Dragić Rabrenović: SVAROG U NAMA

Taman kada je zatvorio oči gavran je naletio na njegovu ruku, pištolj je opalio i metak se zario u drvo na koje je bio naslonjen. Nastavio je sjediti u nadi da je u raju i da će neko pronaći beživotno tijelo nakon što čuje pucanj, dok  njegova duša posmatra scenu iz ptičje perspektive. U glavi mu je bubnjalo. Oči su se otvarale, pa zatvarale, pa otvarale, srce pokušavalo da iskoči iz grudi, a grudi su se borile sa vazduhom, nekako u stilu za i protiv. Kada je shvatio da nije u stanju ni da se ubije bilo mu je još teže: uvijek može teže kod tipova poput njega, osjećajnih. Ustao je, zateturao: ruka bolna. Čudni otisak od kljuna i tačkica krvi između palca i kažiprsta ostali k`o uspomena. Poželio je sačuvati to zrno koje ga nije ubilo. Metak je završio u stablu napravivši rupu veličine njegove glave. Zavukao je ruku u unutrašnjost hrasta i umjesto tog dohvatio je sasvim drugi metalni predmet, nipošto nalik na metak. Bješe to kip veličine šake nalik na posjednutog čovjeka. Čvrsto ga stegnu i izvuče van: od  zlata je. Ili bar tako izgleda… Pogleda pažljivije – pri dnu je ukrašen crticama i krugom na sredini. Odlučio je nikome ne govoriti kako je htio sebi prekratiti život zbog ljubavi. Niti o kipiću što ga je pronašao.

Kući se vratio uzdrman. Ali, zlatnu statuu nije zanemario: ostavi je na polici pokraj raznoraznih suvenira tako da je izgledala kao novi ukras sa nekog egzotičnog putovanja.
Prođe nekoliko godina i Milan poče zaboravljati. Rijetko se prisjećao da se zamalo ubio, niti poriva što su ga potjerali da digne ruku na sebe. Nastavio je raditi, družiti se, živjeti, ukratko rečeno. Ako se to uopšte moglo nazvati životom. Jednog dana je poželio prekriti onaj ožiljak od kljuna na ruci kako bi zaboravio Taj dan, ili Onaj dan, i sve što ga na to podsjeća. Odlučio je da ožiljak prekrije tetovažom. Znao je šta želi na koži.

Proteklih godina je dosta istraživao o čudnom kipu. Saznao je da su linije i urezani znaci u stvari prastaro pismo, rune. Otkrio je da je krug u sredini sa osam kraka predstavljao kolovrat, simbol Sunca, a da je bradati starac posjednut na tronu vrhovno božanstvo slovenske mitologije, Svarog. Milan se povezao sa predmetom bliskije no sa bilo kojom ženom, a  i sa bogom, tim Svarogom slovenskim. Vazda je teglio kipić za sobom, na posao, tako da ga može zagledati na radnom stolu, u kafanu, gdje bi piljio u prazne oči boga, umjesto u društvo, neku zgodnu žensku, kući svakako, jer taj je kumir zauzimao centralno mjesto u njegovom mikrokosmosu.

Odlučio je da istetovira slovensku svastiku. Već sa prvim ubodom igle osjetio je veliko zadovoljstvo. Pomalo i seksualno… Svaki ubod u kožu mu je povećavao snagu i ulivao sve više energije. Krv je isticala iz ožiljka dok je majstor pokušavao da ga prekrije bojom. Nije osjećao bol. Nije čuo zujanje mašinice sa iglama. Svaki novi rez i ulazak boje pod kožu ga je približavao uznesenju. Kada je završeno Milan se preporodio. Drugi čovjek.

Te noći je loše spavao. Sanjao je da je izgubio voljenu osobu. Bili su sami na plaži. Nikoga ni sa jedne strane rijeke, iako je Kolovrat omiljeno kupalište mladih u centru grada. Njemu i Mileni to nije smetalo. Uživali su u prvim danima ljeta, izležavali se na stijenama i kupali u još uvijek hladnoj, brzoj vodi Lima. Čak su se takmičili ko će skočiti sa veće visine u nemirne brzake. Milan je skočio prvi i već je dozivao sa druge obale. Uspio je preplivati rijeku prije no se ona popela na vrh stijene. Prelijepa… U tim košmarima se svega sjetio. Bila je, zapravo, najljepša djevojka koju je ikada vidio tokom života. Kada je ugledao obasjanu sunčevim zracima još se više zaljubio. Ludnica! Njene duge noge su se sjedinile sa stijenom. Kao da ju je najvještiji vajar isklesao u tvrdom kamenu. Osmjeh i pogled koji ne možete izbrisati. Bila je vesela, razdragana, puna života. Kao voden vila… Skočila je graciozno, vrijedno divljenja. U tom trenutku odbljesak sunčeve svjetlosti od vodu mu je zasmetao: dok je skakala raširenih ruku kao da se za trenutak pretvorila u pticu koja zaranja u vodu. Milan se uspio izboriti sa zracima svijetla, ali nigdje ne ugleda Milenu. Zapliva prema njoj, ka neodredivom mjestu gdje je morala zaroniti, ali kao da ga je nešto vuklo unazad. Dozivao je, gutao vodu, zamahivao iz sve snage. Sjekao je rukama bukove i najzad uspio doplivati do mjesta gdje je skočila. Vikao je, zapomagao, ali niko ga nije čuo. Zaranjao je, borio se sa strujom, ali nje nigdje. U jednom trenu kao da ga nešto povuče još dublje. Nogu mu dotače njena ruka. Razbistri mu se pred očima: Milena  zaglavljena između  stijena, lice joj naduveno, oči kao da će iskočiti ka njemu… Pokuša je izvući, ali nešto jače od nejga, od sve njegove siline, ljubavi, strasti, nešto duboko i tajno, vuklo ju je ka dnu.
Stresao se na krevetu budan: još jednom je u uzburkanoj vodi ugledao njezine prozirno plave oči. Gledala ga je kao da želi nešto reći. Osmjehnuta… Zamukla i lijepa. Mrtva i lijepa.

