Zoran Krušvar: TAKO BITI MORA

Stepenište je krivudalo mokro i sklisko poput jegulje, a dim iz ogromnih dvorskih peći teško se probijao kroz zavjesu kiše. Zadržavao se uokolo sivih zidina i tornjeva koji su šutke prijetili nebu. Korak po korak, starac se uspinjao na kulu, ne obazirući se na mrak rastrgan bljeskovima munja, niti na pljusak koji mu je već slijepio dugu kosu i bradu, čineći ga sličnim pokislom hrtu. Usamljen na kamenom vrhu, okružen mrkim naborima oblaka, izgledao je sićušan i utopljen u nepregledu.
Nalet vjetra u čudnoj putanji sasuo mu je u lice zvukove pjesme i žamora iz zdanja koje je ležalo pod njegovim, u čizme čvrsto okovanim, stopalima.
Noć se stapala s bezdanom negdje duboko dolje, u ponoru podno kula i zidina. Mrak je grabio odozdo, osjetilo se to i u vjetru i u kamenu… a da je na nebu bilo zvijezda, vidjelo bi se i u njima. Previše je vode u zraku. pomislio je, gledajući kako se u tamnoj dubini rađa svjetla točka i postepeno raste. U vatrometu svjetlosti i boja, blistava ptica žurila je kroz zrak. U igri je obletjela oko kule nekoliko puta, sunula u vis, prekovrnula pa obrušila prema starcu, zaustavivši se ipak na pristojnoj udaljenosti. Sletjela je na rub kule, nekoliko koraka od njega i progovorila:
“Ne slaviš, Gospodaru? Dolje je veselo društvo!”
“Da. Ono koje ždere i loče moje vino, ili ono drugo… koje plazi prema mojem domu?” strogo kontrolirana ljutnja nije se uspjela skriti iz njegovog glasa.
“Oh… opet ista priča.” nakostriješila je perje kao svaka normalna pokisla ptica, rasprostrvši preko čitavog vrha kule lokvicu blage svjetlosti. Zatim je zavukla glavu pod krilo, čačkajući nešto kljunom.
“Vidim, tebe to jako dira.”
“Pa, Gospodaru… da to sve skupa nisam doživjela već TOLIKO puta… mislim, čemu nervoza? Znamo što će biti.”
“Da… biti će što biti mora… je li tako?”
“Tako je, Gospodaru.”
“Serem ti se ja na to!” viknuo je bijesno, a kapljice sline prsnule su mu iz usta i pomiješale se s kišom. Žilavom šakom uhvatio je kamen uzidan u grudobran kule, iščupao ga iz njegovog ležišta i zavitlao u bezdan.
Grmljavina je ispunila zrak, zaglušujuća. Ni starac ni ptica nisu se na nju obazrijeli.
“Mislim da si ubio nekog dolje.” ptica je virila preko grudobrana, previše lijena da bi mahnula krilima i bolje pogledala.
“Drago mi je.” rekao je oštro kao nabrušena kosa. Na njegovu ljutnju ptica nije imala drugog odgovora do li tihog gledanja u stranu.
“Zašto mora biti tako?” šapnuo je, možda tako tiho da bi se riječi sasvim izgubile u pljusku… ali ptica je dobro znala što će pitati i prije nego je pomaknuo usne:
“Zar po tisućiti put, Gospodaru?”
Kimnuo je mokrom glavom. Ptica je protresla perje.
“Kako zvijezde kruže nebom pa ponovo dođu na svoje mjesto, rijeke teku, sunce izlazi i zalazi… tako i ovo mora biti. Inače bi vrijeme stalo i svijet nestao.”
“Jednom ću to napraviti, znaš. Reći ću da je dosta i prekinuti kolo.”
Ptica nije rekla ništa. Nije joj bilo nalik šutjeti, ali ovo je bila posebna prilika. Uvijek je to bila.

Zalupio je vratima, ali nisu čuli. Pjesma je bila glasnija, a mlada plesačica strgala je haljinu s grudi, trljajući bradavice medovinom. Gosti su urlali i tražili još. Udahnuo je miris spaljenih borovih grana u ognjištu, toplih pogača i pečenog mesa. Sluga ga je ugledao i hitro mu prišao s vrčem:
“Gospodaru, svi te čekaju… nazdravi s nama!” pružio mu je začinjeno vino, ali ovaj ga je samo smrknuto pogledao. Sluga je spustio pogled, prema gospodarevim čizmama oko kojih se stvarala lokva.
“Donijet ću suhi ogrtač i druge čizme.” nije dignuo ni glas ni pogled.
“Neka, sam ću.”
“Gospa je pitala…”
“Nestani.”
Sluga se izgubio prema kuhinji, a domaćin je nastavio močiti prostirke hodajući niz hodnik obasjan kristalnim bakljama i svjetlećim štapovima, izbjegavajući pijane goste koji su mu u prolazu nazdravljali peharima punim vina i ustima punim hvale. Njena su vrata bila od izrezbarene hrastovine, okovana srebrom, premazana tajnama. Brojao je korake i broj je uvijek bio isti. Svake godine. Pred vratima su stajale dvije sluškinje i smijuljile se.
“Čestit…” pokušala je jedna, ali ju je zvučna šamarčina poslala na pod, rasjekavši joj usnu. Obje su se izgubile, jedna cvileći, a druga zadržavajući dah. Njihove suknje stvorile su vjetar u prolazu, osjetio ga je na mokroj koži svojih prstiju. Uzdahnuo je. Iz zatvorene sobe dopirao je miris ulja i suhog cvijeća.
Naslonio je dlan na sunčev krug urezan u vrata i polako ih gurnuo, unutra je bio mrak. Zlatni sag svjetlosti s hodnika rasprostro se prema krevetu. Gospodarova sjena bila je ružna mrlja, mrtvo tijelo na blistavom podu. Ona je ležala na postelji, oznojena lica, s dvoje majušne djece zaspale na grudima. Žmirnula je prema svjetlu. Manja beba se promeškoljila.
“Pogledaj ih… naša djeca.” šapat joj je bio umoran.
Čvor u njegovom grlu stisnuo se kao brana koja stenje pod bujicom riječi. Usna mu je zadrhtala, a usta se otvorila u prazno. Progutao je slinu, šakom držeći dovratak, ne osjećajući kako daska puca pod njegovim stiskom i kako mu se pod prstima mrvi u iverje:
“Čija djeca… ČIJA, KURVO?!!”
Zagrmilo je.

