Sanja Lovrenčić: DOK SVAROG UDARA U NAKOVANJ

Ne, nije mislio da bi posao mogao trajati toliko dugo.
Toliko dugo da se više nikako ne uspijeva sjetiti početka.
I tko mu je uopće rekao da bi udarajući u taj nakovanj mogao napraviti… što zapravo?
On to naziva svjetlom, no onaj tko ga je izazvao ─ jer sigurno se radilo o nekakvom izazovu ─ morao je to zvati nekako drukčije; tada još nije bilo te riječi, to je njegova riječ, svjetlo… Valjda. Osim ako mu je taj netko darovao i riječ zajedno s nakovnjem. Ili ako su i on, i riječ, i nakovanj jednom izronili odnekud, iz vode, iz tog jezera tu, na vrhu brijega, bez ikakvog razloga ili s razlogom, tko bi znao. Svašta je moguće zamisliti.
Njemu je jasno da se sve što zamišlja negdje nekako pretvara u nešto. Nešto vidljivo i opipljivo, veliko i malo, nešto što ima oblik i glas, ili miris i šutnju, svakako ima nešto. Smiješno je to: nešto što ima nešto, ali nema imena. No nije ga briga, ne da mu se sad o tome razmišljati, sve je to tamo dolje, na raznim stranama, možda jedno preko drugog, jedno protiv drugog, nabacano bilo kako.
Kad svjetla jednom bude dovoljno, možda mu više neće biti svejedno. Ponekad potajno od samoga sebe unaprijed uživa u trenutku u kojemu će dopustiti svojoj znatiželji da se rodi i zatim pogledati što je sve nastalo dok je udarao i udarao u nakovanj. Pregledati, složiti, razvrstati u nekakav red… Ako mu se bude dalo i ako uopće bude moguće. Već sluti da će tu biti kojekakvog otpora i da bi ubrzo mogao zažaliti za ovim početnim jednostavnim svijetom koji se sastoji od blistavog nakovnja, teškog čekića, njegove vlastite neiscrpne snage. I svjetla koje raste. Premda zapravo više i nije tako, stvari prestaju biti jednostavne.
U jedno je siguran: sav taj svijet koji nastaje povezan je s njim nevidljivim nitima.
Ponekad mu je ruka teška; ponekad ga uhvati zanos pa se udarci naglo ubrzaju; ponekad se između dva zamaha otvori čitav ponor, crna provalija u kojoj će se na trenutak izgubiti ─ i to je trenutak odmora. No iskre su, čini se, uvijek prilično slične. Frcaju s nakovnja i u rojevima se uzdižu prema drugome jezeru, onome koje je netko objesio tamo gore, zapovjedivši vodi da miruje u tom čudnom položaju. A njemu dajući nakovanj. Ali ne, vjerojatno nije bilo tako, jer jezero na nebu je njegovo, povezano s njime istim nevidljivim nitima kao i sve. Još i više njegovo nego sve ostalo. Kad bi se samo mogao sjetiti kako i zašto…
Iskre lete u malim mlazovima, uzdižu se do tog savršenog kruga i u njemu se utapaju. No krug je od svakog roja malo sjajniji. Još sjajniji, i još sjajniji… On zna da će tome jednom doći kraj, da će krug postati dovoljno sjajan. Tada će se pokrenuti i početi putovati nebom. A on će moći raditi nešto drugo, biti još nešto, ne samo kovač. U trenucima povratka iz one provalije od dubokog mraka, u kojoj se odmara, on sluti da će jednom bezbroj kovača udarati po bezbrojnim nakovnjima. Zato odmah počinje udarati jače, unaprijed ih tjerajući na pokornost. Ja sam vaš majstor, govori vaš gospodar… A riječi su nove i sjajne u njegovoj misli.
Odjednom sasvim pouzdano zna da se bliži kraj tome poslu i ubrzava udarce. Svjetlo više nije blijedo, ne treba mu mnogo da počne putovati. Svjetlo u kojemu bi mogao koješta vidjeti ─ kad bi gledao. Eno, nasuprot njegovom brijegu postoji drugi brijeg, no on ga ne primjećuje. I ne primjećuje. I ne primjećuje. A kad bi pogledao, vidio bi da i tamo nekoga ima.

