Samira Begman Karabeg: SLAVA

Prvi dio

Božica Mokoš je sjedjela pored rijeke i na sunčevim zrakama sušila netom opranu kosu i svoju bijelu haljinu. Ironijom sudbine, ili pak smišljenim zapletom Proviđenja, na isto mjesto je došao i Kentaur na pojište. Za Mokoš je i rijeka, i sunce, i Sunčevi zraci, i ona i njena kosa i haljina bili sve Jedno, višeslojni izrazi Jednog u različitim formama. Za Kentaura voda je bila samo sredstvo za zadovoljenje njegovih najosnovnijih potreba.

Ugledavši Mokoš, Kentaur se zanio njenom ljepotom te zaboravio i žeđ, i svoju vrstu i taj nepremostivi jaz između rodova kojima su pripadali, te je svoju požudu uobličio u izjavu ljubavi. Mokoš mu dobronamjerno pokuša razjasniti da je razlika među rodovima kojima pripadaju ishod razlike u razvoju njihovih bića. Shodno stupnju razvoja samog bića, ono zaposjeda i sebi prikladnu formu i kroz nju djeluje na daljnji razvoj. To što on prema njoj osjeća nije ljubav već zanesenost samom formom. Kentaur je ovu božičinu pouku shvatio kao omalovažavanje njega i njegove vrste i usljed toga ga je obuzela nesavladiva srdžba. Vidjevši to, Mokoš krenu da se udalji od njega, ali on odape svoju strijelu i pogodi je u leđa. Teško ranjena, Mokoš se posljednjim daškom životne snage sakri od Kentaura u netom oplođenu maternicu ljudskog roda u selu Sveslavlje.

Drugi dio

KAMENA SJEKIRA SA DIVJAKA

KAMENA SJEKIRA SA DIVJAKA

Milisava se konačno odvojila od uzroka svojih porođajnih bolova i žena koja joj je pri tome pomagala držala je djevojčicu na rukama i preneraženo je promatrala. Potom je prerezala pupčanu vrpcu, obrisala kožu djevojčice toplom, vlažnom gazom i položila je na trbuh pored Milisave.

Bacivši pogled na svoje novorođenče, Milisavi je zastao dah od preneraženja i straha. Njena leđa su bila otvorena, na leđima je zjapila duboka rana i vidjela se i sama kičma djevojčice, a iz rane je curila svijetlo-crvena tečnost, tečnost života koji se počeo gasiti prije nego je i nastupio. Djevojčica je stenjala od bolova; bolova duše jednog višeg bića i s toga, svjesno utamničenja u tijelo, bolova protoka u drugi svijet, te bolova samog tijela koje se oformilo prema sjećanju duše iz drugog života. Djevojčica je tiho stenjala, jer nije imala snage da plače. Milisava se nije usuđivala da to krhko dijete uzme u naručje, svaki pokret njegovog tijela rezultirao je jače krvarenje rane, a vjerovatno i jače bolove. Samo je okrenula glavu djevojčice prema sebi i pažljivo joj ustima prinijela bradavicu sise. Djevojčica nije imala snage ni da sisa, te joj je Milisava prstima u usta cijedila kap po kap. Vidjevši kako pohotno jezikom uvlači po usnicama rasute kapljice mlijeka i mljacka, u Milisavi se svom silinom rasplamsa najači osjećaj na svijetu, osjećaj materinstva, isprepleten osjećajima zaštitništva, skrbstva, ljubavi i njene oči postadoše izvorima slanih potoka koji su se slijevali niz lice i miješali sa kapljicama mlijeka. U porodilišnu sobu su ušli i ostali članovi obitelji; otac, sedmogodišnji sin Slaven i petogodišnja kći Slavenka. Nakon kratkog savjetovanja, roditelji su poslali sina po vidaricu u selo. Vidarica je, osmotrivši ranu novorođenčeta, začuđeno rekla da tako nešto nikad nije vidjela niti čula. Potom je otišla i nabrala svježe trave kojima je vidala rane. Međutim, ni umijeće iskusne seoske vidarice nije pomoglo novorođenčetu, a time ni majci kojoj je svaki njegov potmuli jecaj bio novi ubod u srce. Samo su se nadali da će što prije umrijeti. U selu su sa puno samilosti govorili o ovom nesretnom rođenju i pri tom djevojčicu oslovljavali imenom Slaba. Nije se rodila Slava, već Slaba. I svi su priželjkivali njenu brzu smrt. Smrt kao akt Milosti. Međutim, djevojčica je posjedovala neku nepojmljivu snagu koja ju je održavala u životu, što je samo dužilo njenu i njenih roditelja agoniju. Stoga, jednoga dana, otac povjeri sinu Slavenu da djevojčicu odnese u šumu, tamo je uguši i pokopa. Teška srca se odlučio da na ovaj način okonča patnje, ali nije to htio uraditi u porodičnom domu, jer, makar iz puke samilosti, ipak je to bilo umorstvo djeteta.

