Larisa Gasal: Kratka priča u zemljama okruženja i recentna svjetska priča

Upotreba novih književnih tehnika savremene proze podrazumijeva preplitanje različitih modernističkih postupaka s postupcima naslijeđenim kako iz epohe realizma tako i iz cjelokupne književne tradicije od antike do naših dana. Osvrtom na neke tekstove iz savremene proze 1) vidjet ćemo da su motivi koje nalazimo u njima veoma srodni motivima u kratkim pričama proizašlim iz tranzicijske atmosfere u našoj zemlji u periodu 1995.-2010. Jedan od značajnijih predstavnika poljske književnosti 2) 20. st., Witold Gombrowicz, u pripovijesti Na kuhinjskom stubištu predstavlja ništavnog depsihologiziranog i deideologiziranog junaka koji sebe pokušava ostvariti sebe u nepoznatom, tek naslućenom kraljevstvu slobode. Filip se najprije dječački prkosno suprotstavlja izvanjskom svijetu konvencija ravnodušnošću spram tog svijeta i duhovitim nepodopštinama koje izazivaju sablazan kod ‘pristojnih’ građana. Međutim, Filipova indicija da akonvencionalnim ponašanjem ogradi neki svoj prostor surogat svijeta pretvara ga, u nedramatičnom, gotovo bezvoljnom obratu, u čovjeka bez identiteta. Na vlastitom bojištu Filip se za legitimitet svojih stajališta odnosno kategorijalni identitet stavova, preobražava u negacijsku suprotnost, u nimalo optimističan stav čovjeka-sredstva samovoljno prepuštenog svijetu protiv kojeg se borio.

Tako se kartezijanski junak avangardne proze krivudavim putovima sudbine obreo u preokrenutoj situaciji spram svoga ishodišta: od subjekta manipulacije prometnuo se u njezin objekt. Netaknuta je ostala samo manipulacija. Na sredini tog puta stoji „obična apokalipsa“ koncentracionih logora, stoji ono iskustvo čovjeka-logoraša iz proze Tadeusza Borowskog koje upućuje na totalno suprotstavljanje ideologije i života, koje dovodi do porazne spoznaje: pravo imaju samo oni koji prežive i do velike zebnje: svijetu prijeti realna mogućnost da se pretvori u univerzalni koncentracioni logor. 3)

Pesimistička slika svijeta s kraja pripovijesti Na kuhinjskom stubištu predočava nezaustavljiv vrtuljak gdje svako svakog progoni, i svako od svakoga bježi. Slika progonjenika Filipa antinomijski se preobražava u sliku progonjenika koji progoni one koji ga progone (Na kuhinjskom stubištu), ili slika posljedica narušenog hijerarhijskog sistema ljudskih vrijednosti gdje je čovjek onaj ‘vjernik’ koji je podložan vlastima, a ne čovjek koji čini dobro (Sokolovi), autora savremene holandske književnosti Kader Abdolaha komuniciraju sa pozicijom malinaša iz Tajne džema od malina jednog od najznačajnijih autora bosanskohercegovačke priče Karima Zaimovića. Zaimovićev malinaš se nije pretvorio u svog negacijsku suprotnost (poput Filipa iz priče Na kuhinjskom stubištu), ali neprestano strahuje i paranoično opominje na sveprisutno zlo što ukazuje na tehniku iscrpljivanja koju sistematski sprovode antimalinaši sa ciljem ustrajavanja ka odustajanju od časnih namjera njihovih Drugosti.

Genijalna kratka priča Sokolovi svojim motivima neodoljivo podsjeća na tranzicionu klimu u Bosni i Hercegovini, dakle kazuje o nemoći pravednog čovjeka da se odupre licemjerstvu „vjernika“ zaogrnutih političkim plaštevima, o strpljivoj potrazi za čovjekom, jer je ljudi sve manje, jer su postali kopije tuđih htijenja. Priča zapravo kazuje o potrazi oca i sina za grobom gdje će biti sahranjen protivnik režima, sin i brat koji je nazvan grješnikom samo zato što nije pripadao režimskoj partiji i stoga mu je, nakon što je pogubljen, uskraćen i grob. Otac se trudio ostati hladnokrvnim prema onima koji su zabranjivali pokop nedužnog mladića čitanjem Knjige i traženjem mjesta za vječno utočište svoga sina.

U jednom je momentu cijelu Knjigu bio pročitao već po 113. put; poslije bratovljeve smrti ju je zacijelo još češće čitao. Takav je on, a ja, njegovo najstarije dijete, nisam se usudio pitati: oče, zašto ne uzmeš neku drugu knjigu? (…) Pa to je bilo nemoguće! Stanovnici tog sela svi su odreda bili veoma religiozni i sigurno svi pristalice režima. Pa nećemo valjda njih pitati da iskopamo grob? Nije ništa rekao, ali istog časa mi je bilo jasno da se kući savjetovao sa Knjigom. (…) Napravili su krug oko nas i šutke nas promatrali. Iznenada moj otac razbi tišinu. Ispružio je ruke prema njima i povikao: „Molim vas za jedan grob… u autu imam tijelo mog sina“. Nije bilo nikakve reakcije, nikakvog odgovora. Izgledalo je kao da su od kamena; skamenjeni ljudi koji nas preneraženo gledaju. (…) „Dalje s tim grešnikom! Ništa od groba“, povikao je jedan od njih. 4)

