Lidija Pavlović-Grgić: RUJOVIT

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Pretio jesenji dan vuče se svome koncu. Iznad planine u crveno obojano perje oblaka. Uz stopala sivozelene gromade ravnica na kojoj orao vidi samo bijele pokretne točke dok trepere u ukusima uskoro suhih vlati. Rijeka se izvukla iz jučerašnjeg kišnog plašta i sada svojim ponovno mirnim rukama miluje oblutke i vrbine kose. Zemljani pod s noga osjeća vlagu koja će se uvući u zidove. Ljudi i njihove košare odmaraju pod granama svinutima do zemlje. Jabuka sa sočnim naušnicama bezbrižno kunja u zagrljaju sunca, ne osjećajući tugu koja pod njezinom raskošnom krošnjom u slapovima teče niz Bugine blijede i poput hrastove kore naborane obraze.

 

– Što učinih… Što učinih… Što učinih… – ponavlja Buga, jednom rukom stišćući iskrzanu vunenu košuljicu, a drugom do krvi zarivajući nokte u vododerine na čelu i tresući se u jednoličnom ritmu niza riječi, kojeg godinama ne može završiti. Iz ljudi bi te riječi počele izvlačiti znatiželju, pa ih uvijek izgovara u dubokoj samoći, čiji su virovi sve opasniji posljednjih mjeseci udovičkog života. Njezin Tugomir umro je ne doznavši istinu o nestanku trogodišnjeg jedinca Rujovita, koji je prije trideset godina bez traga i glasa iščeznuo dok se u dvorištu igrao oko majčinih skuta. Gubitak sina roditelji nikada nisu željeli poistovjetiti sa smrću.

Samotne sate Buga provodi u zamišljanju sinovljeve sudbine. Već tri desetljeća mašta kako njezin Rujovit negdje živi i izrasta u visokog, snažnog i plavokosog muškarca koji je u svemu nalik ocu. Nada se da neka vješta ruka u suknu pravi prostor za njegove mišice, da mu neka brižna žena nudi jabuke za večeru, da tamo gdje sabire ljetinu nema ratova… Da grli družicu čistog srca i vilinske ljepote.

I danas Buga druguje s maštom i sjećanjima. Rujovit je iz njezinog života izašao u povoju jednog baš ovakvog jesenjeg dana, osvanulog nakon guste kiše. Samo što ovaj dan, odlučila je, neće završiti kao drugi. Kad sunce zakorači u postelju s uzglavljem od vrhova planine, ona će pasti u zagrljaj rijeke čiju dubinu nikada nije osjetila na svojoj koži. Ne može više živjeti ni od svojih mršavih ruku ni od maštanja. Ako je živ, Rujovit će disati i izvan stana od njezinih sijedih vlasi, a ona će napokon umiriti srce u tišini riječnog dna.

Obrisala je suze i napravila prvi korak prema zelenoj vodi kad ugleda kako joj se iz obližnje šume približavaju dvojica konjanika. Sitniji od njih pjevušio je pjesmu onih koji u boj idu:

…Iz doca šljemovi niču, niz goru čopori jaše.

Davore, krilati zmaju!

Davore, mlađani bože![1]*)

 

Na širokim ramenima krupnijega u ritmu kasa poskakivali su plavi pramenovi. Optočen oklopom neobičnog sjaja uzde je držao gordo, poput kraljevića. Konj je znao koga nosi ali ne i Buga koja pomisli kako odavno ne vidje stasitijeg mladića.

–  Eh, tugo moja… Kuda li sad moj Rujo jaše? – šapnula je sebi u dva prsta na uvelim usnama.

– Bako, može li nam netko tvoj pokazati put preko ove planine? – u sivi vrh kažiprst uperi mršav momčić garavog lica i tananog glasa, kojeg je iz petnih žila pokušavao ukrupniti.

– Sama sam u kući. Nemam nikog da vam pomogne, a ja nikad nisam na tu planinu išla – uzdahnu starica i pruži korak tamo gdje je naumila.

– Bako, možeš li nam barem vode dati? – pažnju njezinih od plača natečenih plavih očiju privuče duboki glas konjanika. Ona ga pogleda i pomisli kako je njezin Rujovit možda na nekom predugom putu od nekog tražio i dobio sličnu pomoć, potvrdno kimnuvši glavom. Uđe u kuću i zagrabi dvije bukarice vode.

– Hvala, bako. Ovo me vratilo među žive – poskoči glasić.

– Možemo li malo odmoriti pod jabukom? – javio se dublji glas.

– Možete, djeco. A kuda idete?

