Stjepan Zelenika: Zelen Pan i zli duh iz podzemlja

Ulomak iz romana O ZELEN PANU I VELIKOJ TAJNI

 Kad su mu nad glavom punim sjajem zasjale zvijezde i mjesec  Zelen Pan se zadesio u šumi nadomak jednog mlina. Jasno je čuo bućkanje vode o mlinsko kolo i kloparanje žrvnja. Mislio je kako će prenoćiti u mlinu. Onda, iz njemu ne poznatih razloga, zvuk žrvnja postaje tiši, iako je on sve bliže mlinu, nadjačava ga divna melodija, što dolazi iz dalje pa se probija kroz šumu sve bliže i postaje sve glasnija. Nije znao otkuda dolazi melodija što mu zalazi u svaki nerv, od miline njezina zvuka se sav najezio, uztreptao je od glave do pete.

Nešta ga je povuklo pa je sišao s puta i zašao u šumu. Nije znao zašto je skrenuo, ali je koracao opčinjen ljepotom nečega što je dolazilo uz melodiju, možda miris ili svježina zraka, ili ona obična ljudska crta radoznalosti. Išao je sve dublje, probijajući se kroz trnje, provlačeći se bez ikakvog napora kroz šiblje, pa ispod porušenih debala da bi stigao blizu proplanka s kojeg je dolazila ta divna melodija, djevojčki smijeh i cikot i divna, predivna pjesma. Cio proplank je okupan mjesečevim zlatnim sjajem, pa sve izgleda kao iz nekog drugog svijeta njemu do sada neviđenog. Vile obavijene zlaćanim sjajem mjesečine u haljinama što su posute srbrnim prahom izvodile su plešući jednu od svojih igara. Zanesen, kratko vrijeme se divio njihovoj ljepoti i izvijanju tijela u ritmu glazbe.

Iz zanosa ga prenu figura djevojke što se odjednom stvorila pred njim, zlatne lepršave kose kojom kao da se poigravao povjetarac iako ga nije bilo, djevojka vitka struka, iz očiju joj izbija sjaj i nema toga tko može odoljeti ljepoti tog pogleda.

Pan je shvatio da je pred njim vila, a mislio je kako ga, dok su u zanosu igre i plesa, ne vide i ne znaju da ih gleda.

– Ne boj se! Ja sam Lada*, – smijala se nekako prigušeno, ali opušteno i veselo, a onda

glasom koji kao da zamire u daljini – Budi oprezan! Ne idi u mlin! Ne smiješ biti ni blizu vode, a kamo li na vodi! Stigao je Pokola* i on traži veliku tajnu.

Pan ju je htio upitati gdje ga smije dočekati i zašto ga proganja i još što-šta je htio pitati, ali odjednom je mjesec zašao za oblak, nastala je nestvarno jeziva tama. Više nije osjetio zanos nit išta od malopređašnje ljepote.  Znao je da je Lada otišla.

Mnogo se namučio dok je, iako je bio biće tame,  izašao do ruba šume, a onda sjeo na oboreno deblo, odahnuo i počeo razmišljati: „ Kuda da idem? Šta me to čeka sutra? Kojim putom krenuti?“

Dvoumio se da krene odmah prema planini Visočici ili da zanoći tu kod debla na kojem sjedi pa sutra danju može do mlina.

„Šta god me čeka sutra ne može bit loše danju kao noću. I eto, opet sam u dilemi, kad god razmišljam kuda krenuti, uvijek su predamnom tri puta, tri odluke – jedna je prava, druga kriva, a treća je ona koja me dovodi ponovno na raskižje“.

Ujutro samo što je svanulo vidio je ispred mlina mlinara i riješio je prići, ali kad se primaknuo opazio je u njegovom pogledu snagu zla. „Ne, ovo nije mlinar“ pomisli „ovoliko zla u pogledu ne može imati običan čovjek.“

Zatim je čuo unutarnji glas koji mu kaže: „ To je Velesov* sluga Pokola“.

Istog trena je prestao razmišljati, jedino tako može blokirati Pokola da mu ne pročita misli. Okrenuo se i bez zaustavljanja uputio otići što dalje i dok se duh snašao on je bio već zašao duboko u šumu ka Visočici.

Ovaj put se Pan izvukao, a znao je da mu kad-tad prestoji velika borba s duhom zla. Možda već sutra?

