Hakija Karić – Isa-beg i starac iz kamene kuće

U daljini je odjekivao topot teških vojnih konja, a u zraku nesnosna vrućina; sve je plamtjelo od neizvjesnosti. Cesta je bila prazna, čak ni ptica koje su u ovo doba padale na vrelu prašinu, čeprkajući tražile skrivene ćopke i skakavce, nije bilo.

Brzo se pročulo da su Osmanlije provalilie linije hrabre, ali brojčano slabe banske vojske. Dvije godine su im odlučni gorštaci odolijevali, išli na pregovore, dobijali garancije da se ništa nepredviđeno neće desiti. Ipak, došao je dan kad Osmanlije nisu mogli više da duraju – naredba iz Porte. Pogazili su obećanja, slomili krhka primirja i digli se na dorate. Sad više nije bilo povratka na staro.

Uzalud su se banski prvaci, koji su bili za davanje otpora Osmanlijama, sakupili; mada je izvjestan broj već položio koplja jer su znali da je sve uzalud. Vijećali su kratko, dan i noć. Sabrali sve što imaju na raspolaganju: ljudstvo, oružje, te dali riječ da će radije pod zemlju nego biti robovi. No, to im nije pomoglo, sa ovakvom silom nije se dalo natezat’. Oni idu, ne staju, iza njih ostaje uzoran teg. I ako im se neko suprostavi, teško ih je skrenut’ sa puta. Možda nakratko uspore, al’ idu dalje, do one tačke do koje odredi Porta. A ovaj put je Porta dobrahno htjela zagristi u njihovu zemlju, neka košta šta košta. Na čelu Osmanlija bio je Fatih, a on kad krene, kao da se zapali zemlja, svi njemu podređeni dužni su se podići, htjeli ne htjeli.

U narodu je prije nekoliko mjeseci puštena priča da svi oni koji se priklone Porti, i koji priznaju osmansku vlast, nemaju razloga za brigu. Imućniji su bili na najvećem ispitu – ja l’ ići ja l’ ostati, sve se nije dalo ponijet’. Obična raja se nije imala šta plaši't – Kurta sjaši, Murta uzjaši, al’ šta je s vjerom? Čulo se da Osmanlije utjeruju u vjeru, mada je

nemoguće čovjeku zavirit’ u srce te mu reći: do sada si bio ovo, volio si ovo, od sada ćeš biti ovo i evo ti tvoj „novi Bog“! Vjerovat se pred ljudima može lažno ili stvarno, no, Boga se ne da prevarit’, On je jedini koji zna šta se u ljudskim srcima i dušama krije.

Prije nekoliko godina prolazili ovim krajevima emisari, čudaci. Narod se pomalo ibretio, al’ vremenom i na njih naviknuše. Nekoliko domaćih im se priključiše, jedni ostadoše u blizini, jedni bez traga nestadoše. Osmanska vjera imala dosta sličnosti sa njihovim vjerovanjem. Bog je bio jedan i za jedne i za druge i to je bilo od najveće važnosti, ostalo se dalo nakarikati.

Kad je dobio naredbu da digne vojsku i da krene dalje, Isa-beg stegnu pesti te se zamisli. Godine smo usidreni ovdje, u ovim divljim vrletima i nikako da se krene dalje. Pričaše, nećemo, ne treba nam, a šta je sad? Nekome jednostavno ne odgovara da se dugo bude na jednom mjestu, a mene i moju vojsku su baš uspavali ovolikom neizvjesnošću. Teško mi pada da dižem vojsku na ove ljude prijeko, ima tamo dobra svijeta i poštena, al’ kad Porta naređuje onda se ide… Kroz prozore begovske kule puhnu topli mediteranski zrak. Isa-beg duboko uzdahnu te pozva slugu Ahmeta da mu donesu vojnu dikermu.

