Ed Barol: SJENA

Kamene ploče uske ulice hvatale su noge prolaznika u svoje izlizane udubine, vodeći ih istim putovima kojima su mnoge noge koračale već stoljećima. Iznad njih raznobojni komadi tkanine lepršali su na vjetru, razapeti na žicama.
Kao bojne zastave ujutro prije bitke, pomisli neupadljivi muškarac koji se kretao sjenovitom stranom ulice, gledajući jedan šareni rubac s upadljivim žutim suncem iznad sebe.
Izađe iz ulice na maleni trg i uputi se prema ulazu malene crkve, koja se smjestila između dvije trgovine odjećom s velikim staklenim izlozima. Uđe kroz stara izrezbarena drvena vrata, potamnjela od vremena, unutra u tamnu hladovinu i zastane pored ulaza. Uroni cijelu šaku u bistru posvećenu vodu stojeći jedan dugi trenutak, zatvorenih očiju i glave zabačene unatrag.
Ništa, nikakav osjećaj. Nije osjetio ni strujanje ni žarenje. Kao što nije niti ikada prije. Uzdahne tiho i krene niz prolaz među klupama, dok mu se voda cijedila s prstiju kapajući po podu. Došao je gotovo do početka i zastao pored jedne. Ispred njega sjedila je mlada žena u tišini pognute glave. Nije se molila, barem ne vidno, držala je svoje nježne ruke dugačkih prstiju položene u krilu, sjedeći mirno, bez pokreta.
Muškarac sačeka dok žena srednjih godina, koja je upravo zapalila svijeću drhtavim rukama, na jednom od oltara, ne prođe pored njega. Nije ga ni pogledala, jedva da je zamijetila njegovu nazočnost, kao da je dio sjene u kojoj je stajao, dok je prolazila pored njega prema izlazu, izgubljena u uspomenama na neka sretnija vremena.
Nakon što je zatvorila vrata pri izlasku, odsijecajući zadnji pramen dnevne svjetlosti, muškarac se tiho pokrene i priđe klupi na kojoj je sjedila mlada žena zaustavljajući se korak iza nje.
─ Ne sjećam se da sam te ikada vidio da sjediš tako tiho i smjerno.
─ Ne sjećam se da sam ikada na tebi osjetila parfem kao danas ─ odgovori mu bez da je pomakla glavu ─ obično si smrdio kao i konji koje si jahao.
─ A što si očekivala? Tko provodi dan na konjskim leđima obično poprimi njihov vonj.
─ Zapravo, smrdio si i gore od svojih konja ─ okrenula se bočno prema njemu ne pomičući ruke iz svog krila. Podigla je glavu pokrivenu rupcem ispod kojeg je virio pramen zlatne kose i zagledala se u njega krupnim blistavim očima, boje ljetnog neba.
─ Dugo te nije bilo, Ruj, što želiš?
Grlo mu se stisnulo dok je gledao njeno lice u polutami, obasjano škrtim svjetlom od malih prozora s obojanim staklom, koje je njeno lice činilo još mekšim i privlačnijim.
─ Dugo sam spavao ─ slegne muškarac ramenima ─ a nakon toga sam dugo lutao. Izgubio sam nekako volju jedno vrijeme. Dolazim često ovamo posljednjih tjedana tražeći te.
─ Ovo jest crkva u kojoj je dio posvećen meni, nekada je i cijela bila moja, ali nisam baš uvijek ovdje. Što želiš? ─ upita ga ponovno tihim glasom.
─ Trebam tvoju pomoć ─ odgovori joj ─ želim doći do jednog određenog mjesta i mislim da bi mi ti mogla pomoći u tome.
─ Da, možda bih mogla.
─ Znaš, Vesna ─ reče muškarac spuštajući se u čučeći položaj tako da su im glave bile u istoj ravnini ─ nekad je na tom tvom lijepom licu postojao osmijeh za mene.
─ Bila su to neka druga vremena ─ odgovori mu žena, spuštajući pogled.
─ Da, bila su.

Klizio je rukom niz njen struk dolje prema bedru, spuštajući se usnama niz njen vrat do krupnih grudi koje su se brzo dizale i spuštale u ritmu njena disanja. Zgrabi ga za dugu kosu i povuče gore nakon što je grubo stisnuo njenu tvrdu bradavicu.
─ Nije li ti bilo dosta prošlu noć?
Pogledao ju je u oči obasjane prvim jutarnjim svjetlom što se provlačilo kroz nabore šatora i spustio joj poljubac na usta razvučena u osmijeh.