Priča Sokolovi sadrži i notu optimizma: pojavljivanjem dovoljno hrabrog čovjeka na kraju priče koji je organizirao pogreb protivnika režima dana je podrška svima koji nastoje očuvati kvalitete narušene nehumanim poretkom. Zašto je priča jednog holandskog autora predstavljena u istraživačkom radu koji kazuje o bosanskohercegovačkoj kratkoj priči iz perioda tranzicije kada je u holandskom društvenom uređenju tranzicija odavno iščezla. Sa kojim to pričama odabrani segmenti recentnih svjetskih priča komuniciraju sa bosanskohercegovačkom kratkom pričom tranzicijskog doba i sa kojim ciljem. Priča Sokolovi kao samolegitimirajuća forma komunikacije osvješćava i podstiče bosanskohercegovačkog umjetnika (i njegovu priču) na bitnost njegove misije-humaniziranje uspostavljenog političkog poretka.
Priča Operacija duše iranskog književnika Mohsena Mahmalbafa također komunicira (kao i pomenute priče Sokolovi, Na kuhinjskom stubištu) sa bosanskohercegovačkim kratkim pričama poput Tajne džema od malina Karima Zaimovića ili Šejtanska posla Zorana Riđanovića.
Naime, usporedbe navedenih kratkih priča spram njihove motivsko-idejne svrsishodnosti ukazuju na potrebu za iskorjenjivanjem sjemena podložnosti iz političkih sistema, onoga u kojem jesmo ili kako ga umjetnici vide kod drugih naroda (kada je u pitanju stav naratora iz holandske priče, recimo) kao potencijalnu prijetnju za narušavanje čovjekove slobode.

Tehnika usmrćivanja potanko je opisana u Operaciji duše ‘crnoj priči’, kako je sam pisac u uvertiri naziva kazuje o hijerarhijskom sistemu vlast-ostali, odnosno o tehnici zastrašivanja koja se u društvima u tranziciji usavršava zasijavanjem sjemena podložnosti individualca i mase vlastima. I sam autor je bio aktivni učesnik iranske islamske revolucije. Optuženik iz Operacije duše poručuje da ljubav ima smisla za one koji još nisu iskusili koliko ‘ja’ može biti važnije od ‘mi’. Reprezentativni inserti slamanja otpora pobunjenika ukazuju na metode koje isljednici primjenjuju u svrhu ‘znanosti’, ironijski prikazuju indeks optuženikove volje, dok čitaocu priča postavlja pitanje dokle sežu granice ljudske (ne)moći.5) Priča, u svom uvodu, ne preporučuje čitanje osobama mlađim od osamnaest godina, srčanim i nervnim bolesnicima jer optuženik, u psihološkim pokusima od strane isljednika/vlasti, nesvjesno odabire vlastiti život naspram života kćeri, majke i supruge.

Nisam više bio svjestan šta čine sa mnom. Kao da više nije bilo ni pendreka, ni bušilice, ni električnih šokova, ni prženja cigaretama. Nisam više bio svjestan svog postojanja. Osjećao sam se kao da porađamm sam sebe. Poput nekog ko jede sebe da bi se ponovo rodio. (…) Osjećaj nekoga ko nema više osjećaja. (…) Kćer mi je beživotno ležala, bila je mrtva, a Susan je bila sva krvava. Nisam više imao nikakvih osjećaja spram njih, ni u jednom kutku moje duše nije preostalo saosjećanja. (…) Azudi reče: „To je taj uvjetni refleks! Prosječnom građaninu samo pokaži pendrek, činit će sve što mu narediš“ (…) Isljednik nastavi: „Uspjeli smo promijeniti tvoju buntovnu dušu“. Azudi reče: „Obavili smo pranje srca. Od sad ćeš voljeti i mrziti ono što ti mi kažemo da voliš ili mrziš“. 6)

Plejadi priča koje međusobno komuniciraju sa ciljem iskorjenjivanja sjemena podložnosti i borbi za humanizaciju političkog poretka pridružuje se i priča Ispod Hubea u cvatu. Argentinska spisateljica Anhelika Gorodišer u priči Ispod Hubea u cvatu sa likom veoma starog starca u refrenu priče, predstavlja dioskur lik predstavnika (većine) vlasti našeg doba, autoriteta koji indirektnim zapovijedima, kroz priče-parabole, koje su zapravo priče u priči, kazuje da Poredak onoga što jeste i kanon privida, zakonik veličine džepnog izdanja, primjenjuju sve političke strukture, od čovjekovog postanka do danas. Kanon privida je katalog sa objašnjenima bez ikakvog smisla, ali svi pokajnici kazneno-popravne ustanove različitih oblika i dimenzija, znali su da nije dozvoljeno žaljenje na odluke Starog učitelja.

