Anto Zirdum: ELKASTRANDIN KOMPLEKS – SAN FANTOM

PRVI BH SF ROMAN U NASTAVCIMA

I.nastavak

U prologu je predstavljena glavna junakinja Elma S. i trenutak kada se njezin kompleks iz latentnog stanja manifestirao na djelu u činu kastracije muškarca sa kojime je pokušala živjeti kao par.

Te večeri kada se dogodio slučaj E. S. i E. M., student poslijediplomskoga tečaja iz obiteljske psihijatrije u Zürichu, Antonyo Gardobaldi, analizirao je predavanje stare profesorice Anje Syrum o elkastrandinom kompleksu. Oduševljen njezinim izlaganjem, kao što to neki studenti inače znaju biti kada se susretnu s ekspertom koji umije zaokupiti njihovu pozornost, promišljao je predavanje veoma pomno. Njezine riječi primile su se kao korijen zdrave sadnice u plodnoj zemlji i naprosto okupirale cijelo njegovo biće. Činilo mu se da bolje razumije osnovu te pojave nego drugi studenti i profesoričine riječi za njega nisu bile puko predavanje već potvrda stajališta koja je često pokušavao formulirati kao svoja. No, sugovornici s kojima je razgovarao o tim temama u pravilu se nisu slagali s njegovim postavkama.
On je bio iz obitelji u kojoj su bila samo muška djeca i znao je što znači nemati sestru, što znači razvijati se u takozvanoj krnjoj obitelji. Takav razvitak nužno je morao ostaviti posljedice na sposobnosti međuspolne komunikacije. Muškarac upoznaje svijet i psihologiju žene preko sestre, a ne preko majke. Isto to važi i za žene. One muškarce upoznaju preko brata. Ako se pak dogodi, a vrlo je vjerojatno da to u krnjoj obitelji biva, da se svijet suprotnoga spola upozna preko majke ili oca, može doći do traumatizirajućih posljedica. O tome profesorica nije govorila, ali njegovo iskustvo i sustavno samopromatranje te spoznaje do kojih je došao uspoređujući to sa dotadašnjim znanstvenim otkrićima govorili su mu da bi tu moglo biti nešto, možda čak i ključ elkastrandina kompleksa…
Dok je lagano tonuo u san koji ga je svladao, ponovno su mu kroza svijest i podsvijest prolazili dijelovi njezina izlaganja. Ako je Edipov kompleks najveće otkriće dvadesetoga stoljeća, onda su otkrića elkastrandina kompleksa i kompleksa epruvete najveća otkrića psihijatrije dvadeset prvoga stoljeća… Socijalnu sredinu druge polovice dvadesetoga i prve polovice dvadeset prvoga stoljeća karakteriziraju minijaturne monogamne obitelji, među kojima je bio velik broj onih u kojima se čovjek nije mogao normalno razviti sa stajališta međuspolne harmonije… Zbog toga danas i imamo velik broj teorija o tome kako obitelj nije prirodna osnova društva ili bar nije jedina osnovna stanica društva….
Netko sanja crno-bijelo, netko u boji, a netko uopće ne sanja vizualno već samo apstraktno-auditivno i s vrlo mutnom slikom. Antonyo je bio upravo taj tip koji nije sanjao vizualno. Tako se njegov polusan odvijao kao preslušavanje magnetofonske vrpce s prekidima. No, za razliku od uobičajenih snova, u ovom kao da mu se počeo ubacivati “fantom”, neki glas koji nije poznavao, neka situacija u kojoj su se nazirali nejasni šumovi i šapat muškarca i žene. Napregnuo se čuti što govore, ali oni kao da nisu razgovarali. Nešto su radili… kao da vode ljubav… nešto mučno… Osjetio je kako mu se ukrutio. Gotovo ga je boljela erekcija koju je postigao u snu. Onda ga je nešto žignulo i istoga se trena probudio. Nije želio više sanjati taj mučni san. Čim se probudio, erekcije je nestalo. Pogledao je na sat. Ponoć je bila odavno prošla. Otišao je u WC, pomokrio se, istuširao i legao spavati.