Sad mu je postalo jasno, nije prije o tome razmišljao, da će još neki iz paralelnog svijeta, osim duha zla, doći u lov na kristal s velikom tajnom i to ga je zabrinulo. Iz tog razmišljanja se nametao samo jedan zaključak – stvar je hitna, mora što prije nači tajnu, jer što više vremena prolazilo zlo će biti veće, povećavati će se broj onih koji će htjeti veliku tajnu za sebe, a njemu će biti teže doći do nje.

***

Staze u podnožju Visočice nije bilo, ili možda jeste, ali je on nije našao pa se sporo probijao kroz bujnu vegetaciju. U većem polukrugu je zaobišao močvaru Žuto blato, čije blato ima narančastožutu do crvenu boju zbog oksida željezne rude po čemu je dobila naziv. Na rubu močvare naišao je na jedno jezerce pogledao pa kad u bistroj vodi nije vidio vlastiti odraz zastao. Iako se bio nagnuo da se napije vode u njoj se samo vidio odraz neba. Pomislio je: „Pa dobro i dolazim iz drugog svijeta pa možebiti zato mi nema odraza u vodi.“

Onda je, podignuo pogled, prenuo ga cvrkut ptica koji je u tom trenu postao življi, pa se okrenuo tamo otkuda je taj cvrkut dopirao i ugleda tamo još jedno jezerce. Nekih desetak koraka udaljeno odatle, obraslo niskom šaši, jezerce je skoro iste veličine kao i ovo na kojem sad stoji pa pomisli: „Svejedno mi je voda je voda“, i pređe do njega da se tamo umije i napije.

Kad se nad njima nagnuo kako bi se napio vode vidio je vlastiti odraz i bijeli oblak na plavom nebu i nekoliko ptica u letu iznad glave mu i dva vilinska konjica iznad vode. U tom trenu je osjetio neku radost kao da mu se jezerce smiješilo i sve se okolo obradovalo što je došao. Pljusnuo se vodom, napio se i uputio dalje ka vrhu. Još neko vrijeme je razmišljao o tome kako u vodi onog prvog jezerceta nije vidio vlastiti odraz niti odraz ičega drugog, kako tamo nije bilo živahno i na njemu nije osjetio nikave emocije, kao da je bilo mrtvo jezerce, a na drugom je ugledao vlastiti odraz i odraz ptica u letu i vilinskih konjica u igri. Vidio je odraz života i sreće od toga ga svega obuzela neka milina. Razmišljao je neko vrijeme o tome pa onda zaboravio, jer kad je prošao kroz šaš i trstiku počeo se poskakujući poput dječarca u igri penjati pokraj strmih litica niz koje bi se ako bi bio imalo nepažljiv lako mogao stropoštati nije prestajao diviti nad ljepotama koje su se smjenjivale jedna za drugom.

Dan je bio sunčan i gdje god je imao čisti pogled kroz granje krošanja crnogorične šume, viskoih, u nebo propetih jelika i smrče, zastajkivao je i divio se ljepoti osječajući kako i on putuje skupa s pogledom kroz plavetnilo neba sve do na kraj, tamo daleko, dokle pogled doseže. Kad bi ispred ugledao srne i jelene i ptice na granama ili bi nešta drugo od divljači  izašlo pred njega nitko nije bio sretniji od njega što je to vidio.

Podno samog vrha planine, na rubu šume, slijedilo je naporno izvlačenje kroz trnje maline i kupine pa kroz koprivu što je bila visočija od njega.

Zalazak sunca je dočekao očaran sjedeći na vrhu Visočice diveći se ponovno ljepoti i čudeći se kako u tako divnom svijetu punom ljepote, kažu mu mudraci obitava puno-puno nesreće.

Penjući se uz planinu i sjedeći na vrhu, diveći se svemu što mu je na vidiku nije bio svjestan kako je pao u zamku ljudskog ega, dopustio je da ga ponesu emocije. Više nije bio samo promatrač na što je posebno upozoren, nego i sudionik u događajima. Kako će to utjecati na njegovu istragu i borbu u ovom okrutnom svijetu to ćemo kasnije vidjeti.

Nakon što se odavno smračilo, spustio se niže do jednog proplanka među stablima šume, zavukao se u zavjetrinu u šipražje i usnuo.

Sanjao je kako se sa zlim duhom probija kroz šaš u nekoj močvari i kako on upada u blato i davi se dok čitav svijet odzvanja smijehom zlog duha.

