Ljubo KRMEK – VILEN I GRBICA

 

–  Jadan bio što ne ideš u polje, ne će se sočivica sama pobrat? – začuđeno će Manda, nenavikla na ovakve Marojeve postupke.

–  Ne, ne i ne. Ja više u polje ne idem. Slamam se u ovom prokletom Popovu od jutra do mraka, i opet ništa. Jedva kraj s krajem sastavljamo. A, pogledaj onog doktura! Dođe ‘ko zna o'klen i živi k'o kralj. Sreću treba neđe drugo tražit’.

–  Đe ćemo je tražit, moj Maroje. Jedino da i mi odemo u Omeriku, ali o'klen nam pare za puta. I za to treba finije para, a znaš i sam kakav nam je takulin.

Nakon ovoga razgovora zašutiše. Manda je poskrivečki gledala u Maroja cijelo vrijeme, a ovaj se nije odvajao od stola cijeli dan. Mirno je pušio i samo bi se povremeno nakašljao. Iako je počela sumnjati kako je riječ o ludilu, ništa se nije događalo što bi upućivalo na to. Tek popodne Maroje ustade i bez riječi zaputi se pješice iz sela gledajući pred sebe. Razmišljao je kako se domoći bogatstva a ostati pošten. Maroje se zaputi putem prema Zavali. Ovuda je prolazilo mnogo stranih ljudi, pa je tim vjerojatnoća veća kako će pronaći nešto, ako su ovi izgubili. Ponašao se kao da je u pravom poslu. Kad je došao nadomak pećine, pred njim se stvori starac sav u dronjcima, koji su vijorili na vjetru. Imao je razbarušenu dugu sivu kosu, kao i dugu sivu bradu, sve obraslo injem. Maroje se ne prestraši ovoga čudaka, ali se začudi jer ga nikada prije nije vidio. Neznanac prodornim vodenim očima prostrijeli Maroja pitanjem:

–  Što tražiš Maroje? Da nijesi što izgubio?

–  Ama nijesam ništa.

–  Jesi, jesi. Ja te gledam ima sat vremena. Od Ravnog nijesi glave od zemlje odlijepio.

Iako nije poznavao starca, Maroje mu sve ispripovjedi što ga je natjeralo na traženje izgubljenog. Starac ga je mirno saslušao i kad je Maroje zašutio, povjerivši sve svoje tajne neznancu, starac se slatko nasmija:

–  Ha,ha,ha. Pa da je ne'ko i izgubio nešto, ti misliš kako bi to tebe zapalo, poslije toliko svijeta koji prođe tim putom, moj Maroje.

–  Ja mislim, kako oni koji prolaze ne gledaju tako obazrivo k'o ja, jer oni ne traže, pa se zato nadam nečemu, a čemu ne znam ni sam.

–  E moj Maroje, ja sam vilenjak Vjetrenik. Imam ženu vilu Vjetrenicu i tri kćeri vilice, Crnuljicu, Ponikvicu i Grbicu. Vidim kako ti silno želiš blago i ja ću ti ga dati. Ništa od tebe ne ću iskati zauzvrat nego da mi obećaš kako ćeš mi dati nešto što nemaš. Od sad pa do dvan'es’ godina!

Maroje se najprije začudi pa se potom silno obradova. Zašto ne bi dao ovome čudaku nešto što svakako nema. A zauzvrat mu nudi blago. Dobro je uradio što je pošao tražiti tuđu izgubljenu sreću. Zgrozi se pri pomisli na sočivicu koja ga je čekala neobrana u polju. Ma što radio da radio, Maroje više ne će u polje, čvrsto je odlučio.

–  Prihvaćam! – odlučno će svečanim glasom Maroje.

Vilenjak mu dade znak rukom da ga slijedi,  te pođe prema pećini. Čim su zagazili u pećinu, vilenjak dotaknu na zidu nekakav crtež i ispod crteža se stvori vreća puna zlatnika. Raširivši ruke kao da želi zagrliti Maroja, prozbori veselo:

–  Uzmi i nosi koliko god možeš, a ja ću ti se javiti od sad pa do dvan'es’ godina!

Vidjevši ogromnu vreću, iz koje su se presijavali zlatnici, Maroje ostade bez daha. Prišao je bliže i pokušao se zametnuti, što mu uspije tek nakon nekoliko pokušaja. Čim je uzeo vreću, nestade vilenjaka Vjetrenika.. Već se počelo smrkavati kad zagazi u dvorište. Manda je vidno uznemirena čekala pred kućom. Vidjevši Maroja kako teško vuče vreću, potrči prema njemu kako bi mu pomogla bar ovo nekoliko koraka.

–  Što, bolan, ne povede konja, kud na sebi vučeš sočivicu iz polja, taman k'o da si poludio!

–  Nije ovo sočivica Mande!

–  Da što je ovako teško?

–  Blago ženo! Blago! Evo blaga koliko god ‘oćeš! Ne će više Maroje kopat u polju od zvjezda do zvjezda. I ja ću nogu preko noge k'o doktur!

Ne krijući zadovoljstvo, Maroje joj je opisao svoj susret s vilenjakom Vjetrenikom. Ispričao je sve pojedinosti, od onoga trenutka kad je pošao tražiti izgubljenu tuđu sreću pa sve do susreta sa starcem. Zaboravio je samo svoje obećanje koje je dao vilenjaku, jer mu je to ionako bilo nevažno.

–  Nešto tu nije dobro Maroje. Što si ti dao vilenjaku Vjetreniku za ov'liko blago?

–  Ništa, kad ti kažem! Sve mi je ovo dao ‘nako! Na dar!

–  Ni'ko ne daje ‘nako! Bojim se da nas ne upropastiš jadan ne bio. Deder prisjeti se je l’ išta tražio od tebe?

–  Aaaa ja! Jes! Moreš mislit budale, tražio je da mu dam ono što nemam, od sad pa do dvan'es’ godina. Pa velju, što mu ne bi dao što nemam, ta nemam što izgubit’.

–   I jesi li prist'o, kuku meni crnoj kukavici?

–   Jesam!