Antony je spadao u kategoriju ljudi koji se informira na jedan starinski način. Nije odmah ujutro pregledavao vijesti na Globnetu, nije palio televizor niti pratio teletekst, nije uključivao radio nego je izlazio u caffe i pročitao novine. Uvijek se sjećao svoga djeda koji je svako jutro izvodio isti ritual. U svomu caffeu pročitao bi jedne novine, a onda otišao na kiosk, uzeo druge i poslijepodne i njih prelistao. Naviku čitanja dvojih novina zadržao je i u vrijeme kada su postojala samo tri dnevna lista: INFOGLOB, te regionalni i lokalni listovi. U kavani je pratio “Neue Züricher Zeitung” a popodne je čitao regionalni list EURORE sve dok on nije potpuno prešao na interlingue kojega starac pred kraj života nije ni htio ni mogao učiti. Svjesno ili nesvjesno, gotovo isti ritual provodio je i Antonyo, samo što bi on ponekad, na poslu, prelistao i INFOGLOB.
Vijest o pojavi elkastrande u Zürichu zapazio je odmah čim je uzeo novine u ruke. Teško bi mogao reći je li vijest tražila njega ili je on našao nju, ali sam naslov mu je podigao tlak. Više nije morao čekati da kava učini svoje na razbuđivanju. Pogled mu zape za adresu događaja: General Guisen Quai i dugo se tu zadržavaše. Kratko policijsko izvješće govorilo je i o vremenu događaja. Neka ga slutnja obuze. Nije to bilo daleko od njegova stana, a vrijeme se nekako podudaralo s vremenom kada je on usnio svoj neobičan mučni san. Čudan dojam koji je osjetio poslije čitanja te vijesti nestao je kada je stigao u institut.
Tu je bila prava uzbuna. Novinari su već bili u kabinetu prof. Anije Syrum. Povukao se u svoj mali kabinet i završavao izlaganje o mogućoj vezi određenog tipa usidjelica s elkastrandnim kompleksom za simpozij koji se trebao održati za tri dana u Zagrebu.
Regionalni list EURORE, u popodnevnom izdanju, obavijestio je o uspješnoj operaciji E. M. u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu, ali i to da policija nije ušla u trag E. S., trideset petogodišnjoj plavuši. Prema prvim pretpostavkama policije ona je napustila područje Züricha u nepoznatom smjeru.

*

Slučaj kastracije u Zürichu dao je simpoziju u Zagrebu dodatnu zanimljivost koja nastaje uvijek kada je nešto aktualno. Antony je odsjeo u hotelu “Intercontinetal” gdje se održavao i simpozij. Bio je to hotel najviše kategorije, s ugrađenim svim sustavima za zaštitu od bilo kojeg oblika kontaminacije. Na simpoziju je bio i sredovječni unuk pokojnoga profesora Zikyja Skenemena, Prenk, koji je dokoličario po sličnim simpozijima i zavodio mlade asistentice. Bio je na glasu kao čovjek obdaren mudima, čovjek koji je vjerovao u moć one stvari u međuspolnim odnosima.
On je bio tip vječitog Adama, kako je to u jednom stručnom časopisu za pravnike definirala poznata odvjetnica Zenada S. Tražio je zapravo one djevojke što sanjaju ljubav, onu veliku, strasnu, koja ne poznaje granice niti priznaje prepreke, koja te obuzme pa učini da joj se sav podrediš i sve činiš samo da, bar s vremena na vrijeme, daš se sav tom najuzvišenijem osjećaju….Takve djevojke obično su usamljene ili se tako osjećaju, uvijek im nedostaje nešto, mada naizgled imaju sve u životu, pametne su, nerijetko i lijepe i zgodne i privlačne, imaju dobar posao i mogle bi imati svakog muškarca kojeg požele, ali se najčešće žale da nijedan nije dovoljno dobar za njih jer nema to nešto što one traže, nešto posebno, nešto…. To nešto što su one tražile u svim normalnim muškarcima, u muškarcima koji žele da se brinu za njih, da budu nježni i brižni, pažljivi, da ih usreće, E, takvi muškarci nikada nisu imali takvo nešto, oni nisu imali ništa posebno u sebi. Štoviše, bili su im užasno dosadni sa svom tom svojom pažnjom i brižljivošću, sa svojim glupavim snovima o kućicama sa cvijećem. A on to ima.
Prenk je bio taj fatalni tip muškarca za takve žene i gdjegod da se pojavio, privlačio je, prije svega, njihovu pozornost.