Pjesma u holu je stala. Čulo se samo kotrljanje glinenog vrča po stolu pa prasak o pod. Zatim su se dva dječja glasića probudila iz sna i ujedinila u plaču. On je bijesno otrgnuo komad dovratka i odmarširao prema izlazu. Nitko ga nije pokušao zaustaviti, nitko mu nije stao na put. Kamene ploče pucale su pod njegovim koracima, a miris svježeg zraka nakon oluje slijedio ga u stopu. Izjurio je van, da mu kiša ponovo smoči lice, a zatim se uputio preko dvorišta u staju. Baklje su tinjale na pljusku koji je čitavo dvorište prekrio prst debelim slojem nelagode, a štogod se skrivalo u noćnim sjenkama, dobilo je dodatni zaklon. Iz štale je mirisalo na sjeno i toplu balegu, čuli su se mirni glasovi konjušara. Bili na svojim mjestima, iako i oni pomalo pripiti – donijeli su im vrč ili dva, vjerojatno i pladanj mesa, da se i oni pridruže slavlju. No, kad je kapija, dovoljno široka da se dva četveroprega mimoiđu, poletjela u stranu, brzo su se pribrali. Konji su zavrištali, propinjući se i otimajući kad je njihov vlasnik stupio unutra:
“Pripremite najcrnji oblak i upregnite četiri vjetra. Izlazim.”
Poslušali su bez pogovora, guleći si i kožu s prstiju ne bi li što prije izvršili zadaću. On se, bez daljnjih objašnjenja, vinuo u vozačko mjesto. Sa sobom je ponio tobolac pun sulica koje su zazvonile kad ih je ubacio u kola, a zatim je uz tutnjavu i bljesak nestao u noći. Grom je još tri puta udario u dubinu ispod dvorca, kao da tuče nevidljive neprijatelje.

Mlađi konjušar pogledao je starijeg:
“Perun je nešto ljut?”
“Bijesan. Bi'će sranja.” Zaključio je stariji pljunuvši u zgaženo sijeno i smirujući jednog od plašljivijih ždrijebaca.

Perunov oblak jurio je prema istoku, brzinom koja je prijetila razderati nebo. Bio je iskovan od čelika i grobne tmine, tutnjao je nebeskom ravnicom kao nepregledno krdo konja. Perun ga je tjerao u dobro poznatom smjeru. Znao je da će ga tamo naći – u prvom bljesku zore, najsjajnijoj baklji dana. Dok je Perun silovito grabio prema njemu, plamteći troglavi zmaj donosio je na svojim krilima jutarnju svjetlost.
“Što… je li to ono što mislim?” upitala je srednja zmajeva glava, motreći tamnu točku koja je prijeteći rasla iz uskovitlanog mora oblaka.
“O, nesrećo. Zar je već to doba godine?” uzdahnula je lijeva.
“Ti kao da živiš drugdje.” odmahnula je srednja “Naravno da je vrijeme!”
“Hoće li nas ponovo napasti? Prošli put je bilo nezgodno….” desna je zabrinuto klimala.
“O, ti li se žališ! Koliko puta te udario do sad? Ja stradam skoro uvijek! Ts.” otpuhnula je lijeva, a udaljena točka postala je oblak, crn kao ugljen iz najdublje zemlje.
“Evo ga, idemo…” srednja glava je stisnula zube i odvratila lice.

Prasak je zaglušio nebesa.

Perun je bio tu, izdižući se iz oblaka, s munjama u očima, već vitlajući novim kopljem. Zmaj se okrenuo u letu, tresući lijevom glavom koju je trenutak ranije pogodio Perunov grom.
“Prestani! Jesi li lud?” vikala je srednja glava, dok je desna prijeteći siktala, a lijeva dolazila k sebi.
“Jesam! Lud sam! Ti ne bi bio?”
“Ne. Jer razumijem da vrijeme teče, nema kraja i ne može se zaustaviti.”
“Ne može? Ja ću ti reć što ne može! JA ne mogu! Ne mogu to više trpjeti. Došao sam ti reći da prekineš krug.” vjetar oko njih bio je suh, puhao je s istoka. Razigravao je zmajeve plamenove i mrsio Perunovu srebrnu kosu, a najmanji pramenovi vjetra zavlačili su se u kanjone bora na njegovom božanskom licu. Zmaj ga je gledao prijekorno, sa svih šest očiju:
“Stvarno si lud. Prekine li se krug, nestat će svega. Zemlje, ljudi i bogova. Uostalom, znaš to i sam, što ti ja uopće govorim.”
“Nije me briga!”
“Nije te briga?”
“Ne. Nije. Nimalo.”

Zmaj je lebdio u tišini, plamenovi su se uvijali oko njegovovg tijela, dok je bujica svjetla otjecala dalje niz nebo. Onda je lijeva glava progovorila:

“Čak i ti znaš da to nije istina. Krug je krhka kovina, ne trebam ti ja da ga prekinem. Možeš ga sam prekinuti… mogao si to učiniti svaki put… ali nisi. Samo si trebao ostati kući i odbiti napad. Umjesto da mene udaraš, mogao si udariti napadače, pobiti cijelu četu i zadržati sina. I krug bi se raspao i svemu bi došao kraj. Ali ti si ovdje, na drugoj strani neba, a u tvoj se dvorac ušuljao neprijatelj… ovaj čas kolje tvoje pijane stražare. A ti si vani, na svom najbržem vozilu, naoružan do zuba. Gdje ti je neprijatelj, Perune? Gdje?”

Perunovo lice bilo je kamen, zubi stisnuti kao ogorčena kovačka kliješta. Šaka mu je stezala koplje tako da se vidjelo kako mu žile plešu duž podlaktice.
Uz divlji urlik okrenuo je oblak, a zatim se nagnuo preko ruba i zavitlao koplje. Udar je zatresao zoru, a blistavo koplje se raspalo na Svarogovim prsima.

“Luđak.”
“Budala.”
“Divljak.”

Zaključile su Svarogove glave, dok se Perun gubio prema zapadu, prestižući plimu svjetlosti i ostavljajući je daleko za sobom. Iza tijela koje se uvijalo ne bi li si olakšao bol od Perunovog udarca, pojavila se svjetleća ptica, do maločas skrivena iza Svarogovih plamenova:
“Boli li jako?” glas joj je odavao istinsku zabrinutost.
“Više nego ikad.” odgovorila je lijeva Svarogova glava.
“To mi kažeš svaki put, Gospodaru.”
“Zato što svaki put boli više nego ikad. Svaki put je sve ljući, bijes mu kosti izjeo!”
Ptica se potrudila učiniti pokret što sličniji slijeganju ramenima pa ustvrdila:
“Valjda tako mora biti.”

…..