–   E, tužni smo ti, moj Maroje. Ja te šćela iznenadit’ da sam zbabna, kad, vidiš ti nesreće!

–   ‘Ajde smiri se. Možda on nije mislio na to.

–   Jes’ na moju dušu, jes’.

–  Pa ako i jes’, još smo mladi. Imat ćemo mi još đece. Daj ti meni danas, a sutra kako bude.

Tješio je Maroje ženu sve dok je nije utješio. Za pet mjeseci Manda rodi sina. Dijete se rodi s malo kose na glavi što je roditelje podsjećalo na svilu, te mu dadoše im Svilenko. Odkad dobiše vreću s blagom, život im se skroz promijenio. Zidali su kuće, kupovali zemlju i ograde, imali svega i svačega. Postali su najbogatija obitelj u cijelom kraju. Čak je Maroje zaboravio i doktora. Sklad i ljubav vladali su u kući. Napredak ih je pratio na svakom polju. I na vilenjaka Vjetrenika, Maroje je zaboravio. Svilenko je rastao i dođe vrijeme za školu. Osim njega, djece više nisu imali, ali nisu to više ni obadali. Majka nikad nije zaboravila obećanje koje je dao Maroje vilenjaku Vjetreniku i sad kad  je Svilenko pošao u školu, čekala je dan kad će doći po njezino dijete. Kad bi Svilenko polazio u školu, majka bi ga ispraćala sva uplakana, a kad bi se vraćao, nitko sretniji od nje. Veselo bi raširenih ruku trčala prema njemu, te bi ga stiskala i ljubila do iznemoglosti. Svilenko je zamijetio kako majka plače kad on odlazi u školu, te kako je vesela kad se vraća, pa je jednom zapita razlog takvomu ponašanju. Isprva mu nije htjela odgovoriti zašto plače, kako ga ne bi prepala, ali Svilenko je dječjom upornošću navaljivao sve dok ona jednom ne otvori srce i sve mu ispriča.

–  Majko, ne boj se. Ja ću dobro učiti, pa gdje god bio uvijek ću te pomagati.

Dan po dan, godina po godina, približavala se i dvanaesta Svilenkova. Večer, uoči rođendana, kad su sve troje bili u kući, iznenada netko zakuca na vrata.

–  ‘Ko je? ‘Ajde unutra! – zaviču svi u glas.

Vrata se otvore i u prostoriju uđe starac duge kose i brade, sav u dronjcima. Vilenjak Vjetrenik! Svi ga odmah prepoznaše, jer ga je Maroje nebrojeno puta opisivao. Nakon što se rukovaše i upitaše za zdravlje, Maroje ga ponudi večerom i pozove ga za stol.

–  Poznaš li ti mene Maroje?

–  Kako te ne bi’ poznao! Ti si vilenjak Vjetrenik!

–  A znaš li ti po što sam ja doš'o?

–  Znam! I nek’ si doš'o!

Svilenko je spremno dočekao trenutak dolaska vilenjaka. Uze u ruku pripremljene knjige te hrabro stade pored svoga budućeg gospodara, kazujući mu pri tom što je sve do sada naučio. Vilenjaka Vjetrenika to jako obradova. Kucnuvši Maroja prijateljski po ramenu, zamoli ga da još jednu godinu ostane Svilenko kod njega, jer mu ide dobro škola, pa neka što više nauči. Nakon te godine neka on sam dođe do njegove pećine u Zavali, kako se on više ne bi mučio dolaziti u Ravno jer je već dobro ostario.

–  A i ne'ko me treba naslijediti. Umorim se brzo, ako vjerujete starcu!

–  Tata će mi pokazati gdje Vi živite, pa ću ja sam doći. – veselo će Svilenko.

–  Ja ću tebi reći moj sine. Kad izađeš iz Ravnog, pravac prema Zavali. Kad dođeš u Zavalu, lijevo od crkve ima jedna pećina iz koje vazda puše vjetar. I danju i noću, i ljeti i zimi. Nemoj da te vjetar ometa. Slobodno uđi unutra. Iz doma ponesi torbu punu hrane i dobre cipele. Kad pojedeš svu hranu i podereš cipele, stići ćeš do mene. Koga god usput susretneš, upitaj ga za mene, i svi će ti pokazati put. I još nešto, kad uđeš u pećinu zaboravi od svoga imena prvo, zadnje i prezadnje slovo!

Kad su sve ugovorili vilenjak Vjetrenik nestade kao što se i pojavio. Vrijeme je brzo prolazilo, te uskoro dođe dan kad Svilenko morade poći na obećani put. Pozdravio se s roditeljima, uprtio na leđa torbu hrane, štap u ruke i put pod noge. Pravac Zavala! Ubrzo je pronašao pećinu iz koje puše vjetar, te hrabro zakorači u njezinu mračnu unutrašnjost. Izvadio je iz torbe pripremljenu zublju koju je zapalio, osvjetljavajući sam sebi put u unutrašnjost zemlje. Nekoliko prvih sati je stalno silazio u dubinu, a onda se naglo poče peti uz strminu, sve dok se ne ukaza mliječno, bijelo svjetlo. Začudi se kad ugleda nebo bez zvijezda obasjano čudnom svjetlošću, bez sunca i mjeseca. Zar je moguće kako postoji drugi svijet pored onoga koji ostavi iza sebe. No, to ga ne pokoleba i još hrabrije zagazi naprijed. Uvali se u nekakvo blato, jedva se probijajući, pa čim ugleda brdo, pravac prema njemu. Čim se dočepa čvrsta tla, pope se na jedno drvo, sveza se, te tu prenoći, jer ga je bilo strah divljih zvijeri na zemlji. Odlučio je putovati samo po danu. Čim se svanulo skoči s drveta i nastavi put pjevušeći. Išao je brdima sve dok ne dođe do jednoga groblja, koje bijaše obilježeno velikim kamenjem. Pokraj samih grobova paslo je stado ovaca koje je čuvao postariji pastir. Zazva mu faljenicu, na što se ovaj trgnu i okrenu povikavši:

–  O, to si ti Vilene!

