Anto Zirdum: SLIKA I PRILIKA

Kada sam prvi put uvukao tanku špricu u venu i uštrcao prozirnu tečnost u svoj krvotok bilo mi je nelagodno. Nisam znao što će se sa mnom točno dogoditi. No, za nekoliko minuta osjetih kako se opuštam i kako s mene počinje padati teret koji sam nosio sedam godina na svojim gdječijim plećima. Sjećam se samo toga da sam se počeo smijati i da to nisam mogao zaustaviti. Luđački sam se smijao dok kemikalije u meni nisu popustile. Stvarnost se opet natovarila na moja pleća.

Sedam godina prije toga poginuo je moj otac. Neki bradonje s brda ispališe granatu. Nije daleko pala od naše kuće i oca je raznijela. Kao sedmogodišnjak nisam shvatio zašto se ljudi ubijaju, ali sam zapamtio da je to nešto najgrdnije što ljudi čine ljudima. Tada su u moj rječnik ušli pojmovi “šehid” i “prognanik”. Naime, ostatak naše obitelji je nekoliko dana poslije očeve pogibije protjeran i mi smo, zajedno s ostalim mještanima izbjegli u obližnji grad. Od tada sam ja postao šehitsko dijete – prognanik. Smjestili smo se u staroj kući pokojnog očevog djeda i tu smo bili u prednosti od ostalih prognanika jer smo opet bili na svome, a ne na tuđemu. No, ako mislite da sam se počeo drogirati zato što sam dijete poginulog borca i što sam prognanik, onda se grdno varate. Tisuće je takve djece, (ovdje mislim samo na mušku djecu, kao što sam ja) a eto ne znam ni jedno koje se zbog toga drogira, a znam da im je teško bez oca jer često moraju ponijeti onaj teret koji u svakoj obitelji nosi otac.  Kod mene je mnogo gora situacija.

Prve godine primirja, potpisan je tada neki sporazum u Washingtonu, vraćao sam se tada iz mejtefa s bilježnicom pod pazuhom, kad naiđoše dvije žene iz susjednog sokaka i jedna se zagleda u mene pa veli onoj drugoj: “Vidi ovog malog – pljunuta Ruža”. U prvi mah nisam shvatio što je mislila pod “ruža”, jer sam se tada već bio oporavio od one najveće ratne gladi i doista sam znao biti rumen u licu, naročito ako bih malo trčao. No, vrlo brzo saznah što znači pljunuta Ruža.

Moja majka, ili bolje rečeno supruga moga oca, dobila je lijepu mirovinu kao ratna udovica i poče se nekako čudno ponašati. Postala bi depresivna, a zatim bi najednom postal hiperaktivna.  Jedno vrijeme bi samo žderala, a onda bi počela kupovati garderobu i držati dijetu. Jednoga dana, zovnu me imenom i reče: “Moram ti reći da smo tebe otac i ja usvojili”.  No, nije mi znala, ili nijehtjela, reći tko su moji pravi roditelji, a svakiputakada bi pala u depresijugovorila bi kakonjojtuđedijete ne treba. E tada je u moju dušu počeo prodirat ipakleni dim i vatra koji do tada bijahu samo oko mene i koje podnosih kao i sva ostala djeca.

Krv neke Ruže – vlahinje, možda Srpkinje, možda Hrvatice, kolala je mojih venama. Trebalo je pronaći Ružu u gradu kojega su Srbi napustili na vrijeme, a Hrvati potjerani kada nisu htjeli prihvatiti građansku nedjeljivu državu. Nije to lako išlo pa sam jedno vrijeme, namjerno, zaboravio misliti na to. U četvrtom razredu sve sam manje bio kod kuće a sve češće bi odlazio u susjedni sokak gdje bijaše moj “amidža” i moj “rođak”, jedina osoba s kojom sam imao odnos bliskosti. U “rođaku” je bilo one skrušene dobrote istinski religiozna djeteta koji je sa mnom bio dobar više da ne uvrijedi Alaha nego što me je iskreno volio.

Jednog dana otišli smo malo izvan grada, na brdo gdje su djeca voljela ići što zbog voća kojega se moglo krasti, što zbog slobode koju prostranstvo daje prostoj dječjoj duši. Na malom izvoru na sred jedne blage strane gdje su se djeca voljela igrati, zatekosmo dječaka, godinu, najviše dvije mlađega od nas. Dječak se zamislio nad malom lokvom iz koje su žedna djeca jednom konzervom od nareska grabila vodu.

” Hoćeš li se već jednom napiti?”,  bi nestrpljiv moj “rođak” Ado.

Mali ga zbunjeno pogleda, ali ne pusti konzervu, već drsko odgovori: “Zar ne vidiš da čekam da se voda izbistri!”

Drskost manjega isprovocira moga “rođaka” i on maloga gurnu, te se ovaj ublati u onom dijelu gdje je otjecao mali curak i gubio se u močvarnoj livadi.

Tad mali zaplaka, ali i opsova “rođaku” mater.

Ne osta ni Ado dužan. Okrpi i on malom mater: Ružu prljavu.

Mene isto da udari malj.  Zagledao sam se u dečkića da ga dobro zapamtim, a rođaka sam opomenuo: – Pusti maloga, nije on kriv što je izvor plitak pa se muti.

Kasnije sam saznao da se mali zove Samir, Ruža Rusmira, a da je Samirov otac Meho. Sa Samirom sam se sprijateljio i kad god je bilo zgodno odlazio bih se igrati u njegov sokak, a vremenom i u njegovo dvorište, pa i u kuću. Promatrao sam Ružu, odnosno Rusmiru, kako je sebe nazvala u ratu, gledao sam Mehu, gledao Samira i tražio nešto zajedničko. Samir se bacio na Mehu, imao je samo majčine nježne ruke. A ja, svaki put, kad bih pogledao u zrcalo, vidio sam poznate oči.

