Adnadin Jašarević: ZMAJEVI NISU POPUT DRUGIH

predstava Rat batonaPijuckaju kafu pod nadstriješnicom, u dubokoj sjenci… Koliko za korak dalje, kao povučena iskusnom rukom inžinjera, pruža se granica: sunce žeže s druge strane `crte`, kao da je namjereno sagoriti i kamen. Iako se zavukao u hladovinu, grašci znoja razvijaju front na Goranovom licu, pa i niz leđa. Sada baš nije uvjeren da je bila dobra ideja pozvati Monu da zajedno posjete tvrđavu u Vranduku. Zapravo, nije uvjeren ni u to da je riječ o njegovoj ideji. Kako god, sve je izgledalo OK dok su se šećkali kroz zbirke u drevnoj kuli… u `debeloj` hladovini… Domaćin, Hasan ono bješe, objašnjavao je monotonim glasom kako je tvrđava stara šest vijekova… Pa ponešto reče o legendarnoj Ardubi… Monine oči su zasvjetlucale na pomen Ilira. No, na žalost, Hasan nije znao ispričati o vremenima kad je u našim krajima vojevao Baton dovoljno da zadovoljio njene apetite. Tek toliko da je drevna tvrđava možda bila posljednje uporište Batonovih ustanika. I za njega i za mene Ilirikum je bio terra incognita. Ne i za Monu, ne, uistinu ne. Svašta čovjek čuje uz kafu, da ne povjerujete…

– Ime tih drevnih starosjedilaca, zašto ne reći i naših predaka, Ilira u vezi je sa zmijom.
– Baš zmijom? Nije mi to baš jasno, Mona… – Goran je mjerkao njene duge noge ne trudeći se pretjerano slušati priču o Ilirima…
– Kako legendi slovi, Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio Harmoniju. Oni izrodiše sina Illyriosa, koga po rođenju opasa zmija i prenese mu svoju magičnu snagu… – Mona se baš zapalila da ispriča svoje do kraja. Kosa joj je uokvirena u zalazeće sunce takođe plamsala, baš poput zažagarenih očiju…
– Što ti je ljubav… – izvali… Mislio je reći nešto lascivnije, ali se ugrizao za jezik, jer je baš u tom trenutku Monino lice djelovalo strogo…
– On je postao ilirski rodonačelnik… Ma o čemu ti to!? – nalaktila se na sto, isturila glavu naprijed poput kobre i upiljila u njega, oči u oči.
– Uffff… Mislim, lijepo da su se našli… Znaš ono, hemija, sudbina, kako god… – znoj mu probi između plećki… lagašno je klizio niz leđa ocrtavajući tanahne delte zbunjenosti i zebnje.
– Ko o čemu, ti o seksu! Zar te ništa drugo ne zanima!? – dugim, tankim prstima dobovala je po tabakeri, ritam neuhvatljiv, energičan, baš kao u Ian Paice-ija…
– Ovaj, da, ne… Ne! – skoro da je vrisnuo. – Meni je sve to djelovalo romantično, kao u priči o Kleopatri.
– Majko moja… – Mona zaroni lice u dlanove.
– Romeo i Julija?
– Mislim da ne… – Mona odškrinu vratnice od prstiju koliko da prema njemu sjevne pogledom.
– Dobro, onda ne… Kako god ti kažeš… – Goran se pomirio s `korpom` koja zasigurno slijedi. Zalud je dva sata trpio rj ečitu ljepoticu.
– No, ti si zaista tvrd orah… – zažmirka kao da ga nastoji ne bolje vidjeti, nego kroz njega vidjeti…
– Ah, tako… – Goran se do te mjere zbunio da nije znao što reći… Najradije bi zbrisao negdje, dalje od njenog prozirućeg pogleda…
– Romantika u zmija! Ha, voljela bih to vidjeti! – Mona ustade. – Hajdemo, dosta mi je sjedeljke u ambijentu što ti šalju ljubavne impulse…
– Idemo!? – besmisleno upita osvrćući se naokolo. Drevna kula što se nadvisila ponad njih nije mu djelovala kao prigodan odašiljač feromona… ali, ako Mona tvrdi da jest, onda jeste, valjda…
– Nego. Ustaj! I, da znaš, na mene ne djeluju šetnja šumarkom ili zalazak sunca… niti bilo koji drugi otrcani zavodnički recept.
– Pa, kad se mora, mora… – Goran baci na stol zgužvanu novčanicu. Valjda će biti dovoljno. – Kamo?
– Šetala bih Batonovom stazom, sve do vidikovca, ako to nije previše za tvoj slabašni karakter… – poluosmjeh zaigra joj licem.
– Baton? Idemo onda… – kad si zapela, pomisli, ali ne reče… Prokelti turisti! Kome bi normalnom palo na um da baza desetak kilometara uzbrdo, samo da bi sav taj naporan put pogledali odozgo…
– Znaš, kad sam te srela u Crkvi Sv. Ilije, činilo mi se kao da te poznajem stoljećima…
– Da to nije malko previše… godinama bi bilo dovoljno… – tipično ženska otrcana fraza… nije to rekao naglas, naravno… Znamo se, malo sutra…
– No, dobro… godinama… a opet, što duže razgovaramo, činiš mi se sve daljim… – pogleda ga zamišljeno.
– Tako je to… – odgovori neodređeno… – poskoči ne bi li izbjegao saplesti se o kamen izglavljen iz kladrme.
– Što?
– Mislim ono, prepoznavanje, razočarenje… znaš… – nije to ni bio razgovor… Prije nekakav dijaloški monolog. Njen.
– Nisam razočarana… Samo zbunjena… – ugrize se za usnu, kao da je htjela reći nešto drugo.

