Mladen T. Vuković: KRINKA ZMAJEVA SINA

KRINKA ZMAJEVA SINA

Prošle godine sam bio na putovanju kroz Njemačku i slučajno završih i slikovitom saksonskom gradiću po imenu Fulda. Budući da sam pred sobom imao više od pola dana na raspolaganju, odlučih te sate iskoristiti za upoznavanje sa okolinom u kojoj sam se našao. Stoga sam vrlo brzo bio unutar Fuldske katedrale, velikog zdanja iz 7. stoljeća koje je izgradio još sveti Sturmius. Saznanje da se uz katedralu nalazi još uvijek i drevni benediktinski samostan sa knjižnicom me ponukalo da svoj vječito zainteresirani nos gurnem i tamo. A, u knjižnici toga samostana ova priča u stvari tek i počinje.
Naime, nekoliko svjetskih stručnjaka je baš te godine pravilo istraživanje na najčuvenijem eksponatu te knjižnice, Codex Fuldensisa. Infracrveno istraživanje je otkrilo nekoliko slijepljenih stranica. Prva pretpostavka se pokazala i točnom. Knjižnica je naime posjedovala nekoliko svezaka Ammianus Marcellinusa, po mišljenju mnogih najznačajnijeg rimskog povjesničara. Međutim, mnogi njegovi tekstovi su nestali i to najviše njih u Fuldi da bi neki vremenom isplivali najčešće u drugim manuskriptima. Pronalazak novih stranica nekog teksta u Codex Fuldensisu se uistinu ispostavio kao pronalazak izgubljenog djela rimskog povjesničara. Stručnjake je začudila pak činjenica da je svezak po svemu sudeći bio namjerno slijepljen sa stranicama Codexa. Sticao se dojam kako je tekst namjerno sakriven.
Nije trebalo dugo kako bi se tekst preveo, a zapis koji je na kraju u prijevodu na njemački dio i ispred mene je itekako začudio. Marcellinus je glasio kao izričit povjesničar, osoba koja u sebi nije imala ni trunku dara za literarnim uljepšavanjem. A, upravo ta činjenica da mu djela nisu bila zatrovana književnim težnjama je od njega stvorila povjesničara kojeg su i moji suvremenici uzimali skoro pa zdravo za gotovo. Stoga me je tekst koji sam pročitao, a za kojeg su stručnjaci ustvrdili da je skoro pa zasigurno njegov, ostavio u potpunosti zbunjenog. Odlučio sam zato prikazati taj njegov tekst i drugim čitateljima uz, naravno, literarnu doradu kako njegov suhoparni povjesničarski stil i drevni jezički stil ne bi odvratio čitatelja od čitanja. Ovo je ta priča.

U petoj godini vladanja velikog cara Valensa pridružio sam se Skitskoj IV. Legiji poznatoj pod imenom Parthica. U mojoj pratnji su se nalazila još i dvojica mladih Rimljana koje mi je u pratnju dodijelio sam Senat. Dvojica nezrelih dječaka prerano stastalih su bili tu kako bi im u glavu ubacio koju trunku mudrosti dok je život u legiji trebao da ojača njihova tijela. Već trećeg dana života u strogom legionarskom kampu razmaženi način življenja sinova rimskih tribuna je svima postao naporan. Jedina utjeha u njihovom prenemaganju bila je kada bi neki od vojnica zbijao sa njima šale ili im priređivale smicalice. Smijeh bi me oporavljao kao i dobar obrok, lijepa žena, jako vino i poučna knjiga. Nisam bio loš da se smijem tuđoj nesreći, ali strogi rimski odgoj je bio prakticiran stoljećima i svaki vrli Rimljanin ga je morao proći, a način na koji su ta dvojica podnosila ono što je generacijama bila velika čast je izazvalo smijeh i gnušanje ostalih.