– Bolje da ne znaš, bako, bolje da ne znaš… Idemo tamo gdje će moj brat davoriti i možda izgubiti glas… Gdje možda susretnemo i tvog sina ili tvog unuka… – tiho će tanani glas.

– Mog sina… – suze pokazaše tragove dugogodišnje tuge.

Konjanici oboriše poglede, a onda se onaj veći odvaži upitati što se njezinu sinu dogodilo pa tako gorko plače. Ona dlanovima pokri lice.

– Bako, oprosti što sam te rastužio. Pomislih da će tvoj teret postati lakši ako nama povjeriš nekoliko riječi, koje taložiš u dnu svog srca. Možda nas tvoja priča i sačuva od nekog zla – reče krupniji konjanik.

– Nikome ne govorim o svom sinu…

– Zašto? Pričaj nam o njemu, bako. Bit će ti lakše – javi se zvonkiji glas.

– Sinko moj, meni samo u vodi može biti lakše…

– Što to govoriš, dobra ženo? Koja te to golema tuga u vodu nagoni? – ton povisi plećati jahač.

– Tu tugu nikad nisam ispričala. Svi bi me mrzili da znaju…

– Što trebaju znati? Kakvo si ti zlo mogla svome sinu učiniti?

– Zlo sam učinila i zbog toga sam pošla u vodu. I skočit ću u nju kad vi odete. A prije nego odete, ispričat ću vam svoju muku – Buga ipak započe driješiti čvor na golemoj vreći prepunoj boli.

 

Njezina životna ljubav rasla je iz prve pastirske simpatije, a sinom je okrunjena baš na vrijeme – godinu dana od početka zajedničkog života dvoje mladih. Dječaku je ona dala ime. Poželjela je da Rujovit bude plemenit i snažan poput bogova njezinog plemena. Da bude hrabar, dugo živi i da se slavan glas o njemu pronese.

Rujovit je bio posebno živahna i vesela beba. Buga je padala od umora trudeći se njemu pružiti majčinsku ljubav i brigu, njegovati bolesne svekra i svekrvu, raditi sve potrebno u kući i oko nje. Ponekad noćima nije mogla usnuti od bolova u umornim udovima i grudima, iz kojih je dječačić svakih sat vremena utaljivao svoju halapljivu glad. A kad je prohodao, roditelji su ga jedva uspijevali sustići.

Jednom je Tugomir na oštroj stijeni rasjekao lijevu obrvu želeći sinčića sačuvati od pada u rijeku, dok je Buga već idućeg dana golim rukama dohvatila užareni kotao kako bi ga sklonila od znatiželjnih ručica. Rujovita je zanimalo sve što majka radi. Njegova sjena majčinim je rukama zaklanjala svaki posao. A poslovi nisu smjeli čekati. Vješao se o metlu od granja kojom je s praga tjerala lišće. Podmetao je prstiće pod veliku oštricu kojom je sjekla divlje zelje za varivo. „Ocu i ja“, vukao ju je za skute dok je iz obližnje šume vukla vlake, cijepala ogrjev, ložila vatru, muzla ovce… „Joziti“, trčao je na otvoreni plamen želeći ga nahraniti cjepanicom…

Buga je svaki sinov nestašluk zaokruživala riječima: „Bježi, vile te odnijele! Vidiš da radim!“ Češće je to izgovarala nego ime razigranog dječačića. Rujovit bi se na njezine riječi samo nasmijao i nespretno joj obgrlio noge dok se ona pokušavala otrgnuti, žureći svojim poslovima.

Jednog dana svekrvi dojadilo slušati: „Vile te odnijele!“

– Ne kuni dijete, nevo. Ne kuni dijete – starica je upozoravala sa svoje samrtne postelje u kutu kolibe.

– Ne kunem, majko… Te mi riječi same dođu, smeta mi… – Buga se pravdala jer nijedna majka ne želi kleti svoje dijete i ostati bez njega.

– Dobro ti stara govori. Ne kuni dijete – potvrdi svekar.

– Ne govorim ti ja tek tako, dijete milo. Pričali su stariji ljudi da vile žive gore u planini u nekoj pećini i da noću kolo igraju na velikoj stijeni koja se vidi i odavde. Govorilo se i da su ugrabile djevojčicu… – ispričala je svekrva.

– Ugrabile djevojčicu? – Buga se trgnu.

– Neka žena nakon šest kćeri silno željela sina. Kad je jedne noći rodila i sedmu kćer, rekla je svekrvi da joj je nosi s očiju, ne htjevši joj ni sisu dati. A kad se u zoru probudila, dočeka je prazna kolijevka… Puna kuća ljudi, a nitko ništa nije ni vidio ni čuo… Vrata su bila zatvorena, a djeteta nigdje… Ljudi su pričali da su to vilinska posla…

– Baš nitko ništa nije vidio ni čuo?

