Bosiljko Rejhan Domazet.: MOKOŠ UTIHA

Mokos

 Lada, takvo je njeno ime bilo, prastaro i teško, miriše kao lipa, slavenska sasvim, tako nekako reče Sidran u onoj svojoj pjesmi „Šetnja sa Stevanom“, ali daleko bi nas odveo rukavac te digresije. Jer, ovaj je san nastao još ranije, kad nije bilo ni knjiga, a nekmoli Sidrana, tek vina je bilo. Od toga mi glava teška bila po buđenju, ili možda od sna.

Elem, probudio sam se na omanjoj livadi, negdje u brdu, iznad se mrko nagnuo vrh brda ovijen oblacima, a pored livade šumila je manja rječica, čiji se huk pojačavao u mojoj blizini, jer baš na tom mjestu iz omanjeg jezerca prskala je preko stijene nizbrdo.

Ponovno sam usnuo.

Lada se upravo izvlačila iz strašnoga rata, zasićena vonjem smrti i truplima koja su danomice pristizala na uzvisinu gdje je živjela. Nije joj preostalo drugo već držati stalni oganj, vraćati mu snagu srušenim suhim deblima hrasta i onda u nj dovlačiti i bacati tijela ratnika. Jer i ptice, što uznose duše pokojnika bogovima nebesa, prestale su dolaziti. Tako je bio strašan taj rat.

Sve je teško, pritisnula neka omara, zrak je ispunjen pomiješanim vonjem meda i krvi. Posvuda srušene nastambe, tišina se spustila na kraj. Tek pogled na more u dubini donosi kratkotrajno opuštanje. Kiša što je počela padati, sipila je posve bešumno, ali uporno i stalno.

Mokoš se iskobeljala iz vlažnoga tla i blata, sitnog i krupnijeg kamenja koje su ratnici nabacali na nju. Niz bedra spuštala se zmijoliko i ponegdje skorena sukrvica, a među dojkama, uz tragove blata napipala je ljepljivo i sluzavo grumenje u rani.

Lada se nagnula nad ženu na tlu, u lijevoj je ruci za svaki slučaj stiskala kremenovu oštricu, ako je ova ozdola s tla napadne. U sredini prsa između dojki vidjela se ružna rana, zaprljana zemljom i grančicama, tu i tamo pokojim listom hrasta što se uzdizao ponad njih.

– Perun i Veles su prvi, Mokoš je posljednja, šaptala je Ladi ta spodoba grčeći se na zemlji, a njoj je bilo samo do toga da je nekako umiri, posebno zato što je već shvatila da joj od toga bića ne prijeti opasnost.

Ova, Lada, više nije znala što bi. Hitro je ubrala nekoliko biljaka što su naokolo rasle i stisnuvši ih u onoj desnoj praznoj ruci utisnula Mokoš među dojke i tako ustavila krvarenje. Ova ju je zapanjeno motrila i prestala buncati, smirila se.

Nedugo potom počela je opet mrmljati i Lada je nagnuvši se nad njezine ispucale usne mogla jedino razaznati riječ ‘bjesovi’ koju se ponavljala u pravilnim razmacima među onima koje nije uspijevala prepoznati. Među prstima njezinih ruku, koje je jedva razdvojila, nađe pramenove kudjelje.

– Do močila me odnesi, najzad je prozborila žena i Lada ju je, ne pitajući tko je i što je, jednostavno uprtila na leđa i ponijela nizbrdo, u pravcu koji joj je Mokoš pokazala.

Probudim se i ne znam gdje sam, livade više nema, toplo je, pa se bacim u potragu za onim snom i zaspem.

Rat je stao, pa sam se ohrabrio doći u grad i sretnem se s Ladom. Sjednemo na kafu i ona mi ispriča kako je bilo.

Nema se para i sve je teško, pritisnula neka depresija. Odem naučiti transcedentalnu meditaciju, budem jedno šest mjeseci na kursevima, te poniranje unutra, te gledanje sebe izvana. Nije baš da sam lebdjela iznad onog dušeka, osim što me jedan ufati za guzicu, u meditaciji. Ali kad sam mu plesku prilijepila, nekako je skont'o đe je.