Drugoga dana simpozija Antony se pozdravio s Prenkom i pošli su za dugačak šank nešto popiti. Upravo je predavanje završio profesor Horvat sa zagrebačkog sveučilišta, a on je govorio o manifestaciji ovoga kompleksa u ratovima koji su se odigrali u 20. stoljeću. Sudionici simpozija bili su zadivljeni njegovim izlaganjem jer je na neobičan način iskopao podatke o elkastrandama koje su u koncentracijskim logorima i logorima za ratne zarobljenike koristile prigodu da u ime ondašnjih aktualnih ideologija i politika ostvare svoju najveću želju. Spominjanje mračnog dvadesetog stoljeća bilo je omiljeno među profesorima koji su imali ambicije da se dokopaju kakove pozicije u upravljačkim strukturama globalnog svijeta. Stoga je profesor Horvat pronašao načina da se vremenskim tunelom GLOBNETA vrati na doba kada je Internet počeo funkcionirati. Naravno tada se nije znalo za elkastrandin kompleks i ni jedan pretraživač mu nije mogao pronaći podatke iz razdoblja prije nego se prešlo na interlingue. No, profesor Horvat je nekako prikupio sve izraze za penis u starim jezicima i mnoštvo sinonima i tako vršio pretraživanje po nepreglednim, uglavnom mrtvim, arhivama unatrag do 1996. godine, od kada je sustav utemeljen. Tako je došao do reportaže o ženi koja je davne 1992. godine u nekom mjestu u Bosni odsjekla dvije vrećice penisa (svako je imao svoju predodžbu o veličini vrećica iz svoga doba, ali kretalo se to od 2 do 10 kilograma muškoga spolnoga organa). Bio je to bio pun pogodak. Svi su o tomu pričali. No, većinu je impresionirao postupak profesora Horvata i obilje sinonima za penis. Od nekoliko stotina izraza koji su bili taksativno navedeni u fusnoti referata profesor je izdvojio nekolicinu iz njegove slavenske baštine: kita, ćuna, karina, pišalo, pipa, umiritelj, milokliz, kako bi prikazao vještinu izgovaranja arhaizama, ali Antonyo je zapamtio nekolicinu izraza koji su asocirali na instrumente sile: bato, batina, toljaga, topuz, šmajser i u njemu se počela uobličivati nejasna misao te je imao potrebu s nekim podijeliti svoje zapažanje.
– Koja je to ironija sudbine kada ravnateljica ženskog zatvora postane upravnik koncentracijskog logora u kojemu su uglavnom muškarci – pokuša s Prenkom razmijeniti dojmove o iznesenim činjenicama profesora Horvata.
– Ironija sudbine je kada upravitelj zatvora postane zatvorenik – odgovori šarlatanskim šarmom, kao da recitira, Prenk, a onda, tiše, doda: – Pomalo je opasno zanositi se lingvističkim kuriozitetima profesora Horvata i vjerovati kako se time vješto dodvoravamo čuvarima poretka novoga svijeta pričajući o mračnim prošlim vremenima… Oni naprosto ne vole to pojmovno šarenilo, metaforiku i poetiku… To je za njih opasno po NGS…
– ….!? – odšutio je zbunjeni Antonyo, čekajući da Prenk izrekne do kraja svoj sud.
No, Prenk nije nastavio. Činilo se da njega takve stvari nisu ozbiljno ni zanimale niti doimale, dapače ponašao se upravo kao osoba koja svojega međunožnika nosi kao topuz. Počeo je razgovarati o tomu kako se koja mlađa asistentica odjenula, kakva je u koje kosa i slične ambijentalne neprimjerenosti. Njegove preokupacije su bile sasvim libidoznije, a u to se i Antonyo brzo uvjerio. Naime, nisu ni pet minuta proćaskali, kada Prenk ustade i krenu na drugi kraj sale.
– Čuj, stari, ja ne mogu vidjeti kako dama stoji sama – reče on pri odlasku prema jednoj zgodnoj plavuši koja je pila sama, na drugom kraju dugoga šanka.
“Doista ponekad zna biti banalan”, zaključi Antonyo, ali zaokupljen mislima o svome predavanju više nije obraćao pozornost na njega, mada mu se njegova opaska na ironiju sudbine, a naročito tihi govor o dodvoravanju čuvarima poretka kao crv usadila na rubnim područjima pamćenja. Tog šarlatana među znanstvenom elitom nije vidio tijekom svoga izlaganja, a nije ga zamijetio ni poslije toga.
