Vlatko Ivandić – Priča o starim bogovima kako ju je ispričala Ljupka Mokošić

    Kada ga je poslije osam mjeseci naizgled sretne veze iznenada ostavila djevojka, Marko Gržinić sedam je dana proveo u krevetu proučavajući sjene na zidu i razmišljajući o njenim razlozima. Treba mi mira da razmislim o svemu, rekla mu je Sandra, moram neke stvari raščistiti sama sa sobom. Dok je jesen zbrajala dane i dodatno pojačavala osjećaj truleži, jedina sretna okolnost bila je što mu je u lipnju počeo teći apsolventski status pa i nije morao nigdje izlaziti. Ostala su mu još četiri ispita do diplome, a oni su mogli pričekati mjesec dana da se zbroji. Jedino na što je gubio snagu, bila su neprestana pitanja roditelja o razlozima takvog ponašanja. A on se bojao izaći u grad, u šetnju, bilo gdje, strahujući da bi je mogao sresti.
    Osmi dan, između kucanja po vratima i nevoljkog odazivanja na doručak, ručak, gledanje nogometa, dosjetio se da bi mogao otići kod bake na selo, pod izgovorom da će ondje najbolje, u miru i tišini, spremati zadnje ispite. Dovoljno daleko od Pule, roditelja, nje. Sljedeće je jutro otišao vlakom do Cerovlja i odande se pješice uputio k jedanaest kilometara udaljenom selu prema sjeveru. Više od pet, šest godina nije bio u tom kraju, baka je sad dolazila njima, a kao dječak je ondje provodio školske raspuste. Dan je bio topao, priroda prekrasna, požutjeli obronci svud naokolo, mimoišao se sa svega nekoliko automobila. Zadnja tri kilometra put je bio neasfaltiran, selo je blistalo na suncu s kojom kućom više bez krova nego što je pamtio. Baka mu se silno obradovala, bila je usamljena u selu u kojem su ostale samo ona i jedna druga baka, s kojom ionako nije razgovarala više od dvadeset godina. Oronula zgrada bivše škole govorila je da je nekad, niti prije tridesetak godina, bilo drugačije. Oni koji su punili školu odselili su se u Pazin, Pulu, Italiju, Australiju, a njihova djeca nisu previše marila za selo predaka. Rat je tek završio i urušene štale i kuće nisu još izazivale zanimanje stranaca. Bakina kuća bila je katnica, s kuhinjom i konobom u prizemlju, dok su se na katu nalazile dvije sobe i u jednoj mu je odmah spremila krevet. Cijelo popodne proveo je s njom, osjećajući da je željna društva. U osam je otišla leći, a on izašao pred kuću. Tišinu noći remetio je tek povremeni lavež pasa u daljini, tamu izvan dosega kuhinjskog svjetla uokvirivale su tek sjene napuštenih kuća. Sad se samo, pomislio je, trebalo prepustiti vremenu koje sve liječi.
    Sunce ga je probudilo blješteći kroz škure, a u prizemlju ga je dočekao svježe ispečeni kruh, narezani sir i bijela kava. Mirisi djetinjstva sjetno su ispunjavali prostoriju, učenje je moglo pričekati.
