Aleksandar Žiljak: BOŽJA VUČICA

 

Jana se skoro sapleće o tijelo u snijegu, dvije su mu strijele u leđima. Ne zaustavlja se da pogleda tko je, bez daha juri prema svojoj kući. Trči kroz dim, grize je. Plamen ždere slamnate krovove. Nešto udara u nju, raščupano i okrvavljeno, vrišteći i zapomažući. Jana ni ne zastaje, kao kakvu krpenu lutku grubo odbacuje ženu u snijeg, tek s jednom misli u glavi dok joj srce tuče kao ludo.

Miško!

Iza nje netko urla, zaziva ljude neka gase. Netko drugi kune posred sela, bespomoćno vitlajući starim mačem. Bolno mučući od jeze, neka jadna krava istrčava u blato i razgaženi snijeg i krv, obara zakašnjela ratnika, njegove psovke zamuknu pod teškim papcima. Sve to Jana ostavlja za leđima, pogibajući se pred razularenom buktinjom što guta štagalj.

Miško!

Krv! Krici, psovke, naricanje, njištanje, žalobno mukanje, a iznad svega – poput crkvena svoda – veselo pucketanje raspomamljenih vatri. Krv! Leševi, sasječeni, nastrijeljeni, rascopanih glava, oko njih buketi ruža razbacani po bijelom, tek opranom stolnjaku. Krv! Tuče Janu u lice sa svih strana, draška joj nosnice kroz jaru i dim, vrela, slana, budi u njoj nešto za što je mislila da je davno za njom. Krv! Više ne zna za sebe, selo i jadni ljudi za nju više ne postoje, svih čula obuzetih nagonima njena plemena.

Miško!

Jana zna da su joj sad nagoni sve što joj je preostalo. Samo joj nagoni mogu pomoći: prastari, stariji od pamćenja, stariji od novog čopora kome se pridružila, čopora koji je zapravo krdo što bespomoćno bleji i muče, rastjerano nemilosrdnom psoglavom hordom. Nagoni. Lovca. Krvoloka. Zvijeri.

Njena je kuća malo izvan sela, podalje od ostalih. Jana pada na koljena kad s olakšanjem vidi da nije zapaljena. A onda postaje svjesna tragova kopita što vode ravno prema kući. Proklinje i ustaje, sili se da pretrči tih stotinjak metara, slijedeći trag horde, upijajući njene još svježe mirise. Nagoni.

Ulijeće u dvorište, ograda od pruća srušena je, drveni kotac prevrnut. Jambrek leži u snijegu pored zdenca. Bože, ne, zacvili Jana i pada do njega, grabi ga u ruke i pridiže. Diše, hvala bogu, i stenje u Janinu naručju. Čelo mu je okrvavljeno, Jana prstima otire krv i traži ranu u slijepljenim pramenovima. Nalazi plitku razderotinu, krvari gore nego što stvarno jest.

“Jana”, Jambrek s mukom otvara oči.

“Miško? Gdje je Miško?”

“Zgrabio ga je”, Jambrek se uspravlja, krv mu curi iz kose. Jana skida rubac i pritišće ranu. “Zgrabio ga je, psoglavac, da mu …” Jambrek traži rukom u snijegu, Jana tek sad primjećuje okrvavljenu sjekiricu. Žuljevita je šaka grabi, bijesno steže dršku. Jambrek pokušava ustati, ali posrće, još omamljen udarcem i Jana ga posjeda natrag u snijeg.

“Odveli su ga! Što ćemo, Jana? Odveli su nam Miška!”

Jana ustaje, gleda natrag prema paležu i smrti što je selo. Dobro zna da nema nikog tko bi pošao za psoglavcima. Ljudima će trebati barem do večeri da pogase vatre i pokupe razbježalu stoku i previju rane ranjenima. A tko zna kolike su psoglavci pobili. Ne, u selu nema nikoga. A i da ima, nema dobrih konja za potjeru. Ono malo konja su seljački, za plug i kola, nisu tako hitri kao oni mali što ih jašu psoglavci.

Jana prima Jambrekovo lice dlanovima. Bijes u njegovim plavim očima preplavljuju bol i očaj. I Jambrek zna da su psoglavci sad već daleko, nedostižni. A s njima i Miško, njihov Miško … “Gdje si mi skrio vučinu?”

 

* * *

 

Studeni zrak reže Cevenovo lice dok se zadovoljno ceri i podbada konjića pod sobom. Kopita razbacuju snijeg, brža od bilo kakve potjere. Ceven – hitar kao džeiran što na vitkim nogama brza pustinjom. Dobro je isplanirao: tri je dana izviđao, šunjao se sa svojim ljudima oko sela i seljana, a da ih nisu ni osjetili. Ceven – prepreden poput manula dok se skriva iza kamena da zaskoči sadžu, ni dlaku da pokaže. Luk, strijele, sablja, dobro su se danas krvlju okrijepili. Napad je bio iznenadan i nemilosrdan, onako kako samo jahači horde znaju. Ceven – kao bars u skoku, isukanih pandži, očnjaka bijelih kao smrt.

Za sobom je ostavio krv i plamen, plač i jauke. Pravo je khan jednom rekao, Ceven ga je svojim ušima čuo i svaku riječ upio. Ničeg ljepšeg od jauka djece tvojih dušmana i leleka njihovih žena, tako je rekao dok je kroz grohot udarcem noge iz jurte izbacio djevojku, neku kitajsku kraljevnu koju je te noći imao dok se u daljini plamen gostio palačom njena oca. Ničeg ljepšeg … Tek je Horlo bio nepažljiv, mršti se Ceven, i seljak ga je stigao zasjeći sjekiricom. Eh, Horlo, Horlo, uvijek s njime nevolja. Ali, snažan je on i rana je ništa, zacijelit će.

Ali zato je plijen tu, svezan, u Cevenovim snažnim rukama. Grize ga za šaku, zubi ne puštaju, grizu do vrele krvi. Ceven ni da trepne, samo se ceri.

Pravo je onomad zborio šaman, ipak mu je dobro sudbinu prorekao …

“Što pobi sav taj narod, Cevene?” Krv se slijevala niz čelik, cijelo su pleme bez milosti poklali on i njegovi ljudi. Zadnje je vriskove snijegom zameo vjetar, ljudi su grabili konje i razbježale deve i pljačkali jurte. Ostala je još samo jedna, podalje od ostalih, a u njoj starac.

“A što ne?”, pljune Ceven prezrivo. “Držim sablju u ruci, oni ne.”

“Znaš li što želiš, Cevene?”, pitao ga je vjetrom i suncem i snijegom izborani šaman dok je stepom zavijala mećava, a gorom vuci. “Želiš li biti veliki ratnik, najveći od svih? Hitar kao džeiran, prepreden kao manul, smrtonosan kao bars? Tvoje da bude sve što ti oči ugledaju? Je li to ono što želiš, Cevene?”