Kad se od uzbuđenja skoro probudio, u san mu dođe lijepa Lada. Plesala je, izvijala tijelom u ritmu neke čarobne melodije rekala mu je kako Pokola mora navući u Žuto blato. U toj močvari vladaju Slava* i Stribor*, Veles i njegove sluge nemaju moć u toj močvari. Dovoljna je kap blata da on nestane. Sva snaga zla iz njegove sjekire izlazi. Nju moraš uzeti i ponesi ju sa sobom.

Istog trena u svijest mu dopire užasno jaki sovin huuk.

Još je čuo glas koji kao da zamire u daljini: „Okupaj se u svojem odrazu.“

Ovo mu nije bilo jasno ali, gotovo je, probudio se, možda mu odgovor dođe kasnije. Nakon što mu je trebalo malo vremena da se pribere, iako je mjesečina bila slaba, ugledao je kako mu prilazi neki čovjek. Imao je kapu nabačenu nisko na čelu tako da mu lice  nije mogao vidjeti. Skrivanje je samo po sebi sumnjivo. Išao je pravo njemu kao da je znao da je on tu. To je Panu pojačalo sumnju. Na nekih pet šest koraka od njega se zaustavio i podignuo kapu s čela. Zbog pogleda koji je Pan tada ugledao došljak mu se nije morao predstaviti.

–          Pokola! – viknu, a pomisli „Stigao me.“

–          Da, eto stigao sam te. Hajde da se ne nadmudrujemo. Znamo zašto smo u ovome

svijetu. Oba nas veže isti cilj. Hajde lijepo da uzmemo kristal pa ga možemo na miru podijeliti. Bit ćemo …

Pričao je Pokola kao mlin, nije uzimao daha.

„Ako hoćeš nadmudriti protivnika“ govorio bi mu mudrac „pusti ga neka priča. Neka misli da on vodi. Ti ga samo sitnim detaljima navodi na smijer koji tebi ide u prilog“

–          Pa ako si za diobu, nemam ništa protiv. Kristal je blizu, baš sam mislio ujutru

krenuti dolje u močvaru da ga uzmem.

–          Kakvu močvaru? Šta me zezaš!?  Zar ga nije rupar iskopao i odnio kući.

–          Jeste, ali ja sam saznao da ga je nakon što mu je obitelj zadesila velika nesreća

donio u Žuto blato, močvaru podno ove planine i tu ga bacio. Saznao sam čak i gdje ga je točno bacio.

–          Ma kakvi ujutru, moramo odmah. Stvar je hitna, zar tebi to nije jasno. Šta ako nam

ga noćas tko uzme? Ti misliš da s tim treba čekati? Ništa, ako hočeš idemo odmah, ako nećeš ti sa mnom,  ja odoh sam.

Pan se dignuo i koracio.

–          Idemo onda i da znaš da bismo vidjeli odakle sja, to je mjesto gdje je kristal

moramo stići prije nego Zora* pozove sve noćne duhove i vile i vilenjake u okrilje tame, ako okasnimo moramo čekati drugu noć.

–          Ih, pa to je super, lako ćemo ga naći. I onda možemo svak svojim  putom.

Krenuli su jedan za drugim stalno se osvrčući, jer svaki se bojao onoga drgugog da ga ne gurne niz litice.

Na bezbroj mjesta te noći Pan će se uvjeriti da je od Pokola jako teško sakriti misli. Sumnja u sebe mu se pojačala. Možda je to bio jedan od Pokolovih sitnih trikova zla.

„Kad sumnjaš u sebe to je pola puta ka porazu“ sjetio se kao mu je govorio učitelj. Izgubio bi snagu da tada nije dobio u slici obrisa figura na horizontu likove Šaputka i Smijuljka. Odahnuo je, znao je da će oni svojom igrom oko Pokola uspjeti ga zbuniti da njemu neće biti teško pobjediti.

I sve bi bilo drukčije da se on usljed oslanjanja na svoje prijatelje nije posve opustio. Već su stigli na rub močvare trebali su sići samo još niz jednu liticu, kad je Pokola prišao i sapleo ga, a on više od iznenađenja nego što se uistinu nije mogao održati, raširi ruke i svom silinom s visine nekih desetak metar pljusnu u blato močvare.