    Doručkovavši, uputio se u šetnju. Kao mali obožavao je, usprkos očevim upozorenjima da se previše ne udaljava, lutati okolnim brežuljcima, spuštajući se do brojnih potoka i penjući se kroz hrastove šume. Krenuo je slijediti potočić na koji je naišao, voda jesenjih kiša preskakivala je glatko kamenje, zalazio je sve više u dolinu, u daljini su se nazirali zvonici Vrha i Draguća, vrhovi Ćićarije, voda Butonige odražavala je oblake. Zastao je kad mu se potočić spojio s drugim i sjeo na zemlju što ju je prekrilo požutjelo lišće. Osim žubora vode ništa se nije čulo, niti jedne jedine ptice. Pogled mu je privukla čudna, siva naplavina, izgledala je kao nečija kosa, nije mu bilo jasno tko bi se ovdje šišao. Ustao je, uzeo s tla granu i počeo gurkati gomilicu. Radi se o vuni, prepoznao je. Nije znao što da misli o tome, možda se doselio neki pastir sa stadom i zaputio se uzbrdo, prateći sad drugi potok. Poviše njegovog izvora, običnoj rupi u zemlji, brijeg se račvao, bakino selo bilo je na desnoj strani, ali on je ipak krenuo prema vrhu lijeve. Uskoro je izašao iz zaklona od drveća i na vrhu brijega ugledao novu kuću, nije je pamtio s dječačkih lutanja tim krajolikom, sjećao se samo da je tu bila razvalina što su je seljani zvali Jurjeva hižica. U kući je netko očigledno živio, ali tog nekog sad nije bilo blizu. Vlasnik je označio svoje područje zabivši u zemlju svake dvije, tri stope drvene kolce što su se spajali u hrastu, toliko starom i velikom da se kroz šupljinu u njegovom deblu moglo provući. Puteljkom što je vodio od hrasta, krenuo je prema selu.
    Za ručkom je pitao baku čija je ono kuća, a ona mu je odgovorila da im je to nova susjeda, neka starica, sagradila je kuću prije četiri godine u samo petnaest dana, ima puno novaca, vidi je kad prođe selom, pozdrave se, priča čudnim naglaskom, kao da je Ruskinja ili Srpkinja, posjećuju je žene i prešla na ogovaranje svoje stare susjede. Pravio se da pozorno sluša odavno mu poznate razloge dvadesetogodišnje zavade, iskoristivši prvu priliku da ju pita ima li kakvih stada ovaca u okolici, je li se još tko doselio, na što mu je odgovorila da kakve su ga ovce spopale kad ih u tom selu nikad nije bilo, barem otkad je ona došla, udajom za njegovog djeda.
    Dok je poslijepodne sjedio za kamenim stolom u dvorištu, trudeći se da ne misli o Sandri prije nego što proba makar malo učiti, pred portunom se zaustavio automobil. Iz njega je izašla žena od tridesetak godina i ne ulazeći u dvorište, upitala ga:
    ─ Dobar dan, ispričavam se što smetam, znate možda gdje stanuje gospođa Mokošić?
    Polako je izgovorila prezime, gotovo ga slovkajući, kao da mu time daje na važnosti. Iako nije bio siguran o kome se radi, u selu se nitko, po starini, nije tako prezivao, odgovorio joj je da iza zadnje kuće, skrene ulijevo malim puteljkom. Kasnije je kroz selo, bez zaustavljanja, prošao još jedan automobil.
    Sljedeće jutro počeo je napokon učiti, išlo mu je bolje nego što je očekivao, samo bi se povremeno stresao kad bi se sjetio razgovora od prije deset dana. Nedostajala mu je, ali sva su ta sjećanja pripadala Puli. Ovdje ga ništa nije moglo samo po sebi podsjetiti na nju. Nakon ručka otišao se prošetati i krenuo, kao slučajno, prema kući na brijegu. Možda i zato što je u selu bio parkiran automobil slovenske registracije. Ondje nikog nije zatekao, pa ju je zaobišao ne prelazeći liniju neobičnog plota, rubom šume, i počeo se spuštati k udolini. Nikako se nije mogao riješiti osjećaja da ga neko promatra. Ne samo oko kuće, već i u šumi, kao da netko viri između debla hrastova. Kod god bi se osvrnuo nikog ne bi ugledao. U dolini je jedva dočekao da izađe na čistac, gotovo je potrčao na sredinu livade i ondje dugo gledao oko sebe. Jedino je velika ptica kružila visoko iznad njega. Na povratku, najteže mu je bilo opet zaći među drveće, ali onda se uvjerio da se nema čega bojati i žurnim koracima uspeo se do sela. Pitao je baku je li primijetila što čudno u zadnje vrijeme, a ona mu je odgovorila da nije, osim što kod one Ruskinje, Srpkinje, dolaze češće automobili, ali da je i inače tako krajem listopada otkad se doselila. Svake godine sve ih je više. Popodne ih nije bilo, ali je jedna žena kroz selo prošla pješice. Nije ga ništa pitala, samo je kad su im se pogledi sreli, pognula glavu. Kao da se posramila. Knjigu nije ni pogledao, ionako je dovoljno da ne mislim na Sandru, pravdao se sam sebi.