Njoj je svejedno što svjetlo na nebu postaje sve sjajnije; ona ima drugo, na dnu svojega jezera, na vrhu svojega brijega. Ali onome kovaču neće biti svejedno kad jednom napokon pogleda oko sebe i primijeti nju, s njezinom preslicom. O tome ponekad misli i smiješi se. I tako nastaje smiješak.
Kako raste njegov sjaj s neba, tako blijedi njezino svjetlo s dna, njezina bijela pređa, njezin srebrni san. Kad izblijedi sasvim, ostane skriveno na dnu i nedohvatno, ona će morati prestati pjevati. No zasad još ne mora pa radeći neprestano pjevuši. Ponekad i pjesmu upreda u nit, ponekad je ostavlja slobodnom. A u pjesmi su njezini bezbrojni likovi: ona koja pleše sa zmijama, koracima stvarajući otkucaje, ritam i puls; ona koja će od vlažne zemlje napraviti stabla i dati im dah; ona koja će se razliti potocima kad jednom poteku s brijega, pretvarajući se u pjenu i glas… Pušta ih od sebe pjevajući ─ i osjeća kako svijet oko nje raste.
Onaj koji udara, tamo, na drugom brijegu, njoj je već sasvim dobro vidljiv. I dok ga gleda, pjesma postaje drukčija: u njoj je čežnja za njim, od nje tako odvojenim, i nježnost koju izaziva njegova vjera u moć snage, i otpor prema toj snazi koja gradeći svoje svjetlo skriva njezino, i bijes, i radost, i smijeh, i ledeni prezir, i… Sve više i više, dok ga gleda, raste njezino obilje koje će jednoga dana pasti po svijetu kao prvi snijeg. Ah, bio je to ludi hir, tako se razdvojiti, u iskre i u nit, u nakovanj i preslicu! Ona se dobro sjeća da su nekoć bili jedno i da ničega osim njih nije bilo. Ili je to samo još jedna pjesma koju je smislila predući?
Kad se svjetlost na nebu jednoga dana pokrene, ona će se zaustaviti. I bit će zaustavljena dok to svjetlo bude vladalo nebom. No ostat će joj noć i oblaci, ostat će joj njezina hladna oružja. Njezin nezabljesnut pogled kojim vidi daleko naprijed, daleko natrag…

Kad se sunce napokon pokrenulo, kovač je zadovoljan spustio čekić. Podigao je prazne ruke prema svojemu svjetlu, protegnuo se, nasmijao se, zaplesao. Onda je napokon pustio svoju znatiželju da se rodi i pogledao oko sebe. I začudio se tom brijegu tamo nasuprot, jednako visokom poput njegovog.
Kad se sunce napokon pokrenulo, ona je odložila preslicu. Ustala, izravnala haljinu, umila lice vodom iz jezera. Bilo je hladno i blijedo, a kosa je bila duga i tamna, osuta kristalima koji su blještali na novome svjetlu. Prsti su bili dugi i gipki, kao i tijelo pod modrom i zvjezdanom haljinom. Ali glasa nije bilo, morat će čekati da se zlatni krug makne s neba da bi opet imala svoj glas.
Gledao ju je dok je zlatno svjetlo polako putovalo nebom, prvi put obasjavajući sve što je nastalo pod nakovnjem i preslicom, svu tu raznoliku, iznenađujuću zbrku.
─ Hej! ─ doviknuo joj je.
Stajala je nepomično i bez riječi. Bijela, crna i zvjezdano plava.
Kad je zlatno svjetlo zašlo, ona se pokrenula. Svoje najveće klupko podigla je s tla i bacila u nebo. Svome licu kao zrcalo i kao svoj znak. Letjelo je pa se zaustavilo, zastalo pa se pokrenulo, bijelo i sjajno, a njoj se vratio glas.
Bio je zbunjen tim novim svjetlom, novim svijetom koji mu je bio tako čudan u noći.
─ Hej! ─ doviknuo je opet. ─ Tko si?
Nije odgovorila, samo je mahnula rukom, a sve one niti koje su ga povezivale s onim što je od njega poteklo zanjihale su se. Njezine su, pomislio je gledajući preslicu ─ i naljutio se. Podigao je opet čekić i udario, no nakovanj se rascijepio pod udarcem.
Uzeo je komad nakovnja, napravio mač. I počeo sjeći one nježne niti. Neke su popuštale lako, neke nisu, no u buci udaraca i svojega šumnog disanja nije čuo kad je rekla svoje ime.
A Morana se okrenula od jezera i počela silaziti niz svoj brijeg. Staza pred njom bila je snježna, za njom su se vukli skuti tamno modrog ogrtača obrubljenog ledom. Tihe i tamne grane njenih golih stabala čekale su je, ovjenčane mraznim cvijećem. U njezinom tihome kraljevstvu bilo je dovoljno mjesta za njen glas. Znala je da je Svarog više ne može slijediti.

One thought on “Sanja Lovrenčić: DOK SVAROG UDARA U NAKOVANJ

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s