Te proklete noći ponovo nastade većanje, jer su ljudi hteli da bludniče i ja ne legoh, već ostadoh sa ostalima i to izgleda nikome nije privuklo pažnju. Stari učitelj ponovo izabra Persija i još dvojicu, ali ne one od prošlog puta. Ova dvojica se odmah svukoše, ali Persi se plačući baci pred noge veoma starom starcu, moleći ga za dozvolu da bude u drugoj grupi. (…) Stari učitelj mu svojim blagim kontraaltom reče da mu oprašta, jer je vrlo mlad da razluči dolično od nedoličnog, ali da on, Persi, već zna da nije dozvoljeno žaliti se na njegove odluke i da mora da se povinuje i posluša. 7)

Priča Ispod Hubea u cvatu Anhelike Gorodišer zapravo je parabola općevažećih kanona privida čiji je autoritet, u ovoj priči, bludnik, nastrani starac koji, opet, iznosi čitav niz smislenih parabola/priča u priči sa veoma jasnom poantom priče u cjelini, da se mora iznaći hrabrosti i suprostaviti ovakvim autoritetima ukoliko želimo živjeti u boljem svijetu.

Ali, iako su moji strahovi zbog samog sebe bili opravdani, to nije bilo zbog radosti koju bih mogao da osjetim da vidim da su ponovo izabrali Persija, već zbog toga što je nastranom starcu palo na pamet da izabere mene, mene, da budem žena ostalima, mene. Ja se zgrozih i rekoh mu da me vrlo malo zanima šta može, a šta ne može da se radi, da sam vrlo muževan i da mene niko neće iskoristiti. Veoma stari starac se osmehnu i izreče nekoliko pompeznih gluposti: kako se činilo, biti izabran za ovo bio je dokaz ljubaznosti, naklonosti i poštovanja. (…) „Ah, uvaženi gospodine stranče i prijatelju“reče veoma stari starac, „ali ko će vam onda dati da jedete, ko će vam pružiti utočište, ko će vas primiti u svoju grupu, ko će vam život učiniti podnošljivim u Slatkom sjećanju na Hubee u cvatu“? (…) Ispriča parabolu tamo, tako, sa rasečenim usnama i krvavim nosom, a ja sam ga slušao čekajući da završi, da odem i da ga tresnem još jednom. (…) Onda opazih da se ne miče jedino Stari učitelj i setih se da sam ga ubio.8)

Definirano deridijanskim jezikom priča Anhelike Gorodišer Ispod Hubea u cvatu spada u skupinu priča koje su u našoj, bosanskohercegovačkoj, tranzicionoj zajednici u opticaju, upravo zbog svoje djelotvornosti uvjetovane standardom prosuđivanja. Takav sistem vrednovanja hijerarhizira transcedentalne označitelje znatno privlačnije u političkom smislu za recipijente koji ideju podređenosti/nadređenosti prihvataju kao podrazumijevajuće čitalačko stanje. Iako bosanskohercegovačku savremenu ‘reificiranu’ priču daleko više krasi neutralan stil kada pisanje postaje narcisoidnim zanatom sa osjećajem krivnje i beskorisnosti u odnosu prema društvu, ‘ratno pismo’ kao jedan od modela oneobičavanja ratne i postratne stvarnosti inicira i osvješćava kroz kritičke pohode koji će, djelimično, promijeniti utjecaje ideologije.

Kad predmete i zbivanja u stvarnom svijetu počnemo doživljavati kao beživotne i otuđene, kad se počne činiti da povijest gubi pravac i zapada u kaos, preostaje
nam jedino da sve „stavimo u zagrade“, da „suspendiramo referenciju“, a riječi pretvorimo u predmet. 9)

Pri izdvajanju nad/ratnog modela priče sa motivom pritiska kao dominantnim u bosanskohercegovačkoj kratkoj priči, izdvojila sam priče iz zbirke Faruka Šehića Pod pritiskom. Priče kao produkt pritiska, tjeskobe, koje su prethodno interpretirane, latentno promiču nove načine duhovnog preživljavanja i, u tom smislu, komuniciraju sa Steadovom pričom Čovjek prošlog doba.