– Ahmete, došlo vrijeme da se sablje ‘laćamo. Dugo se beg ne opasa, vidi mi stomaka, valja malo stesat’ ovo salo – reče Isa-beg te potraži Ahmetovo lice.
Ahmet je stajao kao ukopan pored vrata. Ni jednim pokretom nije odavao da je riječi svoga gospodara razumio.
– Čuješ li ti šta ti ja rekoh, ahmače jedan? – podiže ton Isa-beg.
Ahmet se naglo okrenu i nestade iza teških vrata.
Eh, da mi nije samo ‘vako drag, sad bih ga dao rastrgat. Al’ moj je, znam da bi za mene život dao i znam da se sada zavaljuje od smijeha jer zna da mi ona moja vojna gvožđurija
nemere ni navirit’. Probat ćemo, ako ne mogne, onda će mi odmah napravit’ drugu.
– Beže moj, halali mi, al’ ovo ti neće moć. Nisi dugo bio u sedlu, a i ova halja kraća, smanjuje se haman – reče Ahmet, te položi opremu svoga gospodara na hastal ispred njega.
– Dat ću ja teb’ smanjivanje. Kad znaš da mi nemere što čuvaš ovo. Zovi mi brzo nekog da mi novo naprave. Arsuze jedan – reče Isa-beg i sa teškom mukom sakri osmijeh pred Ahmetom.
– Sad ću ja dovest Munira, on će to srediti začas.
I stvarno, nova begovska dikerma se napravi u rekordnom roku. Sve je bilo isto, samo malo veće i jedino oni koji duže vremena nisu vidjeli Isa-bega mogli su primjetit’ razliku, ostali nisu ništa primjećivali. Ahmet je znao sve pa je zbog toga nekoliko puta bio prekoren crnim Isa-begovim očima kad je počeo da odmjerava pogledom svoga gospodara.
Te noći Isa – beg dugo ne mogaše zaspati. Nakon što utonu u san pojavi mu se pred očima visoki starac sijede brade te mu nekoliko puta jasno reče: Tvoja misija je da gradiš mostove, da spajaš ljude i vijekove. Iskoristi vrijeme koje je pred tobom, imaš ga taman koliko ti treba.

* * *

Nakon što linije i utvrde banske vojske popustiše, Isa-beg izda naredbu da se sa rajom postupa onako kako Bog zapovijeda. Sve one koji se predaju utefterit’ i pustit’ kućama. Ne rušiti i ne paliti naselja, osim ako se naiđe na otpor. Isa-begovoj vojsci prokrčen put do po Bosne, al’ naredba bješe da se na samom ulasku stane i napravi dogovor sa odbjeglim narodnim prvacima. Ponuditi podaništvo te uvesti namet. Za uzvrat vlasništvo nad zemljom ostaje onima koji prihvate Portine zakone.