Kapija nije bila otvorena do kraja, tek odškrinuta. Ali, Peruna to nije zamaralo, on se u dvorište i onako spustio iz zraka. Putem je dobro pazio da vjetrovi koji su pogonili njegov čelični oblak satru petoricu prilika istrčalih iz dvorca, noseći svaki po dvije bačve kao ratni plijen. Šesti je u rukama držao novorođenče.
“Pusti me da prođem, ili ću štenetu potrgati šiju!” viknuo je prema Perunu “Kažem…”
Nije dovršio rečenicu, jer mu je Perunovo koplje otkinulo glavu, ne dotaknuvši dijete. Truplo je palo na stranu, dijete je bilo streseno i uplašeno, ali ništa više od toga. Uzeo je kopile, ni ne gledajući ga. Znao je dobro da je spasio djevojčicu. Uvijek spasi djevojčicu. Dječak je uvijek već negdje daleko, dolje. Kule su se nadvile nad dvorište i kamenim očima sažaljivo s visine gledale Peruna dok je ulazio u svoj poharani dvorac.
Gozba je bila prekinuta naprasno.
Jecaji su se čuli umjesto pjesme, krv je tekla umjesto medovine. Tijela koja su ranije bila isprepletena u pohoti, sad su ležala mrtva. Zjapeće rane bile su usta koja proklinju Peruna što nije bio ovdje kad je trebalo, kad su uljezi upali na slavlje i donijeli svoje smrtonosne darove. Oni preživjeli vidali su jedni drugima rane, neki u suzama, drugi psujući neprijatelje. Perun je opet hodao istim putem, noseći djevojčicu u naručju. Prestala je plakati, kao da zna da je sad sigurna. Gospodaričina vrata nisu bila razvaljena, nego otvorena. Stajala je uz otvoren prozor, gledajući u kamenom popločano dvorište, zamotana u prekrivač od vune i očaja, svijetle kose još slijepljene od znoja u kojem je ranije noćas porodila dvoje uklete djece.
“Ljeljo…” grlo mu je bilo hrapavo od vjetra i boli pa su riječi teško izlazile. Vidio je kako njena ramena podrhtavaju i kako se naginje k prozoru.
“Ljeljo… malena te treba…”
Kao da je znala, prokleta mala je u tom trenutku ispustila glasić. Neodređeni zvuk, nešto između skvičanja svinje i mijaukanja, ali dovoljno da se majka okrene i pogleda ih očima crvenim od suza i grižnje savjesti.
“Ljubavi moja…” pružila je ruke. Prema njemu ili prema djetetu? Prišao je. Mirisala je na suze, znoj i ulje kojim su je sluškinje namazale. Izgledala je kao umorna starica, a ne kao jedra žena i kraljica. Uzela je curicu, zagrlila je, a onda se raspala u krhotine jecaja, naslonivši vlažno čelo o Perunove sijede grudi.
“O… oprosti…” promucala je tiho. Žuljevita ruka koja vitla gromovima nježno ju je pokrila preko tjemena, ali su mu oči ostale hladne.

Ljelja je sjedila uz prozor i gledala u dvorište, dok joj je služavka četkala kosu tiho pjevušeći:
“Zorja je zorja, bijel je dan…”
Četka je bila od kosti ukrašene zlatom, a dlake iz finog jazavčevog krzna. Služavka je uvijek pjevušila pjesmu o zori kad bi četkala gospodaričinu kosu, jer su rekli da joj je kosa boje zore, boje rubina… svašta su rekli, samo bi im luđak vjerovao. Perun je sjedio na drugoj strani dvorane, mrk po običaju. Njegova je kosa odavno bila sijeda, Ljelja nije drukčiju ni pamtila. Nosio je tragove godina od prvog dana kojeg se sjećala, ali mu snaga i nagla narav nisu nikad jenjavale. Pio je iz željeznog pehara, jer su se oni zlatni lako gužvali pod njegovim stiskom. U tome je bilo možda i više od polovice istine, ali dio je svakako bio i u tome što je Perun volio osjetiti okus željeza, nanjušiti ga i slušati kako odzvanja kad bi njime udario o pladanj i pozvao da mu ga dopune.
Ljelja je gledala kako dvorištem prolaze radnici, kovači i tesari. Uvijek se kovalo, Perun je vječno trebao nova blistava koplja, svjetleće kugle i štapove, ili nova i bolja čelična kola u kojima će tutnjati nebom. Straža je bila na zidinama i na kapiji, dokoni muškarci koji su po cijele dane razglabali koju su sluškinju povaljali po sijenu, a koju još nisu ali sigurno hoće već za iduće svetkovine. Kapija je bila otvorena, dvorjanke i dvorjani su ulazili i izlazili kako su htjeli. Samo na jednu su se stražari obazrijeli, samo jednoj su se naklonili na pozdrav: Morani, sa cvijećem u kosi i medenim usnama.
“Lijepa je.” rekla je Ljelja “Ne sjećam se jesam li i ja bila tako lijepa.”
“Ti si i sad prelijepa, gospodarice.” rekla je sluškinja “Na tebe i je cura lijepa.”
“Stvarno je lijepa… a reci mi, što kažu dvorjanke o njoj? Hajde, priznaj.”
“A joj… kako ću reć'…” crvenila se i hihotala, skrivajući smješak četkom. Perun je zakolutao očima i otpio nešto veći gutljaj.
“Reci, inače ću te premjestiti da brineš o svinjama.” zaprijetila je Ljelja, trudeći se izgledati i zvučati strogo.
“Kažu… joj, pa kažu da se viđa s nekim.” šapnula je zavjerenički sluškinja, pomalo zabrinuta za svoju karijeru.
Ljelja je uzbuđeno poskočila na stolici i ozareno se okrenula Perunu:
“Ma čuješ li?” a zatim se odmah vratila sluškinji “A tko je taj?”
Perun je zaškripio zubima, što je njegov peharnik odmah prepoznao kao znak i dolio još vina.
“Joj, to ne znam… ne znaju ni druge cure, života mi! Kažu samo da je jako… zgodan.”
“O, to nisam ni sumnjala. A je li kažu… je li to nešto ozbiljno, ha?”
“Kažu da se stalno viđaju i stalno da su skupa, ima već tri ili četir’ mjeseca.”
“Tako dakle… a stvarno je lijepa, vidi je.”
“Pa na mater… kakva će bit’.”
“Ma da, da… ali vidiš to držanje… kako hoda… pa te crte lica… više mi liči na Peruna.”
“Da, istina… stvarno liči.” brzo je potvrdila sluškinja, kimajući glavom, ne pretjerano sretna što se razgovor dotaknuo Peruna.
“Perune, ima tvoje…” započela je Ljelja, ali željezni pehar s vinom rasprsnuo se o kameni zid iznad njene glave, zalivajući nju i služavku vinom, ostavljajući tragove nalik krvavima po njihovoj odjeći. Suškinja je vrisnula. Perun je grmio:
“IMA NJEGOVU KOSU I OČI!!” prevrnuo je stol ustajući, zgrabio stolicu i razbio je o kamenom obzidano ognjište. Zatim je izašao iz dvorane. Nekoliko časaka kasnije, stup plamenog vjetra podignuo je njegov oblak iznad dvorišta i Perun se odvezao u još jednu luđačku trku nebom. Sluškinja i peharnik počistili su dvoranu, dok je Ljelja tiho plakala uz prozor, suzama kvaseći svoju prekrasnu kosu.