Zagonetni smiješak na stegnutim starčevim usnama, sablja Cevenu u ruci. Tko je ovaj starac da mu se podsmjehuje? I kako zna tko je, kako zna tko mu je to banuo, razgrnuo kože, pustio studen i pahulje unutra? A starac samo kimne glavom, znao je odgovor i bez da mu ga Ceven kaže. “Da, to je ono što želiš, Cevene.”

Onda uzdahne i sklopi oči, kao da Cevena i njegove sablje nije bilo. “To će biti tvoja sudbina, Cevene. Ako …”, starčeve se oči širom otvore, prst mu sune uvis. “Ako prvo nađeš nejako sunce.”

“Nejako sunce?”

“Idi za suncem, Cevene. Idi tamo kuda zapada. I traži dječaka. Plavih očiju, plavih kao nebo nad planinom. I sjajne kose, sjajne kao zlato. Prepoznat ćeš ga kad ga nađeš, Cevene, znat ćeš. On je nejako sunce. On je ključ tvoje sudbine.” Na te riječi starac prasne u smijeh, a Ceven se namršti pred ovom drskošću i sasiječe ga.

Već je htio izaći u okrvavljenu mećavu, kad ga zaustavi hropac i prema njemu podignuta kvrgava ruka. “Samo se čuvaj njegove majke, Cevene … Vučice … Dobro je se čuvaj!”

Tako je onomad zborio šaman. Tko zna je l’ mu majka stvarno vučica, pomisli Ceven, ali mali jest vučić.

Njegov mu je izvidnik, što je selo motrio prije sedam dana, javio kako je vidio dječačića očiju plavih poput neba nad planinama i kose sjajne kao zlato. Baš tim riječima se poslužio. A kad ih je čuo, Ceven je zastao i odmah se sjetio starog šamana: već ga je bio zaboravio, bio je na kraju krajeva samo jedan od mnogih čiju je krv njegova sablja prolila. Pred oči mu je došlo njegovo proročanstvo. Veliki ratnik, najveći od svih! Hitar kao džeiran, prepreden kao manul, smrtonosan kao bars!

Prst sudbine, ništa drugo, smjesta je znao Ceven. Jer, izvidnik je iste riječi izrekao kao i šaman, kao da ih je s njegovih smežuranih ustiju čuo, a nije. I zato je Ceven, ne gubeći ni trenutka, digao svoja dva najbolja arbana. Poveo ih je put sunčeva zalaska, a kad su došli nadomak sela, tri su se dana oko njega šuljali dok Ceven nije našao gdje dječak živi. Oca mu je vidio, s prezirom otpuhnuo: tek seljak! Majku mu je vidio. O da, nacerio se, rado bi se s njom pohrvao u krznima u svojoj jurti! Ali dječak je bio ono što je Ceven htio, nejako sunce, ključ njegove sudbine!

A sad ga dječak grize do krvi i Cevenu, strpljivom kakav jest, već je pomalo dosta. Zateže uzde, konjić se propinje i staje. Ceven skače iz sedla, baca malo sputano tijelo u snijeg i grabi bič i njime šiba dok dječji zubi ne puste. “Hoćeš li prestati?”, urla Ceven i zamahuje bičem, obuzet bijesom. “Hoćeš li prestati?”

Dječak steže zube, skvrčen pod bičem i ni glasa da pusti od sebe, samo mu se suze nijemo kotrljaju niz promrzle obraze. Onda podiže pogled, plave oči klize Cevenovim čizmama, sabljom, izvezenim delijem. Zaustavljaju se na vučini prebačenoj preko ramena, a onda prkose malim, crnim psoglavčevim očima, stisnutim pod krznenom kapom nabijenom na čelo.

Ceven staje, pogleda svoje jahače. Oni ni da zucnu, dobro znaju da se bijesnom Cevenu ne proturječi. Ceven proklinje i grabi dječaka i skače s njime natrag u sedlo. Sad više dječji zubi ne grizu, ali Cevenu nije promaklo kako je mališan otrpio bič i kako ga je odmjerio. Ni iskusni ratnici se ne bi tako usudili pred Cevenom.

I Ceven se na trenutak prisjeti završetka starčeva proročanstva. Obuzme ga neka nejasna zebnja oko srca. Jer, ako je dječak ovakav, kakva mu je majka?

 

* * *

 

“Gdje si mi skrio vučinu?”

Jambrek zastaje, hvata Janu za ramena. “Nemoj, Jana …”

“Gdje si mi skrio vučinu?”

“Odveli su ga, Jana. Ne možemo ih više stići, nemoj …”

“Gdje si mi skrio vučinu?” Janin je glas sada tvrd, neumoljiv, leden i njen muž pod njime puca poput grančice na vjetru.

“Nemoj još i ti, Jana! Nemoj me još i ti ostaviti”, Jambrek je na rubu suza i Jana ga grli i privija sebi, njegov joj se topli dah tako milo razlijeva prsima. “Nemoj da još i bez tebe ostanem, ne možemo ih više stići …”

Ljudi ih više ne mogu stići, Jambrek”, Jana ga nježno odmiče i gleda pravo u oči. “Ljudi ne. Ali vuci da. Gdje si mi …”

Jambrek ustaje, ulazi u štalu, Jana za njim. Zastaje, odvaguje. Miško. Ili Jana. Zna da Jana može sustići proklete psoglavce. Zna i da će vratiti Miška, u njenim je zelenim očima to vidio. Ona jedina sad to može. Vratiti Miška. I zanavijeke otići natrag u šumu, u čopor. Napustiti ih, svoga sina i muža. Više nikad da je ne vidi, nikad više da se ne ogrije na njenoj toplini, nikad više da se ne naužije njene vreline, tek da joj čuje zavijanje u studenim noćima kad je puni mjesec poput sveca sjajem okrunjen. Miško. Jana. Na vazi.

Jambrek još jednom pogleda svoju Janu, stoji na vratima, stegnutih usana, okrvavljena njegovom krvlju. Onda odlučuje. Iz sjenika izvlači Janinu vučinu, skrivenu duboko u sijenu, umotanu u grubo platno i konopcem zavezanu. Krava se uznemiri, ali Jambrek je primiri nježnim glasom, kako samo on to umije.

Jana uzima zavežljaj, razvezuje uzao, razmata platno, rastvara i širi vučinu. Stišće je u prstima, prinosi obrazu, pušta da je meka dlaka miluje. Opija se svojim mirisom. Onda pogleda Jambreka, u ruci mu stari zahrđali obruč, skinut s jedne trule bačve i bačen u kut.

“Drži ga, Jana!” Jana odmahuje glavom. “Drži mi ga, da se kroz njega prekobrcnem i vuk postanem, pa da zajedno idemo!”

“Ne, Jambrek!”

“Želim s tobom, hoću i ja …”

 

“Ne, Jambrek, trebam te!” Jambrek zastaje dok mu Jana prinosi svoju vučinu. “Trebam te ovdje, da me ima tko naći. Da me prepoznaš, razumiješ li?”

