Šimo Ešić: BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET

Nekad davno, dok još ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas, svijet nije bio ovako šaren i lijep. Njime je, iz bijelog dvorca s vrha Bijele planine, vladala Bijela Carica, a kako je ona najviše voljela snijeg i zimu, sve je u tom njenom svijetu bilo bijelo, prebijelo.

Dok je trajala zima, to je i bilo razumljivo – snijeg bi pokrivao šume i kuće, brda, doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. Ali, kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao, ni tada nije bilo druge boje, osim bijele. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava, cvjetalo je samo bijelo cvijeće, u šumama su rasla samo bijela stabla, živjele samo bijele životinje, tekle su samo bijele rijeke i letjele bijele ptice.

Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo krečili kuće. Nije im to smetalo, jer za drugu boju nisu znali – druge boje na svijetu nije ni bilo. Svijet je bio tako bijel da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime, pa se i danas može čuti: „otisnuo se u bijeli svijet,“ ili: „luta po bijelom svijetu.“

I sve je to bilo tako i tko zna koliko bi još trajalo da na bijeli svijet nije došao jedan sasvim drugačiji dječak.

Imena mu se više nitko pouzdano ne bi mogao sjetiti, ali priča o onome što je uradio prenijela se i do danas. Izgledao je, u stvari, kao i sva druga bijela djeca. Ali izgled nije uvijek najvažniji, zar ne? Dok bi se drugi igrali, on bi radoznalo zavirivao ovdje-ondje, čeprkao po travi, rezuckao nešto nožićem, zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikada nisu ni razmišljali, a često bi ga vidjeli kako zamišljeno i odsutno zuri u nebo. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga vršnjaci počeli izbjegavati, a odrasli sažalijevati.

Ali, što je dječak više rastao, bivao im je sve zagonetniji. Govorio je tako lijepo, da bi, slušajući ga, seljaci zaboravljali na posao, domaćice na ručak, pa čak i bolesnici na svoju bolest. Sam je napravio neku čudnu sviralu, kakvu ljudi do tada nisu poznavali, i svirao na njoj tako divno da su čak i ptice u letu sa čuđenjem zastajale da ga čuju.

Vijest o tome prenese se brzo, kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj carevini, pa stiže i do ušiju Bijele Carice. Tako neobičnog dječaka, sada već mladića, dovedoše u Bijeli dvor. Njegove priče i muzika opčiniše vladaricu i ova mu ponudi carsku službu.

Pričao je na dvoru i svirao neprekidno. Slušali su ga otvorenih usta, gotovo ne dišući, ne vjerujući da se riječi mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladić izvlačio iz svoje flaute. I svi su poslije njegovih priča i svirke bivali opčinjeni, samo je on bio nespokojan i nezadovoljan.

Bijeloj Carici, koja je bila oštroumna vladarica, to ne promače, pa ga jednom nasamo pozva i reče:
– Otkrio si nam čarobne stvari, svima si nam miljenik, pa ipak, čini mi se, nisi zadovoljan. Reci mi što ti je?
– Ne znam, presvijetla Carice – sleže mladić ramenima. – Toliko toga lijepog i neobičnog dešava se u meni, a tako malo uspijevam prepričati riječima i dočarati flautom. Osjećam da postoji još neki skriveni način. Tu negdje, u blizini, na dohvat ruke, ali nikako ga ne uspijevam otkriti…
– Mlad si – reče mu Carica na to – i odatle taj nemir u tebi. Vremenom, naučit ćeš biti zadovoljan onim što ti je dato. No, pusti to… Hajde, odsviraj mi nešto.

