Dragić Rabrenović: TATOMIROVA OSVETA

600518_4405502861103_1427542941_nZamahivao je sabljom na sve strane dok je jurišao prema krvoločnim divovima. Nije ni pomišljao da stane. Znao je da mora osigurati pobjedu svome ocu u ovom prokletom ratu. Odsjecao je ruke, razbijao oklope. U stopu su ga pratili razjareni vukovi. Skakali su na divove i ljude koji se borili na njihovoj strani.

Tatomir nije ni obraćao pažnju kada se vučji zubi zariju u vrat nekog jadnika i otkidaju mu glavu jednim trzajem. Nije razmišljao o tome, pred očima je samo imao Kornata, vođu protivnika koji je gazio sve pred sobom. Morao je nekako da dođe do njega. Morao je okončati što je započeo. Rat između bogova i divova.

Dok je još bio mlad, nije mnogo razmišljao o posledicama. Oca Svaroga najčešće nije slušao. Lutao je svijetom i uživao u pjesmi i lijepim djevojkama. Želio je da zaviri u svaki dvor, poljubi svaku krčmaricu na putu i nikada mu nije bilo dovoljno. Bio je skroz drugačiji od svoje braće Peruna i Svanimira, pa čak i od Stribora. Još kao mali pravio je šale i smicalice. Jedna ga je takva skupo koštala. Ukrao je Morani biser smrti, nakon čega ga je njezin pas čuvar rastrgao na komade. Da mu nije oca, koji ga je pronašao, ostao bi da leži razbacan na četiri strane. Zbog toga često i može da promjeni svoj lik i iz golobradog mladića se pretvori u mudrog starca. Nije ga ovaj događaj mnogo opametio. Zbog druge krađe je izazvao rat. I sada su mu kroz glavu prolazila sjećanja na nju.

Bila je tako vedra noć. Mjesečava svjetlost mu je obasjavala put. Nije bio siguran kuda ide, ali njegovo zvjezdano stado mu je bilo putokaz. Na jednom brežuljku udaljenom oko hiljadu koraka ugledao je drugačiju svjetlost. Bile su to baklje na stražarskim kulama nekog omanjeg dvorca. Nije se mnogo Tatomir razmišljao. Odlučio je da svrati i tu prespava. Nakon što se predstavio kapije su se otvorile. Pustili su ga da uđe, iako nije bio jedan od njih. Bilo je to vrijeme kada su svi još živjeli zajedno. Ušao je na vrata kao prelijepi mladić sa jednim od svojih vukova pokraj sebe. Obavjestili su ga čuvari da će ga ujutru povesti kod gospodara, a da večeras prespava u gostinskoj sobi na poslednjem spratu. Rekli su da je tamo najbolje mjesto za Svarogovog sina. Poštovali su Stari stvoritelja vasione. Vuka je ostavio pokraj kapije. Dvojica slugu su ga pratili do odaje na spratu, dok je on radoznalo razgledao sa strane. U jednoom takvom pokušaju da se izgubi slugama otvorio je otškrinuta vrata iz kojih je dopirao smijeh. Tada je prvi put ugledao.

– Dobro veče mlade dame – jedva izgovori od zanesenosti. Taman je zaustio da još nešto kaže kada za njim zagalamiše oni mladići.

Djevojke su se opet počele smijati, ovog puta jedna je nešto rekla toliko zanimljivo da je odjekivalo širokim hodnicima.

Cijele noći se prevertao po krevetu, nije mogao da zaboravi te prozirno plave oči. Pogledi su im se sreli dok joj je druga djevojka, okrenuta prema prozoru, češljala dugačku kao plamen crvenu kosu. Kada je on ušao obje su bile iznenađene. Ali crvenokosa je čak poželjela da odgovori na njegov pozdrav da je sluge nijesu prekinule izvinjavajući se zbog gosta koji je pogriješio.

Znao je da te večeri mora biti sa njom. Želio je to. Sačekao je da se i poslednja baklja na kuli ugasi i onda je pošao. Nije želio da ga neko čuje ili vidi kako se smuca hodnicima. Izašao je kroz prozor i počeo da se spusta do njezine odaje.

– Nijesam stigao da se predstavim, povika Tatomir kada se pojavi na maloj terasici. Bila je zatečena, ali kao da ga je očekivala.

– Znam ja ko si ti prinče svjetlosti. Zaštitnik probisvjeta i sjecikesa, bludnik i razvratnik, odgovori djevojka sa smješkom, kao da je spremila odgovor. – Šta radiš ovdje?, upitala je izazivački.