Morana ga je našla kako priča s pastirima. Prekrižio je ruke na prsima, raširio noge kao jelen kad se hrva i uozbiljio lice. Obrve su mu bile kao zlatni valovi iznad modrih očiju, htjela mu je mirisati kosu i prstima zgužvati uši. Nasmiješio se kad je prišla, ali ono nešto ozbiljno i dalje je bilo u zraku.
“Dobar dan, ljudi. Što ima?”
“Evo, kažu mi pastiri da je jednom čovjeku tu iz sela zmaj jutros zakl'o kravu.”
“E. Na pojilu. Samo ju je stres'o k'o pseto pacova. I tamo ju raskomad'o.” rekao je pastir, obrisavši znoj sa čela požutjelim rukavom nekad bijele košulje.
“Još se kosti vide.” potvrdio je drugi, pokazujući preko polja i šumarka, prema pojilu “I sad ni na vodu ne mo'š tamo, jer se zvijer još tamo mota.” Onaj prvi je pljunuo u stranu:
“Da mu crno srce usahlo, da mu usahlo! Oči mu se odma’ ugas'le!” pljunuo je još jednom.
“Treba ga zatuč’, nema druge. Gamad umlatit’, dok nije još štete napravila.” Jurjev glas bio je miran i staložen, kao da priča o cijepanju drva.
“E. E, da. Umlatit’. A ‘ko će to ić’ zmaja umlatit’? Da ne'š ti možda, kad si tako pametan?” prvi seljak je škiljio u Jurja, odmahujući rukom na njegove riječi. Drugi se posprdno smijao:
“Dobro si nam to rek'o. Do – bro! Eto, ja imam batinu, stari Dubravko ima čekić. Čas posla.”
“Ljudi, moj otac…” počela je Morana, ali Juraj joj je upao u riječ:
“Vi mene pravite budalom, jel’ to?! Mislite da sam lud?!” spustio je ruke uz tijelo, lagano ih raširio i stisnuo šake, da su mu pod kožom izletile žile.
“Juraj, čekaj… ja mogu…”
“Mislite da mi se moš'te rugat’?! Mogu vam obojici zavrnut’ šije, sad odma’, jednom rukom svakog!”
“O, junače! Zavrni onda tom zmaju šiju, ne diraj se nas slabića!” prvi pastir je pograbio svoju palicu, sav zajapuren u licu kao puranova glava, spreman da je polomi na Jurjevoj glavi. Drugi je stao između njih i raširio ruke, da ne dođe do nesreće:
“‘Ajd’, ‘ajd'… ‘ajd’ smir'te se oba! Dosta je zmaj, ne moraju se i ljudi međ’ sobom… ‘ajd'…”
“Ja sad, odma’, sad idem i sam ću tog vašeg zmaja zaklat’ i glavu ću vam u selo donijet’ da s njom plašite malu djecu i balave babe! Ja ću, kad nema ‘ko drugi!” pljunuo je u stranu, pograbio mač i pružio korak prema pojilu. Morana je poskočila za njim i zgrabila mu nadlanicu:
“Čekaj… čekaj, ljubavi! Ja ću zvati oca, on će…”
“Ma, bježi! Kakav otac, pusti oca! Nisam ja neko derište da mi ti svog oca zoveš! Rek'o sam da ću ga ja ubit’ i JA ću ga ubit’! Sam! Ne treba mi nikakav starac, da mu se skrivam iza ‘ćerkine suknje!” otresao se, istrgnuvši ruku.
“Što se na mene otresaš?! Nisam ti ja…”
“Ma, pust’ me! Idi kući! Idi, no!”

Ostala je sama na livadi.

Pastiri su pošli slijediti Jurja da vide dvoboj. Za sobom su ostavili brazde pogaženog bilja, kao divovske zmije koje plaze kroz travu. Negdje na nebu oblak je prešao preko sunca, donijevši sjenu i svjež vjetar. Morana se okrenula i požurila kući po pomoć.

Ostali su na pristojnoj razdaljini, gledajući na pojilo skriveni u gaju na brežuljku. Juraj je do vode došao sam, ne usporavajući korak. Zmaj je punog želuca ležao pored vode, lijena mrcina i motrio tko mu to prilazi. Nije znao da li da ga proždre odmah, ili da ga samo raskomada i ostavi za kasnije. Čudovište je bilo maslinaste krljušti, barem tri puta manje od Črta, ali ipak dovoljno veliko da jednim ugrizom prepolovi čovjeka, lako kao što domaćin za stolom lomi vruću pogaču.

Juraj je išao ravno na njega.

Zmaj se tek protegnuo, raširio krila i napeo mišiće, spreman napasti u treptaju oka. Juraj je stao nekoliko koraka od njega, ni ne vadeći mač iz korica:
“Ti s’ taj zmaj? Ti s’ valjda neka beba. Nemaš nekog odraslog da te pazi?”
“Tipično za seljake.” zmajeve riječi kotrljale su se teško i bučno kao mlinsko kolo “Mjesto da nađu odred vojnika, četu junaka, štogod… oni mi pošalju seosku ludu. Dobro, dobro… ne žalim se… iz onih oklopa se teško vadi meso… iako konji znaju biti hvalevrijedan dodatak.”
“Znaš što, žao mi te tak'og kržljavog, izgledaš k'o krastača s krilima… čak isto i krekećeš. Evo, pustit’ ću da napadneš prije nego mač izvučem, jel’ može tako?”

Zmaj se bacio na njega bez daljnjih upozorenja. Bio je brži od bilo koje šumske zvijeri, proždirući malu udaljenost svojim još uvijek krvavim zubima. Juraj se tek malo izvio u stranu, toliko da zmaj ne naleti ravno u njega i udario desnom šakom odozdo zvijer u vilicu. Uz zvuk kakav čini stijena kad se lomi u odronu, strašne su se čeljusti bolno zalupile, a čudovišno tijelo proletjelo je pored mladog junaka i složilo se po obližnjem kamenjaru. Kosti krila probile su kožu i izvirile na sunce, a iz grla stvorenog za uzimanje života začulo se nešto slično cviležu.
“Jadan si.” zaključio je Juraj, izvukao mač i odsjekao mu glavu.

“Molim te tata…” tragovima suza pisala je nesretna znamenja po njegovom sivom ogrtaču. Skoro ne dišući, krut kao čvornati hrast, položio je ruke na njena drhtava ramena, puštajući svoju sijedu bradu da padne kao snijeg povrh njene crne kose. I to je bio znamen, snijeg na njenoj kosi… led u srcu. Perun nije nalazio riječi za Moraninu tugu, što reći sada kad najgore tek treba doći? Šutke ju je gladio po kosi i leđima, gutajući šake bijesa i potiskujući ih dublje u svoju nutrinu. Ona je zato stalno šaptala:
“Sam je otišao, sam… umrijet će…”
“Neće, ne boj se.” tješio ju je, u rukama mu se pretvorila u malo dijete. Neće još prešutio je mučno.
“Molim te… strah me je!” plač joj je iskrivio glas u zvučnu masku, kao da neka druga žena, druga osoba govori kroz njezino grlo. Potapšao ju je nježno po potiljku, a onda je blago primio za ruku i poveo sa sobom u oblak. Letjeli su munjevito, brišući nebo vjetrovima koji su ih pogonili, cijepajući oblake i crtajući ožiljke u plavetnilu. Kad su se našli iznad pojila, okršaj je već bio gotov. Iz velike visine gledali su Jurja kako odlazi, noseći preko ramena krvavu zmajevu glavu, a čitava zemlja pod njima bila je tepih od cvijeća bačenog pred Jurjeve junačke noge. Morana je grcala od radosti, stiskajući Peruna, grleći ga od olakšanja. On je znao da je to samo tišina pred oluju… ako je tko znao prepoznati dolazeću oluju, to je svakako bio Perun. Ali šutio je. Jer nije znao što bi rekao, nije znao kako bi rekao… znao je samo da ne bi boljelo ništa manje.
“Idemo sada kući.” protrljao joj je rame.
“Možda… da ja odem k njemu?” u njoj je najednom vrio život i mladost, htjela je poći svome dragome što prije, izbrisati poljupcima onu neugodu s kojom su se rastali.
“Nemoj. Nemoj sada. Idi kući, odmori te crvene oči… naspavaj se. Sutra ćeš ga vidjeti, bolje je tako.” Gromovnik se blago nasmiješio, a unutra ga je neminovnost grizla sve do srži kostiju.
“Da… bolje je tako.” složila se poslušno.