Šaputko i Smijuljko se nisu snašli, a Pokola je već bio dolje čekao kad ovaj izviri iz blata da ga udari sjekirom ili da ga gurne ponovno i tako ga utopi.

Samo što je Pan pomolio glavu Pokola je zamahnuo sjekirom da ga udari po sred glave. U zadnji tren se Zelen Pan izmaknuo, sjekira pljusnu u blato od kojeg nekoliko kapi dopre do Pokolove noge. On odmah osjeti strašan bol, kao da je nogu u vatru gurnuo. Tad je shvatio da je na krivom mjestu, možebiti da je pročitao Panovu misao. „Ovdje on ne prima snagu iz vode i blata nego je u ovoj močvari gubi“ pomisli Pan.

Pokola uporan u namjeri utopiti Pana zamahnuo je nogom kako bi ga gurnuo dublje u blato, u jakom naletu naslade nije shvatio da je blato s Panova tijela isto ono koje mu je palo na nogu. Samo šta je dotaknuo nogom Pana blato ga je povuklo sebi u močvaru. Noć je proparao strahovito jaki krik bola.

Pan je izlazeći iz blata samo konstatirao onako za sebe, poluglasno: – Šta drugom činiš sebi činiš. Dohvatio je sjekiru što je ostala na obali i iscrpljen stalnim nadmudrivanjem niz planinu i konačno ovom borbom u blatu, krenuo je izaći iz močvare ka planinskom usponu kad ga prenu  Šaputkov glas: – Okupaj se u vlastitom odrazu!

Sad mu je sinulo, pa da, okupat će se u jezercetu u kojem je vidio vlastiti odraz.

Nakon toga se osječao jači nego prije borbe, iz te vode je dobio veču snagu i jaču  moč. Osječao se jako radostan i znao je da ga nitko više ne može zaustaviti na njegovom putu.

Dva njegova vjerna prijetelja povukli su se u svoj svijet.

Zelen Pan je tada brzo prešao planinu i sa Pokolovom sjekirom u ruci stigao u Kostajnicu gdje je dimač* Perkan, sin kovača Mate iz čaršije, što je kad se oženio radi blizine posla iz čaršije odselio u Vranke gdje su tad uglavnom živjeli rupari i mjadanđije i dimači koji su ujedno bili i kovači. On je sad imao kolibu* u Kostajnici.

Panu je unutarnji glas govorio kako je Perkan pouzdn, pošten i radišan  majstor i uradit će onako kako mu se kaže. Jedino on neće popustiti pred naletom pohlepe zbog izuzetno dobra  kvaliteta komada čelika od kojeg je bila iskovana sjekira. Naime, sjekira je imala jaki sjaj i vidjelo se odmah da nije od običnog komada željeza.

Kad je stigao Perkan je radio nešta ispred kolibe  prišao mu je s leđa ga potapšao po ramenu: – Kako ide majstore?

–          Iznenadi me čovječe – trgnu se Perkan – dobro, hvala Bogu za sad je sve kako spada.

–          Evo sam ti donio komad koji je uzrok velikog zla- malo je zastao ispitujući reakci-

ju na licu majstora koji nije pokazivao nikakvu emociju, onda je nastavio –   Dobri dusi su mi rekli da si ti jedan od onih koji će uraditi kako ti se kaže. Ovo nije obično željezo! Istopi ovu sjekiru u grnu uz jako upuhavanje iz mijeha i pusti neka ishlapi! Nikako ne smije doći u kontakt s drugom rudom u rudnici! I nipošto nemoj od toga nešta od alata napraviti! Sve što od nje napraviš donijeti će zlo svima ovdje, i puno dalje će odnijeti zlo, svima koji se bave preradom metala!“

Ponovio mu je to još jednom i u prisustvu mlađeg pomoćnika, jasno i oštro.

Kad je otišao Perkan će odmah prionuti na posao. Tako važan posao bolje je što prije skončati, ali kako to biva obično stvari ne stoje kako treba da bi sve išlo glatko i bez problema. Perkan  će budući mu sjekira bude prelazila krajevima preko ognjišta pokušati je raskovati, smanjiti površinu tako što će je kovanjem presaviti nekoliko puta da bi ju lakše istopio. Baš kad je pokušao da je prvi put prekuje, odnosno previje uvjerio se kako je sjekira zapravo sućelica*,  pomisli da je varenjem* presavije, ali u tom trenu mu odozdo uz potok dolazi iz sela sin susjeda Jure, dječak svojih šest sedam godina star i kaže kako su ga poslali da mu javi kako mu se žena porađa.

