U ZEMLJI KRVI I MEDA

PRIČA O IGRANJU ULOGA U MEĐUPLEMENSKIM RATOVIMA

Film Angeline Jolie U zemlji krvi i meda je u mnogim aspektima umjetničke prezentacije fenomena rata u Bosni i Hercegovini problematičan, ali neosporno donosi jednu novinu u umjetničkoj karakterizaciji likova vezanih za tipologiju kategorija sudionikla rata. Naime u širokoj lepezi ponašanja ljudi u ratnim okolnostima mogu se uočiti određeni karakteri. Recimo, prvi su oni koji vjeruju u ciljeve rata u opravdanost i smislenost ratnog načina rješavanja problema i u tome svesrdo s osjećajem da čine veliko djelo sudjeluju. Drugi su oni koji nikako ne prihvaćaju činjenicu da se ratom išta može i treba rješavati i po cijenu svega bježe od toga čim se nazre da je ratovanje opcija koja će prevladati. Prvi misle da su oni heroji a da su drugi kukavice, a drugi misle da su prvi budale, a da su oni mudri. I prvih i drugih je relativno malo. No, kada se drugi povuku sa scene, kada prvi nemaju opozicije, onda na scenu treba uvući one treće. One koji nisu za rat, a ne žele napustiti svoje jer čovjek je svugdje tuđin osim tamo gdje je niko i obiko. Svekolika tehnologija rata je zapravo metodologija uvlačenja trećih u ciljeve i programe, projekte i zamisli prvih. Mnogi teoretičari rata reći će vam da rata nema ako se ovi treći ne mogu zavesti, izmanipulirati i mobilizirati.
No, isto tako, gospodari rata, oni koji tu imaju svoj interes, imaju silu sredstava da ove treće izmanipulitraju i na kraju mobiliziraju. I tako se ogroman broj ljudi koji nisu željeli nikoga ubijati nađu s oružjem u ruci i sa vođama koji im kažu na koju stranu treba pucati. I tada većina ovih trećih neće priznati da su obmanuti, jer do tada su raznorani psi, hijene, šakali kojekave ratničke i ratnohuškače životinje stvar doveli do toga da povratka nema. (Krv je pala i sa jedne i sa druge strane i tada više povratke povjerenju nema).
U Behazijskim uvjetima, ovi treći, ako nisu bili mobilizirani biti će protjerani ili u logore satjerani, samo što će strana A protjerivati i zatvarati neodlučne treće strane B (u našim uvjetima i strane C) i obratno. To će onda doprinijeti da se i na strani B i strani C poveća stupanj mobiliziranosti, tako da na početku vojno snažnija strana A zapravo ojačava stranu B i C i tako zapravo opravdava svoje uvjerenje da su njezini ciljevi opravdani. Sve je to jedan složen uzročno-posljednični koloplet, ali kad malo bolje razmislite sve se to događa po nekom scenariju kojega su pisali tko zna gdje samo ne tu gdje se ratuje, iako sada zaraćeni duboko misle da sve to ima smisla i da sva sredstva opravdavaju ostvarenje ciljeva, a ako su i ciljevi postali netransparentni, uvijek ima onaj cilj da neprijatelja treba ubiti da on tebe ne bi ubio.

