Savko Pećić Pesa: KRALJICA ZARADA S UKRINE

Prije naših čukundjedova , i još prije, u našim krajevima je živio neki narod i nestao. Njima je vladala mudra kraljica Zarada.Na uzvišenju obraslim hrastovom i lipovom šumom pored rijeke Ukrine sagradila je grad. Bavili su se lovom, ribolovom i uzgojem žitarica. Nisu bili ratnički raspoloženi, ali su bili vrijedni, dobri lovci i ribolovci. Sve što su privređivali i ulovili dijelili su. Kraljica je bila dobra svom narodu i nije ga držala u ropstvu ni napuštala.
Poštovali su svog Dobrogboga, koji je kraljici dao razne sposobnosti i umijeća, pa je znala kako se prave niti od vune ili lana i konoplje. Iglom da spaja dva komada tkanine ili kože u jedan. Učila je narod kako se obrađuje zemlja , razlikuje i sije razno sjemenje.
Neizmjerno je voljela svoje tri sestre; Ceru, Derovu i Selu ! Sela je bila najmlađa i kraljičina miljenica. Bila je uvijek uz kraljicu i za sve se intresovala što ona radi: “Kraljice, kraljice kako se vlada narodom?”.
“Draga sestrice, narodom se ne vlada, nego se narod voli, kao što i ja tebe volim.”
“Hoću li ja biti tvoja princeza, ako me voliš?”
Tad se Zarada nasmiješi i pomilova je po zlatnoj kosici:”Kad vrijeme dođe, bićeš kraljica.”
Gradina bijaše napravljena od hrastovih balvana, zemlje i pruća, a u kućama su ostavljani otvori da bi se razbila tama, da u odaje po danu ulazi svjetlost. Od lipovog i hrastovog drveta, u čast bogova, posvuda bijahu postavljene statue. Narod je živio oko Gradine ispod drveća, molili su se i prinosili žrtve bogovima. Kraljica Zarada, Dobrobogu je prinosila darove od ljetine ili stvari koje je sama pravila. Gradinu je uređivao i o svemu brinuo domaćin Derovan. O obradi polja Slav, a Česlav je pleo mreže i organizovao ribolov.
Strah se uvalčio u kosti kad bi dolazila zima, priroda bi zamrla, polja i šume opustošili. Ništa se nije moglo raditi, jer bi led sve okovao i narod bi se sklanjao u Gradinu. Dobribog nije mogao ništa protiv opake božice zime Morane. Tada su prinosili darove božici proljeća Vesni i sa zebnjom čekali dah toplog vjetara. Kraljica se svakim danom molila velikom bogu Svarogu. Dolaskom proljeća narod bi izašao na polja i obrađivao njive, lovio divljač i pecao ribu u rijeci Ukrini.
Tako se nadaleko pročulo kako pored rijeke Ukrine živi narod sa svojom kraljicom, koja je veoma lijepa, radna i za svoj narod dobra.
Neki carević sa dalekog Sjevera dođe jednog dana da zaprosi kraljicu. Donese joj vrijedne darove. Među darovima bijahu medvjeđa koža, prostirač od jelenske kože, te kraljici kapa od kune zlatice i obuća od košutine kože.
Carević kad je vidio kraljicu, ne mogaše se načuditi njenoj ljepoti. Nikad u svom carstvu nije susreo ljepšu ženu. Maštao je, kako i na koji način da je pridobije. Zamišljao je kako će nježna kao lane, visoka kao vita jela,u njegovoj raskoši šetati, a on će uživati u njenoj ljepoti. Carevića nije intresovala njena dobrota i umijeće, nego žudnja za vanjskom ljepotom, koja ga očarala.
Dok je sanjario, čuo je kraljičin glas.
“Kojim dobrom darove mi donosiš careviću?”
Zbunjen, nije imao odgovora, nego se okrenu prema svojim vitezovima, koji stajaše sa teškim crnim oklopima, štitovima i kopljima ispred ulaza i naredi da izađu iz kraljičine odaje, kako bi ponizno predan samoljublju uživao u njenoj ljepoti.
Pred carevića poslužiše medovaču, te razna jela i pečenja od divljači. Na kraju u drvenim posudama donesoše saćasti med i lipov čaj.
Kad se carević,okrijepio medovačom i lipovim čajem,te zasladio medom, upita kraljicu: ” Ko ti dade takvu ljepotu, da si visoka i vitka kao jela, stasita kao srna, nježna kao lane, a sltka kao med, kraljice moja. ”
“Veliki i silni careviću dobar i oštar vid imaš !”
