Aleksandar Obradović:GNIJEV ZABORAVLJENE BOGINJE

Negdje u dolini Lima u XV vijeku…

Mokos

Išla je užurbanim korakom po mraku gazeći samouvjereno kao da je znala svaku stopu ovog kraja. Njen gospodar, ili bolje reći brat, biće jako bijesan kada sazna šta je uradila. Nije mogla više izdržati u tami, osjećala je kako iz dana u dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće gubi snagu. Postala je besmrtnica osuđena na samoću i nemoć. Žudjela je da se još jednom osjeti moćnom. Ona, Morana, pred kojom su nekada drhtali, bila je zaboravljena. Sada, na tim prostorima gdje su se njoj nekada klanjali i prinosili joj žrtve, žive ljudi koji se mole nekakvom Gospodu i Alahu, dok su ona i njena besmrtna porodica prognani u zaborav da tiho trunu i postaju sve slabiji. Nikome to nije tako teško palo kao njoj jer nekada bješe vjesnik zime, Boginja noći i smrti, a sada, kada je ova zemlja bila natapana krvlju više nego ikada, niko se nije sjećao nje. Nijedna umrla duša već vjekovima nije bila namijenjena njoj. Njene sluge su odavno postale prah i pepeo. Razdirala ju je ljubomora na njenu sestru Vesnu prema kojoj je sudbina bila naklonjenija, jer ljudi, i pored svojih novih bogova, sjećahu se još Vesne u danima kada bi sunce nadvladalo tamu. Sjećala se drevnih vremena kada bi je njen gospodar i brat, jednooki Stribog, donosio među podanike objavljujući na taj način da sada nastupa „Moranino doba“. Drhtali su tada ljudi što od hladnoće, što od straha, a njeno besmrtno tijelo bi tada ustreptalo više nego ikada. U tim trenucima njenim venama tekla je moć…

Sa sjetom se sjećala tih vremena, svako malo pogledujući iza sebe da vidi da Stribog nije poslao svoje sluge Vjetrove da je traže. Ugledala je neko svjetlo i pratila ga, čula je ljudski žamor i nastavila kao hipnotisana ka njemu.

Radojica bješe momak stasit i viđen. Sa svojih dvadesetpet godina živio je sa starom majkom, i zahvaljujući svojoj snazi i poštenju bješe omiljen u svom kraju. Oca Milorada i dva starija brata izgubio je u buni protiv Osmanlija prije više od deset ljeta. Sa njim te noći bješe Jovan, sin seoskog kneza. Jovan je predstavljao čistu suprotnost Radojici, i to kako karakterom tako i stasom. Kao najstariji knežev sin, on je iz godine u godinu preuzimao sve veću brigu o imanju svoga oca. Bješe poznat kao nemilosrdan gazda i radi nekog duga iz prošlosti tjerao je te noći Radojicu da radi na kneževoj njivi pod svjetlima vatre koju bjehu založili. Dok Radojica marljivo rađaše, Jovan je kružio oko njega i hvalisao se očevim bogatstvom, kako će to jednog dana sve biti njegovo i da će svi od Stambola do Beograda pričati o knezu Jovanu. Skakutao je povremeno na veliki kamen koji je služio kao međaš za kraj te livade. Radojica se trudio da ga ne sluša, nije mu dalo mira to što će njegova majka brinuti i ostati kraj svijeće cijele noći u strahu šta joj je sa sinom. Na njemu nije bilo tragova umora, mada je radio od prvih pijetlova pa evo već do gluve noći. Znao je da se svaki dug mora vratiti i nije se bunio.

Morana je neko vrijeme slušala iz tame ovaj ne razgovor već monolog Jovanov i pažljivo osmatrala i Radojicu i Jovana. Prošli su vjekovi od kada je poslednji put govorila sa ljudima. Radojica je podsjeti na njene nekadašnje podanike ovako stasit i plavokos, dok Jovan bješe nešto potpuno novo, vidjela je da je po godinama vršnjak sa Radojicom ali po građi i karakteru bješe sav jadan. Razmišljala je koji će od njih dvojice postati njen novi podanik – prvi nakon više vjekova. Osjećala je da u Radojičinom srcu nema mjesta za tamu, dok Jovanovo srce bješe svo u crnilu. Ali nekada moćna boginja poželje da osvoji srce ovog stasitog mladića i da ga pridobije za sebe. Znala je da bi sa njime povratila makar djelić svoje moći i žudjela je da se napokon posle dugo vremena osjeti živom. Razmišljala je tako neko vrijeme i onda zakorači riješivši da im se otkrije.