Svilenko se začudi odkud ga ovaj čovjek poznaje i zove ga sličnim imenom kao što je njegovo. Onda se sjeti što je za njegovo ime kazao vilenjak Vjetrenik kad je pošao. Tako je! Kad odbaci sa svoga imena prvo, zadnje i prezadnje slovo ostaje Vilen. Bolje je sad šutjeti i praviti se kako je sve u redu, pomisli.

–  Koje je ovo mjesto, dobri čovječe? – zapita pastira.

–  Ovo je Utovo, a ti zasigurno ideš vilenjaku Vjetreniku! – odgovori mu pastir.

–  Idem!

–  Ja sam ti njegov pastir, zato me dobro poslušaj. Nastavi ovim pravcem ispod brda prema zapadu, pa ćeš za jedan dan hoda naići na dvorac. U njemu živi najstarija kći vilenjaka Vjetrenika. Ime joj je Crnuljica. Nipošto u dvorac ne svraćaj. Kad ga prođeš, vjerojatno će te ne'ko iz dvorca zazvati. Ne odzivaj se ni za živu glavu. I ne okreći se. Ako se javiš ili okreneš, gotov si, progutat će te. Nastavi dalje pa za još jedan dan hoda naići ćeš na drugi dvorac. U njemu živi srednja kći vilenjaka Vjetrenika. Ime joj je Ponikvica. Nipošto u dvorac ne svraćaj. Kad ga budeš prolazio, vjerojatno će te ne'ko iz dvorca zazvati. Ne odzivaj se i ne okreći se ni za živu glavu. Ako se javiš ili okreneš, gotov si, progutat će te. Samo nastavi dalje. Kad odmakneš još jedan dan hoda naići ćeš na treći dvorac. U njemu živi najmlađa kći vilenjaka Vjetrenika. Ime joj je Grbica. Ako te sreća posluži pa te zazove kad budeš prolazio pokraj njezinoga dvorca, stani i odazovi se. Od njezina dvorca dva sata hoda naprijed je dvorac vilenjaka Vjetrenika i vile Vjetrenice. Vila je opaka, te ti savjetujem, kad dođeš do njihova dvorca, javi se njemu osobno i što ti god on zapovjedi, to moraš izvršiti. Ja se javih vili Vjetrenici, pa joj evo čuvam ovce ima tisuću godina.

Zahvalivši ovom velikodušnom pastiru, Vilen pođe naprijed razmišljajući o svemu na što ga upozori. Pa zar je tako zla ta vila Vjetrenica. Tisuću godina čuvati ovce, brrrrr. A vilenjak Vjetrenik mu se ne učini loš. Pa sad i te njegove kćeri. Dvije loše, jedna dobra. Dobro pa je i jedna dobra. Razmišljajući o svemu, pred kraj prvoga dana stiže do prvoga dvorca. Ne obazirući se na njega, mirno je prolazio, kad odjednom tišinu propara ljepuškast ženski glas:

–  Vilene! Vilene!

Niti se javio, niti glave okrenuo, nego samo naprijed bez osvrtanja. Znao je ako napravi i jedan pogrešan potez, ode glava, progutat će ga Crnuljica. Pred kraj drugoga dana došao je do drugoga dvorca. Nije smio gledati u dvorac iz znanih razloga, tako da nije niti uočio razlikuje li se od prvoga. Kad je prolazio pored dvorca, ponovno se začu molećiv ženski glas:

–  Vilene! Vilene!

A on ni da čuje. Prođe pokraj dvorca kao da ga i nema. Znao je dobro ako se javi, ili , makar glavu okrene, gotov je. Progutat će ga Ponikvica. Kad je trećeg dana naišao na treći dvorac, malo je usporio hod, ne će li ga ne'ko zazvati. Išao je polagano, osluškujući, ali ništa. Kad je već prošao pored dvorca i počeo odmicati, začu iza svojih leđa tanak umiljat ženski glasić:

–  Vilene! Vilene!

–  Taj sam!

–  Ideš li to vilenjaku Vjetreniku? – ponovno će isti glas.

–  Idem! – odgovori Vilen.

–  Ja sam njegova najmlađa kći Grbica. Kad dođeš k mom ocu, on će ti zapovjediti što trebaš raditi. Ako nešto ne mogneš sam učiniti što ti on zapovjedi, zazovi moje ime pa ću ti ja pomoći.

–  Dobro, spomenu’ ću se. Hvala! – veselo će Vilen.

I Vilen krene dalje. Za jedno dva sata hoda stiže pred prekrasan dvorac vilenjaka Vjetrenika i vile Vjetrenice. Pokucavši na vrata dvorca, otvori mu vrata, glavom i bradom stari vilenjak.

–  E, moj sinko, đe si do sad. Čekam te već dvije minute, a tebe nema pa nema. Taman sam mislio poći leć’.

–  Gadan je put. Nijesam nikako mog'o prije. – poče se pravdati Vilen.

–  ‘Ajde, ‘ajde, evo je izašlo sunce. Imaš cijeli dan za opočinuti. Odma’ da znaš, u mene se ne radi po danu, nego po noći. Ostavi tu stvari i ovdje lezi, a ja ću doći večeras i zapovjediti što se ima uraditi. – reče mu stari vilenjak pokazujući mu sobu u koju će se smjestiti.

Gledajući u čudno sunce, koje nikako nije svjetlilo ni izgledalo kao ono na zemlji, nije ni grijalo, a izmoren dugim putem, Vilen je slatko zaspao. Sanjao je Grbicu i sve što mu se događalo. Vidio je Grbicu u snu, takve ljepote još nikad ne vidje. Kad se umrači dođe vilenjak Vjetrenik do Vilena i zapovjedi mu:

–  Eno, gori, drago moje dijete! Vidiš li onu goru ondolen-donlen!

–  Vidim.

–  Ona se gora zove Žaba. Jami sjekiru, pa svu onu goru posijeci, donesi i složi u drvaricu dok ne svane!

Vilen uze sjekiru, pa udri, mlati, slaži, te kad vidje kako je to nemoguće uraditi do svanuća, sjede na jedan kamen odmoriti se. Sjeti se najmlađe vilenjakove kćeri Grbice. U to se ona pojavi pred njim.