Ne odgovaram… Spuštamo se ćutke ka rijeci lica skrivenih u sjenke bukvi, što su se nagnula nad stazu kao da osporavaju pravo da se njome prolazi, ma da staza uopće postoji.… Povjetarac prinosi prijateljski miris odozgo, iz otvorenih prozora njušim burek: miriše poput doma…
Goran se smješi a da to i ne primjećuje. Mona ga zagleda sve vrijeme… K`o da njegovom licu traži tajanstvene utisnute znake samo njoj razazaznatljive.

– Poznam svaki korak ove staze… – reče tiho… Jedvačujno…
– Što? – Goran se trže iz premišljanja o bureku… stomak zakruli… na što od nelagode pocrvenje u licu.
– Koračala sam ovuda potpuno sama… sama…
– Baš sama…
– Ah, da… Gore tvrđava zarivena u nebesa… A tamo… – neodređeno odmahnu rukom… – Planina tiha poput smrti…
– Morbidno… – promrmlja i strese se…
– O, ne… Planine… tamo je naša konačna kolijevka…
– Baš…
– Možeš li se zamisliti kako stojiš na kruništu kule, snažan, mrk, u borama na čelu upisani ledeni vjetrovi, a gdje god pogledaš sa visa dižu se poput hramova… visoke, divlje i puste…
– Pa, nije tako teško… – već je planinario… – Ništa posebno… – nije mu se baš dopalo bazanje bespućem od nemila do nedraga…
– Izgledaš daljine… a tamo, ispod svake bukve, svakog bora, dižu se ratnici, pozdravljaju kopljem… Ispod gradine odjekuje doboš… Vreli timpani dobuju u krvi… Osluškuješ kako udara mač o štit… odjekuju kao potpetice u plesu…
– Poetično zvuči… – hebi ga, ako joj se ovo ne dopadne neće ništa… izgleda da je `mala` jedna od onih `zvrknutih` pjesnikinja…
– Možda… Meni izgleda stvarno, ne tek kao puko pjevanje…
– Ma i meni… samo sam pokušao reći da moćno zvuči… – hebi ga, opet sam `usrao motku`…
– Možeš li se zamisliti? I mene kraj tebe?
Ups… ovo je bilo konkretno… Što da radim? Ona korača pokraj mene, korača kao da pada… pada kao da se smije…
– Ovaj, da… – slagah… nije da se nisam trudio, ali… umjesto navrh kule zamišljao sam nas gole, u toploj sobi, nju nada mnom, vrelu jahačicu…

Pogledala me iskosa, pomalo prijekorno, kao da mi čita misli… sumrak se prikradao stazom, peo uz noge, preko bokova ka čvrstim grudima, i sezao ka licu… Da… Baš kao i u crkvenoj loži… Sjenke su ispisivale drugačije lice… Isprva mi se učinilo kudikamo starijim, a onda opet ne… djelovalo je, djelovalo, eto, nekako bezvremeno… djeluje kao da je slikar izmješao crte djevojčice i starice na jednom licu, zabave radi… Ha, u crkvi, stajala je tik do kipa SV Ilije… Ne, nije nalikovala svetici… Upravo to, zato me osupnula, bilo je u njoj, licu, cijeloj pojavi, nečega što se dalo osjetiti i pred strogim licem sveca, njegovim rukama s dlanovima okrenutim ka nebu…
Korčamo šutke, sve dublje u mrčinu… Ona ne progovara, ne remeti moje zbrkane misli… I vjetar se primirio među granjem, ptice zamukle… Tišina… Ne podnosim tišinu… Zasjela mi na pleća, pritišće ka tlu…