Na svu sreću uskoro su mi došle zapovijedi. Nagađao sam zašto me car poslao u to područje sa samom kraju Carstva, ali pismonoša je tek potvrdio moje sumnje. U tom području nekada znanom kao Skitija, novi narod je dizao svoje temelje kroz krv i znoj. Predvodio ih je čovjek po imenu Ermanarik. Grdosija od čovjeka, sve ono što bi jednom civiliziranom čovjeku palo na pamet kada bi zamislio divljeg barbara. Miješana plemena su ga pak zvala Pen-ap-Dargon, Zmajev sin, a mnogi su ga uspoređivali i sa velikim Aleksandrom. I baš kao i taj mladi Grk i Ermanarik je mlad izgradio veliko kraljevstvo na prostranstvima Skitije okupljajući oko sebe plemena Gota, Sarmićana, Geta i Slavena. On sam je poticao iz plemena Slavena, došljaka sa istoka za koje su rijetki uopće i čuli.
Upoznao sam ga prije nekoliko ljeta dok je još bio nadobudni dječak koji se hvalio kako će stvoriti veliko kraljevstvo. Njegova djela su pak prijetila kako njegove riječi neće ostati na pukom hvalisanju što je vrijeme i pokazalo.
I baš njemu me uputio car Velens. Budući da sam ga poznavao, dužnost mi je bila poći u njegov šator i privoliti ga Carstvu. Ako to ne uspijem, onda barem postići neki sporazum koji će koristiti objema stranama. Dan poslije primitka pisma sam se zaputio prema Ermanarikovom plemenu. Sa sobom sam poveo dva iskusna legionara i dvojicu mladića. Nadao sam se da će ih posjet jednom barbarskom plemenu i njihovom vojskovođi naučiti nečemu novom.
Trebala su nam skoro četiri dana jahanja stepama sjeverno od Crnog mora da bi konačno ugledali šatore Slavena. Putem smo prošli neka druga plemena. svi su bili miroljubljivi i ugostili su nas koliko su im mogućnosti dopuštale. Rim nije bio zaraćen sa njima i nije bilo razloga za napetosti ili neke druge nesmotrene poteze.
Podne dana kada smo pristigli je obilježio jedan od onih nesvakidašnjih stepskih pljuskova koji se pojavi daleko brže nego što prođe. Iza sebe pak ostavi kaljužu i mulj kroz koji je nemoguće jahat. Stoga smo među šatore ušetali mokri, promrzli, blatnjavi. Prizor koji nije baš karakterizirao rimske osvajače.
Mnoštvo iz plemena se nije sjatilo oko nas, tek nekolicina dječice i pokoji suhonjavi pas koji bi nas ponjušio prije nego što bi i sami nestali. U trenu sam se zabrinuo kako su svi ratnici otišli na pohod da bi onda tek ugledao veliki šator kralja Ermanarika, zdanje koje se moglo mjeriti sa rimskim zgradama od kamena. A, iz njega su dopirali zvukovi slavlja.
Bez okolišanja se uputih sa četvoricom pratilaca prema šatoru. Na ulazu nam se popriječiše niski stameni stražari, ali nekoliko riječi sa moje strane i ulaz nam je bio slobodan. Ušavši unutra dočeka nas prizor kojeg zasigurno nisam očekivao na takvom mjestu.
Deseci ljudi su sjedali naokolo, neki od njih bančili i pili dok je nekolicina njih bilo nagnuto za velikim drvenim stolom na kojem su se nalazile, za razliku od hrane i pića, karte i spisi. Nesvakidašnji luksuz je ukrašavao šator u kojeg se moglo smjesiti barem dvije stotine ljudi. Među svim stvarima i ljudima, jedan se pak posebno isticao i to je naravno bila osoba koju sam tražio. Ermanarik više nije bio nadobudni dječak, već stasiti muškarac uredne brade i kose, ali je iz njega zračila ista ona energija koja me je privukla kada sam ga upoznao prije nekoliko godina.