Dakle, nad/ratnom modelu priče sa motivom pritiska kao dominantnim, pridodaju se i priče u kojima je čovjekov poraz/pobjeda sizifovsko stanje sa jednom novom dimenzijom. Nije to više življenje kao pobjeda nad apsurdom, no o čemu se zapravo onda radi? Odgovor na ovo pitanje sadržan je u najboljoj kratkoj priči na natječaju što ga je organizirala britanska novina The Sunday Times 2010. godine, priči novozelandskog pisca Christiana Karlsona Steada 10) Čovjek prošlog doba. Radnja priče smještena je u Zagreb i Zadar a kazuje o zbivanjima u čuvenom Gavellinom kazalištu, psihološkom ratu „mladih lavova“ čiji je predstavnik Tomislav Buljan i „starije garde“ koju krasi njegov iskusni kolega Mario Ivanda. Čovjek prošlog doba zapravo je paradigma genijalne priče o svakom odbačenom čovjeku, u ovom slučaju čovjeku Mariju koji je cijeli životni vijek posvetio kulturi i kazališnom svijetu a onda naišao na golemo nerazumijevanje. U maloj zemlji poput susjedne Hrvatske, s „uskom intelektualnom zajednicom“, ako stvari idu protiv vas, kao što su išle Mariju Ivandi, „možete biti ostavljeni, kao kokoš u ograđenom dvorištu protiv koje su se okrenule sve ostale kokoši, krvave kože i iščupanog perja“.11) Stead istodobno postavlja pitanje i odgovara na njega, tempom uma čovjeka pod pritiskom, koji gubi vjeru u suca-Vrijeme jer „zadnji dvoličnici“ nikad neće potpuno „utihnuti“. Zašto bi nas bilo briga, misao samoodbrane koju Stead vješto upliće u tekst, kad je riječ o drugima i njihovoj nesreći, jer znamo da smo svakog trenutka osjećaj pritiska nastanjuje savremenog čovjeka u borbi za egzistencijalni i duhovni opstanak, u borbi za očuvanje vlastitog identiteta. Prelamanja identiteta sa krvavom težnjom da se zaštiti iskonski korijen ličnosti, ta vječna borba protiv zla, odvodi čovjeka današnjice u „bočnu kapelicu“ gdje od Svete Majke moli smrt svog poslovnog suparnika, ne brinući se pri tom da bi takvi zahtjevi mogli biti bogohulni, ostavljajući Djevici da prosudi o „tehničkim aspektima“ njegove molbe. Recipijent je u ovim redovima priče osjetio, zahvaljujući Steadu, svu bijedu i humor kao blatnjavu cijenu života koju neprestano plaćamo, ne znajući put za drugačiji Tržni centar života/opstanka.

Mario je već odavno odustao od crkve, ali u to je vrijeme znao ići u bočnu kapelicu katedrale, u neobične sate zapaliti svijeću, koju je uvijek bio obazriv platiti, u slučaju da čarolija ne djeluje, i koju bi dodao šumi svjetala u podnožju slike Djevice. Tu bi na koljenima, i s čelom na dlanovima, molio za smrt svoga neprijatelja. „Sveta Majko, ako možeš učiniti Tomislavov kraj dugim i bolnim, utoliko bolje. No ako nisam zaslužio ovaj bonus, ako mora biti iznenadan, od srčanog udara, prometne nesreće, u najmanju ruku Te preklinjem, daj mi njegovu smrt. I molim Te, prije njegova posljednja trenutka neka zna da ja, suparnik kojeg je pokušao uništiti, živim i dalje pišem. Pusti ga neka ide u raj ako je tamo zaradio mjesto, ali neka najprije i izvan svake sumnje zna za svoj zemaljski neuspjeh“. 12)

No i kad je pobijedio, odnosno dočekao smrt poslovnog suparnika, i vlastito promaknuće u očima dojučerašnjih s(k)eptika, vezir Mario osjeti andrićevski strah od života,13) strah koji sjene koje stvari bacaju čini bitnijim od stvari samih. Stead i u kraj svoje kratke priče uvodi recipijenta kao dostojnog tvorca Čovjeka prošlog doba riječima:

Napokon, ono oko čega bismo se svi na današnjem otkrivanju složili bila je upornost i hrabrost kojim je povratio mjesto u zagrebačkom kazališnom svijetu, no mjesto koje ni dalje nije bilo sigurno. Kritike njegovog rada bile su tipa „u jednu ruku, ali u drugu“, a kada se susreo i razgovarao s ljudima, čak i dobrim prijateljima, između njih bi često lebdjelo nešto neizgovoreno-neki oblak, zadrška, neka nejasna aura neugode“. 14)

Istraživanjem motiva otuđenja uvidjela sam da bosanskohercegovačke kratke priče kao što su Biljke su nešto drugo Alme Lazarevske ili Dijalozi Lamije Begagić, komuniciraju i sa nekim recentnim svjetskim pričama, poput priče Posljednja odbrana. Priča Mehdija Šodžaija predstavnika savremene perzijske književnosti, Posljednja odbrana, ponajbolje kazuje o razbolijevanju supružničkih odnosa, o krizi modernog braka, u kome iza, za javnost lijepo ‘uokvirene’ predodžbe slike supruga/e koji/a je u skladu sa društvenim konvencijama, ustvari gnjili automatizovana kafkijanska ‘persona’, koju osviješteni partner ne uspijeva oživjeti. Dramski elementi u priči kao što su intenziviranje napetosti posredstvom refrena, „Basem Rahmeti, sin Hasanov“, povici iz sudnice, upadice rođaka ubijene, daju priči ironijsku notu koja u prvi plan stavlja karakter glavnog junaka, ravnodušnog i samouvjerenog ubojice, koji je, „bez povoda i iznenada, zario do balčaka kuhinjski nož svojoj supruzi“.15) Basem postupak ubojstva svoje dvadesetosmogodišnje supruge obrazlaže ženinim savršenim ispunjavanjem zadataka nastavnice francuskog jezika na poslu koju su djeca voljela, uzorne domaćice, vjerne supruge, ali žene kojoj su nedostajala osjećanja. Jedan od progresivnih pogleda na svijet temelji se na obiteljskom modelu koji podrazumijeva međusobnu empatiju i odgovornost prema sebi i drugima. Ostaje otvorenim pitanje da li narušavanje prirodnog poretka od čovjekovog postanka koji muškarcu daje ulogu ratnika/hranitelja porodice a ženi kraljice emocija i vjernosti, a takav model se opet poistovjećuje sa patrijahalnim modelom „oca“, kao svoj krajnji cilj ima uništavanje osjećaja, i je li svijet bez emocija, svijet kojem težimo.