– Mona… Koliko daleko ćemo? – Valjda ne sve do vidikovca…
– Oh, ne tako daleko… Nije zar da se plašiš noći? – vragolasto se nasmija…
Taj se smjeh otkotrljao ispred nas, zvoneči poput kastanjeta, potrčao uzbrdo, vedar i hitar, baš poput jednog junaka iz crtića… bješe to miš… da, Brzi Gonzales.
– Ma ne… – samouvjereno odgovorih… – Nikako. Samo, daleko smo odšetali – valja misliti i o povratku…
– Oh, tako? Ma zašto? Pa pred nama je sve vrijeme ovoga svijeta… – nasmija se opet… u kaskadama…
– E, kad je tako, onda možemo i do vidikovca… – ljutnuh se…
– Nećemo čak tamo… Nisam raspoložena za pentranje planinom u mraku.
– Pa, onda? – zaustavih se namjeren da ne zakoračim ni koliko za jedan korak.
– Moram ti nešto pokazati i ispričati… ili obrnuto, ispričati, pa onda pokazati…
– Kad se mora mora se… osmjehnuh se zamišljajući već kako će mi konačno pokazati što ima ispod purpurne haljinice…
– Što moramo, pričati ili da ti pokažem?
– Pa, ovaj, hajdemo malko razgovarati prije pokazivanja… – hebi ga, uvijek mi je nedostajalo drskosti kad navaljujem na ženskinje… Valjda zbog toga uvijek ostanem `kratak`.
– Kako god… Možda je tako bolje…
– Samo ti navali…
– Dakle, zmija…
– Zmija?
– Zmija je zmaj, istini za volju, crv ako tako želiš, u svim drevnim mitologijama, legendama…
– Aha, tako…
– Vidiš, Kadmo i Harmonija nisu bili ljudi poput drugih… Zmajevi nisu ljudi poput većine…
– Samo malo, zmajevi su zmajevi, ljudi su ljudi…
– Ne bih rekla…
– Je li?
– Nikako: zmajevi nisu poput drugih… – pogleda me zamišljeno… Kao da joj vatre igraju u očima… A sunc a nigdje… Mrkli mrak…
– Kako god ti kažeš… – priđoh joj na korak… njen miris potiskuje smolu u pozadinu, oštar, nametljiv, napadački… – Nego, da se mi latimo pokazivanja i ostalog… – odlučio sam da mi je dosta `šuplje` priče…
– Tek tako… – djeluje malko zbunjeno… – Onda, neka bude… blizu smo…
– Blizu čega? – zaustavih šaku negdje na pola puta do njene prpošne dojke…
– Samo nekoliko koraka niže, odmah iza ove krivine, iznad je rijeke, mada visoko… – nije sačekala da bilo što kažem, zaputila se u tamu koju je drveće oblikovalo podobno srednjevjekovnim gargulima…
– Čekaj! Nisam pitao koliko je blizu to nešto, nego što je to! – naravno, nisam dopustio da mi odmakne. Ne sad, kad smo se primakli striptizu…
– Već ćeš vidjeti… – prošapta i zamače iza stable grana raširenih kao u nepopustljiva stražara… Njegove slijepe oči, mrak ih zalio, ošinuše me u prolazu, k`o mačem.

Sad već i sama podobnija sjenci, Mona razmače granje i zakorači u dublju tamu pod drvećem. Jedva da išta vidim na toj, stazi? Granje me šiba u lice, saplićem se o korijenje postavljeno poput zamki… A ona, vijuga ispred mene spretno kao da joj ni tama ni šibljak ne predstavljaju smetnju…

– Mona!?
– Što je? Nisi se zar izgubio u noći?
– Ma ne! Kamo idemo?
– Eto, samo što nismo dospjeli kamo trebamo…
– Konačno… – promrmljah si u bradu. Ne pamtim da sam se ikada ovoliko nahodao da bih `povalio malu`.
– Ako smiješ, idemo ovamo… – Mona je zastala na pragu mračne mrlje, ako je to moguće, mračnije od okoline… Ma jeste, mračnije…
– Ako baš moramo, ja volim kad ponešto vidim tokom akcije…
– O, vidjećeš sve što treba vidjeti, dragi… – glas joj je neobično odzvanjao, kao da se metalne ploče zakače i zastružu jedna o drugu… ne baš erotično… ali, meni je već bilo svejedno…

Reče ona i nestade u grotlu, ako se ne varam špilje… Ne varam se. Opipavam oprezno rubove otvora i zakoračim unutra lagano, bez hitnje… Tražim stopalom nevidljivu stazu, da se ne bih, u najboljem slučaju, sapleo i ugruhao… milim tako kroz mrčinu i povremeno klepim glavom o niski svod… Dida kaže da smo od naših predaka Ilira naslijedili tvrde glave… Srećom… Inače, propisno bih izrazbijao vlastitu glavu dok bih dospio do prigušeno osvjetljene špilje…

