ROMAN KAO ŽRTVA I PONOS AUTOROVE BIOGRAFIJE

Anto Matić, PRIČA O HRVATIMA, Sarajevo – Split, 2008.

Priča o Hrvatima je, da ne bude nikakve zabune zbog priče u nazivu, suvremeni hrvatski roman koji u makrostrukturi sublimira aktualno stanje duha naroda koji je jedno jednoumlje zamijenio drugim i našao se u procijepu između tzv. velikih ideologija. Taj procijep je jedna velika septička jama u kojoj su se izmiješale fekalije i jednih i drugih ideologa, a u toj jami su zajedno sa običnim hrvatskim pukom i hrvatski intelektualci do grla u govnima i jedino što im još ostaje jeste da puste glas.

Anto Matić je eto, našao načina da na pravi, književno relevantan način, artikulira svoje glasanje glede stanja u kojemu su se našli mnogi Hrvati iz najboljih namjera, a svi će reći da su im namjere bile najbolje i oni «pravi» i oni «Hrvati na baterije» i oni svi u širokoj lepezi tipova između, kojima je zajednička odlika razočaranost.

Naime, ovaj roman je galerija razočaranih likova koje je pisac okupio oko nevidljivog stola na odjelu za depresivce u kući bez radosti – ludari, gdje se zapravo provodi terapija pomirenja, tolerancije, odustajanja od crno-bijelog svijeta koji u svom statističkom izrazu vodi sivilu.

Ovo je zapravo jedna pseudobiografska priča samoga autora i dvadesetak likova koje on uvodi u priču i koji kroz svoju priču u kolektivnoj terapiji, pričaju priču o hrvatima.

Autor na samom početku doktorici kaže, a zapravo čitatelju poručuje: JA SAM SE UŽASNUO U SEBI NAKON RAZOČERANJA U HRVATSKOJ POLITICI I VLASTI I NEUGODNOSTI KOJE SAM DOŽIVIO OD LJUDI KOJIMA SAM VJEROVAO I ZA KOJE SAM MISLIO DA SU NAŠI.

No, kao što je razočaran autor tako su razočarani i njegovi likovi koji ne znaju gdje pripadaju jer su se našli u istoj septičkoj jami zajedno sa onima koji baš i nisu, po njihovim kriterijima, naši, ali eto plivaju i naprosto potušuju druge kako sami ne bi potonuli i ugušili se u tim izmiješanim govnima velikih «naši-njihovi» ideologija. U pokušaju da shvate kako im se to dogodilo Hrvati iz galerije Ante Matića rovare po prošlosti ne bi li nešto naučili i tako se prisjećaju što su rekli oci hrvatskog identiteta kao npr: TKO NIJE SVOJ, TAJ JE SVAČIJI (Starčević o kojemu je i Krleža govorio s poštovanjem) a iz toga onda izvlače zaključak da svi Hrvati koji nisu bili za to da se oko svetog hrvtaskog teritorija digne kineski zid, problematični, ne naši, ne svoji na svome a lepeza naziva koju koristi Anto Matić je ogromna: Srboslavi, Orjunaši, Mađroni, Talijanaši, Austrofili… Istini za volju dodaje im i partizane i ustaše (partizane 100 puta a ustaše samo jednom), komuniste i ateiste i sve ih nekako strpava u Hrvate na baterije. No u cijeloj toj lepezi Hrvata na baterije Anto Matić najviše puta spominje UDBAŠE. Naravno, 99% u psovkama ne baš pretjerano variranima i nakićenima.

Tu zapravo dolazimo do ključnog momenta prikazivanja ovoga izvrsnog romana.

Dolazimo do momenta kada se na vrsnost i izvrsnost, vještinu strukturiranja i sublimiranja, pitkost i tečnost teksta, počinjemo dovoditi u pitanje. Uvjetno. Zašto uvjetno? Pa zato što ovaj prikazivač poznaje autora i njegovu biografiju, a to poznavanje ga nužno dovodi u relaciju s djelom kroz tu činjenicu da poznaje autora. Jednostavno rečeno, ovo djelo, da sam ga promatrao ne poznajući biografske činjenice Ante Matića, bio bi samo izvrstan, a budući to nije tako onda roman i nije baš izvrstan, jer po mome mnijenju i ukusu pojam UDBAŠ nije ovdje korišten paradigmatski već baš kao ideologijska kvalifikacija i klasifikacija. Čitatelj koji ne poznaje njegovu biografiju ne mora nužno doći do ovoga zaključka, i to je sreća za ovaj roman, ali ja držim pristojnim obrazložiti svoju dvojbu koja baca sumnju na njegovu izvrsnost.

Naime, ako UDBU promatramo kao paradigmu svih udbi prije udbe i poslije nje, a UDBAŠE kao karakternu osobinu koja je imanentna svim špijunima doušnicima i dodvornicima svijeta u svekolikoj prošlosti a biće, nema sumnje, i u budućnosti, onda je ovo literatura za sva vremena. No, ako je to samo rezultat vlastite frustracije jednom jedinom konkretnom UDBOM i način da se ideološki neistomišljenici etiketiraju, onda ova literatura neće imati dometa, neće dugo preživjeti. A meni bi bilo žao da se to ovoj knjizi dogodi, da padne u zaborav prije nego autor nausti ovu dolinu suza punu presvučenih, premazanih UDBAŠA. Istina, autor samom činjenicom da se oni presvlače implicira ovu, od mene traženu i očekivanu paradigamsku dimenziju, ali mene autor nije 100% uvjerio da ovo nije frustrirano etiketiranje, nego upravo ono što se od vrsne literature očekuje. Naime, ja Matića kao čovjeka razumijem, to što mu: Idu na živce sve ove ulizice, lopovi, lažovi, gadovi, pijanci i političari s kojima sam izgubio posljednje godine jednog mi jedinog života, ali mu kao piscu tu malo zamjerim što ne prepoznaje da je takvih sudbina bilo i na drugoj strani odnosno da i tamo postoje oni koji mogu reći: Izigrao me je život i sad mi i mene samoga žao…. Jer, toga je uvijek bilo i biće, samo što toga u Hrvata izgleda ima više nego što je normalno.

No, ovo je samo moja dvojba, ali duboko se nadam da će ova knjiga ići u prilog tomu da Hrvati shvate da septičku jamu treba očistiti i od jednih i od drugih fekalija (mislim na fekalije ekstremnih totalitarnih ideologija) i okrenu se jednoj civiliziranoj europskoj budućnosti. Sam Matić na jednom mjestu poručuje da su nam nametnuli izmišljene grijehe otaca, krivnju za neki Jasenovac, kao da sam ja s ustašama ubijao u Jasenovcu ili s partizanima na Križnome putu od Blajburga do Gevgelije…. a nisam tada bio ni rođen. Oslobađanje od grijeha otaca za mene je prva pretpostavka na tom putu ka nekoj novoj uljudbi Hrvata, naravno, uz oprez da ne izgube samosvojnost, a ova knjiga na dosta mjesta daje i to upozorenje. I bez obzira na opore i rezignirane tonove glede samih Hrvata, Priča o Hrvatima, ako je obavila svoju autoterapijsku funkciju, već je dosta toga učinila, a preporučio bih je svakome od nas koji imamo iluzija glede svrhovitosti revolucija ma kojeg tipa bile. Naravno, ovo što se u ovoj knjizi odnosi na Hrvate, uz malo odstupanja odnosi se i na druge narode ovoga podneblja. Nitko ovdje, naročito u Bosni i Hercegovini nije ni puno bolji ni puno gori od drugih.

ANTO ZIRDUM

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s