KELTSKA MITOLOGIJA NA PODRUČJU BALKANA (Predslavenske mitologije)

MITOLOGIJA KELTA

Keltska mitologija se dijeli na dvije glavne struje: Ostrvsku (Irska i Britanija) i Kontinentalnu (Galija). Ovi kontinentalni Kelti, među kojima bijahu najbrojniji Gali (Grci ih zovu Galati), koji su, zahvaljujući ogromnoj strateškoj prednosti sadržanoj u poznavanju tajne kaljenja dugih, oštrih željeznih mačeva, proširili se tijekom 4 stoljeća prije Krista Europom na sve strane: na istok do Galicije, na jug do Galipolja, a stigli su do Delfa u Grčkoj gdje su 287. godine pr. Kr. zaustavljeni u daljem prodoru.
Do ovoga zaustavljanja u prodoru mnoga keltska plemena su već dobrih sto godina na području Balkanskoga poluotoka. Njihovo kretanje južno od Dunava i istočno od Drine jedno kraće vrijeme uspio je zaustaviti Aleksandar Makedonski, upravo ostavljajući im vremena da se čvršće ukorijene i uđu u neku, još nejasnu, simbiozu sa domaćim, vojno poraženim, ali ne uništenim stanovništvom. Već je poznata činjenica da su Japodi prva etnička skupina koja se smatra iliro-keltskom mješavinom, a identificirano je njihovo pleme Skordisci koje je prešlo Savu i dolinama rijeka Vrbasa i Bosne prodrlo u Ilirik. U dolini Vrbasa i njegovih pritoka na nekoliko mjesta nalazimo njihov utjecaj i ostatke njihove tehnologije. Poznate su kose kovanice iz Majdana između Jajca i Mrkonjića. Nož zvani “bugojanac” ili “šljivovac”(zbog drške od šljivova drveta), tipični je proizvod koji se pravi gotovo istom tehnologijom kao i prije 2300 godina. Selo Kordići kod Bugojna upućuju na Skordiske, a korda se kaže i za korice od lima koje se stavljaju na “bugojanac”. Drži se da je i Ad Matricem, mjesto u dolini Vrbasa na starom rimskom putu Salona – Castrum Hedum Daesitatorum, ime dobio od keltske riječi matrix (mjera vezana za eksploatiranje željezne rudače) ili pak od keltskoga plemena Matrici.
Iliro-keltsku simbiozu najbolje možemo shvatiti na primjeru plemena Autarijata, koje povjesničari najčešće nazivaju ilirskim plemenom, što držimo da nije točno, a što će mo dokazati upravo kada predočimo keltski panteon. Autarijati se u povijesnim izvorima spominju nekoliko puta, a Arion nam donosi vijest o namjeri Autarijata da napadnu Aleksandra prilikom njegova povratka sa Dunava (Istara). Opće poznata je anegdota o tomu kako je Aleksandar pobijedio Kelte na Dunavu. Prije nego nastavimo dalje korisno je podsjetiti se toga događaja kroz ulomak moga romana Saga o dva mača, gdje sam literarizirao Plutarhov životopis Aleksandara velikog.

Kada je Aleksandar uspio poraziti pobunjene Tribale, napravio je brzi manevar prema močvarama oko Istara i tu se prvi puta susrete s neobičnim ratnicima, ratobornim Keltima koji su već bili prešli Istar i ukorijenili se u nepristupačnim močvarama. Odatle su vršili upade i prepade na sve strane i povlačili se u močvare, dok ih ne bude više da mogu krenuti dalje.
Bradati keltski poglavice u kožnim jahaćim hlačama, sa spletenom kosom što im je padala niz leđa, dođoše pred Aleksandra s darovima. Šutke su položili oružje i posjedali jedan do drugoga gledajući začuđeno mladog kralja.
Aleksandar je hodao ispred njih čekajući da počnu govoriti. No, izgledalo je da oni nemaju namjeru početi razgovor.
– Ovi se izgleda tebe ne boje – promrmlja Hefestion.
– Tumaču, pitaj ih čega se najviše boje?! – uzviknu Aleksandar.
Kelti su se gledali kao da ne razumiju pitanje. Najstariji među njima dodirnu rukom čelo i pogleda uvis.
– Najviše se plašimo da bi se nebo moglo srušiti na nas.
Oran se zbunio od odgovora keltskog ratnika, ali kada ču da se svi smiju i on se nasmija. Tada onaj isti dade znak da želi još nešto reći.
– Mi smo došli vidjeti velikog kralja i ponuditi mu svoje prijateljstvo.