– Konačno, eto i tebe… – Mona je dominirala ogoljenom, kamenitom odajom…
– Aha… konačno… Daj da vidimo što se vidjeti da… – nasmiješih se široko… pretpostavljam da je to moj najzavodničkiji osmjeh.
– To je to… – rukom odmahnu ka dubinama špilje, ako da je sve očito.
– Ah, tako… – procijedih, malko razočaran. Ipak imam posla s luđakinjom. Špilja k`o špilja…
– I, ništa… – pogleda me žudno kao da očekuje otkrovenje…
– Ma, ne! Baš sam osupnut… – osvrećm se naokolo i ne nalazim ništa osobito u vlažnim okaminama… voda curka sa svih strana… A svjetlost… – Dakle, otkuda osvjetljenje?
– Svjetlost potiče iznutra, iz nas, ne iz vana, dragi… – Mona raširi ruke kao pripravne za zagrljaj.
– Ma nemoj… – zažmirkah ne bih li raščistio sa sobom: ta mala je stvarno čudo neviđeno.
– Shvatio si, konačno? – sjenka se iza nje izdužila uz zidove poput bršljana…
– Jesam, o, jesam… – ne znam kako joj to uspjeva, da svijetli poput lampiona, ali, nema veze… S rukama naprijed nasrćem na nju. Dosta je bilo zajebancije.
– Što to radiš? – razrogačenih očiju ustukne u sjenke.
– Hajde mala, skidaj se! – raskopčavam šlic. Krajnje je vrijeme.
– Kadmo!? Zar se ne sjećaš!? Ne prepoznaješ me!? – sjeni se granaju iz njenih plećki pod strop…
– Ma prepoznajem, naravno! – iskačem nekako iz pantalona… lovim je od zida do zida, saplićem se o nešto veliko i ljigavo…
– Hebem ti!
– Nemoj, Kadmo!
– Ma, jebo te Kadmo!

Cjepam njenu haljinu i svaljujem je poprijeko. Čvrte jedre dojke su u mojim šakama, gnječim ih, grizem, nastojim se uvaliti između njenih pomahnitalih nogu… Mala se baš uskoprcala, ali ne mari, kad joj zabijem `malog` ima da se smiri… Osjećam vrele usmine pod sobom, guram, guram… dok mi nešto hladno klizi niz pleća…

– Al` su ti hladne noge! – gurnem ga do jaja…
– Ne… – mrmlja slabašno, ali ne opire se više…
– Da, da… Dovoljno si me zahebavala! Hebo te Kadmo! – vlažni stisak oko vrata…
– Ne, to nisi ti…

Nešto silno me podiže u vazduh, iščupa iz njenog međunožja. Gušim se u ledenom stisku dok kurac besmisleno mlatara u prazno. Ne mogu progovoriti ni riječi, ma ne mogu ni dahnuti… Ma, što je ovo!?

– Ti nisi Kadmo! – njeno lice se izoštrava, gori, usta kao grotlo pećnice…

Hebo te! Hebo te! Ovo je ludnica! Ma ovo nije moguće! Gledam kroz izmaglicu kako se dva zamašna krila skupljaju k meni iz sjenki.

– Sada ću ti pokazati… – nazirem na njenom licu zjenice skupljene u crtu, očnjake kako sjevaju preko gubice, tračak plamena kako igra na palacavom jeziku… – …kako sam obećala…
– Blkrrrrr… – frfljam nemoćan da se oslobodim stiska… Osjećam kako život curka iz mene kao na pokvarenoj česmi…
– Zmajevi nisu poput drugih… – plamen se oslobodi pravo meni u lice… takoreći licem u lice… žeravica me obuzima, spaljuje eritrocite, isparava me, hebi ga…
– Sunce ti garavo! – nije mi preostalo drugo do da opsujem.
– A ti nisi Kadmo… Zalogajčiću… – u njenom osmjehu slutim oštrice…

Negativno pripovjedanje iz pozicije zalogaja svakako je neuobičajeno… No, kako god, evo ga… Uzdižem se u plamenu nad predio zamračen preko mjere… Nad rijekom, slutim da je prizor nalik zalasku, ili prije izlasku sunca… kao da Bosnom teče krv a ne voda… ko zna, ne mogu ocijeniti iz krajnje ponižavajućeg položaja… Spomenuo sam poziciju, ali, ovdje je riječ o nedostatku pozicije… Ja sam vam, istini za volju u potpunoj opoziciji glede uvriježenih stavova, običaja, opažaja… Baš nekako sve opažam iznutra… sav taj oganj, šibanje vjetra nad planinskim vrhuncima, predio koji se kupa u svjetlosti, obružan radošću, jer se rađa iz tmine, kao da se ne sjeća da je slično činio jučer, i dan prije, i ranije… Eto, sudjelujem u drevnoj životnoj igri, bio Kadmo ili ne… baš ne mogu reći da sam imao izbora…
Zmajevi uistinu nisu poput drugih… poput većine…

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s