TAJNI DNEVNIK PRED LICEM JAVNOSTI

Emsudin Pašanović, DNEVNIK KNJIŽNIČARKE, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.
(Rukopis nagrađen od strane Fondacije za nakladništvo F BiH)
Iskrene intimne i istinite priče kriju se u milijunima dnevnika, jer ljudi imaju potrebu da se ispovijedaju, da zavire u sebe, da se suoče sa sobom, da najnijemijem svjedoku, bijelom papiru, kažu ono što nikome ili nemaju ili ne mogu kazati iz raznoraznih razloga. Nekada su to socijalni obziri, nekada ekonomska ovisnost, nekada nedostatak stručne osobe (svećenika ako osoba nije vjernik ili nije kršćanske vjere, ili pak psihologa i psihoanalitičara kakve viđamo u američkim filmovima), nekada pak strah od socijalnog isključenja, nerazumijevanja a ponekad i iz ljubavi prema bliskim osobama koje naprosto ne želimo opteretiti. Nekada to ne kažu iz želje da zaborave. No, neke se situacije u životu ne daju potisnuti, zaboraviti i naprosto traže da iziđu na vidjelo. Tako ponekad pisanje dnevnika dođe kao samoterapija. Nekada se dnevnici pišu za buduća pokoljenja. Nekada se pišu od malih nogu do nekog doba…neki put ljudi ih počnu pisati u kasnom dobu. Dogodi se da od dnevnika nastane i literatura. Netko naprosto otkrije neki dnevnik i objavi ga. Nekada su oni prilog biografiji kakve poznate ličnosti (memoari), a početo i pisci pribjegavaju kvazidokumentiranju proznoga tkiva dveničkim zapisima.
Emsudin Pašanović je svoju priču od prvog do zadnjega reda izložio kao dnevnik, čak ga je i naslovio kao DNEVNIK KNJIŽNIČARKE. On je svoju umjetničku indiskreciju uokvirio u formu baš primjerenu samoj temi i podario nam iskrenu egzistencijalnu priču žene koja je u ratu silovana, a poslije ima problem sa neplodnosti, koja zapravo njezin bračni život čini tegobnim, bez obzira što se udala za čovjeka kojega je voljela. U njezin egzistencijalni problem Pašanović je vješto utkao minimalnopotrebnu dozu koegzistencijalnih problema koji su se na ovim prostorom rješavali ratom. No, rat nije u središtu romana, čak što više, sam dnevnik je iz ovoga doba, realnog vremena protekle godine, vremena kada jedna knjižničarka odlučuje pisati dnevničku ispovijest, ispočetka bježeći suočiti se sa samom biti problema. No, sama činjenica da je počela pisati, iako ona toga nije svjesna, ukazuje da će se s njom, odnosno s njezinim traumama i frustracijama, nešto dogoditi.
To što će se dogoditi Pašanović je vješto ispleo i isprepleo prožimajući događanja iz sadašnjosti s događajima iz prošlosti tako da njegov rukopis čitatelja drži u neizvjesnosti, odnosno drži čitateljsku vodu.
No, ono što zaslužuje i pozornost i pohvalu, što posebno preporučuje ovaj romančić jeste činjenica da je autor inovirao dnevnički pristup temi. To više nije klasična bilježnica ili rokovnik, to je blog stranica na kojoj anonimna knjižničarka, osoba sa skrivenim identitetom, sada piše svoju intimnu ispovijest i stavlja je pred milijunski auditorij. Ona se angažira (a time i autor) da svoj problem, koji je zapravo problem mnogih žena, odnosno mnogih bračnih parova, ne samo ovdje nego na vas cijelom svijetu, stavi pred lice javnosti, ne s namjerom da osudi konkretne izvršitelje (oni su potpuno deprsonalizirani), niti da dobije osobnu zadovoljštinu, već da sebe oslobodi tako što će pojavu problematizirati svojim neposrednim svjedočenjem. Ona svoj tajni dnevnik ne ostavlja da ga pronađu buduće generacije, ona ga podastire svojoj generaciji…
Drugo što ovu knjigu čini drugačijom u odnosu na obradu slične teme u literaturi ili filmovima koje smo imali prilike gledati na našem tlu, je činjenica da Pašanović nije iskoristio temu da bi još jednom, po tko zna koji put, optužio neku od suprotnih strana u ovome našem posljednjem ratu (a ovaj pristup temi ide u prilog nastojanju da ovo doista bude naš posljednji rat iako na sve strane postoje snage koje vjeruju da se on mora ponoviti) . Naime, on silovatelje pronalazi kod svojih, u vlastitim redovima, i tako, bez obzira na koegzistencijalne rogobatnosti koje proizvode sukobi i ratovi, i u čijem kontekstu je cijela priča, on svojoj priči ne dozvoljava da se otrgne iz egzistencijalnog problema jedne žene, za koju bi se moglo ustvrditi da je Bošnjakinja, a zapravo, u jednom trenutku autor otkriva da je ona dijete miješanog braka, zapravo tipična Bosanka, iako ideološke matrice ovakvu pojavu neće smatrati tipičnom, nego izrdima i recidivima bivšega sustava.
Ako bi se ovom izvrsnom i prilično inovativnom rukopisu trebala tražiti zamjerka, onda bi se ona možda mogla naći baš kod prebzog prelaska preko karaktera silovatelja… No, anonimna knjižničarka, poslije četrnaest, odnosno sedamnaest godina, njih se zapravo i ne želi sjećati kao likova i karaktera, a budući je Pašanović pisao kroz njezinu vizuru i ovo je teško okarakterizirati kao neku zamjedbu i primjedbu. Isto tako, autor nedovoljno angažira svoju junakinju na rješavanju problema neplodnosti, koji zapravo jeste glavni problem bračne dramaturgije koja se nalazi u okosnici romana. Možda je ipak malo pretjerao s činjenicom da jedna obrazovana žena ne ide liječnicima, ne traži rješanja tome problemu…jer to doista jeste prvi problem ovoga romana, a tužni i neugodni razlozi, to, nažalost, opravdavaju…
Sasvim sam siguran da će ovaj roman imati svoje čitatelje i da će biti zanemarivo malo onih koji ga neće pročitati u dahu….
Anto Zirdum

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s