Slavka Klikovac: RADGOST I MARINA SREĆA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA Imala je Mara noćne more, a i dnevne, čekajući da joj neko u kuću dođe. Prizivala je Radgosta, boga gostoprimstva, davala mu riječ da će ugostiti svakog putnika namjernika, a najviše bi je obradovalo da joj sin iz tuđine bane ili bilo ko, makar vrata da odškrine i kaže:
– Dobro jutro Maro, jesi li poranila? Evo moje ruke, pomoći ću ti da ustaneš…
Zamišljala je drage osobe, članove svoje porodice, od kojih veliki broj više nije među živima, svoje seljane sa kojima je zlo i dobro dijelila. Navraćali su radoznali koji bi se ponekad kroz odškrinuta vrata javili:
– Živa si! Dobro je, dobro! Možeš ti. Ih, ti sama i do kupatila ideš?! Sila si ti! Ne daj se!
Bodrili bi je, a ona je primjećivala da su to izgovarali kao da im je na tereti. Ponekad bi pomislila da im je krivo što je još živa, dok bi drugi jasno izražavali da im je žao njene vedrine i lijepog načina pripovijedanja. Znali su oni ranije satima slušati njene besjede i vedre priče iz prošlosti. A sada, ponestalo joj snage… Morilo je što ne opošljava sav posao, pa je sebe prekoravala da je nemarna. Krenula bi, ali bi je brzo nemoć zaustavila.
Noć je bila najteža. Tumaranje misli kojekuda bi je morilo do svanuća. Pomišljala je kako bi bilo dobro da nekog ima pod isti krov, u onoj sobi do njene. Barem tamo… Najviše joj je nedostajao bračni drug, tek toliko da im se štapovi dodirnu, pri usporenom hodu da im se rame na rame prisloni. Ali nikog…Danima…Mogla bi podnijeti da hrče i da kašlje, sve bi mogla podnijeti, iako ranije ne.
Cijelu noć se borila sa sjenkam breza koje je vjetar gurao kroz prozor njene sobe. Učinilo bi joj se da ima goste, nenadne u nevrijeme. Pokušavala je da ustane, da im otvori vrata, a onda joj bilo jasno da se to sjenke po njenom krevetu razigravaju i mame je. Znala je da se ohrabri dozivajući ime sina, Danila, da se jačom učini. Mora, noćna mora… Zle sjenke se okomile na nju nejaku i skrhanu od čekanja da ljudsku riječ razmijeni. Čak i vila da je noću posjeti ne bi znala kako da je ugosti, a tek produžene ruke brezovih grana sakrivene u metežu sjenki.
Čekala je svitanje da joj otkrije lice sinoćnih posjetilaca koji su zaposjeli njen prozor. Svanulo je. Jutarnji zraci su je obgrlili kada je došla do prozora. Sa obadvije ruke se nalaktila da gleda u sunce, koje je žmirkalo kroz krošnju breze. Pogled je spustila ka zemlji, ka gomili prešeganih drva.
– Sjekira zaglavljena u panju! Ko je to mogao da donese? – nije sakrivala čuđenje.
Prizor joj je zaledio dah. Stajala je kao hipnotisana. Nije se pomjerala. Nije ni htjela da se pomjeri. Pod prozorom zmija, savijena u klupče sa podignutim prednjim dijelom tijela, ustrijemljenog pogleda na nju. Mara ne znade šta će. Nijesu mogle nauditi jedna drugoj. Naprotiv, Mari se učini da joj šalje poruku..
– Šta ćeš tu? Nemoj me plašiti! Pa, eto, imamo samo jedna drugu. – molećivo je izgovarala.
Zmija je kao sleđena stajala u istom položaju. Mara je mislila da je to priviđenje pa se okrenu, ode do kuhinje. Misli joj obuze zebnja. Šta ako je to Čuvarkuća pa hoće da je
opomene. Zna ona od davnina da Čuvarkuća živi u temelju kuće i da se pojavljuje samo kada nasluti nesreću. Simbol je domaćina kuće, tj. kućnog starješine. Ne smije je ubiti. Kojim je dobrom ispod prozora?
Odjednom nastade buka, kao da se prelomi sva šuma sa okolnog uzvišenja. Zvuci su dopirali iz dubine zemlje, prateći glas pokojnog Milana koji prijetećim promuklim glasom izgovara ime njihovog sina.
– Šta Milane, koje su nevolje sa našim sinom Danilom. Ne gubi se! Ne odlazi! Ne, Milane! – zapomagala je Mara, pružajući ruke kroz otvoren prozor.
Iz siline buke začu se Milanov glas:
– Danilooooo…naš Danilo…