– Prijateljstvo ratnika koji se boje samo neba nad njima dobro će doći ovome kralju – reče Aleksandar, a onda zapovjedi da se keltske poglavice daruju.
– Napast će nas Kelti i to podmuklo – reče Hefestion.
Drugi se nisu slagali s njime, a Aleksandar ostade zamišljen.
Kada je Oran izišao s Hefestionom iz velikog šatora, ovaj mu zapovjedi neka sa svojim ljudima pozorno osmatra okolicu s jednog brdašca sve dok padne duboka noć.
Oran je svoje ljude odveo do brdašceta i zapovjedio im da se popnu na drveće te odozgor motre. Tada je s druge strane močvare primijetio da se Kelti okupljaju. Poslao je glasnika Hefestionu, a ovaj je po istom glasniku poručio da ostane skriven na svome mjestu i da propusti Kelte te u pogodnom trenutku napadne s leđa.
Predvečer su Kelti napali, ali kada naiđoše na čvrst i postojan otpor makedonske falange počeše se kolebati. U tom trenutku Oran zaurla sa svojim ratnicima iza njihovih leđa i oni se zbuniše te nasta bježanija. Aleksandar se razbjesni i zapovjedi gonjenje. Kelti se domogoše velike rijeke i na čamcima i splavovima pobjegoše na drugu obalu gdje je bilo njihovo glavno uporište.
Kada se Oran vratio u tabor već su gorjele velike vatre na kojima su se okretali janjci. No, kod Aleksandrova šatora se nije slavilo. Svi zapovjednici su bili kod njega, a on je pošao izvijestiti Herestiona o onomu što je vidio dok je bio visoko na drveću. Kad je Herestion čuo da je Oran pred šatorom osobno je izišao i uveo ga unutra.
– Oranovi izvidnici su danas dobro obavili zadatak! – pohvali on Orana pred najvišim zapovjednicima koji su sjedili oko Aleksandra. – No, reci nam Orane koliko je keltsko naselje preko rijeke i kako je utvrđeno?
– Naselje je golemo kao četiri koja smo vidjeli s ove strane rijeke. Okolo je kružno ograđeno i zaštićeno visokim zašiljenim palisadama. S jedne strane je močvara a s druge gusta šuma. Između palisada i šume je čist prostor a udaljenost je veća od dometa strijele najvećega luka.
– Orane, ti sa svojim ljudima odmah pređi rijeku i pronađi siguran put do ruba šume. Kelti vas ni slučajno ne smiju čuti. Svoje ljude rasporedi tako da dočekaju i provedu bez ikakve buke naše snage u šumu oko naselja – reče Aleksandar Oranu i on iziđe.
Oran je volio čuti što je Aleksandar zamislio, jer se iz njegova glasa dalo naslutiti da ima neku lukavu zamisao, ali sama činjenica da ga je odmah poslao na zadatak upućivala je na rješenje koje se trebalo žurno dogoditi.
Iste noći Oran je shvatio Aleksandrovu zamisao. Preko noći Aleksandar je s nekoliko tisuća ljudi prešao rijeku na čamcima koje su prikupili uz obalu i pred zoru bio nadomak utvrđenog naselja. Pješaštvo je sa sobom prenijela i tri laka katapulta koji su se lako montirali. Jedan je izbacivao zapaljive strijele a druga dva su i počela selo gađati zapaljivim kuglama od vune, smole i kudjelje natopljene maslinovim uljem, koje su padale iz neba i rasprskavale se raznoseći iskre na sve strane. Krovovi od trstike odmah su planuli. Nenaviknuti da se brane već da napadaju, Kelti počeše vrištati i puhati u rogove te bježati na sve strane kao da se nebo sručilo na njih.
– Što se ovo događa? – upita jedan Ilir Orana.
– Kelti su jučer Aleksandru rekli da se jedino plaše da se nebo ne sruči na njih. Upravo im se to i dogodilo.
Poslije ove lekcije sujevjernim Keltima zadugo više nije padalo na pamet da prelaze veliku rijeku Istar.

Poslije ovoga pohoda Autarijati su imali namjeru napasti Aleksandra, tako kažu povijesni izvori. Tko su zapravo ti Autarijati i zašto nisu napali Aleksandra? To je keltsko pleme koje je pokorilo neko ilirsko pleme u istočnoj Bosni (moguće da su tu nekada živjeli misteriozni Basani) i nametnulo svoju vlast i svoj panteon toj populaciji. U njihovu imenu se krije naziv keltskog boga “gromovnika” Taranisa koji je veoma poštovan kod Gala. A tri toponima odnosno hidronima ukazuju na prostor gdje su bili rasprostranjeni. To su: Tarčin (mjesto na putu Sarajevo – Konjic), planina Tara preko Drine i rijeka Tara koja zajedno s manjom Pivom tvori Drinu.