    Sutradan je krenuo prema Cerovlju, misleći kako će mu dobro doći promjena pravca šetnje. Oko kilometar od sela, skrenuo je s puta i uputio se niz dugu, livadnu padinu. Uživao je u oblacima što su izduživali nebo, kad je ugledao nepoznatu staricu, grubog lica. Kao da je izronila iz zemlje. Nožićem je vješto skidala koru s nekakvog grma, a kad ga je zamijetila samo se nasmiješila i nastavila s poslom. Bez da mu se predstavila, znao je da je to gospođa Mokošić. Prišao joj je i pozdravio je, mislio je da je tako pristojno; u gradu bi bilo lako, uobičajeno samo proći, ali ovdje je oduvijek bilo drugačije. Na to ga je odmjerila i obratila mu se pitanjem:
    ─ Odakle si?
    ─ Tu, iz sela, baba mi tu živi ─ odgovorio je Marko.
    ─ Ljupka ─ predstavila se i ona. ─ Berem koru. Za čaj.
    ─ Treba li vam nešto pomoći? ─ upitao ju je vidjevši zavežljaj kraj njenih nogu. Odmahnula je glavom i vratila se kori i nožu, pa ju je pozdravio i krenuo nazad, razmišljajući kako joj nije zapamtio lice. Kod kuće je pitao baku što misli o susjedi s brijega, a ona mu je na to odgovorila da svaka gleda svoja posla, ona ne dolazi u njeno dvorište niti ona zalazi k njoj. Pokušao je poslije ručka učiti dok nije shvatio da samo osluškuje hoće li koji auto proći. Svima koji su prošli upravljale su žene. Uvijek same i mlade. Noć mu se činila tamnijom no inače, tišina dublja nego ikad prije. Već i vlastito disanje paralo mu je uši. Veselilo ga je što prastare alatke još stoje zabijene u zidove kuće, djed mu je objasnio da je to protiv uroka i mora. Nekad se tome smijao.
    Sljedeće jutro potrudio se ipak opravdati svoj dolazak, iako je zapravo samo držao knjigu u krilu i pogledavao preko ograde. Nakon ručka, popričao je najprije s bakom da bi se potom zaputio putem kao prvo jutru po dolasku, slijedeći isti onaj potok. Hodao je što je bešumnije mogao, kao da se plaši da bi ga netko mogao čuti. Vrijeme se mutilo, oblaci su se gomilali duž obzorja, slabo sunce jedva se naziralo, među stablima je bilo mračno. Na spoju dvaju potoka, u mreži grančica bilo je više vune nego onda, kao da je odnekud stiglo još. Pomislio da je to netko negdje baca ostatke stare robe, samo mu nije bilo jasno zašto nigdje kroz šumu nije vidio nikakvo drugo smeće. Seljani su ga oduvijek bacali u duboku krašku jamu na sasvim drugoj strani, a najbliže nastanjeno selo bilo je tri kilometra prema Cerovlju, ona u dolini bila su godinama napuštena. Nastavio se dalje spuštati niz padinu, prateći potok do udoline gdje se spajao s vodom jačeg potoka što stizao je sa sjeveroistoka, a zatim se po hrptu golog brijega počeo vraćati. Prije nego što je zašao u šumarak, učinilo mu se kako u daljini, na rubu udoline netko nešto skuplja, bere, traži.
    Ujutro se probudio iscrpljen noćnom morom čijih se detalja nikako nije mogao sjetiti. Osim oltara izdubljenog u prastarom, ogromnom drvetu u kojem Gospa sjedi, a do nogu joj stručci vune. Gospa nije bila ona Gospa, već neka druga i bila je sama. Postolje do njenog bilo je prazno i nagoreno. Čitav dan nije se micao iz dvorišta, baka ga je čak pitala zašto se ne ode prošetati, odgovorio joj je da ima puno za učiti.
