Anto Zirdum: ELKASTRANDIN KOMPLEMKS – PROLOG

Pred vama je početak romana ELKASTRANDIN KOMPLEKS, objavljen 2008. godine, kojega na ovom blogu donosimo u nastavcima

Te je večeri Elma Schnitterin, tridesetpetogodišnja službenica kojoj bi svatko dao manje od trideset, odlučila prekrojiti staru haljinu i napraviti jednu kakvu je vidjela u postarijem modnom časopisu. Iako je nekoliko puta uspjela sašiti zanimljivu odjeću, nije to činila da se dodvori čuvarima poretka Novoga globalnoga svijeta, koji propagiraše ekološku modu, uvjeravajući široke narodne mase da je stara odjeća bolja od nove ako čovjek sam napravi na njoj kreativne preinake. Njezine kreacije nisu prošle bez pohvala na Institutu za interlingue, gdje je radila. Bila bi neskromna kada bi rekla da joj nisu godile, ali ona to doista nije radila zbog povećane ekološke svijesti, već zbog toga što njezin samački, pomalo usamljenički, usidjelički život, poslije posla, nije imao nekoga posebnoga smisla, a ona je naprosto morala nešto raditi.
Teške krojačke škare klizile su po lijepoj sintetičkoj svili. Njihov zvuk oporavljao ju je od zamora posla prevoditelja i programera za interlingue, službeni zemaljski jezik.
Zapravo, u posljednje vrijeme ona i nije živjela sama. Edi Modrup je bio jedini muškarac s kojim je odlučila, poslije 35 godina života, podijeliti svoj intimni svijet, nepristupačan i nedokučiv bilo kojem muškarcu. Nije bila sigurna je li s njim živjela zbog pritiska kojega su čuvari poretka Novoga svijeta vršili na samce – ledike upozoravajući ih da im se to može odraziti na karijeru ili zbog toga što je doista željela živjeti s nekim muškarcem u neformalnoj zajednici. (Takve zajednice su bile bolje rangirane na listi nepoželjnih oblika egzistiranja, jer se od njih ipak nešto moglo očekivati).
Edi je prozreo njezin osnovni problem i, što je najvažnije, prihvatio ju je onakvom kakva jest. Nadao se da će je uspjeti promijeniti ako budu zajedno živjeli. No, nevina djevojka od trideset pet godina nije se mogla tako lako odlučiti na seksualni kontakt poslije toliko godina izbjegavanja te vrste komuniciranja među partnerima. Nekoliko puta tijekom tri mjeseca, koliko su zajedno živjeli, pokušavali su to riješiti, ali njezin himen kao da je bio od kamena. Boljelo ju je. U početku je bio nježan i strpljiv, zadovoljio se petingom. Onda je pokušao malo na silu. To bi izazvalo samo histeričan vrisak, malo krvi, ali opet ništa. Petnaestak dana potom nisu ni pokušavali to ponoviti. Danju je sve bilo u redu, ali s noći dolazila je za oboje mora. Onda je on počeo sve kasnije dolaziti u njihov zajednički stan.
Znala je da se nalazi kod svoje stare ljubavnice – žene bez ikakve osobitosti, ako se izuzmu krupna pozadina i sočne velike usne, koje su nju podsjećale na konjsku gubicu. Znala je i zašto. Nije bila ljubomorna, jer čovjek je ljubomoran samo dok sluti nevjeru. Kada zna, onda je to nešto posve drugo. Tada strepnja prelazi u bijes, a iz njega se dalje razvijaju različite emocije – od mržnje do ravnodušnosti. No njezina mržnja nije bila obična. Mrzila ga je zato što je muškarac, što ima potrebu da ovlada njome i dokaže tu mušku superiornost. Mrzila ga je jer ga je uspjela zavoljeti, i to toliko da se odlučila živjeti s njime. Mrzila ga je zbog nestrpljivosti da prodre u njenu nutrinu i ispuni je nečim što ona nije željela, ali i zbog strpljivosti s njezinim odbijanjem da postane “prava žena”.
