Danilo Brozović: ZATORNICI

naslov1mit

– Ne bojiš se valjda – reče Leđan muklo. Stajali su u ostacima Ognjenove palače u Ognjen Gradu, daleko iznad ostalih divova da ne vide smrt i bol koju doniješe velike vode. Ne bojiš se, kaže, a on se kao ranjena zvijer krije u bratovom opustošenom domu. Nebo se čistilo nije; sunčeva je svjetlost tek povremeno parala tmaste oblake koji su danima lijevali kišom. Silna se voda bješe stuštila, potoci nabujaše, a rijeke se preliše. Svijet je bila prekrila vodena bujica, a bijes bogova nabuja još i više. A sve zbog Leđana. Sve zbog njega.

– Jednako si arogantan kao i prije svega ovoga – reče Ognjen i zamahne rukom prema vodi, tek vrativši se u svoje nekoć tople dvore nekoliko tjedana ranije. Sunce se skrivalo, i dalje se skrivalo, tek povremeno navirivalo među mračnim oblacima. U daljini, grmljavina. Negdje je i dalje kišilo.

– Baš ništa nisi naučio. Ognjen kao da je posljednjih mjeseci ostario barem desetak godina; uvijek nasmijano lice odisalo je brigom, bore kojih prije nije bilo sada su dominirale njegovim čelom, očima, obrazima. Iz očiju mu se izgubio sjaj koji je Leđan znao vidjeti kad god bi se Ognjen grohotom smijao, kad god bi zaljubljeno promatrao ženu mu Divanu, kad god bi se igrao sa sinom Jožom. Njime je sada vladala tuga, žal za životima izgubljenima zbog bratove mu tvrdoglavosti. Ognjen vjerojatno nije znao, ali Leđanu je u tom trenutku fizički nalikovao više nego ikada prije. Sumoran i tmuran kao brat mu, vladar sjevernjačkog kraljevstva divova, Leđan koji je sina Mrazimira nakanio oženiti kćeri Svarunova ljubimca Svitogora. Bozi su, međutim, kovali drugačije planove. Svitogor se njihovim planovima povinovao. I tada, u stravičnom naletu nemoćnog bijesa, Leđan zatuče starinu Svitogora, ljut jer se vladar divova povijao pred voljom bogova. To učini, a kraljevstvima divova započe ubilački rat, dok Svarunu ne dojadi. Velike vode potopiše svijet.

– A što bih imao naučiti? – rekao je Leđan prezirno. Ognjen od početka rata među divovima nije želio odabrati stranu. Pravu i jedinu stranu, bratsku stranu. – Sad meni predbacuješ aroganciju, ti i ostali koji se niste svrstali, i ostali koji su pobijedili. Ta i sam znaš da je bozima tek trebala izlika da potope svijet. Da iz ljudskog roda vodom istrijebe kukolj, divove prisile na igru skrivača, a svijet pripreme na ono što ga čeka.

– Serviraš mi izlike za izliku – reče Ognjen. – Osim toga, međusobno je optuživanje sada posljednje što bi nam trebalo biti na umu. Nije mogao Ognjen, a da ne misli na Divanu, na to kako je uzmicala pred vodenom bujicom i utopila se u boćatoj vodi što je navirala pokraj njihovog Ognjen Grada. Sada je sve što mu je ostalo Jože, a i on je tko zna gdje. Iza Velebita, skriven negdje na poluotoku.

Leđan zakima. – Pravo zboriš, sada moramo misliti na drugo. Moramo preživjeti, nanovo izgraditi što je voda porušila. Te će potom skrušeno: – Za pomoć te molim, brate – reče. – Za pomoć te preklinjem.

Ognjen se trzne, iznenađen, ali sakrije reakciju. Nije očekivao da će ga do tada bahati brat preklinjati za bilo što. Ali ne reče ništa.