Bi caru to milo, te se glasno nasmija.
“Ali dušu i ljubav ne vidiš.”, nastavi kraljica.
“Ja ne pripadam nikom, osim narodu i njihova sam sluga, tako mi bogovi predskazaše.”
Tad ne bi po volji careviću, skinu kacigu sa glave i kao bik riknu:
”Bićeš moja kraljice, milom ili silom.”
“Veličanstvo, uzladuan je daleki put i trud. Moja ljubav je moj narod. Ne bi mi bilo po volji za tebe poći. Naš narod nema vlastele ni kraljevića. Svaka je kraljica , ostalom narodu jednaka, među njima srcem bira muža.”
Caru nije bilo jasno, kako jedna kraljica može da odbije njegovu ruku, koja je moćna i neizmijerno bogata, te se rasrdi i udari šakom po stolu.
Kako je udario, sve se u odaji zatreslo,a statuao Dobrogboga se prevrnula.
“Tvoja moć je silom i mačem stečena, a moja u ljubavi prema narodu. Tamo gdje ognjište tinja, i gdje duh bogova bdije, tu ne trebaju carevanja, ni velika bogatstva. Sve što nam treba, dali su nam naši bogavi koje poštujemo i darove prinosimo. Od Dobrogboga dobih umijeća da ne vladam narodom, nego da ih učim radu i dobrim djelima. Mačem stečena slava i kraljevstva ne donose blagostanje, nego neprekidnu zebnju od osvete. Darove , ako nisu od srca i dušom meni namijenjeni sa sobom ih vrati.”
Carević se rasrdi, skoči i poteže mač. Ruka mu zadrhta, a Zarada je kao jutarnja zvijezda Danica u svjetlosti ljepote stajala pred njim. Spustio je mač, ali u njegovoj duši ostala je samo mržnja i zloba.
Carevića su mučile i opsijedale misli, kako to da kraljica bez mača i oklopa ima takvu hrabrost. Ruke su mu drhtale pred njenom ljepotom, a tijelo mu pod oklopom slabilo.
Bio je opčinjen vanjskom ljepotom, a slijep u dubini duše. Ledeno srce njegovo se topilo i slabilo snagu i duh tijela. Njegov duh omađijan proklestvom nije mu dozvoljavao da se otrgne iz kandži zle moći i kraljicu razumije.
Ona nipošto nije htjela da se udaje za njega i da ide od svog naroda.
Carvić se razljuti i ognjem spali kipove božanstava, te se vrati nazad u svoje tamne kamene zidine. Na povratku, njegovi ratnici ostaviše pustoš i ruševine za sobom. Danima su sagorijevali drveni kipovi božanstava. Carević je rušio kipove da bi izazvao srdžbu zlih bogova prema kraljici.
Vidjevši šta je carević uradio, mudra kraljica je predvidjela dolazak velike nesreće, zla i tame. Sa narodom obradi i posija sva polja i njive. Dobribog natopi polja kišom i žito rodi, kao nikad do tad. Ljetinu sakupe i odnesu u Gradinu. U zemlji iskopaše velike jame – ambare i ojačaše hrastovinom, a od lipovog lika napraviše užad i spustiše žito u dubinu ambara.
Kad je došla zima, Gradinu je obavila snjiježna mećava i led. Topli povjetarac i proljeće nisu dugo dolazili. U ljeto, ispod kopita konja mogao se vidjeti led , koji se nije potpuno topio. Zima je trajala neprekidno devet godina . Vladala je pustoš, a ljudi su umirali od gladi.
Mudra kraljica Zarada sačuvala je svoj narod od gladi, zalihama žita, koje su bile spremljene u ambarine pod zemljom.
Carević je po svaku cijenu htio da pridobije kraljicu Zaradu kako bi se udala za njega. Slao je izaslanike i obećavao da će na Gradini sagraditi velike zidine sa mnogo odaja, postaviti mnoge statue božansatava i okititi biserijem, zlatom i dragim kamenjem.
Zarada je danima razmišljala, kako i na koji način da se riješi carevića, koji ne živi u svjetlosti bogova, nego u zlu i tami. Domaćini; Derovan, Slav i Česlav biše uplašeni prijetnjama carevića i zamoliše kraljicu da mu ponudi sestru Selu, kako bi mu se udovoljilo.
