Marina KLJAJO-RADIĆ: ZDENAC LJUBAVI

rujanaU šumi, nadomak svoga sela, mučeći se sa snagom jednog velikog hrasta, Ivan se toga dana malo duže zadržao nego obično. Počelo se mračiti, a on je žurio s tovarenjem drva. Umoran ali zadovoljan što je uspio svladati veliki hrast, uputio se kući s tovarom drva na leđima. Odjednom je začuo miloglasnu pjesmu. Zastao je, i kada je bio siguran s koje strane dolazi glas, krenuo je za njim. Zaboravio je na svoju obitelj koja ga je čekala i brinula se što ga već nema doma.
Idući tako, kao opčinjen, iznenada se našao na čistini šumskog proplanka. Prizor je bio čudesan – deset prekrasnih djevojaka, odjevenih u bijele, duge haljine, s vjenčićima od poljskog cvijeća u kosi zlatne boje kao prosuti slap sunca, koja im je dopirala do pojasa, igrale su i pjevale. Ivanu na trenutak ispred očiju bljesnu slika njegove djevojke Anice, a već sljedeći trenutak skrio se iza drveta, ostavio breme drva i netremice promatrao ljepotice slušajući njihov čarobni pjev. I samo na trenutak javila mu se i misao da su to možda vile o kojima je dosta čuo od svojih predaka i spoznaja da druženje s njima zna biti opasno. Ali pred veličajnim prizorom nestalo je opominjućih misli i straha. Ivan je zaboravio i svoj povratak kući, i posao koji ga je čekao, i obitelj. Nije znao ni koliko je vremena proteklo u zanosu i očaranosti. Trgnuo se tek kad se iznenada pred njim pojavila jedna od vila i obratila prpošnim glasom:
– Ti si jedan od najljepših mladića kojega sam ikada vidjela!
Ivanu se zavrtjelo od njezine blizine i riječi koje mu je uputila. Nije ni osjetio kada ga je vila uzela za ruku i odvela u kolo. Igrao je s njom ne primjećujući ni jednu drugu, i zaboravivši na onu koju je volio u svom selu. Osjećao se blaženim, izvan svih zemaljskih zbivanja, želeći zauvijek tako ostati.
Jedne večeri vila ga je prije plesa zamolila da mu priopći tajnu koju nije mogla više skrivati u sebi. Pitala ga je zna li on tko je ona i zna li što o njezinom podrijetlu. Ivan je odgovorio da zna i da mu to nije važno. Vila uzdahnu, te mu reče: – Ako želiš ostati sa mnom, moraš vidjeti moje nago tijelo.
On je zbunjen šutio, a ona je svukla svoju bijelu, svilenu haljinu. Ivan je ugledao savršeno tijelo žene poružnjeno jednom životinjskom nogom koja je umjesto stopala imala kopito.
– Kako to da imaš jednu magareću nogu? – upita začuđeno.
– Moj svijet nije tvoj. Davno u poganska vremena moji su preci zgriješili prema dobrim i plemenitim životinjama, magarcima. Oni su po prirodi tvrdoglavi stvorovi, a moji preci nisu imali strpljenja ni milosti. Dok su ih pripitomljavali, toliko bi ih mučili i tukli da su jadne životinje ugibale, a one koje bi preživjele toliko su tovarili da bi i one većinom ugibale. Bog života i plodnosti Živin kaznio nas je tako da je cijelo pleme protjerao u podzemni svijet i obilježio nas našim grijehom da nikada više ne možemo doći u stvarni svijet, unatoč svojoj ljepoti, daru pjesme i plesa.
– Nikada te ne ću napustiti – reče Ivan privilalući je k sebi.
– Nije dopušteno da itko živi u našem svijetu. Vilenjaci su zaduženi da nadziru naš život, oplođuju nas i podižu vilinčad – kroz suze jedva je objasnila neumitnos i neupitnos pravila svoje vrste.
– Ne ću te ostaviti unatoč opasnosti kojoj se izlažem – prošapta Ivan.
Vila i Ivan su se stopili u ljubavi i nastavili se svaku večer viđati. Iscrpljen od plesa Ivan bi ujutro zaspao, ne znajući gdje vila nestane. To ga nije ni brinulo, jer čim bi otvorio oči ona je već bila uza nj.
Desete večeri, dok su plesali, primijetio ih je vilenjak, i sav zajapuren od bijesa viknuo, gledajući u Ivana:
– Odlazi ili ću vas oboje pretvoriti u kamen!
Vila je kleknula pred vilenjaka milujući mu noge i zalijevajući ih suzama:
– Poštedi našu ljubav. Tako se nitko nikada nije volio.
Vilenjak je bio odlučan i surov, i jednim zamahom ruku skamenio je vilu na tom mjestu. Ostala je okamenjena ljepota iz koje su počele teći suze. Ivana nije htio skameniti, jer ih ni mrtve nije mogao gledati zajedno. Njega je pretvorio u prah, a vjetar ga je odnio daleko i rasuo doprijevši i do njegove obitelji koja se neprestano brinula. Vjetar im je priopćio njegovu vilinsku smrt.
Vila je plačući privukla vjetar Ivanova duha i svaku noć ljubovala s njim. Iz njezinih suza nastao je zdenac ljubavi. Ubrzo je to mjesto počelo privlačiti zaljubljene parove, a i one čija se zajedništvo trebalo obnoviti dahom ljubavi. Svi koji bi došli, umili se i napili vode iz vilina zdenca, vjerovali su da je njihova ljubav neuništiva i vječna.

2 thoughts on “Marina KLJAJO-RADIĆ: ZDENAC LJUBAVI

  1. VEOMA LIJEPA PRIČA NA TEMU O VILAMA KOJA JE JAKO PRISUTNA U NARODNIM PREDANJIMA. SVE ČESTITKE MARINA I PODARI NAM MNOGO OVAKO LIJEPIH PRIČA.

  2. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s