Nikada nijesu pronašli njeno tijelo. Ronioci su desetak dana pretraživali nabujale vode Lima – bezuspješno.

U tom pogledu je bilo još nečega, skrivenog. Kao da je njegova voljena rekla šta sljedeće treba da uradi, ako želi da opet budu zajedno. Ustao je iz kreveta obliven znojem. U snu je raskrvario ranu od tetoviranja. Krv se slivala po podu dok je ustajao do police. Uzeo je zlatni kip i prislonio ga kao pečat na istetoviranu ruku. Krv je prestala teći, a vene kao da su se punile, pulsirale, odskakale poput biča. Šaka mu je oticala, u glavi mu odjekivalo: tam tam, tam tam!!! Srce hoće da eksplodira. Obasja ga svijetlost. Nije zora, nego, nego, kao da vas bace pravo u sunce.
Kleknuo je pred stvoritelja vasione, koji ga je gledao smješkajući se. Znao je da mu se obraća, iako nije ni pomjerio usne.

– Znaš li kako ti je udjeljena milost da čuješ moj glas? – odjekivalo je u Milanovoj glavi.
Ništa ne odgovori.

– Ti si pronašao drvo života, i zato si izabran da vječno živiš.

Milan nije odgovarao, nije pitao, a nije ni morao. Pred njim je sjedio Svarog.

– Zbog čega baš tebi govorim sve ovo. Jer si otkrio tajnu. Davno su je runama zapisali. Tajnu o našem postojanju i vašem nastanku, a ti si je protumačio. Uspio si da se povežeš sa nama i sada si tu. Na kamenim pločama, na stijenama, statuama, u piramidama, u raznim spisima zapisana je istina. Iako nijesmo krili kako je nastao vaš svijet, vi nikada nijeste znali kako je nastao naš’.

– Drevni ključ i krv, izmjenjena nakon kljucanja ptice, pomogli su ti da dođeš do nas. Sada sve možeš saznati, jer kao što je zapisano u jednoj od vaših svetih knjiga: ‘Eto, čovjek posta kao jedan od nas’. Ti si besmrtnik. Moraš znati da smo sve pokušali sa vašom vrstom. Dosta smo slični. Neko vrijeme smo živjeli i na Zemlji, naši su se mješali sa vašim ženama, mješali su se geni. Iz toga je svašta proizašlo. Bilo je ljudi sa tijelom bika, žena sa glavom zmije ili tijelom ribe. Kada smo shvatili koliko daleko je otišla promjena krvi i kakve će posljedice imati takvo miješanje morali smo se povući.

Milan je polako shvatao šta se dešava. Ljudsku rasu su stvorili oni. Bogovi? Hebeš evoluciju? Ako su sve stvorili pod nebom valjda za štotšta i odgovaraju, kakvi smo već. Pogan… No, nije njega baš pretjerano zanimalo baviti se civilizacijom, božanskim il` đavolskim. Za njegovu Milenu htio je pitati i zašto baš on? Kud baš njega nađoše da zahebavaju!?

– U trenutku kada ste se kupali ona posta jednom od nas.

Pred njim se pojavi Milena. Potekoše mu suze niz lice, oči zamandališe – u glavi odjeknu k`o kad se katanac zaključa –  nije znao da li se to prisjeća onoga dana ili je ona opet pred njim ljepša nego ikada.

– Uzeli su me kada sam skakala. Svjetlost me je obasjala, a tijelo koje si vidio osta pod vodom. Željela sam da budemo zajedno i zamolila da i tebe dovedu ovamo. Nedostajao si mi Milane – govorio mu je njezin smirujući glas dok ga je obuhvatala rukama, ramena, stisnula ih, podigla prste ka licu, koliko da se ne izmakne njenim usnama. Toplim i vlažnim…

Bilo je potrebno dosta vremena da sve ispadne kako treba. Najzad smo zajedno.

Sjutra su našli Milanovo tijelo nasred sobe. U šaci je stiskao zlatni kip obliven krvlju. Tetovaža obojena u crveno kao da je treperila. Širom otvorene staklaste oči, čudan pogled, u daljinu, kakvoga kod mrtvaca ni nastariji nikada ne vidješe.

Srčani udar. Sigurno je koristio neke lijekove protiv boli, što je izazvalo krvarenje ili ubrzalo rad srca – konstatovali su ljekari.

No, što oni znaju… Kako bi mogli sljediti njegov pogled u pustu zemlju…

 

Advertisements

One thought on “Dragić Rabrenović: SVAROG U NAMA

  1. Prije vjenčanja:On: »Yesss! To! Konačno sam dočekao!« Ona: »Hoćeš, da idem?« On: »NE! Nisam niti pomislio na to!« Ona: »Voliš me?« On: »Naravno!« Ona: »Jesi li me kad prevario?« On: »Ne! Zašto uopće pitaš?« Ona: »Želiš li me poljubiti?« On: »I te kako!« Ona: »Želiš li me udariti??« On: »Nema šanse! Nisam ja takav čovjek!« Ona: »Mogu li ti vjerovati?« I sada nakon vjenčanja, pročitaj tekst odozdo prema gore !

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s