– Došao sam da te vidim, reče. – Nisam te to pitala, šta radiš u ovim krajevima?. Znaš li da božanska noga ovamo nije kročila godinama, reče djevojka kao da ga upozorava.

– Evo moja je noga večeras kročila, samo što možda ja i nijesam pravi bog, odgovori oholo mladić.

– Pa šta si ti onda?.

– Ja sam samo zajubljeni momak koji luta u potrazi za jednim dijelom tijela koji mi nedostaje.

– Šta to može tebi da fali – zausti još nešto da kaže, ali je u tom trenutku Tatomir je poljubi pravo u usta. Pokušala je da se odmakne, ali je prigrlio i čvrsto stisnuo uza se.

Stavio joj je ruke oko struka i rekao. – Fališ mi ti.

Mjesečina je ulazila u sobu kroz otvorena vrata od terase i obasjavala njihove sjenke koje su se preplitale po zidovima sobe. Spojili su se u istom trenu kao da su se sreli poslije dvjesta godina. Razumijo je tek po neku riječ koju bi izgovorila u totalnom transu. Dopiralo bi do njega, nešto poput uzmi me sada…, vodi me zauvijek.

Nije se obazirao na njezine molbe. Morao je da usliši svoje. Molio je svevišnjeg da mu oprosti. Znao je da više nije smio biti sa djevojkom ljudskog roda. Prekrišio je obećanje. Ali nije prestajao.

Onda su izašli na terasu. Milioni zvijezda su poput nekih sićušnih svijeća zakačenih po nebesima pomagale Mjesecu da obasja ovaj tren. Bila je naslonjena na kamenu ogradu. Mirisao je tu užarenu dugu kosu koju je zabacivala čas na jednu čas na drugu stranu. Osjetio je miris mlade lipe. Kao da je i sama od nje stvorena. U jednom trenu vučje zavijanje je zaparalo cijelu dolinu ispod dvorca. Jeza je prolazila kroz njezino tijelo, od svježine vazduha, od zvukova, od ljubavi.

Nikada ova ljubav ni njemu ni njoj nije oproštena.

Ona je bila kraljeva kćerka. Znao je mudri starac da ne može ubiti stvoriteljeva sina, te je smislio nešto drugačiju osvetu.

– Spremaj se ćeri, polaziš u sumrak – reče kralj kada je uletio u njezinu sobu kao furija. Nije znala šta se dešava. Zaustila je da upita, ali je prekinuo.- Čeka nas dalek put, našao sam ti muža sve je dogovoreno.

Nije mogla da vjeruje šta se dešava. Kao da je neko hitrim udarcem sablje polomio led na kome je stajala. Suze su joj navirale, ali nije smjela da ih pusti. Sluškinje koje su bile u njenoj blizini se okameniše. Nijesu smjele ništa da pitaju. U dubini duše se nadala da je samo neka greška. Da je bogovi iskušavaju jer je bila grešna. No, šta ako je istina?!?! Na tu pomisao poželi da umre na tom putu  te nikada ne upozna ugovorenog muža.

– Ali oče…

– Nema ali – prekinuo  je  gromki kraljev glas – Ja sam ti rekao da si napravila grešku koja će te skupo koštati – govorio je dok su mu se žile na vratu naprezale. Nije ni smjela da ga pogleda u oči mogla je samo da zamisli šta joj je sve naumio otac.

Prošlo je doba kada su se slagali bogovi i divovi i kralj je to dobro znao. Znao je i ko je kriv za to. On. Tatomir. Opet je umiješao svoje prste tamo đe nije trebalo. Kralj je saznao kako je taj zaštitnik lutalica i lopova, usamljeni putnik, doputovao do zabranjenog odredišta. Obljubio je djevojku jednog diva. I to ne bilo koga. Bila je to Kornatova izabranica. Pronašao je jedne večeri kako se kupa u toploj vodi obasjana mjesečinom. Kada je izlazila iz staklastog jezera on joj je prišao sa ogrtačem. Djevojci je bilo čudno od kuda se stvorio taj zgodni mladić, ali još čudnije je bilo zašto je oblači, kada bi svako poželio da vidi to prekrasno tijelo. Ali njemu je bilo dovoljno dok je gledao kako izlazi poput vodene nimfe. Kako zbacuje dugačku crnu kosu sa grudi na leđa. Dok je gledao kako se voda sa njenog tijela pretvara u paru. Uzeo je tu pored rijeke. Nije znao ko je niti da je obećana jednom divu. Bilo je dobro. Bilo je odlično te noći, ali nije se čuo onaj zvuk.