Sve se utiša. Mara je otvorila oči i pokušala da se podigne s poda. Njene samotne suve ruke, koje su često grlile jedna drugu, smogaše snage da se ponovo nađe pored prozora.
– Nije ona opasna, sama će otići, ne bojim se ja, – pričala je sama sa sobom. Htjede da sjedne na krevet, ali se vrati. Njeni krhki laktovi su ponovo bili na prozoru. Pogled joj se ponovo sjedini sa već viđenim prizorom.
– I ona je moj gost, – pomisli, šta traži? Je li ona donijela glas od moga Milana?
Najednom se zmija uvi uz stablo vinove loze i ponovo uperi pogled prema Mari. Ona se trže, zatvori prozor.
– Šta ako ovo nije Čuvarkuća?- uplaši se.
U njenim rukama se nađe dio pocijepanog čaršava. Uze šibicu, zapala tkaninu i baci je ispod čokota vinove loze.
– Ne podnosi miris upaljene tkanine, otići će. – poluglasno je izgovorila.
Sjela je na krevet. Nije od straha mogla leći. Ostarjele ruke su joj drhtale. Čekala je da se smiri. Srce joj je lupalo sve jače i jače. Nije smjela da se pomjeri. Začu se kucanje na vratima. Nije mogla da se oglasi. Kucanje se ponovi.
– Ima li koga. Dijete mi je ožednilo… Molim vas, samo malo vode!
Vrata su se odškrinula. Na vratima je stajala tamnoputa žena, krupnih sjajnih očiju koje su prodorno probijale kroz Marinu svijest.
– Zašto danas sve ovo? – mislila je zatečena nenadnim gostom.
– Uzmi kćeri, sama uzmi. Ne mogu ustati, – pravdala se Mara.
Žena uđe i stade na sredini sobe. Pored njenih nogu je stajala zmija, ona ista, samo izgledaše tamnija. Smireno je produžila put ispod, nekad Milanovog kreveta.
Žena se uplaši, vriskom zaustavi svoje dijete da ne ulazi.
Mara ustade, snagu sakupi i uze dijete za ruku.
– Uđi čedo, ne boj se! Uđi! Svi ste vi danas moji gosti. Evo, hljeb i so, za dobrodošlicu – nutkala je od srca, povremeno pogledujući ispod kreveta.
Najednom prostoriju obasja plavičasta svjetlost koja je izbila iz one linije u kojoj se spajaju pod i zid. Djetetov plač presta, a i majka se umiri.
– Radgost! – promrmlja Mara sjetivši se da baš na tom mjestu nekada bio otvor u kamenom zidu, a da pokojni Milan nikada nije dao da se zazida. Otvora odavno nema. Zatvorili su ga majstori koji su ravnali pod.
– Mila moja, uzmi ovo drvo i otvori ondje rupu – pokaza ona na mjesto odakle se probila plavičasta svjetlost.
Žena bojažljivo priđe zidu i samo što dodirnu mjesto na koje joj je Mara ukazala, osjeti blaženstvo u ruci. Iz zida je u tankom mlazu počeo kuljati plavičasta sumaglica i
širiti po cijeloj prostoriji. Iz tog vrtloga poče se nazirati ljudolika silueta. Mara je željela da vidi Milanov lik, ali ugleda panj na sredini sobe, u kome je duboko usječena sjekira. Na njemu, blaženi lik starca sa dugom bijelom kosom i bradom. Noge je podigoše kao perce, ruke na grudi prisloni…
– Radgost! Radgost! Vjerovala sam… i još mi u kuću došao.
Iz dimne siluete se oglasi zvonki zveket. Plavičasta izmaglica se zakovitla, a onda u tankom spiralnom obliku krenu prema otvoru na zidu
Mara pogleda nenadne goste. Žena se uplašila, a dijete je otvorenih usta i razgoračenih očiju gledalo.
– Ne bojte se. Radgost vas je u kuću doveo i tu mi ostanite. Kćeri, ako ti treba utočište, neka to bude ova kuća i tebi i onima kojima si danas otvorila ova vrata. Pogleda joj se zaustavi na zlatan lančić i privezak na kome je pisalo „Danilo”. Starica se obradova:
– I moj sin se zvao Danilo. On je u tuđini, sjetno prozbori starica. Imam ja i snahu i unuče. Nijesam ih još vidjela. Obećao je da će me iznenaditi…
– Maro, ja sam Rina, Danilova žena. Imali smo udes, ostao je u gradskoj bolnici, ali sve je dobro prošlo samo je slomio rebro.
– Blago meni, dom mi veselite. Jak je moj Danilo! Znam ja! Radosno je koračala po sobi.
Starica to izgovori, a zmija lagano krenu prema otvoru i nestade je.

Advertisements

One thought on “Slavka Klikovac: RADGOST I MARINA SREĆA

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s