    U danu provedenom u sigurnosti dvorišta znatiželja je nabujala i nakon doručka uputio se ravno prema kući na brijegu. Na trijemu je stajala Ljupka Mokošić. Kao da ga čeka. Njega ili nekog drugog, nijedan automobil nije bio u blizini. Pozvala ga je na čaj i prihvatio je, gotovo da se provukao kroz hrast, predivne li kapije, pomislio je. Ušli su u malu kuhinju, zatvorena su vrata vodila iz nje. Kuća je izgledala čak pretjerano obična, gotovo kao da se trudi biti neugledna. Poput savršenog skrovišta za švercera oružjem ili drogom kakvih se, kao i obližnjih granica, namnožilo posljednjih godina. Što ako je gospođa Mokošić, upitao se, vodila trgovinu ljudima? Dokazi su bili očigledni: stara Ruskinja, mlade žene što odlaze i dolaze, skrivena kuća. Pitala ga je uobičajena pitanja, kao odakle je, što radi na selu, a on joj je bez zadrške, ali šturo odgovarao. Pijuckajući čaj koji je imao neobično gorak ukus, odvažio se da je upita otkud ona ovdje? Odgovorila mu je:
    ─ Umjesto odgovora ispričat ću ti jednu priču. O starim bogovima. Može?
    Iako mu nije bilo jasno što smjera, kimnuo je i počela je pričati kako su nekad na istoku živjeli narodi koje su uz porijeklo i jezik, povezivali i isti bogovi. Kad je došlo do kretanja tih naroda na zapad, na nove prostore, njihovi su bogovi krenuli s njima. Ali što su se više udaljavali od starih šuma, močvara i stepa, to su zapadni misionari sve jače među njih donosili vjeru u novog Boga. Nevidljivog i jednog, snažnog i moćnog. Koji može zamijeniti bogove vatre, lova, smrti, proljeća jer on je sve to. Narodi su polako okretali leđa starim bogovima, u rijeku bacali njihove toteme, palili svete gajeve. Kako je vjera u njih kopnjela, to su bogovi bivali sve više nalik ljudima. Postajali su izgubljeni, ranjivi, smrtni. Oni koji su do jučer u njihovu čast palili borove, kitili kuće i voćke, sad su ih sjekli sjekirama, proganjali bakljama. Svjetlo sa zapada brisalo je cijeli jedan svijet. Jedan po jedan, zaboravljeni i nepotrebni, nestajali su, čak i iz sjećanja. Pojedini su se uspjeli prerušiti u svece zapadne vjere, manje bitni počeli glumiti čudovišta kako bi se barem kroz strah sačuvala vjera u njih. Daleko od pradomovine, narodi s istoka zaboravljali su vjeru svojih predaka, ali put ljudi kroz stoljeća počeo je brisati svaku vjeru, pa čak i onu u moćnog, novog Boga. Ipak, usprkos svim mijenama, neki su stari bogovi imali sreću da mogu biti ono što jesu jer su ih praunuci ratnika i lovaca što su krenuli u seobe još uvijek trebali. Slušao ju je ne razumijući kakve veze ima sve to s njom, ali ono što mu je pričala bilo je toliko interesantno da je jedva začuo zvuk parkiranja automobila pred kućom. Tad je naglo ustala i rekla mu da mora poći. Kad su izašli na trijem stigao je vidjeti kako mlada žena stavlja stručak vune na prag. Ljupka se hitro sagnula i uzela ga, ženu pokretom glave usmjerila da uđe, a njemu rekla:
    ─ Dođi sutra oko sedam pa ću ti ispričati ostatak priče.
    Uputio se prema selu, misleći o onom što je vidio. Zašto joj je ona žena predala vunu, pitao se, je li svu onu vunu u potoku gospođa Mokošić bacila, o kakvim se to vradžbinama radi? Ljutilo ga je što se nikako nije mogao sjetiti njezinog lica, čak ni boje očiju. Tek da su tamne, jako tamne. Ostatak dana nije se udaljavao iz bakinog dvorišta, trudio se učiti, već je bio kraj listopada, oči je s knjige podizao tek da pogledom isprati prolazak automobila. Ni jedan nije ostao preko noći.