–  Vilene, što ti je moj otac zapovjedio?

–  Moram posijeći svu Žabu, donijeti drva i složiti u drvaricu i to sve prije svanuća, – žalosno će Vilen.

–  Ti to sam ne možeš uraditi, nego, vidiš li ovaj štap. E, sad pogledaj u vrh Žabe. Iznad onih Vilinih ploča ima jedna Vilina pećina. Odmah pođi gore, uđi u pećinu i kucni po zidu ovim štapom. Kad čuješ glas iz pećine, zapovjedi isto što i tebi zapovijedi moj otac. Iz pećine će izaći trideset malih ljudi. Nemoj ih se bojati. Oni će uraditi sve ono što si ti trebao. Kad oni počnu raditi, ti se vrati k meni, i nemoj mi zaboraviti ponijeti štap. Ja sad idem jer me roditelji ovdje ne smiju vidjeti.

Vilen se zaputi na sam vrh Žabe. Ubrzo dođe do Vilinih ploča, te se uspentra do Viline pećine. Čim je ušao, pokuca štapom po zidu. Iz dubine pećine se javi glas a Vilen zapovjedi sve onako kako je rekla Grbica. Pokraj njega protrča trideset malih ljudi, koji čim izađoše iz pećine odmah se prihvatiše posla. Deset sječe, deset skuplja, a deset nosi drva prema dvorcu vilenjaka Vjetrnika. Vilen uzdahnu od olakšanja, zgrabi štap i cupkajući zaputi se k Grbici. Kod nje je i prenoćio. Ujutro, prije sunca, ustade Vilen i pođe prijaviti se vilenjaku Vjetreniku, svom gospodaru. Čim se rukovaše, Vilen ga izvjesti kako je posao zgotovljen, onaj koji mu je bio zapovjeđen. Vilenjak Vjetrenik se začudi kad pogleda u dvorac. Jedva se vidio od drva.

–  Vilene, Vilene! Da sam znao da si tako vrijedan mladić, ne bih te ostavljao još godinu dana u školi. Ali, ne smeta. Sad se dobro odmori i naspavaj, pa ću ti večeras zapovjediti drugi pos'o.

Vilen ga posluša, te leže spavati. Spavao je tvrdo i nije ni osjetio kad je pala večer. Vilenjak Vjetrenik ga prodrmusa, a kad se ovaj ustade uslijedi nova zapovijed.

–  Vilene sine, jesi li se dobro odmorio’?

–  Jesam.

–  Vidiš, sine, ono veliko polje!

–  Vidim.

–  Ono ti se zove Vilovačko polje. Uzmi ćuskiju, krasnu i motiku, te sve ono kamenje povadi iz zemlje, iznesi ga i složi. Kad to završiš, uredi mi fino zemlju da mogu posijati žito. Molim te samo da završiš prije sunca.

Čim otiđe vilenjak Vjetrenik, Vilen stade krčiti kamen iz polja. Ali, ruke nejake. Ne ide pa ne ide. Opet se prisjeti Grbice. Ne bi je kao prvi put kad je se sjeti, pa se poče preznojavati. Kad u neko doba pojavi se Grbica.

–  Što ti je sad zapovjedio moj otac, Vilene?

–  Ama, evo ovo cijelo polje trebam iskrčiti, iznijeti kamen i pripremiti zemlju kako bi mogao posijati žito. I to sve trebam uraditi prije sunca.

–  Ne ćeš ti to sam moći uraditi, nego me dobro slušaj. Evo tebi opet ovaj štap, na početku polja u Vrutku ima jedna jama koja se zove Vilinska ljut. Otiđi do nje, nagni se nad nju i kucni štapom o njezine zidove. Kada začuješ glas, slobodno zapovjedi sve onako kako je tebi moj otac zapovjedio. Iz jame će izaći šezdeset malih ljudi koji će taj posao obaviti umjesto tebe. Ja sad moram ići jer ne bi valjalo da me zateknu ovdje roditelji, bilo bi im sumnjivo. Ti opet svrati k meni i ne zaboravi nipošto ponijeti štap.

Vilen sve učini kako mu je Grbica kazala. Najprije ode do Vrutka, pronađe Vilinsku ljut, nagnu se nad nju, te kucnu štapom o zidove jame. Kad začu glas, zapovjedi sve onako kako je i njemu zapovjedio vilenjak Vjetrenik. Iz jame sad izađe šezdeset malih ljudi koji se odmah prihvatiše rada. Dvadeset ih je kopalo, dvadeset iznosilo kamen, a dvadeset uređivalo zemlju za sijanje žita. Vilen kad ovo vidje bi van sebe od sreće. Pohita brže-bolje Grbici i umalo ne zaboravi štap od veselja. Ponovno je prenoćio kod nje, a ujutro prije nego je sunce izašlo pođe do dvorca vilenjaka Vjetrenika. Kad je vilenjak Vjetrenik ugledao što je Vilen uradio za jednu noć, gorko se pokaja:

–  Vilene, Vilene, da sam znao da si ovakav vrijednik, ni za živu glavu te ne bih ostavio u školi još jednu godinu dana. Sad se odmori i naspavaj, pa ću ti večeras zapovjediti novi pos'o.

Vilen se prevali na pod kao da je umoran i čim vilenjak Vjetrenik ode, otvori oči i stade se izležavati. Mislio je stalno o Grbici. Lijepa je ta kći vile i vilenjaka. Počela mu se zavlačiti sve više i više pod kožu. U sanjarenju mu prođe dan i čim se poče smrkavati zaputi se pred svoga gospodara.

–  Gospodaru, ja sam spreman za pos'o. Dobro sam se odmorio.

–  Lijepo, lijepo! Evo ti, uzmi ovaj naramak loze, sve ih noćas posadi, neka ozelene i neka donesu dobar rod. Otrgaj ih do jutra i zgnječi, pa mi donesi vina u bokalu da probam.