Pogled koji smo dobili od okupljenog društva nije bio ni približno prijateljski, posebno od samog Ermanarika, ali nekoliko trenutaka poslije njegove oči zasjaše i gromki glas koji prozva moje ime smiri sve nazočne. Uskoro sam bio u medvjeđem zagrljaju Zmajevog sina.
„Neki sinovi Rima su uvijek dobrodošli u moj šator,“ reče mi gledajući me s visoka.
„Zahvaljujem na gostoprimstvu,“ uzvratih uz olakšanje. Osjetih kako su i moji pratioci odahnuli nakon te razmjene riječi.
„Gostite te i slavite kraljevstvo Skitije,“ progrmi Ermanarik mojim pratiocima koji se nisu libili da poslušaju. Mene pak pozva u jedan miriniji kutak gdje se smjestismo u udobnost koju je jedan stepski kralj mogao sebi osigurati. Razgovor nas uskoro ponese u prošlost, u dane kada smo se upoznali da bi nastavio preko njegovih osvajanja i konačno stigao do sadašnjeg trenutka. Tada sam iznio prijedlog zbog kojeg sam i bio poslan kod njega u goste. Velensov poziv na zajedništvo, njegova želja da Ermanarikova plemena budu bedem Carstva protiv ostalih barbara sa sjevera.
Ovaj prijedlog skitskog kralja dovede u razmišljanje, ne ugodno kako sam vidio. Dugo je šutio i mislio da sam ga skoro htio zapitati još jednom. On me pak prekinu.
„Očekujem jednog posebnog gosta večeras,“ reče mi. „Morat ćeš pričekati na odgovor prije nego on dođe.“ Ovaj odgovor me zadovolji. Pretjerane žurbe nije bilo.
Nazdravljajući jedan drugom jakim fermentiranim voćnim pićem začuh kako se oluja vani pogoršava. Kiša je dobovala po debelim kožama kojima je šator bio prekriven, a vjetar je hukao kao da je najavljivao neumitnu nesreću.
I, baš kao i glumci na pozornici, taj trenutak najvećeg ushita najavljeni gost iskoristi da nam se ukaže. Na ulazu u šator je stajala nesvakidašnja pojava. Visoki suhonjavi starac zamotan u crnu tkaninu stajao je ispred svih kao utvara. Brada mu se protezala preko pola tijela, a u njoj se zapetljalo lišće i stvrdnuto blato. Razbarušena crna kosa je padala na sve strane nimalo ljepša od brade, a iz nje je izbijalo nešto što na prvi pogled nisam mogao vjerovati da je moguće. Dva malena roga rasla su mu iz glave. Čuo sam za takve nakaze koje su trgovci uvozili daleko sa istoka, ali nisam mogao vjerovati da su istiniti. Starac pak nije bio nakaza već osoba za koju bi se prije reklo da je bliži bogovima nego ljudima.
Mirnim korakom prođe šatorom uputivši se pravo ka Ermanariku. Prolazeći mnoštvo se ispred njega razdvajalo sklanjajući pogled sa njega. Moj je pak bio prikovan, nisam smogao snage da ga skrenem sa tog barbarskog vrača.
Stao je ispred nas gledajući mirnim pogledom koji je prodirao duboko u samo dušu. Glas kojim je progovorio nije bio od ovoga svijeta.
„Jesi li spreman?“ upitao je Ermanarika glasom u kojem se čulo šuštanje vjetra, klopotanje vode i tutanj grmljavine.
„Više nego ikad, Velesu“ gromko će Ermanarik, ali njegov glas izblijedi u poređenju sa njegovim.
Starac sklopi oči i poče mrmljati svoj pjev dok ga je Ermanarik posmatao. Osjećao sam čudnu moć koja se širila šatorom. Svi su ućutali dok je vani kiša nastavila dobovati.
Tada se pred mojim očima odvilo neviđeno čudo. Ermanarikovo lice se poče mijenjati, prvo crtu po crtu da bi uskoro u potpunosti promijenilo svoj oblik. Jake jagodice i čvrsta čeljust izblijediše i zamijeniše ih nježne uzvišene crte. Smeđa kosa izblijedi u plavu, a tijelo mu se smanji preuzimajući oblik na sebe neke druge osobe. Sav taj proces potraja tek nekoliko trenutaka, ali pred mojim očima se odvijao tren po tren. Zapanjen sam gledao osobu koja je stajala ispred mene.