─ Vina i pjesme možda, ali ne i tebe.
─ Ruj, moramo krenuti. Prespori smo, previše raštrkani. Nemamo vremena.
─ Za neke stvari uvijek ima vremena ─ spustio se ponovno, klizeći ustima po njenim grudima, spuštajući se niže po njenom ravnom trbuhu, udišući mirise jaglaca i ljubičica s njenog tijela, po čemu su mirisala čak i mekana krzna na kojima su ležali ─ ili cijeli ovaj pohod nema ni smisla.
Vani je sunce već poskočilo na nebu kad je izašao iz svog šatora. Udahnuo je duboko miris zemlje, trave i konja što su slobodno lutali oko tabora. Zagledao se u daljinu iz koje su došli, natrag prema golemom ravnom prostranstvu što se pružalo od obzora do obzora, kroz koje su danima jahali, na kojemu su blagi vjetrovi mreškali mora trave i beskrajnih polja. I dalje preko šumovitih planina sve do morskih obala. Obećana zemlja za njegov narod, bogata i rijetko naseljena. Osluhnuo je zadovoljno žubor rijeke koja je tekla između valovitih brežuljaka i pored koje su podigli sinoć svoje šatore. Većina ratnika je već bila produžila dalje prema jugoistoku, krećući se u nejednakim grupama, rasuta na širokom prostoru bez neke smislene formacije. Bila je u pravu što se toga tiče, pomisli. Ali nije ni važno, zbit će redove kad dođu do zidina grada, tamo će se voditi odlučujuća bitka. Između njih i njihovog cilja, prijestolnice između dva mora, ionako nisu očekivali ni jednu silu dovoljno jaku da im se suprotstavi na otvorenom polju.
Mnoštvo šatora je još uvijek stajalo podignuto u njihovom taboru. Gotovo svi njegovi ljudi su bili spremni, njegov konj ga je čekao, čist, nahranjen i osedlan. Nekolicina ratnika iz njegove pratnje još je sjedila oko vatri koje su se gasile, jedući ostatke jučerašnje gozbe, koza i veprova žrtvovanih u njegovu čast, čast boga koji jaše s njima u ljudskom liku bez da to i znaju. Na većini muškaraca primjećivali su se tragovi mamurluka. Teretni konji i kola, praćeni ženama, djecom i blagom već su krenula dalje ostavljajući širok trag izgaženog tla koji je bilo lako slijediti. Jahači će ih ionako uskoro sustići.
Krene prema svom konju, kad mu tamni oblak, što se nisko nadvijao nad brdima u daljini, zaokupi pažnju. Svjetlo groma bljesne praćeno tutnjavom. Sve oči okrenule su se u tom pravcu. Dlake na Rujevitovom potiljku naježiše se dok je promatrao prizor rasplesanih gromova na tom tamnom dijelu inače vedrog neba.
─ Gospodar Gerun je odjahao u onom smjeru prije par sati ─ prošaputa ratnik koji je držao uzde njegovog konja, stari žilavi veteran bez jednog oka, inače veoma glasan, u borbi i u pijankama.
─ Skupite stvari i krenite! Ja ću vas sustići ─ skočio je u sedlo, istrgnuo uzde iz ruku ratnika i usmjerio svog konja prema plamsanju u daljini zabijajući mu žestoko pete u slabine. Ako je Jarovit tamo bio je u nevolji. Otkako je Gromovnik promijenio strane, onakav prizor nije predstavljao ništa dobro. Iako je i onaj protiv kojeg su krenuli u borbu koristio isto oružje. Ne baš lako za rukovanje, ali efikasno i dojmljivo.
Podbadao je svog konja tjerajući ga da trči što je brže mogao. Prenosio mu je dio svoje energije, ubrzavajući ga, pretvarajući ih u nejasnu mrlju koja je jurila brže od vjetra.
Gromovi su utihnuli mnogo prije negoli je dospio do podnožja strmog kamenitog brda. Skoči sa zapjenjenog konja, koji se tresao od umora, i opaše svoje mačeve. Izvuče dva i krene brzim trkom uz strminu. Izdužio je svoje noge i raširio se, nadrastajući svoj ljudski oblik čim je probio tamnu barijeru koja je ovo mjesto štitila od pogleda i pristupa ljudskih bića.
Izbije u punom trku na pocrnjeli proplanak s kojeg su se još uvijek dizali pramenovi dima. Obuhvati pogledom sliku ispred sebe i zaurla glasom od kojeg su se zatresle okolne stijene.
