodita i Zeus… većina njih su u upravi, neki čak i dalje rade većinu stvari koje su radili prije. Muze i dalje imaju zadatak nadahnjivati ljude. Ares i dalje upravlja ratovima. Zeus se i dalje igra sa munjama. A ja… Zapeo u glupom Gradu Mrtvih“, ponovno je počeo gunđati, snižavajući glas jednako naglo kako ga je povisio. „A sve zato jer su ljudi od njih napravili turističku atrakciju i izvozni proizvod.“

„Dobro, ali tko je iznad svega toga? Tko je donio takve odluke, stvorio ovo mjesto? Postoji li pravi“, gotovo sam prošaptao, „ Bog?“

„Pitaš nekoga tko nema nikakve veze s dotičnim jer je na samom dnu zapovjednog lanca“, bio je ciničan. „Da, postoji vrhovna Sila koja je iznad svih nas, ali o tome niti želim niti smijem govoriti. Uostalom, stigli smo do tvoje sobe.“

Stali smo i pokazao je na prva vrata s desne strane.

„Prvi kat, prva vrata ravno od stubišta“, rekao je mehanički i jednostavno – nestao. Zatečen ovakvim naglim prekidom razgovora i nedostatkom uputa što mi je raditi cijelu vječnost, tek sam se nakon par trenutaka sabrao i, uzdahnuvši, ušao u zgradu.

Sive stepenice i zidovi, naravno. Siva vrata, siva soba golih zidova, sivi pod, sivi zastor na prozoru… Poželio sam vrisnuti od pomisli da ću tamo morati provesti vječnost i čvrsto sam odlučio da ću pretražiti cijeli Grad dok ne nađem bar neki kamenčić koji bih mogao staviti na pod da barem malo ubijem tu užasnu prazninu sobe. Također, sam sebi sam čvrsto obećao da ću ići od zgrade do zgrade dok ne nađem barem jednu osobu koja od vječnosti želi više od sjedenja u praznoj sobi.

Sjeo sam na pod, razmišljajući o svemu što se dogodilo i što sam saznao od Svantevida. Sve je još izgledalo nestvarno i znao sam da će trebati vremena da mi sve to sjedne kako treba.

Ponovno sam se sa žaljenjem sjetio svojih filmova i igara u kojima je moj cimer sasvim sigurno uživao. Istog trena, na zidu nasuprot mene se pojavio prizor njega kako s nekom ekipom puši travu i pije. Zagledao sam se u zid, zahvalan na tome što imam barem nešto što mi može zamijeniti televiziju.

Zurio sam dosta dugo kad sam shvatio da je vjerojatno prošlo jako puno vremena. Prve sijede vlasi pojavile su se na glavi mog nekadašnjeg cimera. Mogao bih ići potražiti još nekog stanovnika Grada Mrtvih, ponovno sam pomislio – no iskreno, nije mi se dalo izlaziti iz sobe. Bilo je znatno jednostavnije i zanimljivije zuriti u tuđe živote.

Sjedio sam i zurio u zid sve dok nisam sasvim zaboravio tu ideju o druženju s drugima. Zaboravio sam i Svantevida, i kako sam umro, i kako sam živio – jer bilo je lakše pratiti tuđe živote prazne glave nego opterećen vlastitim mislima.

Sjedio sam i zurio, a vječnost je trajala.

 

 

 

Objavljeno u zbirci „Priče o starim bogovima“, POU u Pazinu, 2007.

Nagrađeno nagradom SFERA za najbolju kratku priču objavljenu u 2007. godini

 

Advertisements

One thought on “Ivana Delač POST MORTEM

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s