Jagoda Iličić: O SNOVIMA, MRAKU I SLOBODI

Bogovi su pričali priče onako kako su ih ljudi mogli razumjeti jer, ljudi su djeca. Vole se igrati, vole zamišljati dok gutaju svoje gorke sirupe i čekaju ozdravljenje.
I gladni su, ljudi, gladni slobode, neprigušenih udisaja svježeg zraka, dodira i bliskosti druge kože, gladni riječi… Kao da je u sve njih, dok su stvarani, pohranjena različita vrsta gladi i ta glad nikad nije sita do kraja. Na kraju joj se uvijek, ovako ili onako pokore.
Lako ih je bilo uljuljkati pjesmom o Slavinim pobjedama. Samo što su njene pobjede došle kasnije, mnogo poslije nego što je Mokoš, zlovoljna i namrštena, zatvorila vrata svoje kolibe, poslije kiša, snjegova, bijega zlatnog, sunčevog djeteta što se iskralo put neba. Sve čega se spasila, sve s čime se nadmetala, hrvala u tihoj areni ispred šutljivog Cezara bez milosti, od svega se dala ispričati po jedna krvava i teška priča.
Ali,to nisu priče koje rado slušaju djeca u nježna predvečerja dok ih mekane ruke majki spremaju u postelju.
Miris krvi i znoj muke nisu nešto za čime bismo posegnuli u tužnim danima kada tragamo za nečim čime bismo nahranili nade.
Sve je počelo u tamnoj, neznanoj zemlji.
Slavina sjećanja vraćala su se na kolibu u mračnoj šumi u kojoj je živjela uz Mokoš, nekada davno.
Ispričala je, jednom davno, vjetru i morskim liticima i oni su zapamtili šum njenih riječi.

***

Mokoš se nikada nije smijala. Lutala je povazdan u potrazi za bezazlenim dušama, plašila ih proročanstvima i donosila brašno mljeveno od sjemenki i suza nesretnih mlinarica.
Mokoš se brinula na svoj način o djeci koja su joj bježala čim bi ojačala i bila spremna uhvatiti se puta koji im se ukazao. Nije im bila maćeha. Nije im bila ni mati. Stvorena je tako, negdje između to dvoje.
Mijesila sam kruh, otvarala prozore svakoga jutra iako bi se sjenke prijetećih, stoljetnih stabala uvukle među zidove i ostale cijeloga dana tu, plašeći me.
Maleni Svarog igrao se u dvorištu. Pleo je snove o danima koji dolaze. Brinula sam. Plašila sam se. Dolazili su ratnici, divlji kao što su staze koje su ih dovodile. Jeli su naš kruh i divljali sa sjenama. Stisli bismo se jedno uz drugo i dijelili strah kao kolač, zlatno uplašeno dijete i ja.
Onda bismo našli nešto čemu smo se mogli smijati. Kikotali smo se u strahu da nas ne čuju.
Jednoga dana, pored kolibe je osvanula staza koja je stigla po mene i ja sam znala da je moje vrijeme došlo. Ništa nisam ponijela jer ništa nisam ni imala. Zlatno dijete jecalo je tiho domahujući mi hrabro.
Mokoš me nije slijedila. Prezrivo je zatvorila vrata. Znala je da joj nikada neću sasvim izmaknuti iz šaka. Tada još nisam znala da je uz svakoga od nas rođena po jedna zvijer koja nam slijedi trag, poput sijenke. Hvatala sam se s njom u koštac kad god bi mi se primakla suviše. Rađala se kao i ja, poslije svake izgubljene ili dobijene bitke. Vrebala je na mene, disala uz mene, naučila me kako su utočišta krhka mjesta i napokon, natjerala me da se okrenem i pogledam je u oči.
Sada sam tu. Spašena i mirna. Gledam kako se preganjaju oblaci, kupam se u milosti nasmijanog Svaroga dok dijelimo, prećutno, tajnu kolibe u kojoj smo odrasli, iz koje smo pobjegli.
Dani koji su ostali iza mene, kao gladni psi, pojeli su sve što je u meni bilo jestivo, misao, snagu, radost i smjelost…
Pobjeda je slast koja traje kratko. Prebrzo se ukaže nenačeta praznina. Bezimena pustoš nečega čemu se tek treba predati.