Jambrek shvaća i nijemo se pokorava svojoj ženi. Iz ruku joj prima vučju kožu i pipa je i prinosi licu, pušta da njime ovlada miris zvijeri, gleda vučju njušku i uši, pamti ih da ih nikad ne zaboravi.

Jana izuva čizme, onda se svlači. Jambrek polaže kožu u sijeno pred nju i izlazi u dvorište. Više se nema što reći, nema vremena, psoglavci su brzi. Jana, potpuno naga, uzima vučinu i prebacuje je preko sebe. Vučja leđa padaju preko njenih, vučja joj njuška prekriva lice, vučji se udovi privijaju uz njene. Divljina iz vučine kulja u Janino tijelo, prožima joj svaku poru, obuzima cijelo biće. Dira je u samu srž, koža prianja uz nju i obuhvaća je i prestaje biti nešto odvojeno od nje, koža postaje Jana i Jana postaje koža. Žena što je bila vučica ponovno postaje vučica. Samo svijest o nečem neodložnom, nečem strašnom, sprečava Janu da zakevće od radosti i zareži od jarosti i zaurla i zavije i cijelom svijetu objavi da se zvijer vratila svome praiskonu, svojem korijenu, svojoj biti.

Vučica podiže pogled, gleda čovjeka što stoji na ulazu u štalu, u ruci mu sjekirica. Okrvavljenu, prinosi je vučici pod nos. “Ovo je psoglavčeva krv. Omiriši je, možda ćeš tako lakše pratiti trag.”

 

* * *

 

Drugi već dan Jana slijedi psoglavce. Njene je neumorne šape, šape vučice, nose svježim tragom preko zapuha. Drži se na sigurnoj udaljenosti, čula je i pamti priče kako strijele psoglavaca daleko lete, kako prokletnici imaju oko sokolovo i ruku što, dok napinje luk, ni na tren da zadrhti. Ne zna jesu li je spazili, ali čini se da nisu, malu crnu točkicu koja koristi makar vlat suhe trave što viri iz snijega, svaki trn, suhi list zaostao na goloj, injem urešenoj grani kupine, svako stablo da se iza njega prikrije. Dosta joj to vremena odnosi. Kad bi smjela otvoreno za njima preko izdajničke bjeline … I dosta joj je vremena trebalo da uhvati zeca što ga je istjerala iza jednog grma divlje ruže. Na trenutak je Jana htjela suzbiti nagon, htjela ga je pustiti da odskakuće na sigurno, ali nije smjela propustiti tu priliku, glad bi je iscrpjela. Vrijedilo je, shvatila je kad joj je svježe prolivena krv ispunila nosnice i kad su zubi rastrgli ono malo dlake i zagrizli u meso sirote životinje što se još trzala.

Dosta je vremena potrošila, dragocjenog, ali nije pustila psoglavce, ni jednog im trenutka ne gubi trag. Kad ih ne vidi, na snijegu u daljini, vode je mirisi konjića i nepranih tijela; kad ih ne njuši, vjetar preko išibane ravnice donese rzanje i dovikivanje.

Od prvog trenutka kad ih je spazila, Jana zna da neće moći sama. Dvadeset konjanika, svi s lukovima i sabljama, neki sa sjekirama. Zatukli bi je, a da ni jednog ne bi oborila. Trebat će čopor. Sama je bespomoćna. U čoporu, svemoćna.

Ali onda Jana shvaća da ni čopor neće moći samo tako na njih. Iskusni su to lovci, vidjela je Jana iz daljine kako ne jedan ima vučinu prebačenu preko leđa ili sedla. I druge kože, neke žućkaste, a pjegave, zderane sa zvijeri koje nikad nije upoznala. Sjetila se i kako se priča da psoglavci vole loviti. Okruže jedan kraj i potjeraju svu divljač i sve zvijeri i sve ih pobiju, strijelama i kopljima, tako, za zabavu. A promakne li nekom od njih koja sretna zvjerka, toga izbičuju da mu se više ne ponovi.

 

Jana ne želi da pola čopora izgine na otvorenom. Kad ne bi bilo druge, kad bi to bio jedini način, cijena koju mora platiti da izbavi Miška iz njihovih pandži … Ali, vidi da jahači ne mijenjaju smjera, tjeraju svoje konjiće uvijek prema izlasku sunca. Pamti Jana svoje vučje dane, na četiri je šape s čoporom cijelu ovu krajinu prošla i svako stablo i svaki potok upoznala. Za svaki put zna kud vodi i gdje završava i sigurna je da psoglavci jašu u planinu. Ne mogu je zaobići, osim ako se neće vraćati i gaziti smrznutu rijeku na jugu. A u gori, u šumi, goloj pod snijegom, okovanoj ledom i studeni, sigurni su od neželjenih pogleda. Barem tako misle …

Jana malo zaostaje, pušta jahače da odmaknu. Onda zapamti gdje ih je napustila – za svaki slučaj, ako se bude morala vratiti – i zabrza u luku, daleko od njihovih oštrih pogleda,  prestigne ih i do večeri zađe među mlade dubove, stražare na međi velike šume koja od najnižih obronaka prekriva planinu.

 

* * *

 

Mjesec je kao kakav noćobdija, blijedi lampaš što ga neumorno drži visoko nad svijetom vodi Janu uzbrdo, kroz šumu usnulu pod snijegom. Gola stabla prijete, izdižu se iznad nje i kao da je zatvaraju odozgo: debla su mračne utvare, grane isprepleteni prsti, oglodani do kostiju, što grabe i otkidaju komade studenog noćnog neba. Psoglave je jahače vučica ostavila daleko za sobom. Dobro se sjeća šume, kao da je jutros njome prolazila. Tu i tamo nanjuši poznate mirise, slabe, ali svejedno. Čopor je još nedavno bio u ovom dijelu šume. Nedavno: nisu mogli daleko odmaknuti i lako će ih prizvati.

Već visoko u planini i duboko u šumi, Jana nailazi na srušeni brdnik, povaljen niz padinu. Vučica se nije slučajno tu zatekla. Ovuda, malo iznad izvaljenog hrasta, ide zabačen šumski put. Psoglavci su ga otkrili i baš njime prošli kad su kretali u pohod na selo. Još im je dolje niže Jana naišla na trag. Osjetila je miris, danima star, ali osjetila ga je i slijedila i putem stigla dovdje. Vučica prepoznaje stablo, pamti ga dok je još stajalo snažno i ponosno. Mora da ga je neka oluja izvalila u zadnjih nekoliko godina, dok je bila žena. U padu je teški div povukao i polomio i pod sobom prignječio još jedno stablo. Naokolo, mladice, vitke i lomne, miruju do proljeća, kad će nastaviti utrku za suncem.