    Ujutro je lutao okolnim brežuljcima i udolinama, držeći se livada, čak je posjetio dva obližnja napuštena sela, pitao se gdje su svi ti ljudi sada? Sjetio se da mu je djed pričao da njihovo selo, kako su njemu pričali njegovi stari, nikad nije poharala kuga, a niti su mu naudili uskoci, iako je granica između grofovije i prejasne prolazila u blizini. Zadržao se u šetnji dok nije ogladnio i nakon objeda, uz pokušaje učenja, dočekao sedam sati. Baki je rekao da ide u dugu šetnju i neka ga ne čeka. Sunce je već zašlo kad se provukao kroz hrast i pokucao na vrata, hodajući je pomislio kako će na povratku pretrčati put do kuće. Noć je ipak noć. Pozvala ga je unutra i ponudila opet čajem. Prihvatio je, srknuo gutljaj, bio je slađi no jučer, i nastavila je s pričom, naglasak joj je zaista bio nekako ruski:
    ─ Jednog od starih bogova trebali su više od svih drugih. Žene su je trebale. Bila je to božica plodnosti. Koliko god svijet išao naprijed, još uvijek su postajale žene koje nisu mogle zanijeti i koje muškarci nisu mogli oploditi. Božica je to iskoristila i lutajući rubom područja što su ga nastanjivali oni koji govore sličnim jezicima, skrivajući se pod tuđim imenima, tražeći mjesta blizu voda i daleko od putova, nastavila pomagati ženama. Ni jedan muškarac ne može razumjeti što je žena sposobna uraditi, podnijeti, žrtvovati kako bi ostala u drugom stanju i rodila, gotovo da nema starije želje od te. Preživjela je ona sječu kipova i progone u ime vjere i napretka i optužbe stotine vlasti, a glas o ženi koja može i zna pomoći brzo bi se širio među nerotkinjama gdje god se smjestila i one su joj dolazile i darovima i vjerom u nju, iz zahvalnosti, održavale je živom. Slabijom nego što je bila na početku svega u istočnim močvarama, ali još uvijek živom. Jedino što je sad morala, a nekad nije, iskoristiti ono malo moći što joj je preostalo da žene iscrpljene doktorima, travama, umjetnim oplodnjama, babljim savjetima, hormonima, čime sve ne, uvjeri da je sve do njih. Nekad je za to bila dovoljna figurica od blata, s malo kose i lišća, sad joj je trebao mladi muškarac. Za žrtvu.
    Na to mu se u mozgu, nakon što je neko vrijeme sve jače crvenkasto titrala, upalila najjača alarmna lampica. Htio se pomaknuti na stolici, ali shvatio je da ne može kontrolirati svoje tijelo, nešto je očito bilo u čaju. Samo su mu oči užurbano tražile izlaz dok je starica mirno kao da se ništa ne događa, ustala i nastavila:
    ─ Večeras je noć kad su moći stare boginje oduvijek na vrhuncu. Večeras je noć kad, okružena onima koje je trebaju, može glasno izgovoriti svoje ime. Puno je njenih lažnih imena, ali one koje je trebaju znaju da se zove Mokoš!