Rekavši to vilenjak se okrenu i ode kao da ga netko goni. Vilen uze naramak loze te poče odmah saditi znajući dobro kako izlaza iz ove teške situacije nema bez Grbice. Pouzdavši se u Grbicu, sjede na zemlju i odluči je čekati. Vrijeme je prolazilo ali Grbice nema pa nema. Prođe i ponoć. Ne videći izlaza i ne znajući zašto se Grbica ne pojavljuje poče se znojiti od nelagode. Taman kad je pomišljao na najgore ishode iz stanja u kojem se zateče, pojavi se Grbica sva uspavana.

–  Oprosti, Vilene. Ja sam ti prespala, ali čim se probudih pohitih k tebi.  Što ti je sad zapovjedio moj otac?

–  Nemoguće! Zapovjedio mi je da posadim ovu lozu, da loza ozeleni, potom da baci dobar rod, pa da otrgam i zgnječim sve do jutra, te da mu donesem bokal vina da proba. Nemoguće! Nemoguće!

–  Slušaj me dobro Vilene! Evo ti ovaj štap pa trči koliko te noge nose u Gradačko polje. Tamo ima jedna jama Vilinka. Lako ćeš je prepoznati jer u njoj živi mnoštvo golubova. Kad dođeš blizu jame, prikradi se polako da ne prestrašiš golubove. Oni su mali ljudi pa da ne odlete. Dopuži do samog otvora i kucni štapom o zid jame. Kad začuješ glas iz jame zapovjedi isto što je i tebi moj otac zapovjedio. Iz jame će tada izletjeti sto malih ljudi i oni će obaviti posao umjesto tebe.

Vilen zahvali Grbici i potrča do Gradačkog polja. Iz daleka je vidio golubove iznad jame Vilinke te se stade prikradati kako ih ne bi uplašio. Čim je dopuzao do velikog okna jame, kucnu štapom o zidove. Iz dubine jame začu glas, te odmah zapovjedi sve onako kako je i njemu zapovjedio vilenjak Vjetrenik. Iz jame stadoše izlijetati mali ljudi što umiri Vilena. Znao je da svojoj Grbici može vjerovati. Uze štap u ruku i zaputi se k Grbici. Tek što joj je predao štap, poče se razdanjivati. Pred njim se stvori jedan od malih ljudi predajući mu bokal pun vina. Vilen zahvali i ponese vino vilenjaku Vjetreniku u njegov dvorac. Stari vilenjak, vidno zabrinut, otpi nekoliko gutljaja vina i zavrti glavom, te se bez riječi udalji od Vilena. Prepao se stari vilenjak Vjetrenik moći koju posjeduje Vilen. Nije ga smio nikako ostaviti u školi duže od planiranoga. Vilen je opasan. Ima jako velike moći. Žurio je svojoj ženi vili Vjetrenici kako bi joj povjerio svoje muke.

–  Samo ga ti pošalji k meni i ne boj se! Ja ću mu zapovjediti da mi svira, svirka će ga umiriti, a ja ću ga zubima raščerečiti.

Međutim majčinu zlu nakanu dozna Grbica te ispriča Vilenu što mu se sprema.

–  Vilene dragi, moja majka vila Vjetrenica, planira te raščerečiti zubima, nego ti kad budeš svirao otvori prozor pa ću ja doći na prozor. Majka će navaliti na mene, da me ubije, a ja ću se pretvoriti u lastavicu i pobjeći.

Vilen joj još jednom zahvali i čim se poče smrkavati odluči poći starom vilenjaku Vjetreniku, očekujući nove zapovijedi. Međutim, vilenjak Vjetrenik ne mogavši izaći na kraj s Vilenom zamoli ga uljudno:

–  Drago moje dijete, ja više ne znam što bi’ ti zapovjedio, vidim sve znaš raditi kako i priliči pravom vilenjaku, nego ti večeras pođi k mojoj ženi, vili Vjetrenici, ona će ti još nešto zapovjediti. Ne ćeš ništa raditi, samo ćeš joj svirati. Bit  će ti mnogo lakše nego kod mene što si radio. Njoj svirka godi i veseli je.

I vilen pođe k vili Vjetrenici. Bio je to njihov prvi susret. Vila Vjetrenica lijepo dočeka Vilena. Pokaza se jako ljubazna, te mu dade lijericu pričajući mu kako jednostavno obožava glazbu tog instrumenta. Vilen joj poče svirati a ona se ugodno namjesti u naslonjaču i sklopivši oči predade se užitku. Malo je sanjarila pa onda uzevši pripremljeno ogledalo i sakrivši glavu od Vilena poče oštriti vilinske zube. Sve više i više ju je hvatao strah od Vilena. Kad je naoštrila zube izašla je u predvorje kako bi ih isprobala na drvetu drvogrizom. Potom je probala zube na kostima koje je shrskala, a najposlije na željezu. Kad je osjetila kako se oštraci zubi zabadaju u željezo, znala je da je spremna navaliti na Vilena. Za sve vrijeme njezinih proba neprestano se iz odaja čula svirka. Grbica je ušla kroz otvoren prozor te se zamijenila s Vilenom koji odmah pobježe kroz prozor. Čim vila Vjetrenica stupi nogom u odaje, Grbica baci lijericu, pretvori se u lastavicu te pobježe kroz prozor. Ljuta što joj je Vilen izmakao ispod naoštrenih zubi, koje je naoštrila prvi put nakon petsto godina, porazbija i skrha sve po odajama kako bi zatomila navale bijesa koje su iz nje navirale. Ubrzo se ljutnja pretvori u strah od Vilena. Čuvši lomljavu u odajama vile Vjetrenice, stari vilenjak pohita u pomoć. Nađe vilu Vjetrenicu u suzama svu onemoćalu. Složiše se kako je Vilen jako opasan, te kako mu ne smiju prkositi, nego bi ga trebali nekako na lijep način privoljeti za sebe, pa s njim u miru živjeti. Ali kako to izvesti? Vilenjak Vjetrenik se prvi dosjeti.

–  Najbolje bi bilo kad bi mu dali ruku jedne od naših kćeri, pa ga privoljeti kao zeta!