Radojica je čuo kako Jovan zastaje u sred neke rečenice i da je za tren prestao čak i da se kreće. Zastao je sa radom i pogledao šta je to zaokupilo Jovanovu pažnju. Njivom, ka njima, kretala se jedna silueta. Nakon par trenutaka ta silueta postade crnokosa mlada djevojka sva obučena u crno. Imala je neku sablasnu ljepotu koju nikada ne vidješe za svoga života. Obojica su je gledali kao omađijani. Slušali su kao djeca o vilama ali nikada o vili obučenoj u crno. Nisu ni na tren mogli odvojiti oči od nje… imali su utisak da lebdi njivom. Sada je već bila tik uz njih. Stajali su jedan do drugoga i nijemo je posmatrali. Spustila je ruke na njih, nisu ni pokušali da se odbrane. Tog trena kada ih je dodirnula sve je stalo, nisu se mogli više pomaći. Ugledali su njen osmjeh kako se širi dok su se ispod tamno crvenih usana probijala dva bijela očnjaka. Počela je da ih obuzima jeza ali se nisu više pitali sa svojom sudbinom. Klekli su pred nju.

Onog trena kada im se Morana približila osjetila je kako, zahvaljujući što poštovanju što opijenošću njenom ljepotom, moć počinje da joj se vraća. Onog trena kada je spustila ruke na njih osjetila se više živom nego ikada u poslednjih par stoljeća. Gledala je gladno Radojicu. Tako je jako željela da ga preobrati u svog slugu. Naredila im je da kleknu, poslušali su, a onda je svevidećim očima boginje pogledala u srce prvo Radojice, pa Jovana. Osmjehivala se jer je našla ono što je tražila.

Dok Radojica i Jovan kleče, osjećaju kako su povezani ovom tako čarobno lijepom, a opet sablasnom ženom. Radojica u glavi odjednom vidi slike koje se vrte kao neka sjećanja. Ne prepoznaje ta sjećanja kao svoja. Pokušava da se fokusira na ono što mu se odvija u glavi. Vidi Osmanlije koje ulaze u kuću i jednu ženu koja počinje da moli dok pokušava da ga zaštiti. Ne hajući za nju, ubijaju je i nastavljaju ka njemu ponavljaći opet i opet jedno isto pitanje – Gdje je knez?  Prilazi mu crni, visoki vojnik, sa dugim brkovima, krvavog pogleda, i odiže ga od zemlje opet mu postavljajući isto pitanje. Osjeća kako se u tom trenu pomokrio. Svuda oko njega je krv i Radojica čuje kako odgovara na to pitanje nekim tuđim glasom i govori da se knez prerušio u kmeta i da se nalazi u vodenici. Osmanlija se grohotom nasmija smatrajući to kneževo lukavstvo suvišnim jer je dobio nalog da sjeku glave sve dok ne posjeku kneza. Ne želeći dalje da gubi vrijeme, odbacio je dječaka i naredio svojim ljudima da se pokupe jer knez nije tu, već da idu ka vodenici. Radojica čuje sebe kako rida i zatim odlazi do tajne prostorije u kući gdje se nekom obraća riječima: – Tata izađi, napokon je sigurno. U sobu ulazi knez i počinje da grli uplašenog dječaka.

Radojici je sve konfuzno u glavi, vraćaju mu se slike, osjeća kao da mu je srce napuklo. Zna da je njegov otac ubijen baš u vodenici i da su se nakon toga Osmanlije povukle bez najave onako kako su i udarili na njih. Osjeća kao da mu sve u tijelu puca. Shvata da je krvnik njegove porodice ustvari Jovan. On je taj koji je uputio Osmanlije na njegovu porodicu kako bi zaštitio svog oca. Zbog tog Jovanovog postupka Radojica je izgubio oca i dva brata. Zbog te odluke on i njegova majka su izgubili budućnost. Osjetio je kako mu naviru misli o tome šta bi bilo da je te noći knez izgubio glavu kao što je i bilo zapisano da se desi. Njegov otac i njegova braća bili bi živi, proširili bi svoje imanje, i možda bi čak i njegov otac Milorad postao seoski knez ali avaj, sve to je srušeno, jer ovaj isti Jovan koji se prema njemu sada ponaša ovako i tjera ga da radi od svitanja do gluve noći je glavni krivac što su on i njegova majka izgubili sve.