Mnoštvo ju je nerviralo i uznemirivalo. Voljela je biti sama, prepuštena svojim maštanjima, u kojima je intenzivno proživljavala ono što se drugima stvarno događalo. On joj je i u tome povlađivao – ostavljao ju je samu. Sve bi to bilo u redu da nije počeo graditi paralelni svijet – uz onaj koji je živio s njom. U trenucima kada bi sebe uhvatila u želji da bude normalna, kao ostale žene i većina ljudi, postajala bi ljubomorna. Malo bi se potrudila oko njega kako bi ga više vezala uza se, ali nije mu se mogla predati u pravom smislu riječi. Strah od boli, trudnoće, podređenosti, ružnoće, ovisnosti o muškarcu i koječemu drugome, paralizirao je njezin himen do te mjere da bi i najmanji dodir izazvao nesnosnu bol. Zbog toga nitko zapravo nije ni insistirao da je deflorira, u malom broju pokušaja što ih je doživjela kao djevojka.
Njegova strpljivost postupno je počela prelaziti u odustajanje, u gubljenje volje i potencije. Hoteći sačuvati svoju normalnost, okrenuo se drugim ženama. Sve je češće ostajao dokasna. Njoj je to sve bilo jasno, ali nije mogla protiv sebe.
Čula je njegove korake u hodniku. Vraćao se od te žene, koja nije htjela ili nije smjela i mogla živjeti u takozvanoj optimalnoj obitelji, što ju je zemaljska vlada propagirala i podupirala kao najpoželjniji oblik obitelji, i koja je, kao i ona, voljela živjeti sama, ali je – za razliku od nje – normalno komunicirala s muškarcima u svakom pogledu. Ušao je mirno i staloženo. Odisao je svježinom zadovoljnoga muškarca koji se istuširao poslije ljubavnog čina kod ljubavnice i uputio kući u svome krevetu uživati u mirnom snu – kao da je uspio ostvariti optimalnu obitelj i sve beneficije koje idu s time, i to bez pomoći genetskog inženjeringa…
Mrzila ga je zbog te samouvjerenosti i zadovoljstva. Zavidjela mu je. Najradije bi ga kaznila. Uvijek se pitala: što bi ostalo od muškarca da mu oduzmu muškost? Ništa! Ipak, on je bio jedina osoba koja se potrudila da je shvati i prihvati. Jedino biće s kojim je podijelila svoj intimni svijet (ako se izuzme nekoliko žena).
Čim je ušao u sobu, ustala je i poljubila ga. I zagrlila, ne znajući ni sama zašto. Uzvratio joj je uljudnošću muškarca koji još osjeća krivicu, računajući da će se sve to brzo završiti i da će moći mirno spavati. Ali ona kao da je željela nešto više od površne nježnosti dodira. Peting, trljanje njezina klitorisa dok su joj noge čvrsto stisnute (za svaki slučaj). Bio je to njezin najveći domet na području seksualnosti, a samo bi iznimno pokušala oralno zadovoljiti partnera. To je ipak nije boljelo, nije mogla zatrudnjeti, a ona je imala punu inicijativu.
Kad je vidio da to želi, pustio je da radi što hoće. Nije ju htio svojim odbijanjem povrijediti. Iscrpljenost i nesvjesno neprihvaćanje njezina bića onakvim kakvo jest, učinili su da ni njezin prilično spretan jezik nije mogao vratiti dušu cvijetu koji raste u ruci. Ukrutio se sasvim malo, prirodno reagirajući na toplinu pljuvačke i mekoću usana koje su ga stezale.
Ona se trudila da ga probudi. Gnjavila je ispijena muda, škakljala ga po čmaru, (to obično nije voljela raditi), usisavala ga do krajnika, ali pune erekcije nije bilo. Počeo ju je hvatati bijes jer je shvatila da je on u podsvijesti više ne želi. Može obmanjivati i sebe i nju, ali njega ne. Koliko je ona poznavala psihologiju muškaraca, to je bilo to. Moćni penis i sva pamet iz muda opet su se izdigli iznad nje. Kao u magli vidjela je škare na radnom stolu sa svoje desne strane, baš su joj stajale na dohvat ruke.