Jana odjednom osjeti miris prijetnje i opasnosti, dopire negdje ispod izvaljena brdnika i granja i snijega. Pažljivo prilazi, mekano staje, čuva se da joj šape ne bi slučajno propale. Tu je jedna debela grana, preko nje palo je još tanjih, sve je to prekrio snijeg, štiti od mraza i studeni: ispod, u šušnju i suhoj paprati, mora biti baš mekano i toplo i zaštićeno. Jana oprezno proba koliko je čvrsto. Ne baš, neka nagazi nešto malo teže … Da se vuci mogu smiješiti, Jana bi se nasmiješila. Pogledom prati put. Da … Sigurno će iz ovog smjera dojahati … A iza ovih bi ih se stabala moglo sačekati, skrivaju od pogleda i strijela … A ovdje … Vučica baca još jedan pogled i odlučuje, ovdje pored izvaljenog hrasta baš je pravo mjesto za zasjedu. Sad samo da potraži čopor.

 

* * *

 

Kad je na rubu proplanka spazila prvi par žeravica, Jani zaigra srce od veselja. Nije ih trebala dugo dozivati, odmah su joj odgovorili, odasvuda, izbliza i iz daljine. Čim je zabacila glavu i stala vijati, sa stijene propete nad golim, u snijeg zametenim bukvama, kao da se cijela planina probudila. Studenu je noć ispunilo zavijanje, razlio se nad golim krošnjama pozdrav dragoj prijateljici koju se dugo, dugo nije vidjelo niti se o njoj godinama išta čulo. Radost je ispunila šumu, narasla i do mjeseca, potekla je Janinom nutrinom, sledila krv u žilama svakom ljudskom biću u krajini.

A sad je čopor tu, oko Jane, svi su se skupili. Okružena je s nekoliko desetaka vukova. Trlja se tijelom o njihova, mazi se obrazom o njihove, valja se i preskače preko njih i oni preko nje, na trenutak bezbrižni u snijegu. Njuši ih, upija njihove mirise, one poznate, starih drugarica i drugova, s tugom saznaje da nekih više nema. Upoznaje i nove mirise, vučica i vukova oštenjenih dok je bila žena. U šali kezi zube i kostriješi dlaku na leđima i reži prijeteći i otkriva da je čopor još uvijek poštuje, staro jednako kao i mlado. I svi je pozdravljaju, veseli što se vratila nakon toliko godina izbivanja. A Jana im priča kako je postala žena. Čopor ne vjeruje, pitanja se množe, ali Jana ih utišava, jer važnije su stvari pred njima. Priča im o svome čovjeku i o sinu kojeg s njime ima, o dječaku očiju kao nebo nad planinom i kose sjajne kao zlato. Kazuje im i o hordi što ubija, ljude i vukove bez razlike, o psoglavcima što su joj oteli nejako sunce i uskoro će proći planinom.

“Nisi trebala otići.” Čopor tone u muk, razmiče se, Jana ostaje sama među njima. Iz šume na proplanak izlazi nešto što je na prvi pogled čovjek. Hoda pognuto, zavlači jednu nogu, podupire se kvrgavim štapom. Odjeveno je u prljave dronjke, raščupane i proderane hlače i lanenu košulju, preko koje je prebacilo neki stari sukneni prsluk. O ramenu mu obješen rog, Jana zna da njime doziva čopor. Tek kad stvorenje podigne glavu, zvjerinju, plane mu pogled i vučja se gubica iskezi i otkrije žute očnjake. Jana pogiba glavu, čak ni ona neće i ne smije sada prkositi vučjem pastiru. “Nisi trebala otići, Jano, Janice. Pa još među ljude. Nakon što su ti sve uzeli.”

“Što su mi drugi ljudi uzeli, jedan mi je čovjek vratio.” Vučji pastir zastaje u pola koraka i Jana tek sada shvaća koliko je podijeljena između dva svijeta. U Jambrekovu zagrljaju nije o tome mislila. S Miškom u naručju nije o tome mislila. Tek sad, među vucima i pred vučjim pastirom, shvaća koliko je vučica. Ali Jambrek joj je i dalje u srcu, i Miško …

“Da bi ti onda opet neki drugi ljudi uzeli.”

“Zato sam i došla, da mi pomognete.”

“A onda ćeš se vratiti?” Vučji se pastir unosi Jani u lice, njegov je miris zapahuje. “Tu gdje pripadaš, među svoje?” Svi je vuci gledaju, cijeli čopor, i Jana može tek kimnuti glavom.

Vučji se pastir zadovoljno uspravlja i okreće čoporu. Podiže štap i njime kao da opisuje krug nad vukovima dok govori. “Što ćemo, vuci moji? Pravo je da pomognemo vučici u nevolji. Čak i ako se odmetnula, i onda je pravo. S čovjekom ima sina i taj je sin po ljudskoj slici i prilici. Ali je sin vučice i to ga čini vučićem. Što ćemo?”

Na trenutak nad proplankom vlada napeti tajac. A onda svi vuci oko Jane i pastira, svi kao jedan, mlado i staro, cijeli čopor, zabacuju glave i zaviju. I vučji pastir zavije s njima, a onda prasne u grohot i pogleda Janu.

“Vidiš, Jana, što su vuci? Svi kao jedan! A gdje su ti tvoji ljudi, gdje je to tvoje selo da ti sada pomogne?” I opet joj se unosi u lice, očima je prikiva u snijegu. “Vidiš da nisi trebala otići, Jano, Janice!”

 

* * *

 

Ima već kako je svanulo, jutarnje se sivilo razvlači golom šumom. Jana leži u snijegu, skrivena, čeka. Pogleda lijevo, pogleda desno, vuci čekaju. Negdje odostraga je i vučji pastir, čeka i on, poduprt kvrgavim štapom, s rogom u ruci. Nisi trebala otići, mrmore vučici u ušima njegove riječi i ona se prisjeća onog jesenjeg dana, prije puno ljeta …

“A pust’ja, a pust’ja, a pust’ja!”, vika pastira što skaču na noge, prestrašeno blejanje uskovitlanog stada i bijesni lavež prate Janu dok s ovcom u zubima grabi u šumu. Suton je. Jana već dva dana prati stado što su ga pastiri dotjerali s juga, s krša i kamenjara, i na skeli prebacili preko spore rijeke. Dva dana promatra, čeka, stalno uz vjetar da je moćni tornjaci ne nanjuše. A onda grabi priliku, trenutak neopreza mrkih pastira s psovkom stalno na ustima i nožem uvijek za pojasom i batinom vječito u ruci. Izlijeće iz šume, poput sive munje skače i grabi najbližu ovcu, jednom psu pred nosom. Ne osvrće se vučica na batrganje i blejanje jadne životinje, ni na udarce papcima, samo još jače steže i guši.

A u sigurnosti šume, kad su i ljudi i psi zastali, neodlučni na rubu tame iz koje ih tko zna što može zaskočiti, Jana pušta ovcu na tlo. Životinja, ošamućena, pokušava ustati, ali joj Jana opet zabija zube u grkljan i kida i kolje, vrela joj krv ispunjava usta, s užitkom je loče i liže s razjapljene rane. A kad se ovca konačno primiri, vučica čupa pramenove i dere kožu i halapljivo otkida i guta zalogaje.