– Nije. Zato se govori da su to samo vile mogle učiniti.

– Pa je li ikad itko vidio te vile? – zanimalo je Bugu.

– Nikad nitko, osim jednog mladca. Bar se tako priča. Popeo se on noću pod onu stijenu s ravnim vrhom i slušao ih kako pjevaju i igraju. Jedna ga je opazila i gurnula u trnje ispod stijene, a on se jedva dovukao kući sav krvav i izgreban. Ispričao je kako su vile toliko lijepe da se to ne može opisati, da udaraju nogama u stijenu jače od konja, a da su im oči hladne kao u mrtvih ljudi… Zato ne spominji vile, dijete drago… – odzvoni svekrvin glas.

– Neću više, majko…– Buga se nakon tih riječi pokunjila, ali nedugo zatim i zaboravila što je obećala pa Rujovita ponovno korila na isti način.

Tog jutra koje se začahurilo u njezinom sjećanju donijela je pune naćve pred kućni prag. Tek što ih je stavila na široki hrastov panj, Rujovit ih nespretno dohvati i sve se prosu.

– Bježi, vile te odnijele! – ošinu ga oštar glas. Dječak se odmače dva koraka unatrag, a Buga se sjeti svekrvinih riječi te se odmah okrenu i ugleda prazno dvorište.

– Rujo, gdje se kriješ – mislila je da se negdje zavukao.

– Rujo, janje moje – dođi! – zvala je već zabrinuta, okruživši pogledom sav vidik.

– Rujo, živote moj! – počela je plakati trčeći uokolo. Njezin plač uznemirio je Tugomira i njegove pomagače u polju. Ostavili su jesenje plodove i svi se dali u potragu. Tražili su ga oko kuće, u šumi, pored rijeke, niz put prema planini, prevrnuli svaki kamen u okolici… Uzalud.

– Otići ću do one litice o kojoj si mi pričala, majko – Buga očajnim glasom svoj plan povjeri svekrvi.

– Nemoj, dijete, nemoj – ona je pomilova po kosi.

– Nemoj, sina tamo nećeš naći, a i ti možeš stradati – nadovezao se svekar koji je prisluškivao razgovor praveći se da spava.

– Možda su ga vile stvarno odnijele… – Buga je naglas izrekla svoj strah.

– Ma kakve vile, nemoj ih ni spominjati – starac joj je pokušavao umiriti misli, ne sluteći kako će Buga, čim ukućani utonu u san, put visoke bijele stijene s ravnim vrhom.

S bakljom u ruci probijala se uzbrdo kroz šikaru, zapinjala o trnje, ostavljala krvave tragove na stijenama… Vještinom divokoze uzverala se na jednu manju stijenu ispod litice i pritajila se. Nije dugo čekala kad se s kamenog podija razliše svjetlost i milozvučni ženski glasovi. Što su glasovi jače odzvanjali, to je kamen od kruženja više podrhtavao. Buga se šćućurila i razabirala zvukove, pokušavajući razumjeti riječi čudnovate pjesme.

Sati su prolazili, s vrha planine provirila je zora. S pjevom prvog pijetla vile utihnuše, a začu se dječji plač isprekidan riječima: „Ladno mi, ladno je…“ Buga prepozna sinovo tepanje, nadljudskom snagom protegnu ruke, poput zmije ispuza uz stijenu i ostade okamenjena kad pred sobom ugleda čistinu na kojoj se bijeljela Rujina vunena košuljica. Od njega i vila ni traga ni glasa. Počela je čupati kosu, vrištati, udarati se u lice… Ništa nije pomoglo. Kući se vratila prije nego su njezini primijetili da je izbivala cijelu noć. S košuljicom u njedrima koju nikad nikome nije pokazala. Tek ju je u samoći natapala suzama i gorkim samoprijekorom. I nikada više njezina noga nije nije kročila put planine.

Nakon duge i bezuspješne potrage izgubljeno dijete nitko pred njom nije spominjao, a starije žene govorile su među sobom kako Bugina tuga ne dopušta novom plodu da se zametne u njezinoj utrobi. Stoga, šaputale su, nesretnica živi bez roda i poroda, bez osmjeha i nade…

 

– Trideset godina nisam se od srca nasmijala… Previše, sinko moj, previše – Buga je završila svoju priču.

Mršavi jahač brisao je suze, a onaj krupniji gledao prema planini.

– Žao mi je, bako, žao – jecao je piskutavi glas.

– Okrutno je reći, ali reći ću. Možda si sretna što si tako izgubila sina. Nisi vidjela njegovu smrt – oglasi se i dublji glas.