Sasvim je logično da su ratoborni Kelti sa svojim podložnicima imali namjeru napasti Aleksandra, ali su sujevjerni štovatelji Taranisa, Belena, Epone, Luga, Ogmiosa, Nantosuelta, Sucellusa i Cernunnosa čuli što se dogodilo Skordiscima, te su odustali od toga.
Tek poslije Aleksandrove smrti oni su se ponovno pokrenuli prema bogatim grčkim gradovima na jugu. A kada su definitivno poraženi od Grka kod Delfa, vratili su se malo natrag, gdje su se već bili ukorijenili, i tu ostavili tragove svojega postojanja u toponimima kao što su: Golija, Galica, Galić i sl. No, njihov jezik sačuvao se i u toponimima kao što su Lug (Mali Lug, Mokri Lug, Lužice, Lušije, Lušci Palanka, Lužani i sl.) kojima obiluje ovo područje.
Zanimljivo je zapravo koliko je kod povjesničara mala svijest o ilirsko-keltskoj mješavini na području kojega rimska administracija zove Ilirik. Sasvim je jasno da se radi o utjecaju rimskih izvora na naše povjesničare, ali upornijim pretraživanjem i tih izvora može se doći do saznanja da je uspostavljen i mitološki sustav koji će iste dovesti u vezu davno prije nego što su se isprepleli na povijesnoj sceni. Snježana Vasilj (2002.) nas upoznaje s djelom povjesničara Apijana (Appianos) iz druge polovice II. st. po Kristu (podrijetlom je Grk iz Aleksandrije). On je cijelu knjigu posvetio Iliriku i ratovima koje su vodili s Rimljanima, ali u svome djelu on donosi i legendu o podrijetlu imena ilirskih plemena. “Kažu da je zemlja nazvana po Iliriju, Polifemovu sinu, da su, naime, Kelt, Ilirij i Galo, sinovi kiklopa Polifema i Galateje, napustili svoju domovinu Siciliju i zavladali onima koji su po njima nazvani Kelti, Iliri i Galati. Ta vijest mi se najviše sviđa, premda se puno što drugo pripovijeda. Iliriju su se rodili sinovi Enhelej, Autarijej, Dardan, Med, Taulan i Poreb i kćeri Parto, Daorto i Dasaro i još nekoliko drugih. Od njih potječu Taulantioi, Perraiboi, Enhelees, Autaries, Dardanoi, Parthenoi, Dasaretioi i Darsioi. Misli se da se Autarijeju rodio sin Panonije ili Pajon, a Pajonu Skordisk i Tribal, od kojih od kojih su na sličan način nastala istoimena plemena. Ali to treba pustiti onima koji istražuju starinu…”
U grčkoj mitologiji naći će mo Polifema (kiklop kojega je Odisej oslijepio) i Galateju, jednu od najpoznatijih od mnogobrojnih nimfi, kćeri Nereja (morskog starca) i oceanide Doride. Ljubomorni ljudožderski džin Polifem je razmrskao Akida kojega je Galateja voljela. Polifem je bio Posejdonov sin te iako je bio na strani Grka u trojanskom ratu mrzio je Odiseja zbog toga. U kasnije grčke legende Robinson i Wilson (1976.) ubrajaju i onu o Pigmalionu i Galatei. Pigmalion, kipar sa Kipra, odluči da živi samo kroz svoju umjetnost i da se nikada ne ženi. No, jednom je izvajao kip žene toliko lijep da se on sam zaljubi u kip. Molio je Afroditu da mu pronađe živu ženu iste takve ljepote. Boginja znajući da on u stvari želi kip, udahne mu život. Pigmelion zagrli svoje sad živo djelo, dade joj ime Galatea i oženi se njome.
Ilirios, Kelt i Galo nigdje se ne spominju u priči o Polifemu i Galatei. Rijeka Galos postoji u Maloj Aziji, a svećenici-eunusi Koribanti, pratitelji Kibele, koji žive oko ove rijeke zovu se još i gali, no Kelta i Gala ne mogu pronaći ni najbolji poznavatelji grčke mitologije. Očigledno je ova legenda nastala kasnije, kada je na dnevno političkoj razini trebalo riješiti pitanje suživota, a za te svrhe najbolje je naći zajedničkog mitskog pretka, braću Kelta, Iliriosa i Gala.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s