Osjetio je kako ga olovne noge podižu i kako se kreće sporo, kao u nekoj izmaglici, ka velikom kamenu oko kojeg je tako radosno do prije par minuta skakutao Jovan. Podigao ga je lako kao da je igračka i krenuo nazad ka Jovanu koji je i dalje bio na koljenima pred sablasnom neznankom. Prišao mu je, podigao visoko kamen iznad Jovanove glave i u najvišoj tački zastao na par trenutaka. Vidio je majčine oči, sjetio se svoje stare majke kako sada vjerovatno sjedi kraj ognjišta i moli se Gospodu da joj čuva sina jer joj je on jedino što je od života ostalo. Znao je da Jovan zaslužuje i strašniju sudbinu od smrti, ali ako ga sada ubije ubiće i svoju majku. Za smrt, u to vrijeme, jedina kazna bješe smrt. Nije želio da majka oplakuje novu humku, njegovu, ispod starog hrasta u dvorištu gdje ih bješe trenutno više nego među živima. Ispustio je kamen tik kraj Jovana. Pogledao je tajanstvenu vilu. Više nije bila tako lijepa, bila je čudovište iz najstrašnije noćne more. Na licu joj se čitao bijes. Okrenuo se i krenuo brzim korakom da se što više udalji, osjećao je da ona nosi opasnost.

Morana je bila bijesna. U trenutku kada je Radojica podigao kamen mogla je da osjeti kako joj moć navire u srce i onda, sasvim iznenada, nešto se u ovom momku prelomilo, pojavila se neka svjetlost u njegovom srcu koju ona nije mogla spoznati i sve se srušilo. Sada ga je posmatrala kako pokušava da pobjegne od nje i željela je da osjeti njen bijes jer Moranu niko nikada nije izigrao.

Jovan je ustao. Znao je da je Radojica otkrio njegovu tajnu i znao je da ako ljudi u njegovom kraju saznaju za to, da će izgubiti sav uticaj i on i njegov otac knez. Ni sam ne znajući kako, našao se uz kamen. Znao je da nije kadar da ga podigne ali osjećao je da tako mora da postupi i, zbilja, podigao ga je kao da kamen nema težinu. Žurio je preko njive za Radojicom, i koliko god ovaj pokušavao da ubrza korak, Jovan ga je sustizao. Nije mu smetao ni vjetar koji je počeo da duva iznenada i snažno. Vidjelo se da bogovi nisu naklonjeni Radojici. Jovan ga je pristigao na samom početku njive…

Tu noć seljani pamte po olujnom vjetru koji je oborio mnoge lugove, pamte je i po tome što je Jovan, sin seoskog kneza, izgubio razum. Iste noći nestao je bez traga, za sva vremena, i pošteni Radojica, a na početku kneževe njive u toj noći nikao je hrast identičan kao u dvorištu pokojnog Milorada, gdje su počivali on i njegova dva sina stradala u buni protiv Osmanlija. Ne zadugo Radojičinu majku, Miloradovu udovicu, nađoše kako ju je smrt presrela kraj čudnovatog hrasta koji je preko noći izrastao. Danima prije toga kitila ga je i obraćala mu se sa „Sine moj jedini“.

Morana je te noći osjetila slobodu i moć posle dugo vremena, ali je i bila uhvaćena od strane svoga brata Striboga, čiji ju je vjetar pronašao te noći. Ona je svoj gnijev iskalila na Radojici, ali je i jednom za svagda shvatila da je prošlo vrijeme starih bogova. Te noći Stribog se zakleo da Morana više nikada neće vidjeti ni jednog jedinog čovjeka.

Morana- Boginja noći, zime i smrti u slovenskoj mitologiji. Najčešće se pojavljuje u liku lijepe djevojke crne kose, blijedog lica, sa vučjim očnjacima i kandžama.

Stribog- Bog zime, leda i mraza, gospodar svih vodenih i vazdušnih strujanja u slovenskoj mitologiji.

Vesna- Boginja proljeća i plodnosti u slovenskoj mitologiji.

Priča iz zbornika NEVIDBOG

 

One thought on “Aleksandar Obradović:GNIJEV ZABORAVLJENE BOGINJE

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s