Na kraju simpozija upriličena je zajednička večera sudionika sa zabavom. Ponekad i te zabave znaju biti zamorne, naročito ako se na njima nađe netko od autoriteta poretka te se svi trude pojasniti svoja stajališta kako bi dobili priznanje da su shvaćeni i prihvaćeni, da vrijede više nego obični smrtnik iz “sustava pet kartica”. Ta ulizivanja radi famozne “šeste kartice” (koju nikada nitko nije vidio jer oni koji su je imali nikada je nikomu nisu pokazivali) iscrpila su mladog znanstvenika jer je propustio prigodu stvarno se zabaviti i opustiti. Odurno mu je bilo to guranje i osmjehivanje oko autoriteta, no u prikrajku je i sam čekao prigodu ne bi li ga “čuvar poretka” oslovio i pokazao da ga je zapazio i zapamtio. Zavidio je onima što su se ugurali u najuži krug a mrzio sebe što nema tu volju gurati se da bi se dodvorio, a opet nema snage, kao Prenk, sve to prezirat i dobro se zabavljati. Istini za volju, nije vjerovao u priče o postojanju “šeste kartice” jer bi tako nešto bio apsurd samo po sebi, suprotno ideji novoga globalnoga svijeta, ali želio je priznanje jer je držao da njegov rad zaslužuje veću pozornost. Priznanje iz usta autoriteta poretka bila je najveća nagrada koju je čovjek mogao dobiti, jer s pet kartica svaki je čovjek mogao zadovoljiti sve svoje potrebe i ničim posebno nije mogao biti nagrađen osim priznanjem da daje veliki doprinos opstanku čovječanstva. Tako je, malo pripit, mrzovoljan i umoran od buke i plesa otišao sam u svoju sobu.
Antonyo nije mogao odmah zaspati. Lagano je tonuo u polusan, proživljavajući reakcije poslije svoga izlaganja o usidjelicama. Bio je sretan i zadovoljan zbog odobravanja uglednih profesora. U tom ozračju polusnenog samozadovoljstva najednom postade svjestan neobičnog “sna fantoma” i kao putnik koji je ušao u krivi vlak žurno iskoči iz njega i uđe u onaj drugi, sretan što je stigao to učiniti prije nego su vlakovi krenuli. Ponovno je “čuo” neobične glasove i uzdahe. Slike su bile mutne, ali jedan glas kao da mu je bio poznat. Napregnuo se da vizualizira san i bolje čuje što se to događa, ali uspio je samo shvatiti da doživljava strastvenu predigru nekog ljubavnog para. Kada je osjetio vlastitu erekciju htio se probuditi, ali je u snu postao svjestan da je to san sličan onome otprije nekoliko dana. Odugovlačio je s buđenjem iako ga je bol vlastite erekcije već tjelesno probudila. A onda je došao KRIK. Skočio je iz kreveta sav mokar. Otišao je u kupaonicu kako bi se istuširao. Kada je izašao, ugledao je kola Hitne pomoći ispred susjednoga bloka hotela. Sva su svjetla u tom bloku bila upaljena, a pomalo su se palila svjetla i u drugim paviljonima. Brzo se odjenuo i sišao na recepciju. Odmah je primijetio da je sve osoblje na nogama, a hol je bio pun gostiju.
– Što se dogodilo? – upita on recepcionara.
– Elkastranda – reče čovjek kao da od rođenja razumije o čemu točno govori i okrenu se drugom gostu koji je nešto prosvjedovao.
Potrčao je prema izlazu gdje su bila kola Hitne pomoći.. Upravo u tom trenutku dovozili su čovjeka koji je ječao. Samo načas vidio je osobu na kolicima koja su gurali spretni bolničari i liječnici te je prepoznao Prenka. Kada su se kola Hitne pomoći zatvorila i odvezla u bolnicu, gosti hotela malo su se utišali, ali su se i nadalje besciljno muvali po velikom predvorju. Sudionici simpozija, koji je upravo završen, nisu mogli doći k sebi.
Antonyo je uskoro uočio ekipu specijalne policije za psihotične delikte kako zatvara ulaz iz paviljona. Specijalci su se kao sjenke rasporedili oko hotela, a onda je netko po nečijem nalogu pozivao šefa recepcije i direktora hotela u njegov ured. Policija za psihotične delikte počela je svoj posao.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s