Ulomak iz romana: ROĐENI NA DAN MRTVIH

POČETNA RATNA ZBRKA

Kad je rat počeo u Turbetu pojavilo se tu raznih vojski. Neke su bile bolje odjevene i naoružane, a neke slabo. Neke bi samo došle sa nekim PAT-om i PAM-om ispucali nekoliko rafala po neprijateljskim položajima, da oni vide kako branioci nisu goloruki, a neke su tu bile stalno. Uglavnom su to bili mještani. Poslije izvjesnog vremena uspostavila se neka crta preko koje nitko nije prelazio, jer tko se našao blizu te crte znao je da ga čeka metak koji svakoga neopreznog zaustavi. Turbe su branili pripadnici teritorijalne obrane, a prema Potkraju pripadnici HVO. Nekakve srbo-četničke snage, kako su ih zvali u njegovom naselju, namjestiše se iznad Voćnjaka i svakog dana bi, i kad je bilo najmirnije, ispalili po tri granate, te mirovali i pirovali okrećući na ražnju silne janjce i ovce koje se nađoše u njihovoj zoni.
Šućru nitko nije ni zvao i ni opažao u tom ratnom metežu. No, Šućro nije bio pasivan. Znao je on da njihova kuća nije daleko od crte, te je svake večeri dobro naložio vatru da Ševali ne bude hladno a potom odlazio u štalu koja je bila između kuće i Voćnjaka. Popeo bi se na sijeno gdje je namjestio ležaj i tu spavao pod čobanskim ćebetom napravljenim tako da se čoban nikada nije mogao ušuškati potpuno i tvrdo zaspati ostavljajućći svoje stado na milost i nemilost neželjenim gostima. Ono je naprosto bilo prekratko i čim bi se čoban opružio negdje bi zebo. A hladnoća svakog čobana za trenutak probudi, on oslušne je li sve uredu s njegovim stadom i opet se skupi pod toplo ćebe.
Jedne večeri Šućro je umoran legao. Cijeli dan je cijepao drva i baš se umorio. Odmah utonu u san. No čim je zaspao u snu mu se pojavi neka blješteća svjetlost a kroz nju se prema njemu približavalo nešto blago, lijepo, skladno, uravnoteženo, milo, dobro… nešto što čovjek koji živi okružen bezumljem, rogobatnošću, nastranošću, agresivnošću svih vrsta mora odmah prepoznati. Dobri.
– Znaš li ti Šukrija tko sam ja?
– Znam, Ti si Dobri.
– Onda znaš i zašto sam došao.
– Znam, da me prevedeš.
– Bi li ti Šukrija rado pošao na drugu stranu?
– Ako je to Allahova volja nemam ništa protiv. Rado idem.
– A ako bi ti ja rekao da imaš izbora: ako sad kreneš ja te vodim u dženet bez obzira na grijehe koje si počinio u svom dosadašnjem životu. A ako nećeš sad onda ćeš ići kad dođe vrijeme, ali tada će ti se suditi prema zaslugama. Može te zapasi i dženet i džehenem…
– Ako bi ja mogao birati ja bi ost'o. Ševala mi je teško bolesna, a nema se više ko za nju pobrinuti. Ima samo mene a i ja nju… Rado bi ostao…. Rado bi ostao…
Svijetlost se počela gubiti, a Šućro se trgnu iz sna. Sav znojan skoči s ležaja i iziđe niz basamake kojima se penjalo na štalu. U trenu mu se cigareta nađe u ustima a šibica u rukama. Kad je kresnuo šibicu iza njega se dogodi strašna eksplozija. Sreća da se naslonio na dovratak i ništa ga ne dohvati osim prašine i dima. Nezapaljena cigareta visila mu je u ustima jer je od detonacije zinuo da uhvati zraka. Kada su mu se zgrčeni mišići počeli opuštati lagano okrenu glavu. Tamo gdje le bio ležaj bila je ogromna rupa a prednji dio štale, onaj do voćnjaka, više se nije vidio. Unezvijereno je gledao kroz otvor na koji se nekada ulazila u potkrovlje štale. Tad ču bolno mukanje njegove šarenke. Za tren skoči i u polumraku ugleda svoju šarenku kako se izvalila i mučno sve tiše ječi kao da moli da joj prekrati muke. Šućro se nije dvoumio. Uzase je imao stari čobanski nož od kojega se tih dana nije odvajao. Priklao je šarenku i topla krv je šikljala na sve strane. Uto se oko štale počeše skupljati komšije. Između njih se probi i Ševala…
– Jesi li živ – zavapi ona.
– Sve je u redu. Živ sam… Samo je ššššarenka…Priklo sam je da se ne muči….
Ševala ga zagrli a on se nekako otimao da je ne okrvari svojim rukama u kojima je još bio nož kojega nije stigao obrisati i smjestiti u zahrđale korice.
Odnekud se stvori i Raif, komandir čete….
– Je li neko pogino…
– Nije, drrruže Raife… promuca Šućro. – Samo šššarenka….
– Jebeš šarenku. Ima li ranjenih???
– Nema – odgovori netko od komšija.
Utom se pojavi i susjed Adolf u maskirnoj odori. On je sa svojima haveovcima bio u Potkraju, ali je dolazio kući na odmor.
– Ajde ljudi raziđite se. Ako još jedna grune svi će te izginuti…- autoritativno zapovjedi Adolf.
Okupljeni se šutke raziđoše. Adolf i Raif su kratko razgovarali, a onda i Adolf dođe do Šućre i Ševale.
– Ajde ti susjed slobodno spavaj u kući. Ništa ne brini kad sam ja kod kuće – ohrabri Adolf svoje susjede i vrati u svoj dio mraka.
– Druže komandiru, ja sam šarenku priklo… Šta ćemo s kravom? – sjeti se Šućro pitati Raifa sasvim praktičnu stvar.
– Dobro si uradio Šućro – reče Raif i tada priđe Šućri i zagrli ga i potapša. Dobro si uradio… Ajde ti vodi Ševalu u kuću. Ujutro ću ja poslati logističare da kravu prebace u kuhinju. Naši borci se će se sutra lijepo najesti…. A ti… Ti im ujutro pomozi da se krava odveze, oguli i tranžira…Ti znaš s mesom…- odjednom se sjeti Raif.
Tako je Šućro do kraja rata pomagao u kuhinji. Ložio je vatru, miješao sve rjeđu čorbu u kazanu, ali nikad nije bio gladan. A uvijek bi kući, svojoj Ševali, ponio pola kruha.

Advertisements

One thought on “Ulomak iz romana: ROĐENI NA DAN MRTVIH

  1. ROMAN JE NESVAKIDAŠNJI PO TOME ŠTO U NJEMU PORED LJUDI SVOJU SUDBINU PRIČA I DRVEĆE KOJE JE UVIJEK I SVUGDJE SVJEDOK NAŠIH SUDBINAI ŽIVOTNIH PRILIKA I NEPRILIKA A DA PONEKAD NISMO NI SVJESNI TOGA. SVE ČESTITKE OD MENE ANTO.!!!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s