Te je večeri selo slavilo.

Nasred sela zapalili su krijes, donijeli su bubnjeve i svirale od brezove kore. Otvorili su hrastove bačve mirisnog vina i pjenušavog piva, zaklali su dva ovna i prase. Cure su se krenule hvatati oko pasa, momci su krenuli hvatati cure, vrtilo se kolo oko velike vatre kao što se sunčev kotač vrti danju, a mjesečev noću. Vrtilo se Jurju u glavi, od pjesme, plesa i vina. Selo je mirisalo na sijeno i pečenje, jedna cura uhvatila ga je oko struka, druga nešto niže. Obje su ga gledale ispod oka, dok se kolo vrtilo i ljuljalo, a kad je pjesma stala nosile su mu vina i mesa. Mast mu je curila niz bradu. Jedna cura je bila visoka, imala je kosu boje osušene trske, široke bokove i sise kao dvije dinje. Druga je bila sitna, blistavog oka i kovrčave kestenjaste kose. Imala je pjegice na licu, kao da je netko nataknuo usta, oči i nos na prepeličje jaje. Ona se smijala ljepše i vino je bilo slađe iz njenog vrča. Kad se kolo opet rastavilo, uzeo joj je ruku, poveo je u mrak i kraj nje se srušio u travu, dalje od ljudi i od svjetlosti vatre.
“Mirišeš na sijeno.” rekao joj je.
“Ček’ da ja tebe omirišem…” nasmijala se i zaronila svoj nos pod njegovu košulju, ližući mu znoj s prsa i trbuha “…slan si i mirišiš po vinu. Znam tko si ti!”
“Tko?”
“Ti si pijetao u vinu!” zakikotala se i odvezala mu hlače, hvatajući ga punom šakom, dok joj je on mrsio kovrčavu kosu. Oko njih su pjevali zrikavci, a krijesnice su žmirkale kao zelene iskre iz trave. Primakla je svoje usne niže, prelazeći jezikom preko njegove nabrekle žile. Sisala ga je dok nije postao sav mokar od sline i soka, a onda ga je uzjahala. Bila je uska i žilava kao divljač, osjetio je kako joj se svaki trbušni mišić giba, kako cijela poskakuje na njemu, pomičući koljena da bi se nabila do granice boli. On se izvijao ispod nje, gledajući njezinu siluetu koja se ocrtavala kao crni lik među zvijezdama, hvatajući njene raskrečene guzove i stiskajući ih, uživajući u njezinom mesu i uzdasima. Kad se iscijedio u nju, tresući se kao upecani šaran, izgubio je pojam o vremenu. Noć se pretvorila u vrtoglavicu, u dodire, ugrize i poljupce. Nije više znao sanja li njen jezik, usne i sitne grudi, ili se to ona ponovo penje na njega i koliko puta? Je li mu na jeziku okus vina ili njenih sokova? Zvijezde prosute kao brašno po crnoj tepsiji stopile su se u čipku od snova i srebrnog svjetla, bačenu preko njegovih očiju. Svijet je nestao.

Probudilo ju je svjetlo. Otvorila je oči, još slijepljene od snova i vidjela ormar i stolicu u svojoj sobi jasno kao da je dan. Ali tišina je još bila duboka i zrak svjež, a i ovo svjetlo kao da je plesalo po zidovima i pretapalo se iz boje u boju. Morana se pridignula u postelji i pogledala prema prozoru – na njemu je sjedila ptica blistavog perja, čeprkajući kljunom ispod desnog krila.
“Oh. Budna si.” primjetila je ptica.
Morana je protrljala oči, osjećajući kako joj je tijelo još slabo od neispavanosti, a udovi ukočeni.
“Znam ja tebe. Viđala sam te s mojim ocem.” rekla je, sva snena i usporena. Tamo vani, iza ptice i njenog svjetlećeg perja, još je bila crna noć. “Koje je uopće doba?”
“Koje doba? Kasno je. Previše kasno. Ali, ako odmah krenemo možemo stići prije zore.” ptica je promotrila nebo vani i ocjenjivački nakrivila glavu.
“Stići gdje?” koža na Moraninim rukama bila je izbrazdana od posteljine, stvorivši čudne urese koji su postupno nestajali. Zagledala se u te crte, tražeći u njima smisao, još nedovoljno svijesna onoga što joj ptica govori.
“Da sad možeš vidjeti bilo koga na svijetu, koga bi htjela vidjeti?”
“Jurja.” Čim je to izgovorila, osjetila se budnijom, a mali miš sumnje počeo joj je grickati utrobu.
“Ma gdje bio i ma što radio?” sjene koje je po sobi razbacivala šarena svjetlost pticinog perja, počele su izgledati prijeteće, kao četa stranaca u sobi.
“Da, zašto me to pitaš?” nešto nije u redu… nešto sigurno nije u redu…
“Konj je osedlan vani, kapija odškrinuta, stražari su u sjeniku sa služavkama. Ustaj i idemo, odmah, istog trena!” naredba je bila jedini odgovor koji joj je ptica pružila.
“Zašto, što se dogodilo?” nije čekala daljnja objašnjenja, ustala je na još nesigurne noge, a krv joj je šumila u ušima.
“Ne pitaj ništa, znaj samo da tako biti mora. Brže!”