Jarovit je ležao, naizgled beživotan na zemlji, iako je Rujevit osjećao njegovu prisutnost, barem djelomično. Njegov zlatni štit bio je pored njega, slomljen i napola rastaljen, koža životinja kojim ga je oblagao bila je spaljena, u jednoj ruci je još stiskao dršku slomljenog mača. Bio je u ljudskom obliku, bez traga njegove stvarne prirode. Desetak metara od njega jedno stablo plamtjelo je crvenom vatrom.
─ Poštedi me svojih jeftinih trikova ─ vikne prema stablu bijesnim glasom. Plamen zamre i pred njim je stajao visoki starac u bijelom ogrtaču, duge bijele kose i brade i prodornog pogleda iznad svog orlovskog nosa. Oslanjao se na dugački debeli čvornati štap.
─ Dosta te predstave ─ frkne Rujevit ─ još uvijek se sjećam tvog pravog oblika, kako si izgledao kad smo došli na ovaj planet. I koliko znam mlađi si od mene.
─ Ono sam što jesam ─ progovori starac ispred njega dubokim prodornim glasom, ispruživši jednu ruku prema njemu. ─ Pridruži mi se. Priznaj moju vlast i naći ću mjesta za tebe u novom poretku. Nemoj završiti kao ova usijana glava ispred tebe.
─ Radije ću se pridružiti onoj ludoj zmiji što je odletjela preko oceana. Mene nećeš staviti pod svoj jaram kao Peruna i Volosa.
─ Razmisli još jednom. Nisi ništa moćniji od svog prijatelja, a pogledaj kako je završio.
─ Posrećilo ti se ─ nasmije se Rujevit ─ ti si samo običan činovnik. Oduvijek si bio samo to. Borba ti nikad nije ležala. Svrstavanje u kolone je ono što najbolje radiš. Smjerni i pokorni naspram buntovnika, za raj ili pakao, to je tvoja specijalnost. Hajde riješimo to ovdje. Junak na junaka, ja i ti bez tvojih krilatih pobočnika.
Starac ispred njega podigne štap i udari s njim o zemlju izazivajući potres okolnog tla i urlikne.
─ Klekni i pokaj se! Priznaj moju vlast i udijelit ću ti milost!
Rujevit potpuno odbaci svoje ljudsko obličje, izvuče sve svoje mačeve i uspravi se u punoj visini. Rikne iz svih sedam grla i skoči naprijed vitlajući svojim oružjem. Starac mahne svojim štapom stvarajući kuglu energije koja ga zaštiti od napada. Trzao je svojim oružjem izbacujući gromove kroz štit prema svom protivniku.
Rujevit je s lakoćom odbijao napade. Vrtio je sa svoje četiri gornje ruke mačevima tolikom brzinom da je stvorio pijavice koje su gutale energiju. Mlatio je preostalim mačevima po energetskom štitu pokušavajući ga preopteretiti. Štit bljesne crvenom bojom nakon još nekoliko udaraca. Mačevi zasijeku i ne dohvate ništa osim ogrtača koji padne na tlo.
Rujevit se bijesno okrene oko sebe, dok je blistavi široki krug energije rotirao oko njega. Ogrtač se podigne sa zemlje i starac se opet pojavi ispred njega, odražen u desecima zrcala što su se stabilizirala iz svjetlosnog kruga.
─ To je najbolje što znaš? Tu prastaru varku ─ nasmije se Rujevit. ─ Šalješ svog avatara u borbu dok se skrivaš u jednom od tih procijepa. Jednom kad pogodim pravog gotov si.
Starac krene naprijed, sijekući zrak svojim plamtećim štapom. Rujevit je odbijao napade plešući oko svog protivnika, povlačeći se prema zrcalima. Odskočio je, odbivši jedan napad, dopuštajući da ga štap oprži po jednoj ruci i zabio jedan mač u jedno od zrcala. Sitna pukotina se pojavi na avataru protiv kojeg se borio. Nastavio je ples mačeva, povremeno razbijajući jedno od zrcala. Samo se branio i izbjegavao napade osvajajući prostor, napadati ga nije imalo smisla, taj stvor će umrijeti tek kad razbije zrcalo iza kojeg se krije njegov gospodar. Nakon nekog vremena uočio je šablonu, prostor od kojeg ga je odvraćao, gurajući ga prema drugim zrcalima, dopuštajući mu da ih razbija i istodobno prima udarac po udarac.