„Razgovarat ćemo kad se vratim u zoru,“ dobaci mi čovjek koji je nekada bio Ermanarik. I glas mu je bio drukčiji. „Sada moram poći u gotsko pleme pod krinkom njihovog vođe,“ još pridoda uz obješenjački osmjeh. Nekoliko trenutaka poslije i on i starac po imenu Veles su nestali iz šatora. Meni nije preostalo ništa drugo doli da čekam.
Prošli su mnogi sati do zore, a oluja vani nije jenjavala. Tišina je obuzela šator nakon što su ga Ermanarik i Veles napustili. Svi su sjedili zaokupljeni svojim pićima ne dijeleći poglede. Neki od njih su i zaspali, dva legionara među njima. Dvojica mladića začudo nisu, a njihovo ponašanje kao da se promijenilo. Kao da ih je iskustvo od te noći zaozbiljilo.
Zora je uskoro zarudila i na ulazu u šator se pojavi pridošlica. Nježnic crta lica i plave kose je nestalo. Opet je to stastiti Ermanarik ophrvan umorom. Njegovi ljudi su ga gledali dok je mokar od kiše prolazio između njih i prilazio k meni. Stao je ispred i progovorio sa jedva vidljivim osmjehom na licu.
„Gotsko pleme će od današnjeg dana biti dio Skitije i velikog kraljevstva kojeg ću uz pomoć boga Velesa stvoriti.“
Gledao sam ga začuđen još uvijek ne vjerujući u potpunosti u magiju koja mi se odvila pred očima.
„Svojim si očima vidio moć kojom Veles raspolaže, a tu moć daje i svojim sljedbenicima. A, sada bi mogli popričati o prijedlogu kojeg si donio.“
Tek što je završio te riječi ugledah kako mu se oči razgoračiše, a iz usta pokulja mlaz tamnocrvene krvi. I sam sam ostao zapanjen time što vidim dok se sam Ermanarik nije okrenuo, Iza njega su stajala dva mladića koja sam poveo sa sobom još iz Rima. Jedan je držao dršku gladiusa koji je u potpunosti nestao u Ermanarikovim leđima. Više nisu izgledali kao razmaženi rimski mladići već kao prekaljeni ratnici. Jedan od njih progovori meni nešto neshvatljivo.
„Perun nikada neće dopustiti kraljevstvo Velesa na zemlji.“
Tijelo vrlog kralja Ermanarika se skljoka na šatorske kože dok ga je posljednji hropac hvatao. Dvojica napadača pak kao podivljali skočiše među ostale ljude u šatoru koji su išli prema njima isukanih mačeva. Deseci ih progutaše, a njihovi vriskovi ne obilježiše tu noć kada je Zmajev sin skončao svoj san o velikom kraljevstvu Slavena i ostalih naroda.

Zapis je se ovdje prekinuo. Marcellinus nastavka nije ponudio, ali znamo da je preživio budući da je živio još dva desetljeća. Ermanarika je pak naslijedio Vithimiris iz plemena Ostrogota, ali on nije uspio nastaviti stopama svoga prethodnika, vjerojatno zato što nije bio Zmajev sin. Boga Velesa se između ostalog veže i sa zmajevima, a smrt istinskog Zmajevog sina je dovela do novih kraljevstva Slavena, ovaj put Perunovih.
Marcellinus je bio svjestan da bi svjedočenjem ovakve priče izgubio sav kredibilitet koji je imao stoga nije za čudit kako je ova mistična i magijska priča nastojala biti sakrivena stoljećima. Nakon što su pročitali tekst, stručnjaci tvrde kako nije moguće da je on ovako nešto mogao zapisati. Nama ostaje da sudimo.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s