Danijela Bonacin: JEDAN DAN U ŽIVOTU

Pokušaj da otvori oči završio je bolnim ugrizom svjetla, koje se poput jata noževa obrušilo na njeno osjetljivo i nezaštićeno tkivo. Trgnula se, zaštitnički posegnuvši rukama prema licu. No, nešto nije bilo u redu. Nije osjećala lice. Jedan put, dva puta, tri puta…., grabila je oko sebe svim silama, sve nemirnije i sve jače, u sve većoj panici, no nije uspjela. Nešto važno nije bilo u redu. Nije mogla dohvatiti lice niti bilo koji dio tijela a ruke ju uopće nisu slušale, kao da nisu njene.
– Što se to, prokletstvo, događa? – panika je počela ustupati mjesto bijesu a pitanja psovkama. Ma koliko se trudila, ni uz najveći napor nije mogla shvatiti što se to s njom događa i to ju je sve više ljutilo. Dezorijentirana i slaba, kretala se nasumično ne osjećajući ništa a njeno vlastito obožavano tijelo o kojem je vodila računa tako pomno, radilo je na potpuno pogrešan način.
– Ovo je dakle prokleta korist od svih onih sati mučenja u dvorani za rekreaciju, jadan produkt trpljenja tračeva i gluposti u salonima za uljepšavanje..!!! Kondicija i zdrav život… Sranje! Mogla sam isto tako pustit da ode k vragu sve prirodno… Zašto ništa ne funkcioniraaaahh? – vrištala je čitavim bićem. Svijet oko nje kao da se promijenio. Nije vidjela, nije čula, nije znala gdje je.
– To je to, napokon sam pukla. Osjećam to a lijepo su me upozoravali.. Ovo su poslijedice, ovo je tek početak, a slijedi propast i možda nešto gore….. Stani! Staaani maalo i smiri se. Razmisli… – naredila je sama sebi, istovremeno pokušavajući «duboko «disati. – Prvo da vidimo gdje smo….
Trudila se iz petnih žila razabrati nešto iz svega što je okružuje, međutim, iz onog što je «vidjela», apsolutno ništa značajno nije mogla izvući kako bi shvatila o čemu se radi. Ono u što je gledala bilo je nejasno, bez nekog posebnog oblika i prepuno boja koje su se prelijevale jedna u drugu. Ništa objašnjivo i razumljivo. U jednom trenutku učini joj se da vidi nekakvo kretanje, no nije bila posve sigurna, no isto je nastavila gledati u tom smjeru. No, nakon nekog vremena prestane se truditi. Morat će dobro razmisliti. Čega se poslijednjeg sjeća?
Što to može biti? Posljednje čega se sjećala bio je užasan osjećaj gađenja. Prema čemu? Još nije mogla zaključiti, no kovitlac u unutrašnjosti njenog bića, strava koja ju je obuzimala, strah u kojem se kupala ovog trenutka, govorili su kako je bilo nešto ozbiljno u pitanju. S mukom je pokušala zatvoriti oči, no nisu je slušale. Ne shvaća to. Vidi li? Što je to? Gdje se to ona nalazi? Svijet oko nje stapao se u jednu sliku kroz nebrojeno mnogo svjetlih prizmi. Svaka je pokazivala nešto drugo. Strah je postao još jači. Nije se usudila micati. Mogla je zapaziti kretanje nečeg velikog u svakoj toj slici.
– Saberi se Majo! Vjerojatno sanjaš! – odjednom se sjetila što se dogodilo. Sinoć je ispod svog plišanog medvjedića, umjesto dnevnika kojeg je tu držala, zgrabila velikog odvratnog crnog pauka. Osjećaj mržnje koji ju je prožimao dok ga je gazila bilo je nešto najsnažnije što je doživjela. Je li ju ugrizao? Onesvijestila se vjerojatno od muke i straha, ali kakve to veze sad ima? Mrzi ih! Odvratni su, ljigavi i podli. Čekaju i čekaju, i onda napadaju. S užitkom ga je zgnječila. Kao i mnoge prije njega! I sve ubuduće. Slatkoća užitka ublažila je nerazumijevanje i strah. Pokidaće svaku nit svake mreže koju nađe ..To čudovište se usudilo narušiti njenu privatnost. Kao da ne nailazi na njih na svakom prokletom koraku! Kao da je namjerno izaziva!
– Prokleti, prokleti stvor! – no, sad ima važnijih stvari za razmišljanje, pauci će poslije doći na red. Kao prvo, što je to s njenim tijelom? Napokon se osjećaj cjelovitosti vratio ali.. kao da ima i viška dijelova… na leđima osjeća nešto prozračno i gibljivo… i što je s prstima, gdje su? Odjeća? Cipele? Nekako se osjeća lako, kao perce …. Udahne duboko i raširi se punim tijelom želeći skočiti od radosti što napokon osjeća sebe samu, no taj pokret je izbaci poput metka s mjesta na kojem je bila. Poletje zrakom bez razmišljanja o tome zašto, kako i gdje… Nije se ni snašla u toj novoj situaciji kad se ispred nje stvori upravo ona sjajna površina koja je u slikama reflektirala svijetlo. Udari u nju svom snagom, misleći kako je gotova no nešto meko poput svile je cijelu obuhvati. Trgnula se svom snagom i pokušala ponovo skočiti no ono meko i sjajno se pripilo uz nju poput druge kože i grlilo svaki dio nje. Panika je ponovo eruptirala. Nije mogla ništa zahvatiti, nije se mogla o ništa odgurnuti, nije mogla ni misliti. Mogla je samo vrištati. Trzala se i trzala, vrišteći i zapomažući do zadnjeg raspoloživog atoma no sve se više zapetljavala. Ostavši bez snage i za trzanje i za vrištanje, umirila se i ponovo pokušala razmisliti no bezuspješno. Krajičkom oka ponovo zapazi kretanje iz suprotnog kuta i osjeti približavanje nečeg teškog. Sva užasnuta, bez trunke snage, dahtala je i napeto pratila napredovanje tamne sjene…. Nad nju se nadvije čudovišno lice pauka kojeg je sinoć tako zdušno zgazila, osjeti ubod u tijelo i vrisne…
Pauk je zdušno svilenim nitima omatao umirenu muhu i razmišljao o tome kako je dobro što je naučio plesti stvarnost.

Danijela Bonacin, studeni 2011.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s