Nakon nekoliko mjeseci konačno se i Isa-beg smjesti te ponovo sa sebe zbaci vojnu dikermu.
– Ahmete, nosi mi ovo sa očiju i nemoj da te šejtan navraća da mi to opet nudiš. Meni je dosta za života i sablje, i sedla, i osvajanja tuđih zemalja. Više neću sablju u ruke – reče rezignirano Isa-beg.
– Eh, moj beže, da je to tako k'o što ti veliš. Svaki put ti ovo zbaciš, al’ kad dođe naredba, valja ići, il’ će neko drugi za tebe.
– Ma, znaš šta, nek ide ko hoće, meni je potaman. Jesam li ikad odbio naređenje? Nisam. Al’ sve dosadi insanu. Sve, moj Ahmete.
– Boga mi si u pravu, moj beže, samo mi teško, prođoše nam godine a vidi nas.
– Pa to ti i pričam, baš o tome i govorim. Sjedeš u sedlo, pa navali da pređeš tolike planine, onda stani. Tek što se navikneš, kad ono opet, diži se. Ja tako od kako znam za sebe. S brda u dolinu, iz doline u planinu.
– I ja sa tobom, od kad si me onda uzeo sebi i oslobodio iz ropstva.
– Ma, da sam znao da će ti biti ‘vako loše ne bih te ni oslobađ'o. Dao bih da te odvedu u Egipat i da tamo položiš junačke kosti.
– Moj dragi beže, Allah mi je svjedok da ti se za slobodu nikad neću moći odužit’. Nikad, dok sam živ. Ako treba da se sad sam rasporim… – reče Ahmet i hitro iza pasa izvadi oštri bodež i zamahnu.
– Spusti to, Ahmete, ne budali. Znam ja tebe i u tvoje namjere ne sumnjam. Nego, nešto mi se zgutilo, ma iskreno da ti kažem, dosadilo. Trebalo bi nešto drugo uradit’, dok još ima vakta, da iza insana ostane trag, a ne samo mezari i pretrana zemlja.
– Jah, trebalo bi baš, al’ šta? – reče Ahmet te vrati bodež za pas.
Među rajom koja je prihvatila Osmansku vlast bilo svakakvog svijeta. Jedni kudili, drugi falili, kao i uvijek kad tuđinac za gospodara dođe. Gdje trebalo mirno, rješavano mirnim putem. Tamo gdje nije išlo evo ti vojske i začas „padne nagodba“. Vojska je sila, produžena ruka vlasti, a sa silom se nije igrat’. Kad sablja poleti kroz zrak, rijetko bude bez krvi i odsječenih glava, ne vadi se ona džabe.
U blizini Isa-begove kule, na brežuljku nalazila se kamena kućica na osami. Nakon što sve obiđoše, vojska navrati i do nje. Dozivali, obilazili oko kuće, hlupali na vrata, al’ niko ne otvori. Okrenuše konje i htjedoše krenuti kad se vrata širom otvoriše i na vratima se pojavi visoki starac sijede brade.
– Šta hlupate ‘voliko? Nije niko gluhav ovdje.
– Mi hlupamo koliko hoćemo i kad hoćemo, mi smo osmanska vojska – reče predvodnik nekoliko vojnika na konjima.
– Morete hlupat, al’ ovo je za vas tuđe, hlupate po tuđem – reče kočoperno starac.
Vojnici se nasmijaše te siđoše sa konja.
– Ti neki opasan domaćin. Ne daš hlupat, hah?
– Ne dam, tuđincima!
– E, pa nismo više tuđinci, sad smo svoji. Mi smo tvoji ti si naš i znači da je i tvoja kuća naša, tvoja vrata po kojima smo hlupali su naša…
– Onda je i kula vašeg bega, sada i moja, i vaš beg je sada i moj beg.
– Eto, shvatio si. Nego, ima l’ još neko kod tebe unutra?
– Nema, živim sam.
– Pogledat ćemo.
– Samo gledajte i poručite begu da ću i ja doći u njegove odaje da vidim ko živi sa njim i kako mu je.
Vojnici se grohotom nasmijaše, te nakon pregleda kuće, u kojoj nikoga nije bilo osim starca, poskakaše na konje.
– Poručite begu da ću doći, i to uskoro.
– Jašta, bujrum, tvoj beg te čeka – reče jedan od vojnika te potegnu konjske uzde i uz smijeh svi lagahno odjahaše u pravcu iz kojeg su došli.
Ubrzo se pročulo kako se starac iz kamene kuće najavio kod bega i da Isa-beg želi da ga primi. Pričale i Osmanlije i raja o tome.