Optuženik, dakle Basim Rahmati, sin Hasanov, s osmijehom dobaci odvjetniku: „Čini se da su ovo i za vas novosti, zar ne?!“ A onda reče: „Glavno što sam želio ovdje reći jeste upravo to da se ubijena ubila sama! Doduše, pomoću mene! Shvatite li to, shvatit ćete sve ostalo, pa i ono glede uvoda i povoda ubojstva. Toj mojoj supruzi, dakle, Menidži-hanum Sabeti, bilo je dvadeset i osam godina. Bila je nastavnica francuskog jezika, razumijevala se u krojački posao, bila je domaćica i starala se o kući. Sve to vam je poznato. Samo joj je nešto nedostajalo, a niko od vas ne zna da je tako. A to nešto jesu osjećanja. U ove tri godine živjeli smo poput dvoje putnika u istom hotelu. (…) Dvoje sustanara koji žive u istoj sobi, međusobno se poštuju i vrše svoje obaveze.16)

Filmskom tehnikom montaže pri čemu se spajaju slike iz prošlosti i sadašnjosti, sa dominantnim motivom otuđenosti, predočena je i priča Ljubav na pločniku savremenog perzijskog književnika Mustafe Mastura. Gladan i bez posla, bezimeni veliki ljubitelj knjiga na preporuku rođaka dobija posao u knjižari. Iako je čeznuo da razumije ljude i osjećao se usamljenim, ipak ih je izbjegavao, držeći se za sebe kako se ne bi izgubio. Jasno je dakle, iz ove priče da je pisac problem otuđenja predstavio nepovjerenjem u druge ljude. Knjižničar iz Ljubavi na pločniku okončava život besmisleno, zbog nesporazuma, od ruke brata djevojke koju je volio, a njegovo ‘ja’ koje je toliko čuvao sada je mogao vidjeti nekoliko koraka udaljeno „od sebe“ na okrvavljenom pločniku. Mastur svojom pričom poručuje čitateljstvu da su strahovi čovjeka od drugih ljudi besmisleni i rezultiraju nesporazumima.

Odakle se otuđenost kao sve veći neprijatelj toliko osamostalila i zaživjela u životu savremenog čovjeka odgovor nalazimo i u kratkoj priči Krpena Afrika autora savremene slovenske kratke proze Marka Švabiča17). Svojevrsnim ironiziranjem i parodiranjem bajke kroz specifičnu neodoljivu ‘igru’ i uživanje, koje podstiče i održava riječ, u svim mogućim vezama i kombinacijama, u svakojakom značenju i promjenljivosti Švabič u Krpenoj Africi obrađuje crnohumornu ljudsku zajedljivost, strah i patnju od duhovne intime ili povjerenja kao pomoćnika otuđenja, jedinog pravog otjelotvorenog čovjekovog neprijatelja. Simbol otuđenja u priči je tigar koji se najprije ušunja u kolibu djevojčice kao prijatelj, u liku čovjeka (aluzija na Crvenkapicu) i zasijava nepovjerenje, ponavljanjem pjesmice o čovjeku koji je ubio svog najboljeg prijatelja psa jer je životinja pojela meso bez dopuštenja gospodara, sve dotle dok ne osjeti da je efekat ostvaren (djevojčica se pitala zašto čovjek nije psu jedan dan uskratio hranu umjesto da ga ubije, ali pitanje nije uputila svom gostu). Potom se vraća u oblik tigra i pomno nadzire djevojčicu u igri, dok sjeme nepovjerenja i straha ne proklija u djelima djeteta tako što kopa raku za svoju krpenu lutku koja ju je čuvala upravo od tigrova. Na sintaktičkom mikroplanu provedba principa produženog kontrapoliranja omogućena je rečeničnom građom. Gotovo je svaki rečenični iskaz u ovome tekstu ritamski i strukturno u sebi zatvoren i sebi dovoljan, što u asocijativno-semantičkom smislu nema i ne traži nikakve nadopune. Takva dovršenost rečeničnog iskaza podsjeća na zaokruženost jednog daha u poetskom zapisu, odnosno zaokruženost jednog stiha a unutarnji pogon putem kojeg se ti iskazi komponuju u cjelinu teksta zapravo je isti onaj s kojim se sačinjava i završava pjesma.