S novonastalom idejom složi se i vila Vjetrenica, ali koju kći dati!? Najradije bi mu dali najstariju, jer je već poodmakla u godinama, mogli bi i srednju koja je isto u lijepim godinama, a ako mu daju birati, sigurno će uzeti najmlađu, jer je i najljepša. Tada bi ih starije kćeri zamrzile i dobili bi dušmane u dvorcu. Dugo su tako sjedili i razgovarali, ali rješenja nisu nalazili. Najposlije, dosjeti se vila Vjetrenica:

–  Znam, stari, kako ćemo! Mi ćemo naše kćeri pretvoriti u patke, pa ih pustiti u Hutovo blato. On neka bira koju god hoće, a kad izabere, ni one, ni on, ni'ko se nama pravo ljutiti! Koju god izabere, neka mu bude žena.

I tako ugovore. Za to vrijeme Grbica se vratila i prisluškivala razgovor roditelja. Čim je čula što smjeraju, pohiti Vilenu kako bi ga upozorila što su njezini roditelji naumili.

–  Ali, Vilene, ako ti doista želiš mene, ti ćeš me lako prepoznati.

–  Kako?

–  Ja ću ti stalno izmicati, kad me budeš lovio, pa ako htjedneš uzmi me za ženu – stidljivo će Grbica.

Za nekoliko dana vilenjak Vjetrenik pozove Vilena na razgovor. Vilen je došao, praveći se kao da ne zna ništa o tajnom dogovoru vile i vilenjaka. Stari vilenjak Vjetrenik sjedio je u udobnom naslonjaču, koji je obrašten bršljanom izgledao kao da je srastao sa vilenjakom. Kad progovori činilo se kako se bršljan pokreće kao da je zmijsko tijelo.

–  Sjedi, Vilene. Ja sam te odlučio ženiti. Nadam se kako nemaš ništa protiv toga. Imam tri kćeri. Sve su zgodne, lijepe i pametne. Kad bi’ znao koja je od njih najbolja, dao bi’ ti je odma’, ali to je jako teško odlučiti, čak i nama vilenjacima. Nego, znaš što ćemo! Vila Vjetrenica i ja ćemo njih pretvoriti u patke i pustiti ih u Hutovo blato. Ti ih lovi i koju god uhvatiš neka ti bude ženom. Mislim da je tako najpoštenije i prema tebi, i prema mojim kćerima.

Nasmješivši se veselo, Vilen zahvali starom vilenjaku što mu daje ruku kćeri, ma koja to bila, i odskakuta veselo iz odaje svoga gospodara. Njegova veselost još više zbuni starog vilenjaka. Ujutro vila Vjetrenica i vilenjak Vjetrenik pretvore svoje kćeri u patke, te pozovu Vilena. Ušavši u trupu od ogromne bajamove ljuske, Vilen je odmah spazio tri prekrasne patke. Sve tri su bile iste. Sličile su jedna drugoj kao jaje jajetu. Nemoguće ih je raspoznati. Dugo je zurio u njih, gledajući ih kako veselo plivaju. Samo bi povremeno zalepršale krilima. A onda se dvije odvoje i počnu plivati prema trupi od bajama. Treća stade bježati u šašu. Vilen se ne obazre na ove dvije što su mu se nudile nego zavesla prema onoj koja pobježe u šaš. Vješto veslajući ubrzo je sustiže i uhvati. Ponio ju je u dvorac, te tamo s nje skidoše vilinske čari. Kad tamo, na sramotu sestara i na žalost roditelja, najmlađa njihova kći Grbica. Ugovoreno – izvršeno. Odmah se obavi vjenčanje.

Vilen i Grbica su lijepo živjeli. Stari vilenjak Vjetrenik i vila Vjetrenica samo su od njih tražili da uz jutarnji čaj ispričaju što su sanjali protekle noći. To ih je jako zanimalo, jer su znali da snovi odaju Vilenove misli. Vilenu su sve više i više nedostajali majka i otac, kao i njegovo rodno selo Ravno. Svakim novim danom u njemu je rasla želja vidjeti roditelje. Počeo je nagovarati Grbicu na bijeg iz dvorca. Opisivao joj je ljepote iznad zemlje, kako to mora vidjeti, kako je tamo sto puta ljepše nego ovdje pod zemljom, u močvari, gdje je smješten dvorac. Izmišljao je i što jest i što nije, sve ne bi li je nagovorio na bijeg. Grbica bi ga pomno slušala, ali bi na kraju bojažljivo odbijala, strahujući kako bi ih njezini roditelji mogli ubiti, oni bi sigurno pošli za njima u potjeru. Govorila bi mu ako krenu, slobodno se mogu oprostiti jedno od drugog, poznajući narav svojih roditelja. Usprkos tomu, Vilen je navaljivao sve više i više, sve dok Grbica ne popusti, pa što bude nek’ bude, kud puklo da puklo. Sve su pomno isplanirali i jednu večer zajedno pobjegli.

Kad je svanulo jutro, vilenjak Vjetrenik i vila Vjetrenica čekali su po običaju mladence da uz čaj pričaju o svojim snovima. Čaj se i ohladi, a mladenaca nema! Sunce se pelo sve više i više na nebo, a njih nema pa nema. Kad je već bilo na sredini neba, što je značilo kako je ručano vrijeme, odlučiše sami otići po mladence pa će skupa ručati. Kad tamo, mladenaca nema! Pobjegli! Vila Vjetrenica se tako ražesti da se sva tresla od bijesa. Sva zajapurena zapovjedi starom vilenjaku:

–  Idi stari i umori ih obadvoje gdje god ih stigneš!

Vilenjak Vjetrenik smjesta poleti za bjeguncima. Čim se odlijepio od zemlje, Grbica osjeti da je otac krenuo za njima.

–  Vilene, otac je pošao za nama! Jao ti ga nama ako nas sustigne! Znaš dragi što ćemo? Ja ću se pretvoriti u pšenicu, a ti budi poljar. Pa ako me stvarno voliš i ako ti je stalo do mene, ne daj mome ocu otkinuti ni jednu vlat pšenice. Jer ako otkine i jednu vlat, otkinuo je moju glavu. Ako te zapita jesi li koga vidio da je prošao ovim putem, ti kaži kako su neki momak i djevojka prošli prije nekog vremena. On će shvatiti da si to ti, pa će htjeti ubrati vlat pšenice, a ti mu ne daj ni za živu glavu.