Jesen je, nije još doba kad vukovi nasrću na stada. Ali, za Janu više ne postoje godišnja doba, ne postoji glad koja tjera. Vučica napada kad stigne i što stigne, samo da je ljudsko. Jednog je lovca zaklala u rano ljeto. I jednog drvosječu, crijeva mu je preko pola luga razvukla. I još jednog, i jednu je ženu izujedala. Koliko je pasa zaklala, ne pamti. U sama se sela zalijetala, cijelog ljeta, i otkidala ih s lanaca iz dvorišta. Pa bi im onda na rubu šume glave ostavljala, toliko da jezu u kosti utjera. Kad stigne i što stigne, samo da je ljudsko.

Kao što su i njoj njezina vuka i njene vučiće tog proljeća psi i ljudi poklali.

Jana ostavlja što je ostalo od ovce. Možda će se vratiti, možda neće. Ima još ovaca, i neka joj se pastiri i tornjaci samo usude naći na putu …

Već je noć i mjesec, stari noćobdija, diže svoj lampaš nad svijet. Palo bukovo lišće miluje Janine šape dok hita kroz šumu, krvava, sita, tek malko utažene mržnje. Penje se uz stijene, više u brdo, dok ne začuje šum slapa prigušen deblima i krošnjama.

Jana izbija na obalu malog jezera, nad njime se izvija stijena, sa stijene se ruši potok. Često ovamo dolazi da se napije i osvježi, da primiri plamen što je iznutra sve ljeto sagorijeva. Vučica se baca u jezero, pušta vodi da s nje spere bijes i jezu i klanje. Onda zvijer izlazi van i stresa kapi sa sebe. I dok samo mjesec noćobdija gleda, svlači Jana sa sebe svoju vučinu i postaje predivna djevojka, zelenih očiju i kose kao žito, pada joj niz leđa. Svoju vučju kožu rasprostire na kamenu i vraća se u vodu. Ne zna koliko dugo pliva, tek, kad se umori, izlazi na obalu, priliježe u meku travu i prepušta se smirujućoj tmini sna.

Nešto trza Janu iz sna, neki šum, krckanje grančice, djevojka istog trena shvaća da nije sama. Mjesec je visoko na nebu, na nekoliko koraka od nje sjedi momak. Podalje je odložio kacigu i pancir, do njih položio mač i drveni štit i koplje. Gleda Janinu ljepotu i smiješi joj se plavim očima. Jana ni da pomisli na stid, skače poput zvijeri zaskočene u brlogu i posiže za svojom vučinom. Ali, nema je na kamenu.

 

“Vrati mi moj kožuh!”

“Neću! Nizašta na svijetu!”, odgovara joj vojak. “Postat ćeš mi ti ženom!”

Jana prokune i baci se na momka, vučinu mora da je skrio u platnenoj torbi iza sebe. Ali mladić se spretno izmiče i hvata Janu za ruku i privija je sebi i nešto u njegovim plavim očima – je li to umor, tuga, čežnja – zaustavlja vučicu da ga ne ugrize. “Hoćeš li i mene zaklati?”

Vučica shvaća da je mladić čuo o njoj, cijeli je ovaj kraj bacila u užas i sigurno su ga odgovarali da sam u šumu pođe, pa još noću. Ali on nije poslušao, pancir i štit i koplje znače da se vraća iz vojne i jedna ga vučica neće uplašiti, njega koji je tim plavim očima smrti pravo u duplje gledao.

Mladićev pogled, vreli dah na Janinu obrazu, snažno tijelo naspram njenom, težačka ruka što drži njenu … Jana osjeća kako joj obrazi rumene, kako je ispunjava toplina za koju je mislila da je zauvijek ugasla tog proljeća pod razlistalim krošnjama. A onda kroz grubo tkanje hlača djevojka osjeća njegov ud kako bubri i raste, trlja joj se uz nago bedro. Mladićeve se usne bliže tik nadomak njenih, dah mu postaje težak, isprekidan, uspaljen, zvjerski uspaljen. U Jani se još trenutak bore vučica i djevojka. A kad se usne stope u poljubac, vučica i djevojka požele samo jedno. Spariti se s vukom, voditi ljubav s čovjekom, strašću sprati svu bol i mržnju koju su cijelo ljeto pokušavale sprati krvlju.

I tako se Jambrek Valjavec, prije puno godina, vratio iz daleke vojne i sa sobom ženu doveo, cijelom selu na tihu zavist. A vučica je nestala iz krajine; nikada je više nitko, ni vuk ni čovjek, nije vidio ni za nju čuo.

Do ovog dana, u jutarnjem sivilu, za stablom, u zasjedi, a horda samo što nije stigla: tako su vijanjem javili vuci koji je prate otkako je zašla u veliku šumu. Opet će se za Janu, za vučicu, čuti. Opet će joj ljudska krv oblijevati nepce.

 

* * *

 

Cevenovu oštru oku ne promiče vuk iza brdnika. Proklinje u sebi, cijelo ih jutro prate. Ceven zna da je čopor oko njih, procjenjuje ga na sedam do deset zvijeri. Goni ih glad, konjići su primamljiv plijen, ali dva arbana znače puno strijela i vuci to znaju. Ne napadaju, samo svako malo neki zavije. Dječak je svezan. I on vidi vuka, ali ne pokazuje straha. Baš kao ni Cevenovi jahači.

Ceven se ceri, ali osjeća kako u njemu raste tjeskoba. Još uvijek ne zna puno značenje starčeva proročanstva. Ta kako bi ovaj dječak mogao biti ključ njegove sudbine? Ali, dječakova hrabrost i prkos znak su da je šaman nesumnjivo dobro prorekao. Čak i vreli borts jede kao da čitav život ništa drugo nije kušao. Nejako sunce … Nejako, baš!

A i što je mislio šaman kad ga je upozorio na njegovu majku? Što mu ona može, ostavio ju je četiri dana jahanja za sobom! Pa ipak, otkako je spazio prvog vuka, nikako mu ne izlazi iz glave. Vučica. Da, baš je tako rekao starac tik pred smrt. Glupost, pomišlja Ceven, trabunjanje sa zadnjim ispuštenim dahom. Ili možda nije? Možda vuci … Ma, glupost!

 

Stari ih put vodi uzbrdo, mora da je zaostao od nekih davno srušenih carstava. Ceven je čuo da u ovoj planini ima rudnika, samo više nitko ne zna gdje su. Cevenov je izvidnik otkrio put, prohodan čak i pod snijegom, a duboko u šumi. Mala je vjerojatnost da bi ih itko vidio, a posebno kakva veća sila. Ceven je odmetnik, jedva je oko sebe okupio ljudi za nepuni jaghun i premda zna da bi njih stotinjak moglo tući i deset puta jaču vojsku, ne želi iskušavati sreću.