– On nije mrtav! Nije! – Buga poskoči.

– Bako mila i draga, prije je mrtav nego živ.

– On nije mrtav! Znam da nije! – Bugine riječi ponovno zabrzaše.

– Nagledao sam se mnogih majki nakon krvavih bitki… Srce se stegne i najhrabrijem ratniku kad na bojnom polju vidi sirotu ženu kako u naručju drži svog umirućeg sina koji se posljednjim snagama suzdržava da suzama i kricima ne probada majčino srce, svjestan da i ona vidi ruku smrti na njegovom ramenu… Budi sretna, bako, što tako nisi vidjela njegovu smrt. I pamti ga veselog i bezbrižnog, onako kako si ga posljednji put pogledala…

– Možda si u pravu, sine. Možda pravo zboriš ali… – Buga se okrenu i krenu u kuću.

– Bako, mogu li ubrati malo jabuka za posestrimu? – utanji se krupni glas, a Buga se tužno nasmiješi i rukom mu dade potvrdan znak. Konjanik se vješto uspe na stablo, nabra nekoliko sočnih plodova pa ih dade onom sitnom jahaču.

– Zar to nisu jabuke za tvoju posestrimu?

– Ovo je moja posestrima. Ona mi je na ovom putu smiraj i razgovor. Ti si nama ispričala nešto što nikome nisi pa sam, evo, i ja tebi otkrio tajnu koju nitko ne zna.

– To je mladić! Čudan jest, ali je muško! – Buga se nije dala prevariti.

– Nije, to je moja prerušena posestrima. Kad sa sebe skine ove muške halje, kapu i garež, ona je prelijepa baš poput naše pomajke, čiju mladost stoljeća ne mogu ukrasti.

Buga je slušajući mladića smislila tisuću pitanja, što djevojka osujeti pa riječi uputi u suprotnom pravcu.

– Vidiš, bako, lice mi je garavo da se ne primijeti da nemam bradu – razvuče osmijeh.

– Toga sam se ja dosjetio – muškarac mora imati bradu pa makar i od gareži – nasmija se i konjanik.

– A ja sam se domislila da i ti uzimaš obličje mladića dok se krećemo nepoznatim krajevima i čekamo boj – doda djevojka.

– Kakav boj, djeco? – izduži se Bugino lice, a oči joj postadoše dva siva oblutka.

– Tri dana jahanja odavde leži poljana koja će uskoro izgledati kao ogledalo ovog današnjeg neba. Crvena od krvi. Ja sam se ogrnuo ovim jedrim tijelom mladića da me ne prepoznaju i osujete moj dolazak na bojište. I kad kucne pravi čas, pokazat ću sva svoja lica, sve svoje mačeve i biti mio glas pravednim borcima za slobodu!

– Tko si ti, mladiću? – Buga se prepade, ustuknuvši dva koraka unatrag.

– Nije važno.

– Mogu li bar tvoje ime znati?

– Pogledajte, ovo sam našla u šumi i zadržala – stara vilinska košulja! – djevojka posegnu rukom u bisage, skrenuvši staričinu pozornost s imena tajnovitog junaka.

– Vilinska košulja! Nosi to od mene! – Buga bijesnim stopalom prekide sokove u stabljici bijelog cvijeta izniklog pod njezinim prozorom.

– Nisu uvijek vile zle, bako – mladić se sućutno nasmiješi, primivši ruke izbezumljene žene kojoj se vid pomuti pa zatetura prema njemu.

– Rujo moj… – poljubi ga u obraz, teško uzdahnu i klonu u njegovom naručju. Njezina duša poput krijesnice prhnu visoko, a tijelo joj kliznu niz grudi tajanstvenog ratnika.

Srce triput snažnije od ljudskog zadrhta, nebo se pomrači i munja ga prepolovi čudesnim bljeskom. Ratnik u dvorištu nađe jedno gotovo raspuklo rilo, iskopa raku tik do kolibe i u nju spusti tugom umoreno tijelo. Na humak položi ostatke zgaženog bijelog cvijetka.

– Sad možemo dalje – tišinu prekinu nježni šapat.

– Krenimo. Čeka nas još mnogo umirućih… – mladić pokaza prema planini. Dok se djevojka spremala zajahati, on kriomice obrisa jednu suzu gledajući stare kišama isprane naćve na kućnom pragu.

 

[1] Stihovi iz pjesme Davor Vladimira Nazora.

 

One thought on “Lidija Pavlović-Grgić: RUJOVIT

  1. Povratni ping: PRIČE UVRŠTENE U ANTOLOGIJU SLAVIN POJ (porangu na blogu) | bh fantasy

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s