Jednog kišnog dana Ahmet uđe u prozračne prostorije svoga gospodara. Znao je Isa-beg za ovakva vremena voli malo prileć te se na prstima prišunja do njega i htjede ga prekriti, vidjevši ga kako spava. Tamam kad ga je pokrio i htio izaći van, beg se prenu.
– Ahmete, šta se ono priča? – reče Isa-beg.
– Šta, moj beže?
– Znaš, a nećeš da kažeš.
– A, da nije sa onim starcem?
– Eto, vidiš da znaš.
– Ma znam ja to zadugo, nego mislio sam da to narod samo ‘nako priča.
– Pa jesi l’ provjerio, je l’ taj čovjek postoji?
– Slao sam neki dan dva vojnika. Znaš šta im je rek'o?
– Šta?
– Kaže da ni sa kim neće pričat osim sa svojim begom!
– Pa kako to?
– I oni su ga pitali. On im odbrusio da nema ništa protiv Osmanlija dok ga ne budu dirali. Ako je sve njegovo sada naše, onda je sve naše sada njegovo, pa i ti beže.
– I baš tako veli?
– Ja, baš ‘vako.
– A kako djeluje? Nije valjda neki smetenjak.
– Boga mi, beže, kažu djeluje razborito. Pred kućom mu meraja, on sav nekakav… brada bijela, čist, uglađen, ma ko
kadija. Narod priča da su mu njegovi prije išli na savjete, al’ poodavno neće nikog više da vidi.
– Ahmete, otiđi mu i poruči da ga njegov beg želi vidjeti i ako mu je volja neka dođe. Nemojte ga siliti.
– Dobro beže. A kad da dođe?
– Kad on hoće.
Nakon razgovora sa Isa-begom Ahmet naredi da mu osedlaju konja i po kiši odjaha na brežuljak u blizini utvrde, gdje se nalazila starčeva kuća.
– Domćineeeeeee!!! – povika Ahmet nakon sto siđe sa konja i primaknu se vratima.
Nakon nekoliko trenutaka teška drvena vrata uz škripu se odjaziše i iz svjetlucave utrobe pojavi se silueta starca. Držao je u ruci parmak, oprezno pomolivši glavu.
– Ja sam, starče… dolazim …
– Znam, ti si Ahmet, Isa-begov sluga, najvjerniji pratilac. I znam šta hoćeš, hoćeš da mi kažeš da me tvoj, zapravo naš Isa-beg želi vidjeti – reče starac te se okrenu i nestade u slabo osvjetljenoj prostoriji, ostavivši vrata otvorena.
– Kako znaš, jadan ne bio, ko sam i što sam ovdje?
– Znam ja puno toga što ti ne znaš – reče starac odnekud iz unutrašnjosti kamene kuće.
– Ma rek'o sam ja Isa-begu da si ti drugačiji od ovog svijeta ovdje, to se na teb’ vidi.
– Vrijednost čovječja se ne može baš vidjet iz onoga što se spolja da primjetit’. Ima čovjek mnogo toga skrivenoga u sebi, što drugi ne vide – reče starac i ponovo se pojavi na vratima nudeći Ahmetu zemljanu zdjelu u kojoj se nalazila neka tečnost.
– Šta je to? – upita Ahmet.
– Popi’ ne plaši se. Velika je hrabrost doć kod mene po ‘vakoj kiši. To će te okrijepiti!
Nakon nekoliko sekundi dvoumljenja Ahmet odluči da prihvati toplu zdjelu i da ispije napitak pa makar mu zadnje bilo.
– Znaš šta Ahmete? Već je kasno, ako hoćeš moreš kod mene prespavat, mada ti ne nudim ugođaj.
– Neka hvala, idem ja nazad – reče Ahmet, te vrati zdjelu iz koje je sve popio.
– Dobro, kad je tako onda sretno. I poruči begu, eto mene.
– Kako to: eto mene?
– Smo mu reci: eto njega! Isa-beg zna šta to znači.
– Dobro. Onda idem ja, fala ti na ovome što popih. Šta bješe ovo?
– Trave, šumske i livadske trave potopljene u vodi.
– Aha – reče Ahmet te ponovo zajaha svoga dorata i odjaha lagano u mrklu noć.
Čim su prve zrake obasjale Isa-begovu kulu, starac je stajao pred ulaznim kapijama na kojima ga dočekaše stražari.
– Kud si naumio u ‘vako rani vakat, starče – reče jedan od stražara.
– A kud bih jadan, idem Isa-begu!
– A zar baš njemu? Pa, rano je.
– Rano je, za šta? – reče iznenađeno starac.
– Pa, rano je za posjete.
– Meni nije. Nego, de vi javite da sam stigao, i ne brinite se plaho je l’ rano ili nije.
Stražari se pogledaše te jedan od njih nestade iza teških vrata iza koje se nalazila avlija kamene kule. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavi Ahmet te rukom pozva straca da ide za njim.