Da, tako je rekao: I bio jedan čovjek. I imao je psa. I dobro ga je hranio. Al’ meso mu je ukrao. I čovjek se razljutio. I svoga psa je ubio. I grob mu je iskopao. I na njemu je napisao: I bio jedan čovjek… To je zanimljivo, zar ne? To možeš govoriti stalno, a nikada nema kraja. Tako govori čovjek kada ga je strah. A mene i tebe nije strah. (…) Da, bilo bi te strah kad ne bi bilo mene. A kada ne bi bilo tebe, mene bi bilo još više strah. 18)

Poanta priče dolazi do čitaoca na najstrašniji, najjeziviji mogući način, kroz igru riječima, kroz igru uopće, tako da shvaća da ljudi iz straha zbog gubitka ljubavi (u priči to je djevojčicina krpena lutka), nesvjesno ‘kopaju raku’ i sahranjuju svoju ljubav, odnosno otuđuju se.

Djevojčica je rekla prema grmlju: „Tigre, jesi li to ti? Ostavi me, vidiš da se igramo“. A tigar je čekao u grmlju i nije htio otići, jer je htio gledati kako će se dalje igrati. (…) Djevojčica je krpenu lutku polako podigla u naručje i odnijela je do grobića. Plakala je. Bilo je drukčije. Stavila ju je na dno rake. (…) Potom je još plakala i rekla: „Tigre, jesi li tamo? Zašto mi utjeruješ strah u kosti?“ 19)

Strah i nepovjerenje kao najveće neprijatelje ljubavi predstavio je i Miljenko Jergović u priči Primorska bajka koja je zapravo rekontekstualizirani fragment njegovog romana Dvori od oraha (objavljena u knjizi priča Drugi poljubac Gite Danon). Dakle, Jergovićeva Primorska bajka komunicira sa Švabičevom genijalnom pričom Krpena Afrika, djejstvujući protiv najveće otjelotvorene pošasti zla-otuđenja.

Teško je naći dobrog čovjeka 20) je priča koju bih izdvojila u reprezentaciji motiva otuđenosti sa ‘slikama’ obezličenja jedinke i njene grotesknosti. Apsurdan je sukob optimizma koju u priči simbolizira starica, baka, kao posljednji odjek dobrog vremena, tradicije i međusobnog poštovanja i Otpadnik, ubojica i pljačkaš, simbol novog, savremenog doba, bezosjećajnosti i otuđenosti. Sve rjeđi trenuci bakine iscjepkane svijesti koju je gubila ili vraćala pri svakom novom odvođenju njenih najmilijih u smrt, pri svakom pucnju koji je okončavao živote njenog sina i unuka, snahe sa bebom u naručju i unuke tinejdžerke, bili su borba, ne za očuvanje vlastitog života, već za očuvanje vjere u čovječanstvo uopće. Ne mogavši upaliti ni plamičak dobra u Otpadniku, čitalac kroz posljednje grčeve staričine svijesti dobija bolnu sliku svijeta u kojem živi. Reakcija Otpadnika na gest bakine dobrote kao straha od najvećeg zla ukazuje na zabrinjavajući stadij bolesti u koji je čovječanstvo zapalo, klonuli vapaj posljednje molitve.

Dječija majka je počela da ispušta sopćuće zvukove, kao da ne može da dođe do daha. „Gospoja“, obrati joj se on, „da li biste vi i vaša kćerkica pošli dole sa Bobby Leejem i Hiramom i pridružili se vašem mužu?“. „Da, hvala“, reče majka slabašno. Njena lijeva ruka je bespomoćno visila, a u drugoj je držala bebu koja je zaspala. (…) Ostavši sama sa Otpadnikom, baka je otkrila da je izgubila glas. Na nebu nije bilo ni oblačka, ni sunca. Nije bilo ničega oko nje osim šume. (…) Čula su se još dva hica iz pištolja, a baka je podigla glavu kao ižednjela stara ćurka koja traži vodu i povikala: „Bailey, dječače moj!“, kao da će joj srce prepući. (…) Izgledalo je kao da će ga glas izdati, a bakina glava se za trenutak razbistrila. Vidjela je čovjekovo iskrivljeno lice uz svoje, kao da će on da zaplače, i onda je promrmljala: „Pa, ti si jedna od mojih beba. Ti si jedno od moje vlastite djece!“ Pružila je ruku i dotakla ga po ramenu. Otpadnik odskoči kao da ga je guja ujela i prostrijeli je tri puta kroz grudi. A onda spusti svoj pištolj na zemlju i skinu naočale i poče da ih čisti. 21)

Nasilje i ravnodušnost kao sinonimi savremenog doba prisutni su i u Bejbisiterki 22), priči napisanoj filmskom tehnikom montaže, gdje se naizmjence smjenjuju ‘kadrovi’ rastrgnute svijesti, mašte i televizijske emisije koju dadilja prati dok čuva troje djece. Takav medijski ‘zbrkani’ prostor je ustvari ambijent življenja mladih naraštaja a brzina izmjene ‘kadrova’ je tempo življenja koji smo sami sebi nametnuli, pa je rezultat posljednje scene u kojoj su djeca ubijena dok majka djece konstatuje da želi vidjeti koji je film na noćnom programu, očekivan i podrazumijevajući.