Ceven se osvrće iza sebe. Družina je sa svih strana okružena stablima, šuma je ovdje gusta. Svi su na oprezu, ruku spremnih da hitro zgrabe luk ili sablju. I konjići su nervozni, njuše vukove. Još su tu, skriveni od pogleda i strijela, ali tu su. Možda se ipak zalete. Glad i najoprezniju zvijer tjera u očajnički napad. Ceven to dobro zna.

Malo više uz put, Ceven vidi oboreno staro stablo, izvaljeno u oluji, zameteno snijegom. Srušilo je još jedno drvo, oba su pala niz padinu. Cevenov konjić odjednom rže i striže ušima i zastaje neodlučno. Ceven ga podbada, šaka grabi sablju, ostali psoglavci laćaju se oružja. U trenu, strijele su uperene na sve strane, kolona je poput kakva hitra ježa što grabi putem. Mrki pogledi traže mete, ali ne nalaze ih. Vuci kao da su se izgubili. Pa što to onda uznemiruje životinje?

Odjednom, šumom se razliježe zvuk roga. Iza stabala izlijeću sive zvijeri i Ceven psuje, njegova kletva nadglasava povike i režanje i njištanje konjića. Kakav je ovo čopor, pita se, nikad nije vidio toliko vukova na jednom mjestu! Erlik Khan ih odnio, ima ih preko pedeset! I to u zasjedi! Koja je ovdje mračna sila na djelu?

Jana izlijeće iza stabla kao ispaljena strijela, tijelo razbacuje snijeg dok se baca na vođu psoglavaca. Vidi Miška, prokletnik ga drži u sedlu pred sobom, svezana. Ali, jahač snažno cima uzde, konjić se propinje i Jana odskače da izbjegne kopita i sablju što joj fijuče iznad vrata. Vučica pokušava ugristi konjića za noge, ne uspijeva, jedva se izmiče kopitima i sječivu.

Negdje pozadi, prestrašeno njištanje, krik i režanje, zubi što hvataju za grkljan i kolju. I strijele što lete naokolo, većina promašuje hitre i okretne zvijeri, čija pažnja ne popušta ni na trenutak, i zabija se u stabla ili snijeg. Ali, jedna ipak pogađa i Janino srce para bolno cviljenje ranjena vuka.

Nema vremena za tugovanje. Vođine zapovijedi nadjačavaju kaos, jahači se hoće zbiti u krug. Ne ide im od prve, nisu u stepi već na uskom putu: ispod je padina, iznad strmina. Ali mogli bi uspjeti, pomisli Jana, a onda će joj isplanirana zasjeda propasti. Čopor nikad neće probiti dvadeset zbijenih ljudi, sa smrtonosnim lukovima.

I ostali iz čopora to na vrijeme shvaćaju i zalijeću se među konjanike, čeljusti škljocaju, vuci grizu konjiće za noge. Jadne životinje više ne slušaju, psoglavci ih jedva drže pod uzdom. Jedna vučica skače na najbližega, grabi ga za ruku u kojoj drži luk. Težina zvijeri povlači ga iz sedla i oni padaju u već okrvavljeni snijeg. Prije no što psoglavac uspije povući nož, vučica ga ujeda za lice i otkida mu komad obraza. Psoglavac se hvata za užasnu ranu, krv mu lipta među prstima. Priskače i Jana i grize ga za grlo i čupa i razdire, svijet postaje krvav. Iza leđa još netko vrišti, tri zvijeri razvlače još jednog psoglavca, skinutog iz sedla. Njegov se konjić valja u snijegu i mlatara kopitima, a onda se diže i bezglavo bježi putem.

Cvilež. Jedna je vučica dobila sabljom preko leđa. Pokušava se skloniti, ali tri je strijele prikivaju uz hrapavu koru brdnika. Sve je oko Jane vrzino kolo kopita i vučjih čeljusti i strijela i sablji i sjekira. Kletve. Njištanje. Režanje. Jauci. Cvilež. Još jauka, vuci se sa svih strana bacaju na jahače. Tko ih odbije sabljom ili sjekirom, spasio se, barem na trenutak. Koga zgrabe i zbace iz sedla u kašu snijega, blata i krvi, nema mu pomoći. Smrt kosi bez milosti, tijela se gomilaju po putu i padini: zaklana psoglava ispod nastrijeljenih vučjih, sasječena vučja ispod rastrganih psoglavih. Okolo bježe prestravljeni i izgriženi konjići. Vuci ih puštaju, kasnije će ih biti lako loviti jednog po jednog, u dubokom snijegu, kako čopor ogladni.

Okrvavljena krzna, svih čula ispunjenih vrelom krvi, Jana pogledom traži vođu. I Miška. Nalazi ih, odsječene od ostatka bitke zajedno s još tri psoglavca. Uokolo Jana pobraja pet mrtvih vukova, petero braće i sestara. Desetak se vučica i vukova stvara pored nje, spremni jurnuti.

Tek sad Jana pošteno zagleda Cevena. Cijeli ga pokolj nimalo nije uplašio, u očima mu bijes i prkos i odlučnost. On se neće predati, neće dopustiti da mu užas pomuti pamet. On ima namjeru proći, probiti se iz vučjeg obruča i samo ga smrt može u tome omesti. Ceven i njegova tri konjanika odapinju strijele na hitre vukove, jedna zafijuče na prst od Janina uha. U trenu psoglavci odapinju nove strijele, okrznuta vučica lijevo od Jane cvili s krvavom razderotinom, ali se ne povlači. Jedan se vuk zalijeće, grize najbližeg konjića. Jahač proklinje i grabi sjekiru i zamahuje, vuk za dlaku izbjegava smrtonosni čelik.

Ceven odapinje strijelu, pogađa jednu zvijer u slabinu, ruši je u snijeg, dokrajčuje još jednom strijelom. Psuje, okolo je sve puno vukova. Prokletinje kao da je sam khagan učio kako da se bore, razbili su mu dva arbana u grupice i sad ih kolju. Još strijela, jedna pogađa. Iza Jane i vukova bitka jenjava. Klanje se bliži kraju, još netko psuje i vrišti, a onda je gotovo, tek rzanje konja i cvilež pogođena vuka.

Ceven shvaća da je bitka završila. Sad se oko njega i preostala tri jahača okuplja još krvoloka. I svi kao da gledaju jednu zvijer, vučicu. Ratnik je pažljivije promotri, a onda se strese. Nije moguće da je prokleti starac mislio doslovno!?

“Idemo!”, zaurla Ceven. Iza više nitko nije ostao živ i mora se probiti. A čopor se sad baca na njega i njegova tri druga. Psoglavci gađaju u uskovitalnu masu okrvavljenih tijela, neka uz cvilež padaju u snijeg i ostaju ležati.