Izjahala je kao sablast, u bijeloj spavaćici, raščupane kose, neumivenog lica i krvavih očiju. Vranac je frktao, galopirajući putem koji je pred njima osvjetljavala ptica, kao da zna da juri u propast. Išli su dolje, prema selu, u središtu kojeg je još tinjala vatra. Ptica je stala nadomak prvih kuća i kljun uprla prema livadi, ne govoreći ništa. Na istoku se nazirao prvi nagovještaj jutra.
“Što je tamo?” pitala je Morana, čuteći kako joj se ledeni, zloslutni nokti sve dublje zavlače pod kožu.
“Noćas nosim samo loše vijesti. Dalje ideš sama. Tamo, na livadu. Ja moram natrag, prije jutra imam još jednoj ženi slomiti srce.”
“Čekaj…”
“Dijete, boljelo te što manje.” raširila je krila i vinula se natrag u kaosu boja i svjetlosti. Pritisnuta jezom, Morana je hodala preko livade, dok su se kapi svjetlosti gomilale u zraku, spremajući se poteći preko neba. Vidjela je tijela, jedno preko drugog i znala je što gleda prije nego što je došla dovoljno blizu da bi ga prepoznala.
Možda to nije on… mislila je dok je gledala poznate obline butina, ukrštene s mršavim nožicama cure koja je spavala na njemu.
Možda je to netko slične građe… mislila je, dok joj je pogled prelazio preko odbačenih hlača koje je sama prala, preko mišićavih ruku koje su je znale čvrsto grliti i prsiju na kojima je vjerojatno još bilo tragova njenih ugriza, sad skrivenih ispod rasutih pramenova tuđe kose koja je na njima počivala. Cura je bila sitna, vitka i žilava.
Zar je ova ljepša od mene? To mora biti netko drugi. Njegova kosa, njegovo lice usnulo u travi, baš kao onog dana kad ga je prvi put vidjela Netko drugi… mora biti netko drugi! i njegov mač, nehajno odbačen u stranu. Ničiji drugi. Njegov.
Suze su joj navrle želeći sprati crvenilo iz očiju, ali samo su tugu utrle dublje, utiskujući potoke u kožu lica. Disanje joj je postalo plitko i brzo, nosnice su joj se nadimale a prelijepi zubi škrgutali dok je podizala mač s poda i izvlačila ga iz korica.
Nitko drugi. On.
Nebo se počelo rumeniti od srama. Čuli su se pijetli.
Zorja je zorja, bijel’ je dan… za zorjom nam ide sunčece van…
Podigla je mač, držeći ga naopako, s vrhom prema dolje, prstima isprepletenim oko drške. Zamahnula je najvišlje što je mogla, dižući ruke iznad glave dok joj se crvenilo neba odražavalo u sjajnom čeliku pred očima.
Nek’ ti pomore koga si ljubil’, zorja je zorja, bijel’ je dan…
Bacila se svom težinom, kriknuvši od boli umjesto onih koje je probola, kidajući čelikom leđa kurve koja se usudila dirnuti u njeno, režući oštrim vrhom u utrobu svog najdražeg koji ju je izdao. U istom pokretu srušila se na njih, zajahavši preko golih bokova, koji su još mirisali na muškarca i ženu, onako kako su Morana i Juraj znali mirisati. Pritisnula je balčak, probijajući do kraja Jurjevo tijelo, osjećajući kako oštrica klizi kroz meso, pružajući otpor, ulazeći do kraja kao lažljivi muškarac u ljubavnicu. Vrh je izbio negdje između donjih Jurjevih rebara, uz kičmu, prikivajući ga za suhu zemlju koja je žedno dočekala slapove njihove uzavrele krvi.

Cura nije viknula, samo je iznenađeno raširila oči i zahroptala, bacajući krv na usta.
Juraj je urliknuo, bol mu je palila trbuh kao udar munje, kidajući ga sve do leđa. Pokušao se pomaknuti, okrenuti… svaki grč mišića trgao ga je sve više… zraka, treba mi zraka… pred sobom je vidio nepoznato žensko lice, izokrenute oči, pjegav nos i obraze… gustu krv koja joj se iz usta slijeva po njegovim prsima… gdje sam, što se događa? Na tijelu nepoznate sjedila je druga žena, nepočešljana crna kosa skrivala joj je lice kao zavjesa iza koje su se čuli jecaji. Pritiskale su ga svojom težinom, bol je bila strašna, krv posvuda… nije se mogao okrenuti ni na jednu stranu. Upro je rukama o ramena mrtve žene i gurnuo. Osjetio je kako slabi, kako nije sva snaga u njemu. Osjetio je kako mu se kidaju leđa i trbuh, kao da mu bijes usijanim udicama čupa meso, kao da mu se nešto bolno i kruto porađa iz trbuha. Ali ipak je uspio srušiti obje žene sa sebe, onu živu koja se koprcala i onu mrtvu, kojoj je iz grudi izlazila oštrica njegovog vlastitog mača, praćena navalom krvi koja mu je suknula iz otvorene rane. “Ja… ja sam proboden…? Umrijet’ ću?”
Ustao je… noge su mu se tresle kao grane na vjetru, pokušao je dlanovima zaustaviti život koji mu je oticao niz trbuh i slabine, cureći mu po nogama, izvirući i s leđa, niz kičmu, tekući između guzova.
“Zašto!??” vrištala je uplakana žena, a on joj je konačno raspoznao lik i izobličen glas. Onda je shvatio, sebe kako je gol ležao na leđima, curu koja ga je cijele noći jašila i zaspala na njemu, Moranu u spavaćici koja je usred noći došla i zatekla ih… i mač kojim ih je oboje ubila.
“Zašto… zašto? Krmačo smrdljiva, ubila si me!” uspio je doteturati dva koraka do nje i zgrabiti je za vrat, gušeći je s ono malo snage što mu je ostalo. Ostala je bez zraka, iskolačenih očiju. Mogla je čuti kako joj krckaju žile i tetive, osjetila je kako joj gnječi grkljan. Htjela mu je pljunuti u lice, ali nije mogla. Samo je pustila trag pljuvačke da joj sklizne niz bradu i pomiješa se s krvlju na njegovim rukama… a onda je posegnula kao mnogo puta prije, prema dobro poznatom mjestu među njegovim nogama. Samo, ovog puta stisnula je najjače što je mogla, kao kandžom, ne mareći što joj se nokti lome i ostaju zariveni u njegovu kožu i žlijezde. Popustio je, cvileći. Nokat palca druge ruke zabila mu je u oko, gledajući kako ljigavo poput sjemena curi iz duplje. Snaga je sve brže curila iz njega, nije se mogao braniti. Stajao je oslonjen na Moranu, a ona je nagnula glavu za posljednji poljubac i zarila mu zube u grkljan. Pregrizla mu je jabučicu i ispila zadnji gutljaj krvi koji mu je nevjerno srce ispustilo.

Vranac je frknuo, želeći poručiti da ga se ne tiče. Čuli su se pijetlovi i prozori kuća počeli su se otvarati. Zora je prolila krv preko neba, preko livade, preko Moraninog lica, ruku i odjeće. Jecajući, uhvatila je mrtvog Jurja za kosu boje sunca i odvukla ga do konja. Vezala mu je ruke koje su lomile kosti zmajevima, uzjahala i odvukla njegovo truplo, dok su selom odzvanjali prvi pozivi na uzbunu.