Kad to izgovori, Grbica se pretvori u pšenicu, i dok se Vilen snašao, vilenjak Vjetrenik već je stajao pokraj njega. Vidno zadihan, pozdravi Vilena, ne prepoznavši ga. Vilen mu uzvrati pozdrav, ne pridajući važnost strancu.

–  Poljaru, da možda nijesi vidio neke putnike? Jesu li, možda, prošli ovim putem?

–  Jesam, držali su se za ruke, neki momak i djevojka. Stalno su se osvrtali iza sebe, kao da od nekoga bježe.  – izdajnički će Vilen, naočigled jedva čekajući pomoći starom vilenjaku.

–  Kad je to bilo? Možeš li se sjetiti?

–  Taman sam sij'o ovu ‘šenicu!

Ovakav mudar odgovor pobudi sumnju u vilenjaka Vjetrenika, te stade oblijetati oko Vilena.

–  Čo'ječe, dobre ove ‘šenice u tebe! Ja imam ogromno polje, al’ ‘vak'e ‘šenice moje oči ne viđeše!

Vilenjak Vjetrenik nesigurno je kružio, približavajući se pšenici, želeći otkinuti bar jednu vlat. Znajući njegove namjere, Vilen se odlučno ispriječi pred njim, i zapovjedi mu odsječnim zapovjednim glasom:

–  Ja sadio, ja radio, to je moje! Ne će mi ni'ko ubrati niti jednog klasa dok sam živ! Radije ću poginuti!

Pri tom je mlatio štapom tako jako, da vilenjak Vjetrenik morade ustuknuti. Prisjeti se kakvu Vilen ima moć, što je sve za njega uradio, te pohita nazad u svoj dom i sve ispripovjeda vili Vjetrenici, svojoj ženi.

–  Stari nesposobnjakoviću! Sav si pomajtufio! Pa zar ti ne pade na pamet da su se pretvorili u ‘šenicu i poljara? Da bar otkinu jednu vlat, bar bi njoj otkinuo glavu. Da je, bogd'o, nisam ni ovilila. Brže nazad i otkini jednu vlat ‘šenice! – izdera se vila Vjetrenica na starog vilenjaka.

Zateknut između dvije vatre, vilenjak Vjetrenik brže-bolje poteci za bjeguncima. Ali čim se odvoji od zemlje, oćuti ga Grbica.

–  Eto moga oca ponovo za nama! Pazi dobro Vilene što ću ti kazati!

–  Što?

–  Ja ću se pretvoriti u nedovršenu crkvu a tebe u svećenika. Kad on stigne, zapitat će te jesi li koga vidio, a ti mu odgovori kao i prvi put! On će naravno posumnjati kako smo to mi. Pa će htjeti jedan kamenčić od crkve, a ti mu ne daj ni za živu glavu. Dadneš li i jedan kamičak, dao si mu moju glavu!

Kako Vilen nije bio vilenjak, nego običan čovjek, stari vilenjak Vjetrenik učas ih sustigne. Kad se približio Vilenu, koji je bio prerušen u svećenika, nazva mu faljenicu, te priupita za bjegunce.

–  Ne bih Vas ometao, velečasni, ali tražim dvoje mladih ljudi. Da kojim slučajem niste zapazili da su ovuda prošli?

–  Jesu, jesu, ali davno!

–  Kada davno? Možete li se otprilike prisjetiti? – znatiželjno će vilenjak.

–  Stoprom sam postavljo temelje za crkvu. – svećenik će ne okrećući se.

Vilenjak Vjetrenik posumnja kako su to njih dvoje, te stade oblijetati oko Vilena.  Pokušavao se približiti sve više i više do zidova.

–  Lijepu ste crkvu započeli velečasni. Beli sam i’ dosta vidio, al’ ‘vako lijepu ni jednu. Mogu li je malo opipati?

Vilen hrabro skoči pred njega, tako naglo da vilenjak trenutno ustuknu. Zaškripi zubima i prijetećim glasom će vilenjaku:

–  Bježi sotono! Odmakni! Nijesi dostojan ni prstom je taknuti! Ovo je sveti hram!

Vilenjak Vjetrenik se prisjeti Vilenove snage, te se opet povuče dva tri koraka nazad. Vilen zatim poče mlatarati štapom tako jako da vjetar od štapa upozori starog vilenjaka kako mu je bolje bježati. Dajući petama vjetra, ubrzo je sav isprepadan bio u svome dvorcu. Sve je isprekidano ispričao vili Vjetrenici, pokušavajući doći do daha.

–  Nesretniče i ja s tobom! Odkuda crkva pod zemljom, i još gore, svećenik pred njom? Nemaš ni tri tisuće godina, a evo si već posenilio! Ta znaš li da je ovo naše carstvo? To su sigurno njih dvoje. Nesposobnjakoviću jedan! Ne mogu te više niđe poslati, da budem mirna! Ja ću njih pronaći, prije nego što pobjegnu iz zemlje!

Kad to izgovori, suknu za bjeguncima. Čim se odvoji od zemlje, Grbica oćuti kako je majka pošla za njima.

–  Vilene dragi! Sad smo gotovi, eto mi majke!

–  Što ćemo sad? – preplašeno će Vilen!

Upravo su prolazili pored jezera Utova blata, gdje je Vilen izabrao Grbicu za svoju ženu. Pade mu na pamet, kako bi bilo najbolje skočiti u vodu i sebi prekratiti muke. Grbica pročita njegovu misao, te joj sijevne ideja u zadni tren.

–  Tako je, Vilene! Pretvorit ću nas u patke! Eto, ondje je cijelo jato, pa ćemo se s njima izmiješati! Valjda nas ne će majka prepoznati! A ona i ne smije u vodu s vilinskim ovojem!