Zle slutnje su morile kraljicu da će carević pokušati mačem i silom da je primora na udaju. Povukla se u tišinu i dugo razmišljala. Znala je, ako se jednom udovolji i pred silom poklekne, glad zlog carevića neće nestati, pa će mu prohtjevi ići mnogo dalje,a od njene ruke neće odustati. Ako opet ne poštuje bogove i običaj naroda, onda neće biti mira i sloge u njenom kraljevstvu. Bogovi su joj dali umijeće, a ne moć da vlada mačem. Zrnevlje joj ostavljaju po poljima, divljač po šumama, u rijeci kao bisere ikre ribu, a vrijedni narod sakuplja. Sad tek kraljica čvrsto odluči da se ne udaje za moć i botastvo, niti sestru Selu da ponudi osornom careviću, koji je izazvao zle sile i veliku kaznu bogova sručio na njen narod.
Pozvala je narod i saopštila svoju odluku: ”Duh naroda se ne može ni mačem ni ognjem uništiti, on ostaje i živi vječno i poslije smrti, jer sve prelazi u novi život od čega je nekad nastalo. Iz drveća je nastao u drveće duh odlazi, koje svakog proljeća iznova se javlja i budi.”
Nakon devete godine, s juga dođe topli vjetar koji sve probudi. Sve se odmah razveseli, polja i šume ozeleniše. Divljač se vrati u šume,a ribe u rijeku. Zarada napravi gozbu u čast Dobrogboga i proslavi dolazak božice proljeća i veselja.
Vidjevši da ne može primorati kraljicu da pođe za njega niti se umiliti njenim bogovima, carević sa mnogobrojnim ratnicima krenu u osvajanje. Kad stiže, naredi da narod pobiju i Gradinu ognjem sprže, kraljicu zarobe i dovedu u njegove tamne zidine ispod visokih planina i gora.
Crni ratnici sve mačem posjekoše i ognjem spališe. Domaćin Derovan izgore u zagrljaju statue Dobrogboga. Slav ostade u plamenu i pepelu zapaljenih polja.Česlava natjeraše i utopiše u rijeci Ukrini. Sestru Ceru posjekoše dok je brala lipov cvijet. Derovu u vatru baciše. Selu kopljem probodoše i na lipu digoše.
Kraljicu zarobiše i okovaše. Njeni jecaji od jada i žalosti za svojim narodom do neba su odjekivali. Kroz plač je govorila: “Neka Dobribog pobijedi zle moći, a moj narod neka živi vječno duhom svojih predaka.”
U suton, Pojezdom je zavladala mukla tišina. Zli ratnici su užarbano napuštali Gradinu. Zarada je još jednom udahnula svjež vazduh koji dolaziše s Ljubića. Podigla se, pogledala prema Večernjači i ispustila dušu. U prijezdu, s Istoka, Zornjača je bila prekrivena oblacima tuge. Dobribog kišom natopi njene suze, iz kojeh izraste drveće.
Mlade lipe i hrastovi na Gradini su duhovi davnih predaka. Korijeni potomaka ih održavaju. Oni su vjerovali u život drveća i da je život nastao od drveća i da je nakon smrti njihov duh prešao u drveće.
Tako je sa Gradine nestao dobar i miran narod sa svojom kraljicom Zaradom.
Za njima će doći drugi, ali će dugo vladati zakon ratnika i zla, narod će patiti i živjeti u bijedi i siromaštvu, i u strahu od mača moćnih vladara.
Ispod velikog starog hrasta gdje je bila Gradina i sad čobani se odmaraju. U snu često mogu čuti šapat hrasta: “Na ovom mjestu, nekad je bio prijesto dobre i lijepe kraljice Zarade. Moje deblo je statua Dobrogboga, a grane ruke domaćina Derovana, Česlava i Slava. ”
Kad vrijeme dođe lišće na dreveću zatreperi duh predaka oživi. U zracima sunca, Selina zlatna kosa zasvjetluca na lipama. Iz hrastika, Cera se iz hladovine smiješi. Na Ukrini Derova ribu iz dubina virova izbacuje.

2 thoughts on “Savko Pećić Pesa: KRALJICA ZARADA S UKRINE

    • Hvala Dragane na komentaru ! A sve je oko nas i u nama, pa uz pisanije i pribilješke o mitologiji u našim krajevima, eto priče. A ova nastade uz zdušnu podršku gospodina Ante Zirduma.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s