Kada je Kornat saznao za ovo djevojku je lično bacio u sinje more, a Svarogu poručio da će mu sina pronaći ma gdje bio, a kad ga pronađe… Ko bi mogao da zna šta će jedan razjareni div uraditi bogu koji nikome ništa nije loše učinio. Bar ne namjerno. Bilo je to previše za stvoritelja, iako nije podržavao takve postupke svoga sina, nije mogao da ne odgovori na uvrede običnog diva.

Kralj je dobro znao za ovaj sukob i želio je da još više zakomplikje stvari. Želio je da se osveti Tatomiru za to što mu je ukaljao čast. zajedno sa ćerkom se zaputio pravo Kornatu.

Kada je Tatomir saznao da se već sledeće nedjelje priprema svadbeno veselje bio je van sebe. Kako će dopustiti tom buzdovanu da bude sa njegovom voljenom. Zar je kralj poludio kada želi da mu ćerka bude u takvoj zajednici. Da živi sa nekim kao što je taj oholi i mrzovoljni gabor. Morao je nešto da preduzme.

Sačekao je ponedjeljak. To je bio njegov dan. Tada je mogao da pokaže svoju moć, da promijeni svoj ili bilo čiji oblik.

Ali Kornat nije čekao ponedjeljak. Nije čekao ni djevojku koju mu vodi kralj. Znao je da je pošla i da će se osvetiti Tatomiru kada je bude uzimao. Ali, nije ni to čekao. Okupio je ostale divove i proglasio rat bogovima.

Svaroga je bio poput ognja. Takva drskost je zahtjevala nasjtrožiju kaznu. Odmah je poslao Peruna i njegove čuvare da unište te otpadnike jednom za uvijek. Ipak, divovi su bili spremni i uzvratili su. Nijesu pomagale munje, ni gromovi, bilo ih je više. Imali su dobro skrovište u visokim planinama i nije im se moglo prići. Zasipali su kamenjem sve što su bogovi poslali na njih. Čak su im se i ljudi pridružili. Mislili su da je došao kraj bogovima. Borbe su trajale, umješali su se Svitogor i Bojana boginja pobjede i Gerovit bog rata i razaranja, ali nijesu mogli da probiju to uporište oholih izdajnika.

Svarog je znao da mora zatražiti savjet i pomoć od Tatomira. Jeste on krivac za sve, ali je ipak najmudriji od svoje braće. Sigurno će se sjetiti kako da savlad tu razjarenu rulju. Iako mu nije bilo milo što ga otac poziva u trenutku kada je napokon počeo da ubija svoje neprijatelje morao se odazvati. – Dobro, rekao je na očev zahtjev. – Otkriću im slabu tačku, a kad je otkrijem onda ćemo završiti sa njima, bio je odlučan.

Pala je noć i opet mjesečina. Bio je ponedjeljak. Pretvorio se u svoju voljenu. Znao je da je na putu prema tom mamlazu i smislio je podvalu. Pojavio se na ulazu u Kornatovu pećinu kao najljepša djevojka koju je ovaj ikad ugledao. Nije znao šta se dešava. Visoka, vitka, crvenokosa djevojka bujnih grudi, koja stoji u prozirnoj tunici pred njim. Dok joj mjesečina obasjava tijelo osmjehuje se i ulazi.

– Došla sam, napokon sam stigla, povikala je. Moj otac je ostao u podnožju planine i rekao da ste sklopili dogovor koji moram poštovati. Želim da me uzmeš. Želim te u sebi Kornate.

Bio je iscrpljen od bitke i nije stigao da pita kako se ona tu stvorila. Ali ko bi uopšte zapitkivao tako zamamnu ljepoticu.

– Ti si osvježenje za moje tijelo, povika. Zgrabi je za kosu i baci na pod.

– Sada ćeš da vidiš kako uzimaju divovi. Pocjepao je njezinu tuniku jednim pokretom. Raširio joj noge i podigao ih u zrak. Kako je prekrasna, svjetlost je obasjavala njezine grudi, pupak, butine. Zgrabio je i zario se duboku u nju. Ona je zabacila glavu gledajući prema izlazu iz pećine u veliki, zlatni mjesec na nebu. Nije mogla da gleda u oči tom ološu. Kornat je navalio kao da je nakupljeni bijes i od bitke i od prevare želio sada da izbaci. Upitao je šta želi da uradi bogu koji je ukaljao njezinu čast. Želio je da joj ispuni svaku maštariju. Osjećao se nepobjedivim. Nije se brinuo za kralja koji čeka na prijem. U jednom trenutku pogledi su im se sreli. Kornat je zastao, a onda svom snagom povukao djevojku za kosu. Ispustila je krik, bacio je na stomak.