Konj se propinjao i bacakao dok konačno nije odustala od pokušavanja jahanja. Hodala je naprijed, kroz granje koje joj je paralo kožu i odjeću i koje joj se zaplitalo u kosu. Vranac ju je slijedio na udaljenosti, vukući za sobom mrtvog Jurja. Sunce još nije ni pravo zasjalo, a već se utopilo u bujici oblaka koja je preplavila nebo. Perun je mahnitao odozgo, zasipajući zemlju gromovima. Stradalo je selo, ljudi i stoka, zalutale munje udarale su visoka stabla šume, a vjetrovi su se podigli i urlikali ratničke pjesme. Šuma se uvijala pod gnjevnim nebom, a Morana se probijala dalje, glavinjajući kao pijana. Uskoro je i zemlja pod njenim nogama počela podrhtavati, dok se približavala svojem domu, dvorcu Svitogoru. Na trenutak je čula krike iz dvorca, brzo zagušene grmljavinom i tutnjavom Perunove letjelice. Dvojica drvodjeljskih pomoćnika vraćala su se stazom prema dvorcu, strahujući od Perunovih kopalja koja su udarala, činilo se, na sve strane. Morana se ščućurila u grmlju uz cestu, slušajući njihove užurbane korake i riječi protisnute između ubrzanih udisaja. Lice joj je bilo umazano krvlju, kosa raščupana, oči crvene a noćna haljina izderana.
“Nije dobro… gle kako se zemlja trese… cijeli dan, svako malo potres. Nije se nikad zemlja ‘vako tresla.” Mlađi je bio zabrinut, trudio se hodati bliže starijemu, pilić koji se drži kvočke.
“E… nije. Al’ još nije ovakve gadarije bilo u Svitogoru. A sad ima… a eto, sad se i zemlja trese.” Stariji je pljucnuo u stranu i složio lice kao da je popio čašu octa.
“Možda nije istina, znaš… možda…”
“Ha… što da nije istina? To da je Morana ubila rođenog brata, ili to da ga je jašila?” Odmahnuo je glavom, ni ne pomišljajući zastati.
“Ma to da joj je brat. ‘Ko zna koji joj je taj, gdje baš brat?”
“A i ti imaš pameti k'o kupusova glavica.” Nasmijao se stariji kiselo “Ptica je jutros bila u dvorcu, prijatelju. Jel’ ona kad pogriješila?”
“A što ne bi jednom pogriješila…” mlađem se u glasu osjetila neka naivna nada, vjera da sve može biti dobro. Ali, stariji je i dalje odmahivao:
“Nije pogriješila… samo da si čuo gospodaricu… poludjela je. Evo, još uvijek vrišti i nariče u kuli.”
“A gospodar?”
“A što? Evo, čuješ kako tuče… pa ti vidi. Istina je, brajko, znaju to i ona i on. Svi znaju. A ja ću ti reć’ što se još priča… ”

Moranin dah u plućima pretvorio se u kamen. Stijenu koja joj drobi grudi. Nokte je zabila u zemlju, kao da su je živu zakopali pa pokušava prorovati izlaz
Brat?
Lišće oko nje mirisalo je na slatkastu trulež.
Brat?
U ustima joj je još bio željezni okus njegove krvi, posvuda, na jeziku, oko zubi, lijepio se za unutarnju stranu obraza i palio joj grlo.
Brat?
Želudac joj je navro van, povratila je po zemlji, po krvavim dronjcima i raspuštenoj kosi. Bljuvotina joj je bila crvena, od njegove krvi koja joj je napunila želudac. Ruke su joj se tresle dok se osvrtala nervozno kao šumska zvijer, a onda potrčala posrćući dublje u divljinu, dalje od svijeta, dalje od ljudi.
Konj ju je slijedio na distanci.

Tjerao je oblak sve brže, kovitlajući sivilo kao gustu kašu. Svoja koplja bacao je ne gledajući, tražeći zadovoljstvo u vjetru i grmljavini… nije ga uspio naći. Nije zastao pogledati na zemlju, u razvaline sela, požare koji su zahvatili šumu i ostale ožiljke kaosa koje je ostavilo njegovo divljanje. Samo je letio i grmio, kako ne bi čuo Ljeljin plač, Moranine jecaje, vlastitu savijest koja mu je govorila: Opet si to dozvolio. A mogao si zaustaviti. Mogao si… bilo kad. A sad je kasno. Pogledaj što si napravio Perune… govno jedno.
Podignuo se iznad naoblake, s čvorom u grlu i cijelom mrežom čvorova u želucu. Uvijek je bilo lako naći Svaroga, samo je trebalo pogledati najsjajniji plamen na nebu i tu je bio troglavi zmaj koji svakog jutra donosi svjetlost. Perun je doletio ravno ispred njega.
“No?” upitala je desna glava.
“O, je li gotovo?” dodala je lijeva.
“Sin mi je mrtav. Kćer i žena izgubile pamet. Je li gotovo?”
“Nisi nikad pitao… jesu li to stvarno tvoji sin i kćer.”
Tri uzastopna praska groma odjeknula su u visinama, dok je Perun zasipao Svaroga udarcima.
“Prestani! PRESTANI!” vikao je zmaj, a plamenovi su mu gnjevno rasli, pretvarajući se u lomače, krijesove, paleći nebo. Perun je morao odmaknuti svoj oblak, kako se čelik ne bi usijao i rastalio. Vrućina je zapuhnula Peruna, Svarog je rastao, šireći svoja krila i pokazujući svoju nebesku silu. Ali, iako je bio moćan, glasovi njegovih glava ostali su odmjereni i proračunati kao sunčeva putanja kroz godinu:
“O, ludo! Poslat ću pticu da Ljelji podari zaborav… odnijet će joj bol. A Morana i Juraj…”
“Da, znam. Tako biti mora.” Perun je izrecitirao poznati refren, držeći svoj oblak na rubu polja ogromne vrućine.
“Inače bi vrijeme stalo. Ne diži koplje na mene! Gledaj, dolje te netko traži…” rekla je srednja glava.
Uz prasak i oblake prašine, potres koji je čitavog dana drmao tlo konačno je pokazao svu svoju snagu i rascijepio zemlju. Iz ponora koji se otvorio izletjela je ogromna sjenka, zlokobno ričući.
“Oh… evo nam ga Volos.” Prepoznala ga je desna.
“O, da. Popravio je Črta… čini mi se veći nego inače.” Dodala je lijeva glava.
“Veći?” javila se srednja glava “Izgleda ogromno.”
“Volos sad više nema nikakvu važnu ulogu zbog koje je potreban?” Perun je pitao, zveckajući kopljima.
“Ne. Možeš s njim što hoćeš.”
“‘Ajde, bar nešto.” Na Perunovom se licu konačno pojavio nagovještaj osmijeha, dok je okretao oblak i sunovraćao se u susret Volosu, koji je jahao na oklopljenim Črtovim leđima, vitlajući ogromnom sjekirom i urlajući uvrede Perunu i Svarogu. Za njima je iz ponora ključala armija psoglavaca, divova, bijesova i ostale Volosove gamadi.
“PERUNE! GDJE SI? VIDI, JA IMAM ROGOVE, A TI SI ROGONJA! GDJE SU MOJA DJECA, SIJEDA BRADATA BABO!?” vikao je Volos, jurišajući prema nebu. Svarog se povukao, zadovoljavajući se promatranjem bitke, pazeći samo da svjetlost i toplina nastave uredno teći s visina.
Munje su još jednom prošarale zrak, pogađajući jedna za drugom u Črtov oklop, izbijajući Volosu oružje iz ruku i paleći njegovu vojsku. Črt se uspinjao uporno, mlateći nemogućim krilima po vjetru, kandžama i zubima tražeći Perunov oblak. Munje nisu prestajale sjevati, čak ni kad se Črt konačno dokopao cilja, zaronivši svoje oštrice osnažene dijamantnim vrhovima u crnu letjelicu. Perun je stajao na vrhu, kosa i brada vijorile su se na vjetru, Volos je skakao na njega s leđa zmaja. Gromovnik ga je udario iz blizine, najsjajnijim kopljem. Eksplozija se čula preko pola svijeta, otpuhujući Volosa kao maslačkovu glavicu, bacajući ga daleko od Črta i bitke, natrag dolje u dubinu. Črt je, zaslijepljen bljeskom i zaglušen grmljavinom, pokušao pustiti oblak i uhvatiti zalet za novi napad, ali stisak čvršći od sudbine držao ga je za oklop. Divovski zmaj klepetao je krilima kao vrabac u klopci, ne uspijevajući se odvojiti od čeličnog oblaka. Kad mu se vid razbistrio, ugledao je Peruna kako ga drži lijevom šakom zarivenom među kaljene čelične ploče koje su mu pokrivale njušku. Izgledao je smiješno malen naspram zmaja, ali u očima mu je bio onaj dobro poznati pogled.
“Da… potpuno isti pogled.” promrmljao je Črt dok je refleksno sklapao oči i grčio mišiće pred uništiteljskim udarcem Perunove razarajuće šake.

