Antun Hernaut: POTJEH U PAZINU

(Bjesomarove magle i Potjehova pomoć Svarožiću)

Znate li priču o Potjehu i o tome kako je tražio istinu? Kako mu je bijes, po nalogu Bjesomara, godinu dana odvraćao pažnju, a da bi na kraju žalio za Potjehom kad se ovaj utopio u bunaru? Možda znate, a možda i ne znate, ali siguran sam da kraj priče niste čuli, jer zapisan je samo na jednom pergamentu koji se nalazio u Pazinskoj jami. Kako sam ja došao do njega i kroz kakve pustolovine prođoh da ga se dokopam…to je neka druga priča.
Ova ovdje govori o Potjehu i njegovom povratku u svijet živih.

Bješe tako dan zlatni, jer sunce je Svarožića slaviti htjelo. I dade mu niti od svjetlosti tkane da krase mu nebo, zemlju i zrak. No Bjesomar to gledaše s kestena starog, što hlad i tamu mu pružaše, toliko milu i blisku srcu njegovom. Gleda on i gleda, a sve mu mrska ta radost i sreća pa odluči domisliti se načinu kako spustiti jad i čemer na svu zemlju. Povuče se tako u jamu, hladnu i neveselu, gdje mu misli lakše nadolaze, tako slične željama njegovim.
I domisli se stvoriti maglu crnu, da ju prostre ispod neba i zakrili sunce i nebesa. Pozove Bjesomar svoje vjerne sluge, bjesove, vikne na njih da odmah dođu, a oni iz vrbe stare i blata crnog požuriše poslušati naum gospodara svog. Cičaše i vrištaše, goli i zeleni, sluzavi i rogati, a vatre njihovih zala pališe zemlju gdje god da su prošli. Stupiše tako pred gospodara svoga, vojska nakaza i rugoba crnih i umiriše se pred Bjesomarom, jer strah od njega bijaše jači od naravi njihove. A Bjesomar im kazivaše ovako: ─ Uputite se do potoka gorskih i jezeraca što topljeni snijeg drže, te vatrama svojim maglu mi stvorite!
Odhujaše tako, bjesovi mnogi, pitajući se: Što naš gospodar smjera? No poslušna vojska, u strahu od Bjesomarove odmazde, izvrši zadatak što dobiše. I digne se silna magla iz potoka i jezera gorskih, bijela i neokaljana, jer snjegovi što ih napajaše zala svijeta ne vidješe. Vidje Bjesomar da je posao obavljen dobro te zadovoljno protrlja ruke.
Dozove on tako svu maglu nevinu koja, ne znajući za njegove misli, dolebdi bez straha i sumnje. Bjesomar tad ju ispuni mislima crnim i oboji maglu u tamne boje. Naloži tada bjesovima mnogim da za rubove uhvate maglu i da ju razvuku nad cijelom zemljom.
I nastupi tama i nesreća na zemlji jer sunca se više vidjeti nije moglo.
A Svarožić, u dverima zlatnim, tek tada uvidje naum Bjesomara crnog. I vidje on da je na nevolju skrenulo, jer bez sunca da ga grije i zvijezda da mu osvijetle mrak, sve moći njegove su jalove. Pa sjedne Svarožić na zlatni tron da se domisli kako ukloniti maglu crnu. Odluči tako da na put krenu najhrabriji među svitom njegovom.
─ Neka hrabrost vaša i srce svijetlo ovu maglu rastjeraju.
No vratiše se, brzo, oni što straha ne znaju, a da maglu niti pomaknuli nisu.
─ Gusta je ova magla, a svjetlost ne prodire kroz nju. Samo se leluja i pleše, uhvatit ju ni za glavu ni za rep!
Promisli Svarožić nad riječima ovim pa mudre, među svitom svojom velebnom, pozove. A oni mu ovako kazivaše: ─ Vjetar silni na maglu spusti, neka ju rastjera.
Posluša Svarožić mudrace svoje, pa sve ptice svijeta k sebi pozove, da krilima svojim podignu vjetar i maglu crnu na koncu pokore. Krenuše ptice, udružiše snage i silni se vjetar digne na zemlji, ali magla se uvija, pleše i miče, teška je magla što ju Bjesomar stvori. Teške su sada misli njene i pada na tlo poput olova siva, a vjetar ju miče no ne razmiče.