Slaven je uzeo u naručje djevojčicu umotanu u lanenu deku i krenuo s njom u šumu. Našao je mjesto na jednom proplanku ispod jednog stamenitog hrasta i tu ju je namjeravao pokopati. Spustio ju je na zemlju i kada je prinio jastučić njenom sićušnom licu, susreo se sa njenim pogledom. A u pogledu njenom vidio je bistrinu, kao da je djevojčica znala o njegovim nakanama. I još nešto je vidio. Vidio je snagu i volju za životom. A ta snaga ga je molila da odustane od toga akta Milosti. Slaven je spustio jastučić pored djevojčice i vratio se kući.

Treći dio

Vučica je bijesno zavijala nad svojim mladunčetom kojeg su netom ustrijelili lovci, dok su tri preostala mladunčeta povili glave ispod prednjih šapa, od straha i od žalosti. Vjetar blagi prinese njenim nozdrvama njoj poznati i izazovni vonj, vonj ljudske krvi i vučica krenu u pravcu odakle je dopirao, dok su mladi vučići kaskali za njom saplićuči se o vlastite šape. Ubrzo, pohlepa i glad su je nepogješivo dovele do djevojčice, ali, prije nego je svoje čeljusti zarila u njeno meso, instikt lovca u njoj naveo ju je da zastane. Jer to nije bio ulov, već plijen lešinara. Njen pogled se ubrzo ukrstio sa pogledom djevojčice i u njemu je prepoznala nešto prisno što u njoj pobudi instinkt materinstva. Taj instikt ubrzo je potisnuo osjećaj gubitka zbog netom ubijenog četvrtog mladunčeta. Vođena tim instinktom, vučica je pažljivo legla pored djevojčice i na jastučić pored njene glave položila svoje vime. Djevojčica primaknu usta vimenu i poče sisati. Brzo je bila sita, od tek dva do tri mlaza. Potom je vučica dugo lizala njenu ranu na leđima koja je još uvijek blago, tek kap po kap krvarila. Od sluzi njene pljuvačke se, nakon jednog dana, stvorila tanka kožica koja je spriječila daljnje krvarenje. Vrijeme, mlijeko vučice i toplina njenog daha su doprinijeli tome da je urođena životna snaga djevojčice sve više jačala. Kožica na otvorenoj rani postajala je sve deblja i čvršća i samo veliki tamni mladež na leđima, koji je bio u velikom kontrastu sa bjelinom njene kože, ukazivao je da je tu jednom bila golema rana.

Vučica i dalje dojila svoje četvrto mladunče i nosala ga sa nogama među čeljustima i onda, kada su ostala tri mladunčeta samostalno lovila. Kadkada bi mladi vučići i vučica koji ulov donijeli pred djevojčicu, ali ona bi na to reagovala samo plačom i vriskom i okretala glavu od ulova. Mlijeko vučice je bilo njena jedina hrana i onda kada su mladi vučići sami dobili svoje potomke i okupljali svoje čopore. Ova posebna vezanost između vučice i djevojčice trajala je punih dvadeset godina, sve dok se životni dah iz vučice nije izvibrirao u druge sfere, osnažen i oplemenjen za više putove.

Četvrti dio

U selu Sveslavlje je jednog dana, dvadeset i jednu godinu nakon nesretnog poroda Milisave, došla četa strane vojske koja je okupirala zemlju i izvijestila mještane sela da od sada pa nadalje, od cjelokupne berbe, žetve i svih drugih plodova njihova rada, imaju jednu trećinu u vidu poreza da daju vojsci. Oni će periodično dolaziti u selo da kupe porez.