Prošlo to po’ godine, ja kod učitelja: De ti meni šapni tu mantru majke ti, dosta sam učila. I stvarno nagne se ovaj, šapne mi mantru, ovdje, u lijevo uho, pljucka malo, ali pusti sad to. Taman na vrata, kad zaboravi mantru. Mislim se, jeb'o šest mjeseci propade, jel’ to zato što mu se ne ponudih, a jest onako sve u fino pitao, al’ ne gleda me u oči i onda džaba, iako sam se malo ovlažila. Pa se vratim: Haj’ bolan, šapni mi opet. Ovaj ni mukajet, samo pruži neki papir s rasporedom novog kursa u trajanju od šest mjeseci.

Sad sanjam da spavam i u snu čujem glas mudrog profesora.

Ponad Trebišća odjeci bitke, podrhtava zemlja, stabla duba, moćna i velika učas se pretvaraju u triješće, kroz usjek, niz kanjon Perun Velesa goni, smijeni se ljeto u zimu, ili zima u ljeto i baš tada ćutimo žestinu boja.

Naše je sveto drvo dub, tako govori žrec, pod njim je žrtvenik, sve u čast gromovnika Peruna.

600518_4405502861103_1427542941_n

Dubu je korijen u donjem svijetu, usađen u glave mrtvih, a krošnja mu je svijet bogova u visinama, gdje se pravda dijeli od krivde. Mi, ljudi, plešemo oko debla na ovome svijetu, s nejasnim slutnjama o postojanju donjih i gornjih svjetova. Ptica ogromnih krila, što se spusti u krošnju, podupre Peruna u njegovu uzdizanju i daje mu hlada. Dok, dolje, u svijetu mrtvih Veles svijen poput zmije, na vuni leži i motri hladne podzemne vode.

Ovi bogovi boj zametnu svaki put kada im se učini da ih Mokoš iznevjeri, jednoga ili drugoga.

Ali njihov je boj vječan, zato što je vječna igra mijena, smjena dana i noći, ljeta i zime – bez te bitke, bez svjetla i tame, nema ravnoteže svijeta. Drzak je Veles, pravedan je u svome gnjevu Perun i tako u krug.

U mijenama sna i jave, zaspem i opet se probudim.

 

Bosiljko Rejhan Domazet, Bogumil Bosanski, Bio/Born Banjalučanin, Bosanska 1 B, Bradat, Blagoglagolljiv, Bistar i katkad hladan kao Vrbas. S njim godine 1957. dana 10. studenoga rođena i finska glumica Ritva Grönberg u mjestu Oulu; istodobno u Hollywoodu umire/seli na ahiret Louise Carter, rođena 1875. u Denisonu, Iowa. On the staff of the “101 Youth Radio” as culture editor, 1984/85. Suradnik Instituta “Dr. Hans Christian Zabludovsky”. On assignments in 1992/93 cooperated with one of top Croatian photographers, Nikša Antonini. Co-authored a poetry collection „Nacrt za pjesmu“ with Arif Ključanin, 1992. Već godinama piše drugu knjigu “Tramuntana, legende i predaje” te životopis msgr. Josipa Bandere, rođenog u Caput Insulae, 8. srpnja 1914. godine, u gradu Beli na Tramuntani, otok Cres. Na dan sv. Ivana, 24. 6. 2009. premijerno prikazan film o monsinjoriu Banderi naslovljen “Moja Tramuntana” za koji je napisao priču/scenarij. In 1995 contributed to releasing a CD with ancient Croatian songs which made famous the Legen group and songwriters Lidija Bajuk and Dunja Knebl. Participated in the Japan Study Tour Program, 2001, organized for southeastern European countries; friend of Kameda Kazuaki. In 1998 awarded the Order of the Croatian Star with the effigy of Katarina Zrinska for humanitarian work. Urednik biblioteke „Trokut bosanski“ – prikupljanje književnih radova autora iz BiH. Piše predgovore: u prvoj dvojezičnoj knjizi poezije /romski-hrvatski/ 1998. naslovljene “Tamo je sunce/Odori si o kham”, u trojezičnoj romskoj kuharici „Što su jeli naši stari/So halje amare pure/The Roma cookbook“; knjizi Ante Zirduma – “Bijeli put – crna zima” – ukratko; knjizi Adama Subašića „Tečaj brzog spavanja“.

Advertisements

2 thoughts on “Bosiljko Rejhan Domazet.: MOKOŠ UTIHA

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

  2. Povratni ping: 30 najčitanijih priča na BH FANTASY | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s