Vidje Svarožić da vjetar ne pomaže pa pozove ptice svijeta da se vrate i umire. Dugo je tada u misli se djenuo i godina prođe, a da se pomaknuo nije, tek odjednom prene se iz uma i misli te naloži da Potjeha pred njega dovedu.
─ Ti, što pravdu poznaješ, najbolje od svih, kreni na zemlju i odluku donesi, kako da sunce vratim u krošnje.
I pođe Potjeh na zemlju mračnu, da se domisli kako sunce pustiti u ovaj mrak. A na zemlji se namnožilo mnogo novih bića što vlagu i tamu vole. Crvi razni i skliske gliste i puževi, krtice, šišmiši i žabe. Gleda ih Potjeh i misli u sebi: Ružnih li bića, no slava je čudu i novom što raste.
Hodao tako Potjeh po zemlji, a da se nije mogao nagledati novih čuda. Misli mu lutaše bez da se rješenju približiše, pa odluči da se smiri na jednom mjestu. Slučaj htje da stane baš kod onog kestena gdje je Bjesomar čamio kada je donio odluku o kraju sunca. A kesten bijaše slavan među bjesovima, te ga oni pohodiše kao da je hram neki.
Gledali oni Potjeha kako muku muči i smijaše se u zlom veselju.
─ Zar je to spasitelj svijeta, jâdo što niti sebe spasiti nije mogao?
Nego bijaše među njima i onaj bijes što je Potjehu misli mutio te se sažali nad njegovom mukom.
─ Što te mori, pravedniče, da pod kestenom ovim čamiš, koja je narav tvoje muke?
─ Sunce na zemlju moram vratiti, po nalogu Svarožića svijetlog, ali mnoga se čuda namnožiše u ovoj magli i šteta bi bilo da nestanu s lica ove zemlje.
─ Misli svoje na vagu stavi i rješenje ćeš naći.
Shvati tada Potjeh da bijes mudro zbori pa jurne u nebo da rekne Svarožiću odluku.
─ Svarožiću svijetli, ne uništavaj maglu nego ju u oblake skupi, da daju hlada i kiše silne bićima što vlagu i tamu ljube. Prizovi k sebi pauke mnoge, da mreže ti silne oni ispletu te maglu u mreže tada nalovi, kao srdela jato što morem plovi.
Vidje Svarožić da Potjeh dobro zbori, te odluči bića sačuvati sva. Nije glista kriva ako je sluzna, nije šišmiš zao ako je slijep. I sakupi Svarožić maglu u oblake što od tad nebom plove, te ose gromovnice u njih djene da bića zla joj prići ne mogu, jer rastrgali bi mreže, a maglu na zemlju vratili. I još je zborio ovako da ga je cijeli dvor mogao čuti.
─ Potjehu dugujem svjetlo i život, a dug je to zaista velik. Pa nagradu svoju po volji neka bira samo božjeg trona poželiti ne smije.
─ Svarožiću zlatni, ja trona ne želim, no vratiti se među žive još jednom bih htio, da oćutim život što rano sam skončo, a tužan mu kraj u vodi se zbio. No želju još jednu za tebe bih imao, da kraj mog doma sagradiš dom, bijesu onom što na dobro se djenuo i zbog toga izgubio rog.
I ispuni Potjehu Svarožić želju, na litici za njega podigne kaštel, a podno kaštela izdubi jamu da bijesu bude ugodan dom. Tad prozbori Svarožić još jednom i Potjehu uputu posljednju dade.
─ U kaštelu budno pazi na kesten onaj što Bjesomaru je mio, jer zarobih ga tamo kad magla se digla da zala po zemlji ne bi više činio.

I tako bjaše na koncu priče. Potjeh i bijes življaše skupa, a zbog dužnosti svoje prozvaše kaštel Pazin. Oko kestena starog naseliše se ljudi i ne sluteći kakvu nevolju ovaj krije, tek ponekad, za jakog vjetra, učini im se da iz krošnje progovara promukli glas što govori: Kad toliko ljubite čistoću i red neka vam je patnja svaki nered.
I zaista, ljudi što žive blizu kestena tog neprirodno mnogo paze na red i čistoću.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s