– To želiš, zar ne. Upitao je dok joj je vukao kosu unazad. Želiš da do jutra budem u tebi. Dok ne izbaciš i najmanje sjećanje na njega. Želiš li da ga ubijem za tebe, govorio je nepovezano, dok je uzimao sa leđa.

– Želim…, uspijevala je djevojka da izgovori, želim da umre…, želim ga mrtvog, govorila je između udaraca. Želim da ga baciš u more… ah, oh. Želim da ga potopiš, jer samo tako može zauvijek da se uništi…., ah, još, nastavi, ahhh.

Čim je svanulo Kornata su pozvali. Vidi se velika sila koja nadire prema planinama. Moraju se utvrditi i još jednom ih odbiti. Nije ga to više zanimalo, kraj njega je ležala razgolićena djevojka. Najljepša koju je vidio za svog postojanja. Tako je mirno spavala na kamenoj ploči pokraj njega da mu je bilo žao što mora izaći. Kada se prisjetio da će napokon ubiti tog pokvarenjaka ustao je.

– Prirpemite se idemo prema obali.

Neko je uspio da upita zašto napuštamo ovako dobar položaj, ali on nije slušao. Znao je da kad dođu do vode onda će lako zadaviti tog kurvinog sina.

Sreli su se na samoj obali. Tatomir je za pojasom imao ogromni mač. Nije ga još izvadio iz korica, čekao je prvi potez starije braće.

Bitka je počela. Divovi su odbijali božiji gnijev, ali sve slabije. Počeli su da se povlače prema vodi. Tatomirov plan je uspio. Nagovorio je lakovjernog Kornata dok je bio preobražen u ženu da jedino u vodi može ubiti svog protivnika. Od opijenosti se nije ni dosjetio da divovi neće moći dohvaiti stijene kojima su pogađali božiju vojsku. Tako su redom padali i Orjen i Troglav i Snježnik, Klek i na kraju i sam Kornat, na sred mora.

Odali su počast bogovi lukavom i prepredenom Tatomiru koji je uspio da nagovori divove na ovakvu borbu, iako nije niko znao kako mu je to pošlo za rukom.

Kralj je u putu saznao za poraz divova i odmah je cijeli karavan vratio natrag. Njene molitve su bile uslišene. Nije se udala za diva koga nikada viđela nije. Bila je zahvalna bogovima na tome. Prošlo je dosta vremena, već je bilo ljeto i ona je gledala kroz prozor u daljinu. Bila je zamišljena i poželjela da je kraj nje. Poželjela je svoju ljubav.

– Gospodarice izvolite vaše vino koje ste poručili, reče mlada sluškinja dok joj je sipala piće u vrč. Prekinula je u lutanjima, ali ipak je njezin glas odzvanjao kao pjesma ptičica. Otpila je gutljaj i sa smješkom pogledala mladu sluškinju. Pogledi su im se sreli.

– Želi li gospodarica još nešto – upita ljubazno mlada plavokosa i plavooka djevojka i spusti pogled prema gospodaričinim grudima.

– Ne idi! Uradi to što želiš – reče ne znajući ni sama iz koje dubine su izronile te riječi.

Otkopčala je haljinu i spusti je sa sebe.

Djevojka je u istom momentu počela da ljubi te prekrasne grudi koje su podrhtavale od uzbuđenja. Prvi put je dodiruje djevojka. Bio je ustvari prvi put da je neko dodiruje poslije Tatomira. Ali nije željela da prestane. Nisu se zaustavljale čak i kada se urlik usamljenog vuka razlijegao dolinom.

Nastavile su tajne sastanke jer nijesu mogle jedna bez druge. Često su ih gledali kako zajedno odlaze u šumu i kupaju u potocima oko dvorca. Čak su i same šetale po mjesečini, bez čuvara.

Nije prošlo još dugo, a stari kralj je umro. Princeza je ostala sama da se brine za veliki dvorac. Mogla je slobodnije da uživa sa svojojm ljubavnicom.

Jedne noći, bio je ponedjeljak, u sred ljubavnih dodira pogledi su im se sreli. Tatomir se opet preobrazio u mladića.

 

One thought on “Dragić Rabrenović: TATOMIROVA OSVETA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s