Bilo je dosta zaključi. Krene u jednu stranu, hineći napad pa se zarotira u drugu skačući prema zrcalu koje je želio. Primio je jak udarac po leđima koji ga je gotovo spriječio u tome, ali je dohvatio što je želio. Zabije tri mača istodobno u zrcalo sa slavodobitnim cerekom na svim svojim glavama. Začuje se glasno cijepanje i zrcala se stanu pretapati u jedno. Ali nije to bilo ono što je očekivao. Osjetio je kako ga zrcalo usisava, čupajući mu oružje iz ruku, cijepajući ga, nanoseći mu bol kakvu nikad prije nije osjetio, grabeći ga u svoje svjetlo. Kao da mu se različiti dijelovi tijela rotiraju u različitim smjerovima, uništavajući mu koordinaciju, slabeći ga, sažimajući i cijedeći.
Trenutak kasnije ležao je na leđima, ponovno u ljudskom obliku, dok mu je svaki živac titrao od boli, a iz unutrašnjosti se širila tamna praznina.
Vidio je starčeve prašnjave sandale i kraj štapa kad je došao do njega.
─ Pogledaj ─ reče mu ─ tamo u zrcalo, pogledaj!
Okrenuo je glavu svladavajući bol i pogledao. Vidio je sebe, svoj pravi lik, mačeva zataknutih za pojas, kako se smije okrenut od njega, prihvaćajući rogove pune vina koje su mu Jarovit i Radogost nudili. Gledao je kako ih izlijeva u svoja žedna grla i odlazi s njima u dubinu zrcala, nestajući mu s pogleda zamagljenog bolom.
─ Nav ─ čuo je glas starca iz sve veće daljine nadolazeće tame ─ ili Valhala, nazovi ga kako hoćeš. Odnosno jedna vrsta. Moje remek djelo, raj za bogove. Tamo će dio tebe ostati zauvijek, nesvjestan ičeg drugog, radeći ono što najbolje znaš, živeći život za koji se boriš. Kad se probudiš sve će biti gotovo. Ako se potrudiš možeš naći put i ući unutra gdje ćeš i ostati na jednoj od svojih beskrajnih gozbi, ponovno cijel. Ili možeš nastaviti živjeti kao čovjek, bez svojih moći, onoliko dugo koliko želiš. Zbogom.
Tama je prekrila Rujevita. Bol je nestala u daljini zajedno s lupkanjem štapa i koracima sandala koji su se udaljavali.

Gledao je u njene blistave oči. Iščekujući dok je ona razmišljala.
─ Onda, možeš li mi pomoći?
─ Da ─ odgovori mu, zavlačeći ruku u jedan od džepova na svojoj suknji. Izvukla je bakreni novčić, star i iskrzan i pružila mu ga. ─ Ovo će ti dati dio rješenja koje će ti omogućiti da pronađeš put.
Uzeo je novčić iz njene tople ruke i stavio ga između palca i kažiprsta vrteći ga prema svjetlu. Spremi ga u košulju i klimne glavom.
─ Hvala.
─ Ali zapamti ─ upozori ga ─ jednom kad uđeš biti ćeš opet cjelovit, ali nećeš moći van.
Nasmijao se glasno uspravljajući se.
─ Ne brini, jednom kad dođem k sebi naći ću načina da izađem van. A onda ću ga pronaći i izravnati račune.
Nasmiješila se tužno gledajući gore prema njemu.
─ Mislim da je on već tamo. Odavno ga nisam vidjela u ovom svijetu.
Zaokružio je pogledom po crkvici, zadržavajući ga na slikama svetaca koje su prekrivale zidove.
─ Toliko o njegovoj velikoj ideji.
─ Svaka velika ideja je dobra onoliko koliko su dobri i oni koji je provode. Ali ja sam još uvijek ovdje. Ja i mnogi drugi.
Zadržao je pogled na njenom lijepom licu još jedan dugi trenutak. Licu koje je odražavalo smirenost jednaku onoj prikazanoj na slikama koje su ga okruživale.
─ Vratit ću se ─ obeća joj.
Okrenula se ponovno od njega bez da mu je odgovorila i spustila glavu.
Stajao je tamo, ne znajući što da još kaže, pa se okrenuo i tiho izašao van iz crkve. Krenuo je niz kamenom popločanu ulicu između starih kuća, neprimjetan, stapajući se sa sjenom iz koje je došao.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s