Tako i bi. Grbica ih pretvori u patke i izmješaju se s drugim patkama u jatu. Čim zaplivaše, stiže vila Vjetrenica. Odmah je znala kako su se Vilen i Grbica pretvorili u patke, te ih stade dozivati, jer u vodu nije smjela. Kao mala nije naučila plivati u vilinskom ovoju, pa je zato tjerala vilenjaka Vjetrenika da uči kćeri čim su se rodile i dobile vilinski ovoj. Mislila je kako je tim činom ispravila nepravdu koja je njoj nanesena. Ali gle sad, proklinje dan kad ih je vilenjak Vjetrenik naučio plivati u vilinskom ovoju. Ne može ništa. Dozivala ih je s obale

–  Grbiceeeee! Vileneeeee! Dođite da vas nešto pitam! Ja vas volimmmm!

A Vilen i Grbica ni da čuju. Uvalili se u jato pataka i kvaču li kvaču. Kad je uvidjela da ništa ne će postići svojim dozivanjem, u nastupu bijesa vila Vjetrenica skide sa sebe vilinski ovoj i baci se u jezero. Zapliva prema jatu pataka. Čim je zaplivala, Vilen i Grbica izlete iz vode, pa joj zgrabe vilinski ovoj. Vila Vjetrenica stade zapomagati iz vode:

–  Joj meni, jadna ti sam ja, što napravi! Vratite mi moj vilinski ovoj, ne ću vas više progoniti nikada, kunem vam se vilinskim imenom!

Grbica je znala da se zakletva vilinskim imenom ne smije pogaziti te joj vrate vilinski ovoj. Vila Vjetrenica se uvuče u svoj ovoj te im samo reče:

–  Idite kud ste naumili, stigle vas majčinske suze! Dabogda se više nikada ne vratili u moje carstvo, a ti Grbice, tamo gdje zaplakala, pretvorila se suza u lokvu! Čim izađeš iz moga carstva izgubila ljepotu koju sam ti dala!

Izgovorivši ovu kletvu, poleti prema dvorcu gdje ju je čekao vilenjak Vjetrenik. Sretni i veseli Vilen i Grbica nisu marili za viline kletve, nego su potrčali koliko ih noge nose prema izlazu iz podzemnog svijeta. Nedugo zatim, bili su na samom izlazu iz pećine gdje je stalno puhao vjetar. Ugledali su iz pećine nebo obasuto zvijezdama. Vilen zagrli Grbicu i šapnu joj u uho:

–  Sad kad smo se spasili, ja imam plan kako ćemo dalje. Ti ćeš ostati ovdje na ulazu u pećinu, a ja idem domu pripremiti roditelje i svatove za dolazak mlade. U nas je sramota dovesti mladu bez svatova. Ja ću se sa svatovima vratiti što god prije mognem po tebe.

–  Dobro, Vilene. Samo neka znaš, moja majka vila Vjetrenica me je proklela. Ja ne znam kakva ću biti kada izađem iz ove pećine na svjetlo dana. A tebe ako poljubi tvoja majka, ti ćeš trenutno zaboraviti na mene kao da nikada nisam ni postojala. Zato dobro pazi, ne daj majci da te poljubi.

–  Draga Grbice, kakva god budeš, ti si moja jedina Grbica i ja ću živjeti s tobom i za tebe. A majci ne ću dopustiti da me poljubi. Sigurno dolazim po tebe, čim skupim svatove.

Tu se izljubiše i s teškom mukom Vilen pođe prema selu, ostavivši Grbicu na ulazu u pećinu. Žurio je ne obazirući se, želeći dovesti mladu što prije i predstaviti je roditeljima. Roditelji su odavno izgubili svaku nadu da bi se Vilen mogao vratiti domu. Kad se pojavi pred kućom, majka ga odmah prepozna. Sreći nije bilo kraja. Poletiše i otac i majka htijući izgrliti i izljubiti sina, ali se Vilen stade braniti govoreći:

–  Nemojte me ljubiti, jer ću sve zaboraviti!

Kad su se malo svi sabrali, on pripovjedi roditeljima kako ga u pećini u Zavali čeka vjerenica, te kako trebaju skupiti svatove i otići po nju. Roditelji se tomu još više obradovaše, pa počeše zvati kumove, susjede i prijatelje. Kad su svatovi bili spremni, a Vilen bio zaokupljen oko redanja kolone, majka se prišulja iza leđa Vilenu i poljubi ga. Vilenu se u prvi tren zamanta i kao da mu netko uze pamet, sve zaboravi što je znao. Prvo što prozbori bi:

– Čiji su ovo svatovi?

Na to se svi zgledaše, a majka se uhvati za usta sjetivši se što je kazao njen Svilenko. Pokušavajući ublažiti nesreću, ne bi li mu se povratilo sjećanje majka mu reče:

–  Tvoji moj dragi Svilenko! Čeka te vjerenica u pećini u Zavali! Evo idemo svi zajedno po nju!

–  Ja nemam nikakvu vjerenicu a ne da me čeka u nekakvoj pećini! – Vilen će mirnim glasom.

Raspremi konja i pođe u kuću. Nestade pjesme, nasta žamor. Ljudi se malo pomalo raziđoše, svatko svojoj kući.

Grbica je danima uzaludno čekala na ulazu u pećinu. Kad joj dojadi, a znala je kako ne može nazad, odluči izaći iz pećine. Čim je ugledala svjetlo dana, naglo poče stariti. Iza vrata joj naraste velika grba. Dugo je lutala i tumarala tražeći Vilena, a od njega ni traga ni glasa. Zaboravivši na majčinu kletvu sjede na jedan kamen i gorko zaplaka. Kako je plakala, oko nje se stvarala lokva od suza. Ona se topila svojim suzama a da to nije ni znala. Lokva je bila sve veća i veća, sve dok se na kraju čitava Grbica ne istopi u lokvu.

Ponekad, kad pastiri dotjeraju stoku na napoj, ugledaju  u vodi prelijepo Grbičino lice, ali čim zahvate vodu kantom, pojavi se na vodi odraz starice s ružnom grbom. Pastiri je i prozvaše Grbušinom lokvom. Tako se zove i danas. Tako će se i uvijek zvati.

Samo mi znamo da se zove Grbičina lokva.

 

3 thoughts on “Ljubo KRMEK – VILEN I GRBICA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s