***

I priča je, poput kamečića bačenog po površini vode, skakutala iznad tamnih dubina u kojima plivaju bezimena čudovišta.
Borila se i pobijedila svaki put. Nije uzmicala, iako joj je srce poput uplašenog vrapca tuklo u strahu. Duša joj je bila nježna kao najmekše pero iz njenih bijelih krila. Mokoš se nikad nije nasmijala, nikad je zagrlila kao što mirne uvale zaštitnički grle uzburkano, uznemireno more.
Tu bitku nikada nije dobila. Kao sidro snažnog jedrenjaka, u dnu njenog srca, zakačila se jedna slika. Zlatno dijete kako se igra u sjenkama zidova koji pamte strahote. Iako je i njegova staza osvanula pred kolibom jednog maglovitog jutra, iako se obrelo u radosnoj zemlji punoj oblaka, u Slavinim sjećanjima ostao je gorki osjećaj da mu nikad nije pomogla do kraja. Širila je svoja prekrasna, bijela, snažna krila ne bi li spasila cijeli svijet a u tom svijetu uplakano dijete koje joj je priraslo srcu.

***

Bogovi su pričali priče ljudima. Njihove su riječi grcale kao neki izvor govorljive vode, bez reda, bez niti koja bi isplela sliku do kraja, vidljivu i jasnu.
Nije li muzika riječi ponekad dovoljna da se pronađe utjeha? Jer, ljudi žedni priča sigurno traže utjehu. Sve će biti dobro na kraju, miluju boje riječi od kojih se slaže priča, sve će biti dobro…Pogledaj! Vidjet ćeš je prekrasnu i slobodnu kako se odmara na žalu, poslije bitke.
Nudili su djelić ledenog brijega, nešto što su ljudske oči mogle pojmiti i vidjeti, nešto stvarno, blisko njihovom vremenu i njihovom svijetu, u kome se igraju, spašavaju, žale i sanjaju.

***

Ljeto se gnijezdilo u vitkim stablima čempresa. Mirisalo je na lavandu, lovor, masline i ribu. U malenoj uvali pljuskalo je more preko stijena. Ležala je na prostirci od bambusa, tabana uronjenih u plićak. Valovi su dolazili i odlazili, šumeći poput daha neke velike zvijeri, primirene ispod toplog, azurnog neba.
Bradavice na njenim grudima izdajnički su se ustremile poput sićušnih malina. Sjenke su se igrale njenom obnaženom kožom poput ruku ljubavnika.
Činilo se kao da je vijeme odustalo od te mirne uvale. Ona je svakako odustala od vremena. Njeno nago tijelo uklopilo se u krajolik. Barem se njoj činilo da je tako. Povjetarac je dodirivao njena bedra i ona mu se predala u nekom polusnu. Vodila je ljubav s vjetrom, suncem, vodom i osjećala se slobodnom i lakom poput oblaka.
Onda je zazvonio mobitel i reza na vratima se bučno spustila. Ukazali su se zidovi i prozori, glatka površina radnog stola i strogi redovi rečenica na bijelim papirima. Isčezli su valovi, čempresi i ptice.
Pokrila se kožom i odjećom, našminkala smiješkom osluškujući dan. Njena su se krila nemirno trzala poput djeteta u teškome snu. Naučila je kako da ih složi poput zimske odjeće, kako da im šapuće dok se ne smire jer njihovo će vrijeme doći, isto kao što dolaze snijeg i zime i proljeća…Pričala im je priču, opet i opet sve dok su riječi imale šta da ponesu iz njenog srca.
Kada bi je pitali o čemu je doista razmišljala tog prekrasnog jutra rekla bi kako je poželjela propovijedati o slobodi.
Rado bi povikala kako su ljudi sami sebi ispleli najljepše zamke, gutajući svoje strahove kao neprožvakane, žive zalogaje koji su se namnožili u njima sve dok ih nisu sasvim opsjeli. Strah je najbolji čuvar a sloboda najslađi san između kojih, gladni, grickaju svoje vrijeme, izbezumljeni kretanjem Svemira.
Govorila bi o bijegu kroz nevidljava vrata i o tome kako se u tom djeliću bezvremena odrekla zatvora svojih zidova, haljine i cipela, kako je, to prekrasno jutro, usisalo u sebe sve što je do nekoliko sati prije bila ona i razastrlo pred njom boje i mirise, odvuklo je na pučinu i žrtvovalo moćnom bogu vode.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s