Bez oklijevanja Perkan, sav u žurbi, na granici između radosti i zabrinutosti, baciti će, bolje reči zafrljačiti sjekiru i ona će upasti u rudnicu. I ne obazirući se ogrnuti će košulju i neopravši ruke od čađi i dima kovačke vatre s dječakom  krenuti niz potok kući u selo. Na polasku samo doviknuvši pomoćnicima da on ode, a neka oni rade kako i do sada.

Jedan će od pomoćnika, samo što je Perkan zakoracio strmu ka selu, nadviriti se nad vatru da vidi kakvo je to željezo koje je onaj donio pa kad bude vidio oko sjekire neku čudnu svjetlost i neobičan prasak iskri što frču iz nje dok se ona topi uspjet će iz vatre kliještima izvući poveći komad tog neobičnog željeza.

Taj će kasnije kad bude samostalan mjastor kovač u svojoj duganji odsjecajući komde praviti noževe koji će po njemu bti poznati i ne samo u tom kraju nego i daleko-daleko u svijetu. U duganji će imati uvijek isto veliki komad onoga čelika od sjekire, ma koliko od njega odsjecao za kovanje.

Kujući i prodajući noževe mjastor će širiti zlo pohlepe među ljudima.

Ono što se od sjekire istopilo u rudnici biti će druga vrsta zla.

Perkanovim  nemarom  zlo iz  sjekire  će zaći  u svaki atom  te ture željeza kojeg će biti više od deset kabala*, nekoliko stotina oka*. Nadalje  sve što bude od nje otkovano sa sobom će nositi težinu življenja, znoj, krv i bolesti, jad onome tko  imao nešta otkovano od tog željeza. Bit će vrijeme da će se u tom kraju kovati najviše oružje, mačevi i vrhovi strijela i koplja. Čak i ono što od oruđa neki od majstora uspije ponekad da otkuje nekom seljaku, nabrzinu, bilo bi takvo da onaj dio zemlje koji je obrađen tim alatom donosi jako slab ili nikakav urod.

Naravno tu se pojavljuju trgocvi i nakupci. Svi oni koji budu trgovali kovanim proizvodima uvijek će puno više zarađivati od onih koji vade rudu, tale je, prerađuju i konačno otkivaju gotov proizvod.

Razlog je jednostavn, trgovinom šire zlo Pokolove sjekire.

 

Opaska

Dugo-dugo vremena kasnije kad nedaće počnu pogađati narod iz tog sela i cijelo područje okolo i šire, skoro svakodnevno, Perun će, jedne olujne noći, da bi umanjio prokletstvo željezne rude koju je Perkan talio, poslati munje na svaku kovačku vatru, koja je bila upaljena u to vrijeme.  Munje će jedna na drugu odjekivati i odzvanjati kotlinom narod nikada prije a ni poslije neće vidjeti oluju s više munja u jednoj noći. Perun nije slao munje na ugašena grna taj mali dio prokletstva ostavio je narodu za nauk kako se plaća nemar i nepažnja.

______________

*Lada – (slav. mit.) boginja ljubavi, ljepote i proljeća, u ovoj priči se pojavljuje kao vila.

*Veles – (slav. mit.) Bog tame i podzemlja, vječiti Perunov rival. Žestoko su se sukobljavali.

*Pokola – (slav. mit.)  Zao duh iz podzemlja.

*Slava – (slav. mit.)  boginja časti, junaštva, slave i pobjede.

*Stribor – (slav. mit.)  (Stribor), bog vjetra i šume.

*Koliba – nadstrešnica uz rudnicu u kojoj je kovačko grno i oprema za taljenje

*Rudnica – peć (ili radionica)  za taljenje željezne rudače.

*Sućelica – tvrd komad željeza koji  se ne može kovati bez dodatne termičke obrade.

*Kabao – mjera za rudu koju nose dva konja (što bi bilo dva tovara, a tovar je oko 100oka )

*Oka – mjera za težinu (oko 1,28 kg)

*Dimač – majstor za taljenje rude, talioničar,ljevač.

*Varenje gvožđa – žarenje komada sirovog željeza (teklaca) u kovačkom grnu pod jakim zapuhom mjehova

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s