E sad, da napokon dođemo do scenarija filma U zemlji krvi i meda. Glavni junaci su iz kategorije trećih ali sa strane A i strane B.
Muški lik (on je ovdje najzanimljivji) je pripadnik jata A i to sin viskopozicioniranog pripadnika prve skupine. (Funkcioneri toga kalibra u pravilu bi sklonili svoju djecu, ali ovaj toliko vjeruje u opravdanost borne da je spreman žrtvovati i vlastitog sina). On nije pobjegao a nije bio za rat. No, sve je oko njega ustrojeno tako da on mora preuzeti ULOGU ratnika i to ne bilo koju, već ulogu onoga koji vjeruje da su ciljevi borbe sveti i neupitni.
Ženski lik (on je ovdje najtragičniji ) je također iz skupine trećih, ali spolna odrednica ga apriori stavlja u one koji će biti prognani ili, kao što ovdje i jeste, stjerani i strpani u logor. A da vas strpaju u najluksuzniji hotel i samo vam kažu da ne smijete nosa pomoliti inače će vas ubiti kao ratnog bjegunca ili tako nešto slično, a da će te sve što vam treba dobiti, da će vas konobari služiti, s vašim ljudskim dostojanstvom bi bilo gotovo. A logor u kojemu je Ženski lik, koji je ranije bio u nekoj vrsti labave ljubavne veze sa muškom likom, nije ni blizu uvjeta uređenih logora ratnih zarobljenika kakve smo viđeli u filmovima.
Kada M-A lik spasi od slilovanja i poniženja Ž-B lik uočava se da je on pripadnik treće skupine, i da je među njima bila nekakva ljubav koja u njemu budi ljudskost. Svi profesionalni scenaristi tu bi napravili zaplet oko toga kako su njih dvoje odlučili da pobjegnu iz tog ludila da sačuvaju život i svoju ljubav. No, u ovom filmu nije se pošlo za tom prostom shemom i to je zapravo segment u kojemu je film uspio, bez obzira na sve zamjerke.
Naime M-A lik i dalje, sad pogotovu, da bi sačuvao ljubav i ljudskost mora glumiti opakog tipa, sina svoga opakog oca. No, ratne situacije ne dopuštaju da čovjek odglumi svoju ulogu bez uživljavanja, fingirajući, markirajući i sl. nego nas natjeraju da uradimo i ono što ne bi. Tehnologija je tu bolno banalna ali djelotvorna. Prvo ugledate da je kolega do vas mrtav ili ranjen, i onda shvatite da se gine i da morate ubijati neprijatelja, odnosno onoga koji puca na vas, a u ovom ratu doista su morali pucati jedan na drugoga nekada najbolji drugovi i prijatelji.
Kada Ž-B lik pobjegne iz logora (od drugog pokušaja) i zo zahvaljujuću pomoći M-A lika, pa i njegovu nagovoru, a pobjeći ovdje znači prijeći na drugu stranu neke nejasne crke razgraničenja i ući u obruč kojega strana A pravi oko strane B.
Strana B se u filmu maglovito prikazuje kao strana koja se bavi preživljavanjem, i kao da ništa drugo ne radi NEGO TO. Naravno, tu se Ž-B lik nalazi sa svojom sestrom koja jena vrlo brutalan način izgubila dijete i poluluda se bori. Motivirana sad tim dostojanstvom preživljavanja B strane, Ž-B lik sada se iz te enklave amorfnih sjena (koje nisu ni dobre ni loše nego samo hoće preživjeti) vraća se nazad u logor, znajući da će je M-A lik zaštiti, što ovaj i čini, čak je izdvaja u svoje posebne prostorije kao konkubinu (i tu se u ovom filmu dođaga onaj apsur sa luksuznim logorom), i počinje igrati ulogu špijuna.

I tu definitivno dolazi poruka da rat svaku ljubav i ljudskost umota u fekalije, jer njegova unutarnja logika i jeste da svako plme svoj smrad proglasi mirisom i da mu smeta samo smrad druge strane, plemena koje je u njihovom plemenskom sjećanju dio mračne prošlosti na kpojoj se i održava svijet o plemenskom zajedništvu – zajedništvu pamćenja nesreća iz bliže i dalje prošlosti.

Po završetku filma bio sam tužan, upravo zbog sile onih koji nisu željeli, nisu podržavali rat, a nisu pobjegli jer ih je tu zadržao sindrom plemenske odanosti, plemenska krv otrovana virusima koji preživljavaju najnovije vakcine svijetle budućnosti. Zadržalo ih je to što su htjeli odigrati ulogu plemenskih domoljuba, a zapravo su odigrali ulogu ljudskoga poniženja od kojekakvih papaka koji su samo htjelo iskoristiti plemenske ratove da se dočepaju privilegija koje nose položaji ratnih poglavica i mirnodobskih lidera.

Tužan film, nedosljedan, asimetričan, ali u dijelu koji se bavi igranjem uloga koje se moraju igrati protiv svoje volje… izuzetno uspio film.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s