    U taj čas mu se učinilo da su prostoriju ispunile samo njena glava i noge, a tama najdublje noći obojila zidove. Ovo nije stvarno, ponavljao je u sebi, ovo se ne događa. Želio je vrištati, ali riječi nisu izlazile. Uzela ga je spretno u naručje, poput obične krpene lutke, odnijela u susjednu prostoriju i tamo polegla na pod. Dok mu se glava beživotno klatarala, vidio je da ondje nema ničeg do ognjišta s tinjajućim ogromnim panjem u kutu. Oči su mu se polako privikavale na mrak dok mu je svlačila odjeću. Odnijela ju je sa sobom i izašla. Ostavši sam, užas se pojačao. Riječ žrtva u svom neprestanom ponavljanju odbijala se o stijenke njegove lubanje. Prenuo se kad su jedna po jedna, počela ulaziti žene. Bilo ih je puno i svaka je na rub ognjišta ostavila po šipak. Stale su uza zidove, pogledavale ga i šutjele. Nije u redu, pokušao im je povikati, da zbog vaše želje za djetetom budem žrtvovan, vaša djeca ne zaslužuju takav početak. Grlo mu je ostalo nijemo. Tad se u prostoriju vratila Mokoš, odjevena u stari, tamni kožuh. Pokraj njegove glave, po jedan sa svake strane, odložila je velike, sjajne noževe i stala u zrak bacati nekakvo šiblje i lišće što je vadila iz džepova. Kružila je oko njega pjevajući potiho pjesmu čije riječi nije mogao razumjeti, osim nešto o hrašću i ognju. Nije je prestala pjevati ni kad je iz srca panja rukom izvadila žar, smrvila ga u dlanu i posula ga svud po njemu. U glavi mu je tutnjilo od panike, stala je ispred njegovih nogu i svukla preko glave kožuh. U toj sekundi svlačenja, starica je postala mlada djevojka, nevjerojatno nalik Sandri. Žene su glasno uzdahnule, dijelile su njegov šok. Osjećao je poglede na sebi, gotovo mogao namirisati metal noževa, vlaga se slijevala niz zidove. Hodala je uokolo, visoka i lijepa, tamna i svijetla, prstom ostavljajući trag pepela na čelima žena. Glasno je izgovorila:
    ─ Sjeme vaših muževa imat će snagu njegovog.
    Dolje je bujao, samo je ondje osjećao, tijelo joj je bilo isto kao u Sandre, želio je ispružiti ruku. Ne da se odupre, već da je dotakne. Sjela je na njega i uzela noževe u ruke. Povikala je:
    ─ Vaša će krv imati snagu moje. Naglim pokretima prešla je najprije preko svojih grudi, ostavivši iza sebe tanke, plitke rane, a zatim preko njegovih. Koliko god su ga ranice pekle, nije mogao prestati misliti na Sandru. Nije vladao sobom, nedostajala mu je i kad je podigla noževe visoko iznad glave i povikala:
    ─ Noćas slavite Mokoš kao što Mokoš slavi vas!
    Ujutro je kišilo, teški oblaci spustili su se na bregove središnje Istre, izmaglice slijedile potoke. Koji ružan san, pomislio je Marko Gržinić, probudivši se s groznom glavoboljom. A onda je primijetio da na sebi nema ništa odjeće i pogledao svoj torzo. Duge linije svježih krastica presijecale su ga uzduž i poprijeko. Preplavila ga je strava, zar je sve ono bilo stvarno, upitao se. Ali bio je živ, valjda je ono ipak bila samo predstava, Mokoš je o tome pričala. Iskoristila ga je, one žene sigurno već spavaju sa svojim muževima gonjene nadom probuđenom viđenim. Ustao je, obukao se i spustio u kuhinju. Ondje su ga čekale baka i još netko. Sandra je sjedila za stolom i pila kavu. Mislio je da ludi. Kad ga je baka ugledala, rekla je kao za sve njih:
    ─ Eto te, nismo te htjele buditi, lijepo smo si ćakulale. Sad ću vas pustiti same ─ i izašla na dvorište. Sjeo je za stol gotovo se srušivši, bio je slab, vrtjelo mu se u glavi. Sandra je samo gledala pred sebe, želio ju je zagrliti razdiran sramom zbog onog sinoć, iako je on vodio ljubav baš s njom. Kratko su šutjeli, a zatim mu je rekla:
    ─ Marko, moram ti nešto reći. To je bio jedini razlog zašto sam prekinula, sve drugo sam lagala. Jako te volim i jako si mi nedostajao, ali morala sam to riješiti sama sa sobom. Tražila sam te, tvoji su mi rekli gdje si. Sad moram znati što ti misliš. Trudna sam.

One thought on “Vlatko Ivandić – Priča o starim bogovima kako ju je ispričala Ljupka Mokošić

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s