Prošlo je otada ne mnogo vremena – koliko da vjetar preleti planinu s kraja na kraj, a mladić usni strašan san. San o njihovom bijelom svijetu koji više nije bijel! Drveće, trava, kuće, ljudi, ptice – ništa više nije bilo bijelo! Sve je izgledalo nekako drugačije, mnogo drugačije.
Mladić se silno uplaši, probudi se znojav i izmoren, ali nikome o svom strašnom snu ne reče ni riječi. Međutim, druge bijele noći san se ponovi. Lijepo je vidio da šuma više nije bijela, da se i krovovi kuća razlikuju, da je gotovo svaki cvijet drugačiji!

Kad mu se san i treće noći ponovi, mladić se uplaši da će poludjeti, pa izađe u vrt gdje ostade budan do ponovnog izlaska sunca. A noć je bila tiha, topla i, kao sve dotadašnje, bijela. Baš onako bijela kao što su i sada noći ponegdje u svijetu bijele. Na velike bijele cvjetove u vrtu pala je rosa.

Kapljice su glatko ali lagano, zastajkujući ponekad kao u nedoumici, klizile niz listove, skupljale se na njihovim šiljastim obodima, otežavale i otkidale se kao krupne gorke suze. U jednoj od njih, prije nego što odlučno krenu nadolje prema šumi vlati, ogleda se tek izašlo sunce. I gle! Mladićev san se ponovi i pred njegovim sasvim budnim očima: u krupnoj je kapljici na trenutak zasjala raskoš duginih boja! Jasno ih je vidio: jedna, dvije, tri, četiri, pet!…

Kapljica se otkinu od lista i rasprsnu u travi. Na trenutak sve opet postade bijelo, ali se u novoj kapljici čudesna igra ponovi. I tako, od lista do lista, od kapljice do kapljice, mladić je očima upijao čarobni sklad boja, pa i kad rose nestade, on nastavi tu čarobnu igru.

„Ova bi ruža mogla biti kao ona prva boja. Ovaj cvijet kao ona druga. Trava bi mogla biti kao treća, rijeka kao četvrta, kuće, drveće, nebo, svijet…!“ grozničavo je računao. „Pa, da! Zašto bi sve na ovom svijetu moralo biti bijelo?!“

– Presvijetla vladarice! – kliknu mladić naklonivši se pred Bijelom Caricom. – Jutros u vrtu, kap mi je rose otkrila skrivenu čaroliju boja! Nitko na to nije ni pomišljao, ali naš svijet više ne mora biti bijel!

Carica ga najprije nije razumjela, ali kako je njegova priča bivala sve šarenija, ona ga ozbiljno prekori i naposlijetku mu strogo zabrani da o tome uopće misli:
– Ti o tome lijepo govoriš, ali svijet može biti samo takav kakav je –
b i j e l! I ne prljaj mi ga ni sa čim!

Potišten, mladić napusti dvor i noć prespava u polju. Ujutro ga probudi grupa seljaka koja je u blizini kosila žito.
– Sviraj nam dok radimo – zamole ga oni.
– Flautu sam ostavio na dvoru, a tamo se više ne vraćam. Ali, dok ne napravim novu, pričat ću vam priču o bojama.
– Što ti je to?
– Evo, na primjer, žuta… Žuta je žuta kao žuta. Sunce bi moglo biti žuto.
– Sunce je bijelo – reče jedan od seljaka – i sve je bijelo kao bijelo. I tvoje žuto je bijelo kao bijelo.
– Vaše bi žito moglo biti žuto kao žuto – dosjeti se mladić.
– Žito je bijelo! – reče seljak ljutito i okrenuvši mu leđa nastavi košnju.

Teški su dani došli za mladića. Prestao je pričati, jer nitko više nije slušao njegovu priču o bojama. Ljudi su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga počeli sažaljevati. Dozvolili bi mu da prespava u nekom sjeniku, a ponekad dobio bi ostatke njihovog objeda za neki sitni posao u štali.
I tako, prošlo je ljeto, prošla je jesen, a prođe i zima.