– Svi smo izgubili nekog – reče Leđan i priđe Ognjenu koji mu je do tada stajao okrenut leđima. Boja glasa kao da mu se izmijenila, kao da ju resila dublja nijansa beznađa. On zna da svijet neće biti isti, ne nakon vode, ne nakon što je poražen Črt i Leđan Grad sravnjen sa zemljom, gromovima, vodom i kamenjem. Ne nakon što bogovi napuste svijet i prepuste ga ljudima koji će ga kao pošast preplaviti i izmijeniti. A oni će, divovi i orijaši, izumrijeti, živeći tek u pričama i legendama koje će smrtnici pričati pokraj svojih ognjišta dok se u noćima zatire plam čarolije. Njega će pamtiti po zlu, njega koji je najviše želio propitati ravnotežu i usprotiviti se nakanama besmrtnika. Ali neka, on zna tko je i što je. – Ja sam izgubio najviše. Tada uzdahne i Ognjen ne mogaše, a da ne primijeti kako je bratu zadrhtala ruka, a lice mu se streslo. Leđan je izgubio sve što je imao, sina jedinca Mrazimira i voljenu ženu, Leđan Grad i gotovo sve divove koji su se s njime tukli u beznadnom ratu protiv Svitogorovih sinova potpomognutih bozima. Da, svoju je bahatost skupo platio. Najskuplje od svih. I duboko je u sebi Ognjen znao da brat mu ima pravo. Bozi su tek tražili izliku da potope svijet. Valovi mu više neće izgledati prijazni kao nekad, kad je ribario pučinom i vrijeme gubio promatrajući mreškanje mora.

– Svijet će se promijeniti nakon velike vode – rekao je Ognjen naposljetku i prvi puta nakon dugo vremena pogledao bratu u oči. A vidio je izgubljenog diva, jednog među mnogima koje je vidio jutros kada je hodao muljem Ognjen Grada, ostalim nakon što se voda povukla, jednog među mnogima koji je plakao, naricao i vikao od jada. Vidio je diva nestalog u beznađu. Kao da je u bratu vidio sebe i sudbinu koja ih čeka, starost i smrt koje će ih odvesti sa svijeta. Prepustiti ih zaboravu. Odjednom se osjeti starim, prastarim.

– Svijet se već promijenio – reče Leđan. Gorak je okus poraza. Gorko se bilo skrivati u pećinama i glumiti jednog među mnogima, skrivati se repa skupljenog među nogama. Skrivati se pred Svarunom. – Svijet se neprestance mijenja, stalna na tom svijetu samo mijena jest, kako reče pjesnik.

Pred njima se pružao prizor smrti, kaljuža iz koje su izvirivali leševi, vrane koje su ih kljucale dok su ih obitelji tjerale odatle. Ako su obitelji uopće preživjele. Pred njima se istovremeno pružao i prizor života, kaljuža koja kao maternica rađa novi svijet, čišći i prostraniji. Svijet u kojem za njih mjesta nema. Obojica su znala.

– Ljudi nadolaze – reče Ognjen. – Velike ih vode neće zaustaviti. Namnožit će se oni. Japoda i Dokleata ima kao lišća na granju u Šumi Striborovoj. Jasa, Kolapijana i Varcijana još i više. Jednom će, kaže predaja, iste zamijeniti sedam plemena i nastaniti se na ovoj zemlji.

Na našoj zemlji, mislili su obojica. Neizrečeno je visjelo u zraku. Za nas više ovdje nema mjesta.

Leđan ne odgovori. Je li pogriješio? Je li učinio ispravno? Nije znao, više nije ni važno. Možda je tek ubrzao neizbježno.

Iste je noći napustio Ognjen Grad, prerušen u običnog diva koji bježi iz umirućeg grada. Natovaren namirnicama kojima ga je opskrbio brat, opterećen uspomenama na njihovo zajedničko odrastanje, na smrti koje su djetinjstvo okaljale. Smrti koje je on prouzroučio. Oči njegovog brata neće više vidjeti sjaja, znao je da neće. A on se skriva, kao kakav prosjački div koji luta svijetom, traži posao, nadniči za kruh. On, Leđan, veliki div, kralj sjevernjačkog kraljevstva. Bivši kralj, sada jedan među mnogima.

Ali nije žalio, odlučio je bio kako je odlučiti želio, povratka više nema. Svijet se mijenja, i povratka na staro više nema. Tko zna, možda je tako bolje. Tako je oduvijek.

Osvrnuo se; sunce je zapadalo nad pučinom, nad Ognjen Gradom. Mahnuo je prema gradu, zamišljajući da ga brat promatra s prozora svoje palače, zabrinut za nj i za budućnost grada. Ne predstoji im lak posao. Nijednom od njih.

Potom se okrene i krene put planina.

alpe

Danilo Brozović, Đurđevac, 1982.

Objavio:

“Zeleno sunce, crna spora”.  2005. (zbirka priča)

“Bojno polje Istra” 2008. (cyberpunk roman)

“Balkanska ruta”, VBZ  2010. (roman)

Objavljivan je u mnogim zbirkama znanstvenofantastičnih priča, a dobio je nekoliko nagradua SFERA.


Advertisements

One thought on “Danilo Brozović: ZATORNICI

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s