Ledena pustoš bila je nepregledna. Rjetka stabla koja bi se gdjegod pojavila, bila su otkinuta i razbacana silnom rukom nepoznatog diva. Žena umotana u crninu jasno se ocrtavala na bijeloj pozadini dok je kročila kroz snijeg, slijedeći stazu srušenih stabala, ostavljajući za sobom beskonačan trag stopala koji se gubio negdje u svitanju. Tamo je stala njena kočija, jer čak ni Perunovi konji metalnih nogu i plamtećih očiju nisu htjeli gaziti dalje. Na kraju te staze stajala je kuća – ako se to kućom moglo nazvati. Malo zdanje bilo je napravljeno od čađavih dijelova ogromnog oklopa, koji je jednom uzaludno štitio golemo Črtovo tijelo za vrijeme bitke s Perunom. Zvijer je pala ovdje, udarivši tako snažno da su se stabla slomila, a jezera isparila iz korita. Na samom mjestu gdje je Črtova olupina završila ostao je ožiljak u zemljinoj kori, golemi krater koji je zjapio kao gubavčeva rana. U sredini se smjestio cilj do kojeg je žena konačno došla.
Vrata su bila odškrinuta i putnica je ušla.
Nekoliko svjetlećih štapova bacalo je treptave sjene po sobi, zidovima, bijeloj stolici i zastoru pored nje. Na stolici je sjedila domaćica, kimajući glavom:
“Dobro nam došla. Dugo smo te čekali.” glas joj je bio tih, starački hroptav i nadasve umoran. Kosa joj je pokrivala lice i tek je poneka vlas otkrivala nekad crnu boju… ostalo je bilo bijelo kao snijeg napolju, kao kosti od kojih je bila napravljena njena stolica. Gošća je prišla korak bliže. Bila je lijepa i jedra, a nevine oči su joj nervozno virkale lijevo i desno, zapravo prekratko da bi išta vidjela, a zatim je spustila pogled i progovorila:
“Bolje te našla… rekli su mi da tebi dođem.”
“Znam.”
“I to su mi rekli… da ćeš znati.” pogledala je domaćicu tužno, kao pas koji se predaje. Kosti od kojih je stolica napravljena bile su ljudske, dijelovi jednog čovjeka… Gošća se stresla i stisnula ogrtač čvršće oko sebe, kao da se njime brani od jezivog prizora.
“Ti imaš puno pitanja, znam to, jer znam što su sakrili od tebe. I od mene su skrivali, ali našla sam odgovore… I saznala sam i što se tebi dogodilo, jadnice.”
“Rekli su da si vještica.”
“Vještica? Ja sam stoljetno stablo u čijem su hladu vještice samo male travke, razumiješ.”
“A tko sam ja?”
“Ti si Ljelja, Perunova žena.”
“Da… tako su mi rekli.” kimnula je potvrdno “Sigurno sam sretna zbog toga… Perun je velik i moćan. Sreća je biti njegova žena.” Iz uzdaha i skrenutog pogleda mogla se razabrati sumnja u vlastite riječi.
“Nisi. Nisi sretna. Mislim da nikad nisi bila sretna, niti sad, niti prije.”
“Što je bilo prije? Zašto se ničeg ne sjećam?”
“Zato jer su ti uzeli uspomene.”
“Ja se ne sjećam ničeg… to je kao da su mi uzeli čitav život! Hoćeš li mi ti pomoći da se sjetim?”
“Vidiš ovaj zastor…” podigla je ruku i pokazala prstom. Koža nadlanice bila je suha i namreškana poput mora, a iz zelenih žila izvirivale su tanke cijevi koje su tekle glatko poput prosutih crijeva sve do iza zastora “…iza njega je netko tko će ti pomoći. Njega moraš upoznati, on će ti donijeti sreću.”
“Tko je to iza zastora?”
“Moj otac.” nakašljala se i zahroptala.
“Jesi li dobro?”
“Ne…” odmahnula je glavom “…moj život curi kroz ove cijevi, skoro cijeli je već otišao. Još malo i umrijet ću… nema veze. Zato on živi i ostaje… on mi je sve rekao… bit ćeš sretna, vidjet ćeš.”
“Dobro… a kako ću tebi platiti?”
“Kad ti se rodi kćer, nazovi je Morana po meni. I budi joj dobra mater, čuješ… Idi sad, on te čeka.” mahnula je glavom i kosa joj je otkrila lice. Oči su joj sasvim nestale u krvavoj maglici, a meso joj se povuklo s lica, otkrivajući duge zube i oštre crte kostiju. Kožu su prekrile staračke pjege, premrežene ožiljcima od noktiju – vjerojatno vlastitih – koji su se spuštali sve do vrata, i niže, prema grudima usahlim u dronjcima preostalim od nekad lijepe spavaćice.

Ljelja je odmaknula zastor. Moranin otac ležao je na prostirci od krzna, iako je bio ranjen život je u njega ulazio svakog trena sve više i njegove su oči već bile sjajne, a ruke snažne kao da njima može raspolutiti zemlju. Oko njega je lebdio miris životinjske snage, žudnje i plodnosti. Ljelja je osjetila ugodnu toplinu kako joj se spušta niz vrat i leđa, a onda prodire u bokove i bedra. Rogovi koji su mu rasli iz čela bili su čudni, ali sav je zračio željom i pohotom. Kad mu je prišla, uzeo joj je ruku, a pokrivač je pao, otkrivajući njegova nabrekla mišićava prsa i trbuh čvrst kao kremen. Ljeljin pogled spustio se i niže, a Volos je sam pomaknuo pokrivač još malo, kako bi joj i to otkrio.
“Dođi…” rekao je “Tako biti mora.”

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s