Jednog ranog proljetnog jutra, dok je u polju gledao bijelo rađanje dana, na dlan mu sleti leptir.
– Želiš li ti čuti priču o bojama? – upita ga mladić.
Ovaj samo sklopi i ponovo raširi svoja bijela prozirna krila što su mu plašljivo podrhtavala na svježem proljetnom vjetru.
– Ah, to je tako tužno – uzdahne mladić. – Kada bih ti ih barem mogao pokazati. One su tako lijepe…
Jutro je bilo tiho i bijelo. Negdje u daljini čuo se pijetao. I crkvena zvona. Seljaci su se spremali poći u polje. Jedna topla suza klizne niz mladićev obraz i kapne na krilo leptira…

I gle! Zbi se čudo! Suza se topila u sliku od tisuću boja! Iznenađen, leptir uplašeno sklopi i ponovo raširi krila i tako preslika čaroliju. Ushićen od sreće, ali još uvijek pomalo uplašen, šušnu s mladićevog dlana vrludavim, drhtavim letom, kakvim i danas leti, stresajući zlatasti prah boja s krila.

Mladić nije mogao zadržati uzvik oduševljenja. Nošen vjetrom, prah je bojio travu, vrt, polje, šumu, ptice, nebo! Sve je zablistalo i oživjelo u stotinama, u tisućama nijansi.

Obezglavljen od radosti, mladić potrči za leptirom i uronivši u čudesni oblak, izgubi se u šarenilu.

Seljaci iz obližnjeg sela, koji su već krenuli u polje, razrogačenih očiju promatrali su čudo. Oni odvažniji počeli su klicati od oduševljenja i bacati kape u zrak. Neki od njih ostavljali su svoje alatke, trčali i valjali se kao djeca, kupajući se u bojama. Ubrzo, cijelim se krajem razlilo slavlje.

Tog istog jutra, zbunjeni carski savjetnici probudili su Bijelu Caricu, da bi je izvijestili o čudu što je blistalo u dolini podno dvora.

Stavši pred prozor Carica je imala što vidjeti: plavo se nebo odslikavalo u rijeci koja je vijugala kroz zelenu livadu urešenu šarenilom prvog proljetnog cvijeća. A tamo dalje disala je tamnozelena šuma.
– Gdje je moje bijelo carstvo?! Što se zbilo s mojim bijelim svijetom?! – vrisnu Carica od ljubomore.

Slika je bila tako lijepa, prelijepa, da ju ova sakri od svojih podanika navukavši na prozore debele bijele zastore.

– Straža! – zazove u očaju razderavši komad bijele tkanine sa svog carskog ogrtača. – Stavite ove bijele poveze na svoje bijele oči i dovedite mi mladića koji nam je nekad svirao i zabavljao nas svojim pričama. I ma što da se dogodilo, ne skidajte poveze s očiju!

Uz topot bijelih konja, bijeli su se vojnici razjurili kraljevstvom, ali onako slijepima, izgubio se ubrzo svaki trag.

Bijela je kraljica tada zauvijek zatvorila vrata bijelog dvorca i više je nitko nikada nije vidio.

Vremenom, na vrhu je planine ostala samo bijela ruševina, komad leda, kao bijeli nijemi svjedok jednog davnog, bijelog vremena.
A kamo je otišao šareni mladić? Nitko to pouzdano ne zna. Čak mu se ni imena nitko više ne bi mogao sjetiti osim najstarijih staraca koji su nerazgovijetno spominjali nekog Volosa ili Velesa. No, priča o onome što je uradio prenijela se i do danas.

Možda još ponekad, u rano proljeće, kad su jutra tiha i svježa i kada zapjeva pijetao, negdje iz daljine, može se čuti nešto poput njegova daleka šapata i čarobnih zvukova flaute nošenih vjetrom.
I kad se na nebu poslije kratke kiše pojavi duga, kažu da ga se tada može sresti kako pod njom smišlja, pronalazi i miješa nove boje, čijom neponovljivom ljepotom možda opet kani izmijeniti svijet.

Advertisements

One thought on “Šimo Ešić: BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s