Filmska tehnika montaže primijenjena je u Ratnoj priči 23) Darija Džamonje te Bakunjinovim posljednjim danima 24) Alme Lazarevske, gdje se, u odnosu na Robertovu Bejbisiterku s manje pripovijedne agresivnosti nižu besprijekorni vezovi paralelnih sudbina. Scene užasa iz Bejbisiterke opominju recipijente da su nasilje i ravnodušnost elementi otuđenja te, u tom smislu dakle motivski, komuniciraju sa bosanskohercegovačkim kratkim pričama. Kada je riječ o samoj tehnici montaže treba naglasiti da ovakav način predočavanja umjetničkih predodžbi odgovara sve više automatiziranoj svijesti čovjeka savremenog doba.

Nije zanemariv ni model kratke priče sa motivom ovisnosti o internetu i modernim tehnologijama uopće a reprezentativan ‘uzorak’ je priča Tita ili curriculum vitae slovenske spisateljice Maje Novak. Kompjuter, „čudovište“ u koje se utjelotvorio duh novog stoljeća, 25) u priči zaslužuje više povjerenja nego stvarne osobe što se očituje u činjenici da je nazvan Tita, a direktorica Titine vlasnice, iako je zahvaljujući njoj Tita kupljena, nije ‘zaslužila’ ime pa je nazvana Gospođom. Kao problem u komunikaciji proteže se i Gospođin nedostatak manira kao društveni gorući problemski eksponent sukoba nepismenih menadžera i obrazovane radničke klase, spram nedostatka strpljenja mlade uposlenice, što rezultira njenim gubitkom posla.

(…) a onda me jednog dana moja lijepa Gospođa, koju sam obožavala, pozvala na užinu. I za stolom sam iznenadno uskipjela i skresala joj u lice: „Za ime Božije, ne srčite supu, ne podnosim ljude koji glasno srču supu,i ne podnosim ljude koji salati kažu solata; zgrbljeni ste nad tanjirom kao džin-djevojka, na šta to liči-pokažite malo obzira prema okolini ako ga već prema sebi nemate. Za vašeg direktora prodaje udruženje poslodavaca zahtijeva pet hiljada eura mjesečno, a nama nabijate neplaćeni prekovremen, jer, da, moraš biti u periodu tranzicije srećan ako uopšte imaš posao, pa iako je još i tako slab: uredu, ali barem mi ljudsko dostojanstvo ne uskraćujte svojim bezobraznim, prostačkim ponašanjem!“. 26)

Duh novog stoljeća kao motiv u pričama iz perioda tranzicije u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja (kao što je motiv ovisnosti o kompjuteru u već spomenutoj priči slovenske književnice Maje Novak) prisutan je u različitim ‘varijantama’, kao što su, recimo, ovisnosti i fobije od institucije banke. 27) Kultura ponašanja refleksivnog stanja individue, grupe, institucije ili društva može u svojoj regresivnoj dimenziji, oslanjajući se na karakteristike prethodne komunikacije, izazvati krizu kategorijalnog legitimiteta kulture i ponašanja kao verbalne kategorije komunikacije. Osim toga, Tita ili curriculum vitae uspostavlja dijalog sa bosanskohercegovačkim kratkim pričama koje predočavaju popratne pojave duha novog stoljeća (Biljke su nešto drugo Alme Lazarevske ili Dijalozi Lamije Begagić) i motivski (problem u komunikaciji), i idejno, osobito sa pričom Dijalozi (sukob neobrazovanih i/ili bez manira kapitalista i obrazovane radničke klase, što je golem problem u bosanskohercegovačkom društvu). Sa navedenim bosanskohercegovačkim kratkim pričama dijalog uspostavljaju i priče iz skupine rodnog kriterija. Pojam preživljavanja različito poimaju žene i muškarci o čemu nam ponajbolje kazuje priča Vrijeme čuda u kojoj muž glavne junakinje Ane za nju i njenog sina, dječaka Svena, nije u funkciji, poput lifta. No i takav, nefuncionalan odnosno nezaposlen i rezigniran muškarac, kada shvati da su ‘stvari’ u njegovom obiteljskom životu krenule nizbrdo, odlučan je da „preživi“, da se izbori za svoje odumrlo mjesto u obitelji, zanemari zagađen zrak a Aninog djeda i sina iskoristi kao posrednike pri pomirenju sa, eto doznao je i to, trudnom suprugom. Ova mala priča kao da, opet, komunicira sa pričom Biljke su nešto drugo Alme Lazarevske. Naime, Vrijeme čuda otkriva da je „ona ušla tamo prije nego je nastupila tišina“,28) jer je problem nastao u međuvremenu:

Problem najčešće nije u konkretnm događajima, nego u onoj hrpi šrota koja se dogodi u međuvremenu. Naprimjer, mi. Naprimjer, spalionica. Međuvrijeme je čudesna stvar.(…)Kažem: stvar s trudnoćom je ozbiljna, ozbiljna kao smrt. Sve oko nje je ozbiljno: Ana, ja, Sven, Anin umirući djed, ali najviše ono što je nevidljivo: dijete. Trudim se preko toga prelaziti šutke, kao i obično: trudim se izmaknuti se.(…) „Jesi li znao što je sve čovjek spreman pretrpjeti da bi ostao živ?“, pita me starac. Ne odgovaram, ali mislim da znam. Na primjer: šutnju. Na primjer: samoću, dijete, miris spalionice u susjedstvu; popis je malo duži i mogao bi se nastavljati danima, a dana nažalost nema. „Spreman je učiniti sve“,kaže. „Pogotovo muškarci. Muškarci su slabi na preživljavanje, to je problem. A ta riba je sigurno muško“. (…) Ovo je vrijeme čuda i nas dvojica stojimo i udišemo najbolji zagađeni zrak na svijetu. 29)