– Bog mi, poranio si. Nisam te ‘vako rano očekivao.
– A ja mislim da sam zakasnio. Znam da Isa-beg ustaje rano i baš bi htio sa njim u rane sate koju prozborit’.
– Ja, beg baš voli uranit. A otkud to ti sve znaš?
– Već sam ti rek'o!
– Jah, neću te više pitat’.
Kad su Ahmet i starac ušli u prozračnu prostoriju na vrhu kule gdje je živio Isa-beg, on ih dočeka okrenut leđima. Lagano se okrenu i bez riječi pokaza starcu da sjedne na široko i udobno šilte pored prozora. Ahmet stajaše nekoliko sekundi pored vrata, a kad ga beg pogleda, on se lagano pokloni, izađe vani te zatvori vrata za sobom.
– I tako, rekoše mi da ti sve znaš i da te ništa ne može iznenadit’ – reče Isa-beg te se primaknu starcu i sjede nasuprot njega.
– E, pa nije baš tako. Samo Stvoritelj zna sve, a mi, ljudi, insani kako vi kažete, znamo samo onoliko koliko nam On odobri! – reče tiho i samouvjereno starac.
– Kakav Stvoritelj? – upita Isa beg.
– I tvoj, i moj. Stvoritelj svega što znamo i onoga što ne znamo.
– To si u pravu, to je taj Stvoritelj. Čudno je sve ovo, baš mi čudno – reče Isa-beg.
– A šta to?
– Pa evo, prvi put te vidim, a osjećam kao da te dugo znam. To je to, ne znam kako.
– Znaš ti beže dobro kako!
– Jah, možda i znam. Nego, hoću nešto drugo da te pitam. Da li bi mi znao reći nešto o onome šta me čeka u budućnosti? Ti imaš moć, sad sam siguran. Ne plašim se smrti, ona svakako dolazi, nego ne mogu da vjerujem da moram ovako do smrti, iz sedla u sedlo!!!
– Ne moraš i nećeš – reče strac.
– Neću da te pitam kako to znaš, al’ siguran sam da ti znaš jer znam mnogo o tebi. Znanje i moć insana kako što si ti širi se daleko, bez obzira što ti to kriješ ko guja noge.
– Ništa ja ne krijem, nego radi istine se nekad ljudi razočaraju pa postanu čudni. A meni je Istina koju znam jedina bitna.
– Da, baš tako, Istina koju ti znaš nije data svakome – reče Isa-beg te pozva Ahmeta i zapovijedi da im se donese doručak.
– Ja znam i tvoju istinu, Isa-beže! – reče starac.
– Hoću da je znam, kakva god da je.
– Ti nisi uzalud na ovom mjestu. Vidiš li ove planine, polja, ravnice, rijeke…? Ova zemlja će zapamtiti tvoje ime, al’ ne po ratovima i pohodima koje si obavljao. Ti si došao sa „zadatkom“ da nad našim rijekema praviš mostove, da u dolinama osnuješ staništa insana koji će te pamtiti i pričati o tebi stotinama godina. Ti si sadžaklija, nosiš bajrak budućnosti…
Starac je i dalje govorio, al’ Isa-beg ga više nije čuo. U ušima mu je zašumilo i pomislio je da će se onesvijestiti. Uspio je da se sabere i na jedvite jade isprati pogledom starca koji je izašao iz njegovih odaja.
Nakon što je sasvim došao sebi, Isa-beg ustade te se zagleda kroz otvorene pendžere u daljinu. Imao je osjećaj kao da se sav živopisni krajolik do koga je dopirao njegov pogled pomijera kao na pokretnoj traci pred njegovim očima.
Nekoliko slijedećih dana Isa-beg se sasvim povukao u svoje odaje i samo je povremeno pozivao Ameta kad mu baš treba nešto za piće ili jelo.
– Da mi nisi hasta beže? – reče radoznalo Ahmet.
– Kakva hasta, i ništa ne pitaj, nego mi odsedlaj dorata. Vrijeme je da se krene!
– Kud ćemo moj gospodaru?
– Ne znam kud ćeš ti, al’ ja moram tamo, daleko. Daljina me zove. Valja mi pravit mostove, i kao što ti već rekoh, valja iza sebe ostavit nešto drugo osim mezara.
– Idem i ja s tobom, zar da to propustim.
– Kako hoćeš moj Ahmete, ja krećem iz ovih stopa…

(Iz zbirke priča “Kamena kuća”, 2011.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s