Jana iskače pred Cevenova konjića, škljoca, grebe, životinja se propinje. Ceven bjesni, grabi sablju, zamahuje njome u prazno. Podbada konjića, ali još vukova iskače, ne daju mu proći. Vučica se opet zalijeće na njega, a dječak ni da trepne, svezan, ni da podvrisne, a kamoli zaplače.

Ceven i njegovi momci mašu sabljama i sjekirama oko sebe, čelik drži zvijeri na odstojanju. A onda, kao da se na trenutak među vukovima otvara prolaz. “Za mnom!”, zapovijeda Ceven. Ovo bi im mogla biti prilika!

I uistinu, četiri jahača projuruju među vukovima, čopor se bez predaha baca u potjeru. Hitre su šape u snijegu brže od kopita, u trenu su vuci psoglavcima s obje strane. Jedini je slobodan put prema izvaljenom starom stablu i Ceven ne oklijeva, konjanici se sjuruju prema njemu.

Jana napeto prati četvoricu, mora im odsjeći svaku odstupnicu, mora … Ceven preskače debelo srušeno deblo, konjić se dočekuje na čvrsto. Prokletstvo, pomisli Jana, nije … Ali odmah za njim preskače i drugi jahač i propada, granje prekriveno snijegom ne može izdržati težinu i uz prasak puca. Konjić njišti, jahač izlijeće iz sedla, pada i kotrlja se lomeći mladice, a onda nešto krupno i mrko i bijesno iznutra silovito razbacuje snijeg i slomljene grane i odbacuje konjića. Treći i četvrti konjanik ne uspijevaju stati ni skrenuti, nalijeću ravno na razjarena medvjeda, konjskim kopitima probuđena iz zimskog sna.

 

Janina se klopka zatvara u smrtonosnom vrtlogu njištanja i krikova i bijesnog mumlanja. Medvjed silovitim udarcem šape lomi vrat jednom psoglavcu, tijelo mu poput krpe odlijeće desetak koraka u stranu. Drugoga medvjed kači pandžama i dere mu lice u krvave trake. Psoglavac vrišti i onda pada pod težinom nekoliko vukova. Ostali vuci skaču na posljednjeg jahača. Izbjegavaju njegovu sablju, a onda ga jedna vučica grabi za ruku i obara. Sljedećeg je trenutka rastrgan ispod uskovitlane mase bijesnih zvijeri. U međuvremenu, medvjed, još polusnen, ni ne pokušava shvatiti što se zapravo događa. Izlijeće iz jame, prekobacuje se preko debla i nezgrapnim trkom nestaje u šumi, vjerojatno sretan što je izvukao živu glavu.

Ceven ostaje sam, sa svih strana okružen, licem u lice s vučicom. Steže svezanog dječaka pred sobom, oči su mu kao nebo nad planinom i kosa sjajna kao zlato. Nejako sunce … U drugoj mu ruci sablja, iz misli nikako da izbije posljednje šamanove riječi.

Jana više ne oklijeva, skače, baca se na prokletnika, obara i njega i Miška u meki snijeg. Neka se vučica zalijeće među njih i grabi Miška za odjeću i vuče, odvlači dječaka na sigurno, podalje od kopita i sablje i zuba. A Ceven zamahuje, čelik fijuče uprazno i Jana zagriza pod bradu. Zubi nalaze put, kidaju žile i ne puštaju, razdiru grkljan, ne daju. Čupaju, komadaju, krv lipta, prska sivo krzno, natapa Cevenov modri deli. Oči vučice plamte mržnjom, nemilosrdne, neumoljive, baš kao i njegove crne. Oči su vučice zadnje što ratnik vidi prije no što ga obuzme tmina, a ruka sa sabljom nemoćno klone u krvavi snijeg. I u posljednjem trenutku svijesti Ceven konačno shvaća kako je to nejaki dječačić postao ključ njegove sudbine.

Čuvaj se njegove majke, Cevene! Vučice. Dobro je se čuvaj!

 

* * *

 

Mećava šiba Jambreka, zasljepljuje ga, studeni mu se vjetar zavlači pod gunj, snijeg upada u čizme. Ali Jambrek ne posustaje, glavinja putem prema šumi što na trenutak izranja iz mećave poput tamna zida, samo da bi je vjetar opet zastro zavjesom snijega.

Miška je Jana dovela kući prethodne noći. Jambrek je sjedio za stolom, zadubljen u mračne misli pod slabašnim svjetlom svijeće. Osam je dana prošlo otkako su psoglavci ugrabili Miška, osam dana otkako je Jana pošla za njima. U selu su oplakivali mrtve, popravljali krovove, život je polako krenuo dalje. Samo je u Jambrekovoj kući sve stalo.

A onda, odjednom, nekakvo struganje izvana po vratima. Jambrek se trgne, ruka sama pođe za sjekiricom, još je na njoj bilo psoglavčeve krvi. Opet struganje. Grebanje. Pandže! To mora da su pandže! Jana! I cvilež.

Jambrek poleti s klupe, otvori vrata, stane kao ukopan. Miško je ležao u snijegu, promrzao i prljav. Sam, samo su vučji tragovi bili pred vratima. Jambrek pograbi dječaka, umota ga u svoj gunj, unese u kuću i baci drva u ognjište. A onda pohita natrag u dvorište.

“Jana”, zazva Jambrek u noć. Učinilo mu se, dok je prebacivao gunj preko Miška, da vidi obris zvijeri kako hita u šumu. “Jana!”, zazva još jednom svoju ženu, ali odgovori mu tek daleko zavijanje.

 

U cik zore, dok je Miško još spavao, utopljen i umiven i nahranjen, Jambrek pohita po Maru. Nju su ljudi zvali kad je u selu pomoći trebalo s ranom ili bolešću, posljednjih je dana pune ruke posla imala. Dok je preko ramena prebacivao torbu s nešto kruha i slanine i luka i opasivao mač, samo joj je rekao neka pazi na Miška i ništa da ne pita.

“A kuda ćeš ti sad na ovu zimu, Jambrek?” Mara nije bila žena koja ništa neće pitati. “I s mačem?”

“Idem po Janu”, odgovori Jambrek. Mara je tek kimnula glavom. Zavijanje te noći je čula, vuci su bili blizu. Možda je naslućivala što je Jana, možda nije, Jambreku je bilo svejedno. Ljudi su šaputali da je Mara vilenica i svi su se pazili da joj se ne zamjere. Možda je znala, možda nije, ali Miška će paziti kao svoje rođeno dok se Jambrek Valjavec sa ženom iz šume ne vrati.

