Anto Zirdum: LOV NA MEDVJEDA

(priča o Đeveni)

 Ljuboslav je rano postao ugledan lovac, ne samo u plemenu Bjelojevića, nego i šire. Osvojio je mnoge trofeje i priznanja, ali jedan san ostao mu je nedosanjan. Medvjed na Durmitoru, kapitalac – jer njemu samo takav priliči. Nijemac bi za kapitalca platio oko četrdeset tisuća maraka – u gotovini. Platio bi i on, ali sve moguće inspekcije bi mu sjele za vrat. Budući je kao direktor imao poslovne veze s šumarstvom u Žabljaku, odlući ići u lov na teret firme, ispostavi Šumariji narudžbenicu i drugog svibnja krenu u svoju prvu noć čekanja.

– A ovaj moj je veliš zlatni ? – opet priupita Ljuboslav Dragana lovočuvara.

– Star je 28 godina. Nije ništa lošiji od onoga što ga je Tito odstrijelio kod Bugojna..

– Samo da hoće izići.

– Treba biti strpljiv.

Ljuboslav je bio strpljiv. Trinaest noći. Od prvog mraka, kad utihne zujanje insekata, poj ptica, kliktaj orla, pisak divokoza, njiska konja, rika volova, zvon čaktara pa do  do rane zore, kada se i huk vjetra na Durmitoru drugačije čuje.

Četrnaeste večeri dok se penjao na čeku oćuti smrad mrcine. “Već se dobro uščula. Ako večeras ne dođe, neće nikada” pomisli Ljuboslav dok su se penjali na čeku. Lovočuvaru ne htjede ništa reći.

Djed mu je pričao kako su se medvjedi lovili nekada davno. Hrabar ratnik ušao bi u brlog dok medo spava i smirio ga po glavi sjekirom.  Ako ga ne bi udario kako treba od prve, onda bi od lovca postao lovina. Zbog te opasnosti izmišljena je čeka.

Maštareći tako upao je blagi zagrljaj sna, a u snu se nađe, a đe bi drugo do  u lovu.

Vidio je sebe u skupini od desetak mladića, kojima je prvi lov na medvjeda bi završni ispit za ulazak u svijet odraslih. Lovci polaze petnaestak dana prije početka svečanosti  koja se, na Durmitoru, priređuje u Korovu čast. Ovaj put očekivala se neka inovacija u načinu lova. Mladi lovci nisu znali što bi to moglo biti, a stariji su nešto šaptali među sobom. Teška tišina  zavlada dok je vođa lova, stari lovac znan i zvan Šapa, iznosio svoju zamisao o novom načinu lova. Kada je završio neki su s nevjericom mahali glavom. No, Šapa je uživao takav ugled da se ni najstariji nisu usuđivali protiviti njegovu planu. On je sve već odavno bio zamislio, i što je najvažnije, pripremio. Mladom ratniku Ljuboslavu se dopala Šapina zamisao o lovu s čeke zbog toga što je isključivala nezgode i nesreće. Samo se nadao da će Šapa njega uzeti sa sobom na tu čeku.

Ljuboslav je ležao na mekim krznima nabacanim ispod stare jelike, čije donje grane su se svile do zemlje i zatvarale prostor nasut suhim mekim iglicama. Radin i Šapa su bili na čeki nekih petnaest lakata iznad njega. Po dvojica su bili na čeki dok je jedan spavao u toplom brlogu pod granama kroz koje je i svjetlost teško ulazila. Kad je pošao da odmijeni šantavog Radina, koji je trljao svoju ozljeđenju nogu, Šapa je zamišljeno šutio. Još je nekoliko dana bilo do svečanosti, a medvjed se nije pojavljivao. Ružna brazgotina na lijevoj strani lica i samo polovica uha ulijevali su Ljuboslavu povjerenje u Šapu, ali petog dana on se nije mogao suzdržati da ne iskaže svoju zabrinutost.

– Nema ga!? – prošap'ta.

– Doći će! Znam da će izaći… – odgovori Šapa i utonu u svoju šutnju.

Slijedeće noći, negdje pred zoru, on i Šapa su opet bili zajedno na čeki. Bilo je ono gluho doba noći, kada i ćukovi prestanu s noćnim lovom. U onom trenu kada gusti mrak za nijansu izgubi svoju punu mrklinu, u trenutku kada se bijela vunena nit počinje nazirati u mraku Ljuboslav više nekim lovačkim čulom osjeti, nego što mu se činilo da čuje, malu promjenu u potpunom miru. Smio bi se zakleti da se i polovina lijevog uha i brazgotina na Šapinu licu pokrivenom gustim pramenom kose malo mrdnula. Poslije nekoliko minuta ipak se mogao čuti nešto kao lagani, teški, korak koji se svako malo prekidao. Stari medo izašao je iz svoga brloga i njušio.

Šapa lagano uze lovačko koplje u ruku i ustade, dajući mu znak da se ne mrda. Lagano je maknuo granu koja je bila na čeki kao maska. Trebao mu je prostor da bi bolje vidio i da bi mogao baciti koplje. Prošlo je još vremena dok ga nisu oćutili blizu čeke. Oprezno je prilazio. Pogleda prema obzoru i učini mu se da je dobri div Prijezda poveo božicu Zoru na proplanak kako bi bolje vidio velikog mrkog medvjeda koji se našao kod strvine.

