PRIČA TREŠNJE KOD SKLADIŠTA CRVENOG KRIŽA

ulomak iz romana ROĐENI NA DAN MRTVIH

PRIČA TREŠNJE KOD SKLADIŠTA CRVENOG KRIŽA

Trešnje su u kontaktu s ljudima svake godine kada se mirisi ruža i zove rasprše okolicom i to obično traje dok mirisi lipa ne nadvladaju. Naprosto tada mi trešnje obilato rodimo i ulijemo radost djeci iz svoga okruženja, damo im upravo ono čega im u to doba godine najviše nedostaje. No, za razliku od običnih trešanja koje svoje radosti i traume imaju samo tog mjeseca, ja sam u kontaktu ljudima svakodnevno. Netko je napravio klupu za sjedenje pod mojom krošnjom, a tik uz moje deblo tako da je makar jedan sjedač na klupi mogao nasloniti svoja leđa i učiniti sjedenje ugodnijim. A Zaljubljeni parovi, nećete vjerovati, oni bi sjeli tako da se oboje, jedno lijevim, drugo desnim ramenom oslanjali na mene. Neki su čak ustajali s klupe i sakrivali se od radoznalih pogleda iza moga debla, jer iza ih nitko nije mogao vidjeti od zidova građevine u kojemu je bilo svega i svačega, i samo su trebali svoju ljubav, vrelinu mladalačke krvi sakriti od onih zaduženih za ljudsko ćudoređe.
A čudni su ljudi sa tim svojim ćudoređem. Znaju zabranjivati ono što je kod njih najljepše, najbolje, najsvrhovitije – ljubav, a nekako prešutno dopuštaju razne zle misli, negativne emocije, i radnje neprimjerene suštini njihova bitisanja. Jedne prilike nađu se tu mladić i djevojka. Osjetila sam među njima takvu privlačnost, sklad, nadopunjivost, radost, predanost, ali kod djevojke je bilo zabrinutosti. Često se okretala i nervozno me dodirivala svojom rukom. Netko se protivio njihovoj ljubavi tako da je njezina zabrinutost prešla i na mladića koji je bio nježan i optimističan.
U neko doba, prije nego su to dvoje mladih osjetili, pojaviše se tri muške spodobe. Jedan stariji muškarac i dva mlađa, rekla bih da je prvi bio djevojčin otac a druga dvojica braća. Stariji je bijesno povukao djevojku i zaljepio joj pljusku a dvojica mlađih počeli su tući mladića, koji se nije ni branio te je dobio dobre batine. Sve vrijeme bili su bijesni… Djevojka je iz mraka plakala i cvilila, molila i preklinjala, a mladić je stenjao od muke, ali nije psovao svoje mučitelje. On je i njih izgleda volio, jer onaj tko voli svoga partnera voli i njegovu braću i sestre, roditelje i rodbinu.
Svakodnevno bi se tu odmarali i djelatnici koji su radili u zgradi, najmanje dva puta dnevno za lijepa vremena. Bilo ih je četvoro. Tri muškarca i jedna žena. Prvi među njima bio je tu glavni. On je na pauzu izlazio zadnji, a ulazio prvi, kako bi ostalima dao na znanje da je pauza završila. Inače je odmah po ulasku u zgradu hvatao onu spravu koja često zvoni i razgovarao s nekime, najčešće prigušenim glasom, kakvim razgovaraju oni čije namjere nisu baš čiste.
Drugi je bio čovjek koji je uvijek mirisao na štalu. On je prvi dolazio a zadnji odlazio i uvijek nešto nosio kući. Nekoliko puta dovodio bi svoga konja sa samarom i tovario na njega sve i svašta. Jedne prilike je u konjsku zobnicu nasuo riže i dao mu jesti umjesto zobi. Vidjela sam ja da konj zavezan za moje deblo jede slatko, ali jadnik nije shvatio da riža nije zob. Sutradan, ovaj čovjek koji je mirisao na štalu dođe tužan na posao. Očigledno je konj popio svoju konjsku dozu vode a ona riža je toliko nabubrila da je konj naprosto pukao.
Žena koja je tu radila bijaše onaj pravi tip žene majke kojoj je sućutnost nešto najprirodnije. Ona bi pomogla svakome, ona je razumjela svaku majku s malom djecom, jer i sama bijaše takva. Imala je četvoro djece i nije ni o čemu vodila brigu nego kako da njih, i muža koji nije nigdje radio, nahrani odjene i u školu spremi. Ona se posebno radovala kada bi u skladište stigla garderoba, obuća, školski pribor, dok su se ostali mrštili na tone iznošene odjeće koje su dobrostojeći zapadnjaci nemilice mijenjali, živeći u iluziji da je potrošnja u kombinaciji sa mogućnošću darivanja, koja ih je oslobađala tegobne misli o besmislenosti kupovine sreće u obliku novih krpica, upravo pravi model za pokazivanje njihove dobrotvornosti.
Četvrti član te skupine bijaše dobroćudan muškarac, koji je o svemu vodio računa pa i o meni. U proljeće me je okopao, nađubrio i omogućio da do moga korijenja stigne dovoljna količina vlage. On je tako obazrivo brao moje plodove i davao djeci koja bi obijesno lomila moje mlade grane. Od kada je on bio u skladištu ja sam se radovala životu, nisam više padala u očaj od suše ili prevelike vlage, od raznoraznih grubosti, nametnika i parazita.
No, kada je moje lišće počelo mijenjati boju prve neratne godine, tu se počeše u popodnevnim i večernjim satima okupljati čudni ljudi. Glavnu riječ među njima je vodio onaj koji je bio glavni u tom skladištu svega i svačega. Najčešće bi se nalazio s pojedincima, ali nekada su dolazila dva tri lika i vodili žučne a prigušene rasprave. Jedne prilike bio je tu jedan krupan, debeo, mastan tip koji je smrdio na naftu. On je galamio, nervira se, prijetio, čak je udarao šakom o moje deblo. Ovaj glavni ga je smirivao i objašnjavao mu da su se okolnosti promijenile.
Koliko može zaključiti jedna trešnja, a naše mogućnosti su doista ograničene, tu, pod mojom krošnjom okupljali su se bezobzirni, bezosjećajni, sebični, oholi, mračni i poremećeni tipovi, na čijim rukama se još mogao osjetiti miris baruta i krvi. Bilo je nečega tiranskoga u njima, a po mirisima sam mogla zaključiti da oni, iako ne nose oružje otvoreno, često isto imaju u rukama (teško je zaboraviti karakterističan miris ulja za podmazivanje oružja). Ako pak hoćete vjerovati, primijetila sam da se pod drvetom okupljaju ljudi koji ne jedu svinjetinu, (jedno vrijeme samo su se ti okupljali), a onda su počeli dolaziti, naročito noću, i oni koji jedu. Miris oružja se osjećao i na njihovim rukama, a bilo je među njima kojekakvih protuha pa i zombija, pobjeglica iz zatvora i ludnica (miris zatvorenika i luđaka mogu izdvojiti da me dodirne stotinu ruku istodobno) koji su izlazili samo noću, jer su znali da je prošlo onih njihovih pet minuta, pa su se pokušavali organizirati kako bi ostali napolju….
Doista se nešto čudno događalo.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s