Poslije ovoga mještani sela su se okupili da se posavjetuju. Svi, i muškarci, i žene i sva djeca koja su navršila četrnaestu godinu života. Ovo je bio prvi i veoma značajan skup za selo Sveslavlje. I svi su se izjasnili da se trebaju suprostaviti nepravednoj naredbi stranaca. Niko do tada nije njima nešto naređivao, prisiljavao ili oduzimao. Živjeli su pošteno od svog vlastitog rada i u međusobnoj slozi, a i u slozi sa susjednim selima. U godine kada su berba i žetva bile plodne, višak plodova su dragovoljno dijelili onima koji nemaju dovoljno. Ovu vojsku niko nije zvao, niko ih ne želi u njihovoj pradjedovini i oni ih neće svojim znojem izdržavati. Kada je ista četa sljedeći put ponovno došla u selo da pobere nametnuti porez, vratili su se samo sa porukom o odluci mještana sela. Sedam dana nakon toga, u selo Sveslavlje je upao odred vojske na čelu sa kapetanom u čijim očima su se izražavali stravična surovost i krvopojstvo. Vojska je satjerala sve mješatne sela na okup, ne štedeći ni bespomoćne starce niti malu djecu. Potom je kapetan naredio da se pobiju glavari svih obitelji. Među pogubljenima bio je i Miroslav, Slavin otac. Potom su vojnici, po njegovoj naredbi, vezali ruke na leđima svim seljanima, i nemoćnim starcima i maloj djeci, te ih uz neprekidno bičevanje postrojili u kolonu i poveli iz njihova sela, u roblje. Na čelu kolone je, crnji od crnine dlake njegova konja, jahao kapetan. Pred sam izlaz iz sela, na putu mu se ispriječilo jedno neuobičajeno priviđenje; djevojka, nebeske ljepote, naga, sa svijetlom kosom koja joj je sezala do bedara i pokrivala stidna mjesta njenog vitkog tijela, a s njene lijeve i desne stajao je po jedan vuk. Kapetan se ukopao pred neobičnom pojavom. Sa neobjašnjivom slutnjom, kao začaran, tonuo je u dubinu njenih bistrih, vodeno plavih očiju. Jeli to kob počiva na dnu tih dubina? Trnci su proželi cijelo njegovo tijelo. Potom, nešto kao sjećanja koja se ipak razlijevaju u magnovenju vremena. Da li zaista sjećanja? Ili tek slutnja? Ne! Privid. Samo privid. Opijenost čula usljed pojave ove dosad zaista neviđene ljepote. Ali, to je samo jedna divljakuša, skot ovog omraženog roblja, ove omražene zemlje.