On je žmirio i u mislima premotavao slike s pomoću kojih bi se uzbudio. Nije ni razmišljao čemu sve to. Bilo mu je važno da se digne jer je on sebe smatrao muškarcem i nije želio dati joj do znanja kako ne može više s njom. Morao je biti spreman kada bi to ona ili bilo koja druga zaželjela.
Mrzila ga je upravo zbog toga! Škare su joj se same našle u ruci, na prstima nečujno otvorene… Najednom joj se to učinilo spasonosnim izlazom iz začaranog psy poligona krnje obitelji; iz obitelji od koje je čak baštinila i to prezime zbog kojega su je u školi zvali “žetelica”… To je oduvijek željela: vidjeti što je muškarac bez penisa! Trgnula je usta s glavića, držeći poluukrućeni penis u lijevoj ruci. Malo ga je povukla a onda zahvatila škarama. Odjednom, cap! Krik…

*

Vijest o kastriranju muškarca više nije mogla izazvati senzaciju, pa je o slučaju E. S. i E. M. samo nekoliko tiražnijih listova u prvom izdanju objavilo sasvim kratku crticu. Takve vijesti najčešće su se nalazile na pretposljednjim stranicama, s uobičajenim završetkom o tome kako je žrtva spašena intervencijom liječnika koji su spojili otkinuti dio s tijelom. U slučajevima kada elkastranda pobjegne s odrezanim dijelom, (pa se nema što sašiti) znalo je biti zanimljivo. No, kako je medicina dosegla visok stupanj razvitka i taj se problem relativno lako rješavao. Organ se uzimao od netom poginulih osoba u prometnim nesrećama. Od njih se organ mogao posuditi na neodređeno vrijeme. Čak je već postala ustaljena praksa da muškarci koji žele promijeniti spol čekaju sličan slučaj kako bi mogli “pokloniti” svoj ud unesrećenim žrtvama
Ali ekipa za stratešku promidžbu, iz Centralnoga vladinog instituta za strategijski razvitak i natalitetnu politiku, jedva je čekala takve događaje da pojača svoju aktivnost na propagiranju optimalne obitelji. Prepolovljena zemaljska populacija, poslije “velike katastrofe”, trebala se obnoviti. Međutim, više se nije mogla obavljati nekontrolirana obnova pučanstva jer je radijacija, kojom je bila kontaminirana velika površina Zemlje, južno od velikoga Kineskog zida pa sve do Indijskog oceana, izazvala degeneraciju potomstva. Stoga je zemaljska vlada izašla s projektom optimalne obitelji, koji je uz povećanje nataliteta skrbio za zdravo potomstvo.
Prof. Magnus Skeneman, čovjek koji je otkrio elkastrandin kompleks i znanstveno postavio kompleks epruvete, (Huxley ga je projicirao još 1932. u svome romanu Divni novi svijet) bio je potkraj 21. stoljeća ono što je Freud bio u 20. stoljeću – neprijeporni autoritet na polju psihoanalize. Da je mogao vidjeti kako se koriste njegova otkrića u grobu bi se okrenuo. No ekipa za promidžbu optimalne obitelji vodila se načelom djelotvornosti. Naširoko je obrazlagala prednosti optimalne obitelji od četvoro djece, i to dvoje muške i dvoje ženske. Tjednici i mjesečnici, sve radio i TV postaje isticali su slogane u stilu: AKO ŽELITE ZDRAVO POTOMSTVO – OSNUJTE OPTIMALNU OBITELJ! Ili: AKO NE ŽELITE RAĐATI DEGENERIKE I MUTANTE TE AKO NE ŽELITE DA VAM SE DJECA RAZVIJAJU KAO POREMEĆENE OSOBE – PRIJAVITE SE NAJBLIŽEM UREDU ZA OPTIMALNU OBITELJ! Poslije toga dolazile bi na red informacije o prednostima i povoljnostima što ih vlada pruža onima koji pristanu da osnuju takvu obitelj. Naravno, nije bilo ni jedne riječi o svemu onome što se mora proći da bi se dobilo zeleno svjetlo, a pogotovo o posljedicama po osobe za koje se utvrdi da nisu, po nekom kriteriju, za takvu obitelj.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s