*

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Sliku oca nosio sam u sjećanju, ali nikada ga nisam gledao očima koje traže genetsku sličnost. Pamtio sam kako je uvijek bio brižan prema meni, nježan i obazriv. Nikada me nije istukao, nije pošteno ni zagalamio. Ako i jeste ja se toga nisam sjećao. Kada smo pošli u progonstvo “majka” je ponijela neke dokumente i nekoliko fotografija. Sve je to ostalo u nekoj kutiji koju je ona zajedno s najlonskom vrećicom negdje zaturila i nikada nije izvadila na vidno mjesto. Jedna jedina očeva slika bila je s vojne iskaznice i nju je ona uvećala, ali ni ona više nije bila na svome mjestu nego u ladicama staroga kredenca.

Počeo sam tražiti kutiju s dokumentima i s fotografijama. Našao sam nekoliko očevih fotografija ali za oko mi zape požutjeli papir na kojemu je pisalo Rješenje o usvojenju. Prvo sam uzbuđeno preletio tekst rješenja pogledom tražeći neku riječ koja bi uputila na moje biološke roditelje, ali kada sam polagano pročitao rješenje shvatih da sam dijete “nepoznatih roditelja” i da sam “potpuno” usvojen. No, na rješenju je bio potpis osobe koja ga je izdala i to mi je povratilo nadu.

Nekoliko dana obilazio sam oko Centra za socijalni rad ne bih li čuo da nekoga zovu imenom osobe koja je potpisala rješenje, ali nisam imao sreće. Morao sam ući i pitati. Tada mi rekoše da je ta gospođa prije dvije godine izvršila samoubojstvo. Ta vijest se kao neko prokletstvo oborila na moju dušu. Dosta vremena trebalo mi je da ponovno odem u Centar i pitam zna li netko tko su moji biološki roditelji. Prvo su rekli da mi ne mogu to reći, a onda, kada su saslušali u kakvim uvjetima živim sa svojom “majkom”  obećaše da će ispitati stvar. Slijedeći put svi su nekako bili obazrivi prema meni, a onda mi saopćiše da su pronašli moj dosje ali da tamo nema nikakvoga spomena o mojim biološkim roditeljima, jer sam nađen u korpi pred vratima Centra bez ikakvih poruka, te  da su se moj “otac” i “majka” prvi javili kao  usvojitelji koji su živjeli duže godina bez djece.

Nije mi ostalo ništa drugo nego gledati slike svoga “oca” i promatrati njegov položaj tijela na tim rijetkim fotografijama. Što sam više rastao sve mi se više činilo da sam poprimio njegov izgled. Isto tako ponekad bi otišao do Samira i gledao Rusmiru, odnosno Ružu, da bi provjerio je li me to ona gleda iz zrcala. A to, i moja “majka” koja je sve manje marila za mene, učiniše me napetim da sam ponekad htio puknuti od muke. Dim marihuane djelovao je na mene blaženo blagotvorno, ali vrlo brzo je mojoj napetosti trebalo jače sredstvo i to dovede tanku iglu u moje vene. Nevjerojatno je koliko brzo čovjek postane ovisan od heroina.

Poslije toga bio sam i duševno i tjelesno u ovozemaljskom paklu. Nema što nisam činio da dođem do droge. I taman kada sam “dotakao dno života”,  pretvoren u kostur s krastavom kožom od infekcija koje su ostale od raznih šprica, kada mi je prijetio zatvor za maloljetnike, i kada sam  zaglavio u bolnici jer sam se predozirao, pojavio se moj “amidža” i otkrio mi istinu.

“Moj brat je tvoj stvarni otac, a biološka majka ti je Rusmira, koja prije rata bijaše Ruža”, reče on i pomilova me po kosi sjedeći pored mene u bolničkoj sobi. Vidio je suze koje su same kliznule niz moje uvele obraze. Znao je da nemam snage pitati kako je to saznao i zato nastavi:”Ruža je kao djevojka bila njegova ljubavnica, i ostala je trudna s njime. No, nije se htjela udati za njega nego je naumila abortirati. Uvjerio ju je nekako da rodi dijete, da je grijeh abortirati a da se dijete može dati na usvajanje, jer mnogi parovi ne mogu imati djece. Pravio je plan kako će zapravo on usvojiti svoje dijete. U tome su mu pomogle socijalna radnica i babica u bolnici. Da mu žena ne bi saznala za preljubu a da bi dobio dijete na potpuno usvojenje babica je Ruži rekla da je beba na porodu umrla tako da ona nije morala ništa potpisivati a isto tako nije onda mogla ni naknadno ostvariti pravo na povratak djeteta, ako bi joj palo na um. Poslije izvjesnog vremena netko je donio dijete pred Centar za socijalni rad, a tvoj otac je već bio prvi na listi kandidata za usvojenje…”

“Ništa mi nije jasno” rekao sam tiho, ali moj dobri stric je shvatio što želim reći.

“Ni meni nije bilo jasno, ali saznao sam. Po zakonu biološki otac ne može usvojiti svoje dijete. To je protuzakonita radnja i zato su svi šutjeli o tome. Da ti je otac ostao živ on bi tebi to vremenom sve objasnio, ali eto, rat učini svoje… Ti znaš da sam te uvijek volio kao svoga Adu. Oprosti mi što nisam prije uspio povezati sve stvari…” poče mucati moj dobri stric, a tada i njemu potekoše suze na oči. Počeli smo zajedno plakati…

Iz ciklusa: PRIČE TRAGOM UNAZAD

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s