Kada se pribrao, kapetan bijesno i zapovjednički djevojci doviknu da se makne s puta. Ona je mirno prišla konju i uzela ga za uzda. Kapetan je na to ljutito zamahnuo bičem prema djevojci, ali je ona drugom rukom hitro uhvatila kraj biča, snažno ga trgla i kapetan se s konja stropoštao na zemlju. Desetina vojnika na to krenuše sa isukanim sabljama prema djevojci. Djevojka izusti neobičan uzvik i iz šume, s obje strane puta, nasrnu čopor vukova na vojnike. Bilo ih je preko stotinu. Zgrabili su ih čeljustima za ruke, noge, ramena, vratove i držali ih tako, čekajući na mig djevojke ili reakciju svojih zatočenika. A onima koji su se počeli braniti i otimati, zarili su svoje čeljusti duboko u njihovo meso i presjekli im kanale krvotoka. Kapetan se pridigao sa zemlje i krenuo svojim bijesom i mačem u ruci na djevojku. Djevojka je nepojmljivom ljudskom snagom i brzinom golim rukama savladala kapetana i nanovo ga oborila na zemlju. Potom je uzela njegov mač i mačem mu pokazala da ustane. Kada se kapetan pridigao na noge, djevojka mu je prišla s leđa i svom silinom mu zarila mač u leđa. Kapetan se uhvati za grivu konja da ne padne, nepokretan, ukopan na licu mjesta, jer mu je mač presjekao nervni trakt te su donji udovi bili samo beživotni produžetak tijela. Iz otvorene rane sipljala je krvca. Djevojka je s krvavim mačem u ruci stajala ispred kapetana i duboko mu se zagledala u oči. U njenom pogledu nije bilo ni mržnje ni bijesa. U osjećaju bola i bespomoćnosti pred kojim jenjava osjećaj bijesa i nadmenosti, kapetan je, na svoje veliko iznenađenje uočio izraz smirenosti, blagosti, da, čak i ljubavi. Da. Izraz materinske ljubavi u očima njegove majke kojeg je davno potisnuo iz sjećanja. U tom dubokom, međusobnom otkrovljenju, djevojka je još jednom podigla mač i zarila mu smrtonosan udarac u srce. Njegovo mrtvo tijelo je prebacila preko konja i potom izustila još jedan uzvik na što su vukovi ispustili iz svojih čeljusti dijelove tijela za koja su držali vojnike koji im se nisu opirali. Ovi su užurbano, na znakove djevojke, svoje mrtve drugove također prebacili preko konja i napustili selo. Vukovi su ih pratili do izlaza iz sela gdje su se zaustavili i poredali u zid straže. Djevojka je potom oslobodila mještane sela njihovih veza. Kada joj je pri tom vjetar na momenat raspršio kose, Slaven je na njenim leđima ugledao veliki, tamni mladež. Slava! To je Slava!, pomisli on i suze mu potekoše od ushita, uzbuđenja i radosti istovremeno. Na to se Slava okrenu i priđe mu. Kao da je čula njegove misli, osjetila njegove osjećaje. Da, čula je i osjetila. Nije znala govoriti, ali je sva živa bića, i ljude, i životinje i biljke razumijevala bolje nego bilo ko. Prišla je Slavenu s blagim osmjehom i stavila mu dlan na prsa. Slaven je kroz svoje tijelo osjetio strujanje blaženosti. Prepoznao je te oči, taj pogled. Oči su promijenile boju, ali je izraz bistrine ostao isti. Izraz, kojeg nikad, ni jednog momenta nije mogao potisnuti iz sjećanja od onog dana kada ga je uočio u šumi, kad je prinosio jastučić njenom licu da je uguši. Živio je sam sa bolom ovog sjećanja, sa neizvjesnošću šta se desilo sa njegovom bespomoćnom sestricom. Ova bol je zaposjela čitavo njegovo biće i u njemu nije bilo prostora za smiraj koji bi ga doveo u nakane da se oženi, da osnuje obitelj, da sebe dijeli sa drugima. Slavin dlan na njegovim prsima, njen osmijeh i bistrina očiju pomeli su sve njegove boli koji su se odlijevali od njega u suzama olakšanja.

Oslobođeni, mještani sela su se vratili u svoje domove. Svoje mrtve očeve i muževe su sahranili na posebnom groblju, jedan do drugoga, za spomen na povod i način kako su pogubljeni. Slava se sa većim brojem vukova vratila u šumu. Niko je više nikad nije vidio, ali niko je više nikad nije zaboravio.
Slaven se oženio i osnovao obitelj. Ali je ostao usko vezan sa Slavom. Dolazila mu je kadkad u prividu snova. Često je, u momentu buđenja, čuo njen glas kako upravo završava neku rečenicu. Mada Slava nikad nije naučila govoriti, ali on je, svojim unutarnjim sluhom čuo njen glas. I žalio je što nikad nije mogao zapamtiti o čemu mu govori, jer je budnost dana pomela sve sadržaje iz njegove svijesti.

Advertisements

One thought on “Samira Begman Karabeg: SLAVA

  1. Oslobođeni, mještani sela su se vratili u svoje domove. Svoje mrtve očeve i muževe su sahranili na posebnom groblju, jedan do drugoga, za spomen na povod i način kako su pogubljeni. Slava se sa većim brojem vukova vratila u šumu. Niko je više nikad nije vidio, ali niko je više nikad nije zaboravio. Jedan dio vukova je ostao na prilazima u selo i sprječavao svaki pokušaj ulaska stranaca sa zlim namjerama. U doba zle kobi, kada je sva zemlja stenjala pod samovoljom i zlovoljom okupatorske vojske i nemilosrdnih vladara, selo Sveslavlje je bilo oaza mira i spokoja u kojoj su i nesretnici iz drugih sela nalazili utočište. Unutar uskih okvira zidova straže i bezbjednosti koju su osiguravali Slavini vukovi, u međusobnom pomaganju, harmoniji i spokoju, otkrovljavale su se spoznaje koje su razgrađivale one druge, unutarnje okvire. Okvire, iz kojih i proističu svi drugi, ovozemaljski okviri.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s