Ljuboslav se sav napeo od iščekivanja čvrsto držeći koplje u ruci… Podigao je lagano ruku i spremao se hitnuti koplje. U trenutku kada je ruka krenula naprijed nevidljiva ruka božice Đevene ga je uhvatila i nije mu ga dala baciti. Svu snagu je usmjerio na to da se otme nevidljivoj sili i osvoji slavu mladoga lovca…

 

Trgnuo se i u tome trenutku shvati da ga lovočuvar Dragan budi, držeći njegovu desnicu čvrsto kako ne bi napravio nepotreban šum.  Po načinu na koji je to radio, stavljajući prst na usta, bi mu jasno da to nije znak za napuštanje čeke poslije uzaludna čekanja. Nešto se događalo. Vrlo brzo je shvatio i što.

Poče se približavati golema sijenka. Bio je to medvjed. Polako je obilazio i njušio. Kada su se njegova leđa ocrtala u najpogodnijem položaju Ljuboslav podignu pušku i nacilja. Negdje između plećki. Pucanj kratko i prodorno probi gluhu tišinu, a tren potom medvjed se ispravi i riknu takvom silinom da mu se krv sledila u žilama.

U isto vrijeme dreknu i lovočuvar Dragan: “pogodio si, pogodio si”…. Ljuboslav ga nije dobro ni čuo. Samo je gledao medvjeda koji se spusti na noge i pokuša pobjeći od mjesta njegova zlog medvjeđeg usuda. Desetak koraka je bježao teturajući, a onda se skljoka i smiri.

– Ne smijemo sada silaziti. Možda se pretvara da je mrtav – objasni lovočuvar već znanu proceduru.

– Ništa zato. Sačekat ćemo do jutra – složi se zadovoljno Ljuboslav jer je ispunio svoj san.

Lovočuvar se spusti na ležaj i pokri. On je svoju zadaću obavio te htjede malo otpočinuti prije jutra. I Ljuboslav se smiri te ga san prevari i vrati u onaj isti trenutak lova, koji je naprosto tražio da se završi.

 

Kada su se medvjedova  leđa ocrtala u najpogodnijem položaju Šapa je dignuo kolje i snažno ga hitnuo. Ljuboslav je vidio kako se koplje zabija negdje između plećki, a onda se medvjed ispravio i riknuo tavom silinom da mu se krv sledila u žilama. U isto vrijeme dreknuo je i Radin ispod drveta, vjerojatno se trgnuvši iz sna. Tada se medvjed spustio na prednje noge, stresao, kao da se želi osloboditi neugodna tereta na leđima i pobjeći od mjesta svoga usuda. U tom trenu sva snaga u Ljuboslavu pređe u ruku i on hitnu koplje za njim. Pogodio ga je u zadnju desnu nogu. Poslije nekoliko žestokih skokova koplje se isčupalo  iz noge, dok je ono u leđima stršilo očigledno duboko zabijeno pod lopaticu. Rika ranjene zvijeri probudila je sve u velikom krugu oko čeke. Kao da ni sam ne zna što bi, medvjed okrenu niz stranu prema izvoru. Sve se kršilo u njegovu naletu kroz mali kanjon, a rika i lomljava odzvanjaše još dugo u Ljuboslavovim ušima. Svi skupa krenuli su za medvjedom, kojemu je najzgodnije bilo ići niz vododerinu, jer svaki pokušaj da uđe u šumu nanosio mu je veću bol.

Kad stigoše do pojilišta medvjed već bijaše mrtav. Iscrpljenu životinju dočekali su lovci kod izvora i kopljima bez problema zaustavili.. Medvjed je doista bio ogroman. Nitko od lovaca se nije sjećao da su većega ulovili.

Šapa je pozvao je mlade ratnike da se okupe i gledaju kako se vadi iznutrica. Dok je on porio medvjeda jedan od starijih lovaca je ložio vatru od grana jelike. Dim je bio signal da je lov uspješno okončan. Iskusnom lovcu nije dugo trebalo da izvadi drob, a kada je iščupao medvjedovo veliko srce krvlju poškropi vatru od zelenih grana jelice, podiže srce i pogled iznad glave te zahvali Đeveni. Iz još toploga srca popio je malo krvi a onda dao mladim lovcima.

Kada je i taj ritual završen, vođa lova rasiječe srce popola i baci na prvi žar. Nije pustio da se dugo peče. Poluprijesno srce izvadio je s žara i odsjekao nekoliko komada. Prvi je pružio prema Ljuboslavu, jer je uspio pogoditi medvjeda s čeke. Bila je to velika čast. Uzeo je komad i ponosno žvakao, a u mislima zahvaljivao Đeveni koja je zadržala njegovu ruku da mu sva snaga u nju pređe. Da ga njezina ruka nije pomogla, sad mu je već bilo jasno, on bi podbacio, i ne bi imao tu čast prvi kušati srce velike zvijeri.

 

Ljuboslav posta svjestan vesele graje. No, još nije bio načisto je li to graja mladih ratnika koji se slobodno izmiješaše sa starima ili su to glasovi lovaca koji su dozivali njega i lovočuvara Dragana?!

Netko ga prodrma i on se probudi. Dragan je bio na nogama, a svi su već znali da je Ljuboslav odstrijelio medvjeda.

Bio je tu i lovac fotograf, nezaobilazni sudionik slavlja.

– Der Ljuboslave, stani s medvjedom da vas uslikamo – zapovijedao je fotograf kao vrač koji vodi ritual.

Ne znajući koju bi pozu zauzeo diže nogu na svoju lovinu i fotograf ga tako ovjekovječi. Tada nije bio svjestan da onaj mladi ratnik, čiji lovački gen je nosio, to nikada ne bi uradio svome drugu u slavi.

 

priča iz zbirke NEVIDBOG – regionalnog festivala fantastične književnosti Bijelo Polje

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s