Mećava je stala, vjetar se umirio, tek još koja pahuljica tiho pada na bijelo što je tišinom prekrilo cijelu krajinu. Jambrek stresa sa sebe snijeg, puše u šake da ih ugrije. Šuma je pred njim poput kakve džinske vojske što izranja iz snijega, strašna, prijeteća, tko zna što sve čeka među stablima. I čopor je tu negdje, cijeli je dan slijedio njihovo zavijanje, do ruba šume ga je dovelo, zametenim putem, kroz studen i zviždanje vjetra i zavjesu snijega. Možda ga baš sad promatraju, skriveni, kako stoji neodlučan. Možda se sve zvijeri, cijela šuma, pitaju, s nekim zvjerinjim prezirom, hoće li u Jambreka Valjavca biti jači strah ili ljubav. Možda se i Jana to pita. A to je misao koju Jambrek ne može podnijeti, čak ni na trenutak.

I stoga Jambrek nastavlja putem u šumu.

Okružen sa svih strana stablima, Jambrek gubi svaki pojam o vremenu. Nigdje se nikakva zvjerka ne čuje, tek mu snijeg škripi pod čizmama. Čopor je prestao zavijati, kao da ih je mećava zamela. Ali Jambrek osjeća da su blizu, moraju biti blizu.

Tko zna koliko još ima do zore kad Jambrek nailazi na stazu što se križa s putem kojim ide. Opsuje tiho. Do sad je bilo lako, samo ravno za nosom. A kud sada? Koju stazu da slijedi?

A onda se Jambreku pričinja kako netko čuči uz jedno stablo, dvadesetak koraka od njega. Ruka poseže za mačem, ali ga ne povlači. Netko je uistinu tamo, pridiže se, u ruci mu kvrgavi štap. Odjeven je u dronjke, vuče nogu, o ramenu mu obješen rog. Tek kad priđe Jambreku na par koraka, podiže glavu, zvjerinju. Pogled mu plamti i vučja se gubica iskezi i otkriva žute očnjake.

Jambreku srce staje u grudima, jedva se suzdržava da stvora pred sobom ne sasiječe mačem.

“Što hoćeš u ovoj šumi, neznanče?”, reži vučji pastir.

“Ištem svoju ženu, u božju se je vučicu povrnula.”

Vučji pastir kima glavom. “Ti si, znači, Janin čovjek? Rekao sam joj da nećeš poći za njom. A ona je rekla da hoćeš i, priznajem, pravo je rekla. Lijepog si joj vučića dao. Samo nas je skupo koštao.” Kad je došao sebi, Miško je ocu sve ispričao, o psoglavcima i o vucima koji su ih zaskočili i o krvavoj bitki i medvjedu i kako se ni trenutka nije uplašio jer je znao da je majka tu, među vukovima. Jambrek se samo nasmijao na dječje riječi, a onda je ugledao iskru u dječakovim plavim očima, plavima kao nebo nad planinom. Smijeh mu je zamro na ustima, istu je iskru vidio u zelenim očima vučice, trenutak prije no što je pohitala za psoglavcima. Bez riječi je pomilovao Miška po glavi, po toj njegovoj kosi poput zlata, a onda ga je položio u postelju i prekrio i trenutak kasnije dječak je tvrdo spavao. A sad je vrijeme da mu vrati i majku.

“Gdje mi je žena?”

“Tu je, blizu! Evo”, vučji pastir trubi u rog. Jambrek ne stiže ni okom trepnuti, a iz šume ga opkoljava tridesetak zvijeri. “Pogodi koja je zvijer tvoja žena i vratit će ti se. Samo pazi”, reži vučji pastir, “ne pogodiš li, rastrgat će te moji vuci!”

Jambrek, okružen vucima, zagleda svakog ponaosob. Na prvi pogled, svi su isti, iste gubice, šiljate uši, plamteći pogledi. Zubi. Ali čim mu je Jana prije odlaska dala da joj vučinu pogleda, čim mu je rekla da je mora prepoznati, shvatio je da je svaki vuk kao čovjek i svaka vučica kao žena, na svoj način osobita. Zna, siguran je, da je može raspoznati u mnoštvu, da je može naći, da se ne smije uplašiti pastirove strašne prijetnje.

Jambrek se potrudio zapamtiti vučji obraz svoje žene. Očima leti preko čopora, neke vučice odmah odbacuje, toliko različite od Jane. Ova ima brazgotinu, ona tamo rasječeno uho. Jedna je već stara, Jambrek ne vjeruje da će dočekati proljeće. Čopor strpljivo čeka, ni ovo nije Jana, miris je drugačiji i dlaka pod prstima. Ova sliči, ali ne, ni to nije njegova žena, siguran je. Ova ovdje? Jambrek joj prilazi, kleči pred nju, zvijer mirno pušta da je opipa, da je ogleda sa svih strana. Ne, nije ni ona.

Noć tiho teče oko Jambreka, vučjega pastira i njegova čopora. Crv očaja počinje gristi, dvadeset je vučica u čoporu, a neke su stvarno slične jedna drugoj. Jambrek ustaje, u šumi je mračno, što ako pogriješi, ako se prevari? Pogleda pastira, plamteće mu oči prijete.

Zašto mu Jana ne da neki znak? Zašto ne zareži, ne mahne repom, ne priskoči? Možda ne smije, možda se boji pastira? Proklet bio, kakvu on moć ima nad čoporom?

A onda Jambrek zastaje, dobro mu je poznat taj osjećaj kad se crne sumnje množe. Tako je bilo u vojni, pred svaku bitku. Strah. Ništa drugo doli strah. I tko ga je svladavao, preživljavao je. To je nauk koji je Jambrek dobro naučio, pod udarcima mača i ubodima koplja.

Jambrek ponovno zagleda čopor, pažljivo, smireno, predočava si Janinu vučinu, njenu njušku, nos, obraze, čelo, uši. Leđa, bokove, noge, rep, pokušava se sjetiti svakog pramena dlake. S Janom u mislima, traži Janu u čoporu.

I nalazi među uzgibanim zvijerima vučicu, baš je kao njegova Jana. Dobro zagleda, ali ne griješi, ne vara se! Pogledi im se susreću, njegov ljudski i njen vučji, srce mu jače zakuca i nešto u Jambrekovoj nutrini odlučuje umjesto njega. “Eno, ona je vučica moja žena!”

Vučji pastir priskače odabranoj vučici i jednim potezom snažne ruke trga s nje vučju kožu. U snijegu ostaje Jana, Jambrek joj priskače i prebacuje svoj gunj preko njene nagosti. Pastir bez riječi kima čoporu, zvijeri se u tišini povlače u šumu. Za njima i njihov pastir, ostavlja Janinu vučinu u snijegu.

Jambrek grli Janu, cjelovima joj obasipa lice. “Uspjela si, Jana, uspjela …”, šapuće joj kroz kosu dok je zagrće u grubi sukneni gunj i pridiže. “Uspjela si, Jana, vučice moja, vratila si Miška.”

A Jana se samo smiješi, zelene oči sjaje u tami, sjaje pogledom zvijeri što je sad opet postala ženom. A onda se sagiba i podiže svoju vučinu i brižno je zamata. Tko zna kad će opet morati postati vučicom.

“Hajdemo. Put je dug. Požurimo, da nas Miško ne čeka.”

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s