O „slobodi čovjeka koji dane pretvara u kamenje“,30) muškarca koji pobačaj supruge doživljava kao oslobođenje dok je ona, supruga, na rubu nervnog sloma, o vječnoj razlici, ne samo onoj postratnoj, koja bi se mogla nazvati postraumatski sindrom, ili, možda, tranzicioni sindrom, između rodnih poimanja sreće i nesreće, života i smrti, svjedoči i priča Requiem Zorana Ferića.

Čovjek koji kopa pored automobila. Požurila je naprijed nekoliko koraka, skoro je potrčala, kao da bježi od nečega. Kad su zaokrenuli stazicom tako da više nisu vidjeli čovjeka koji kopa, rekla je: „Kad pomislim da je moglo biti živo, a sada nije, grizla bi ovo kamenje“. On je u tom trenutku shvatio da može bez nje. Samo tako. Odjednom. Poslije petnaest godina zajedničkog života palo mu je na pamet da može i bez nje. I to je bila sloboda. Sloboda od ljubavi, od dužnosti, od straha. Sloboda koju ponekad donosi smrt nekoga tko se nije ni rodio i sloboda čovjeka koji dane pretvara u kamenje. 31)

Priča Requiem Zorana Ferića očituje interes za tzv. male ljude i događaje, marginalce, bez jasno definirane pripadnosti određenoj skupini. Ova priča otkriva i bolest trenutka, alegorijski slikajući prostor i obrise vremena u koje smo uronjeni: ženu je spoznaja koju je doživjela vidješi dostojanstvo koje pruža mladić, „takva izgleda“, sa tetovažom na rukama, oblikujući pri pokopu svoga psa prilično duboku jamu, obrađujući njene rubove, i slušajući Mocarta, još dublje potresla. Shvatila je da se ljubav između nje i muža razboljela, jer ne sadrži vjernost adekvatnu njihovom gubitku. Tako se u ovoj Ferićevoj priči, kao i kod tzv. univerzalnih iskaza karakterističnih osobito za priče Miljenka Jergovića, proteže prigodna maksima koja sažima osnovno iskustvo priče. Ovdje, naravno, pas kao simbol vjernosti, izvodi maksimu da je ključ svake ljubavi vjernost.
Neizbježna je komparacija priče Requiem Zorana Ferića sa pripovijetkom Rane od strasti, reprezentativnim primjerom gender-diskurza autorice Lamije Begagić, koja kazuje o neobaveznom odnosu muškarca i žene koji je, naravno, u biti neobavezan samo za muškarca. Muškarac u Ranama od žene zahtijeva toleranciju, liberalno shvaćanje ljubavi, pri tome ne želeći prihvatiti bilo kakvo opterećenje svakodnevnice.

U skupinama priča sa tradicionalnim rodnim kriterijima je priča Ulica iranskog književnika Reze Amirhanija32) koja motivski komunicira sa pričama Zlatka Topčića (Dvije male priče), osobito sa pričom Garib, o kojoj sam već kazivala. Riječ je, naime, o različitim kriterijima za vrednovanje ženskog i muškog potomka. Glavni junak Ulice je Abas, babin sin, neradnik, skitnica i neženja, koji iz zabave odlazi na front i pogine. No njegova duša ni na ‘onom’ svijetu ne nalazi smiraj, i dalje skita, a njegov nemir dobija na intenzitetu kada sretne oca/babu sa svojom slikom u ruci kako ulazi u zgradu općine kako bi izmolio od predstavnika vlasti naziv jedne ulice po imenu svoga sina, ‘šehida’, i zadržao porodični ponos. Abasa i kao mrtvaca proganja tegoba onoga što nije kao skitnica ostvario i, još gore, lažna predodžba o časnoj smrti koja je donijela eksponent/tablu sa nazivom ulice po njegovom imenu, dakle tradicionalna nasljeđa muslimanskih/bošnjačkih porodica (priča Garib) se, kao i u ovom slučaju, nameću kao žig koji ostaje i nakon smrti.

Ne mogu izdržati. Dignem glavu i pogledam. Bijela tabla s plavim obodom. Na tabli crnim slovima piše: Abas Muhseni. A ono crveno baš bode oči. Crvenim piše: šehid. Na kom jeziku treba da vam objasnim! Ja nisam šehid! Ja sam poginuo! Toliko puta sam to rekao, i niko ništa. Ja sam na front otišao tek tako, zabave radi. A nisam se baš nešto proveo. Prvi dan, nisam još stigao ni vidjeti gdje sam, pala je granata, posred našeg šatora. Nisam stigao reći ni šehadet ni bismilu. (…) Prva greška je to što su me sahranili među šehide. Koliko god sam se u mrtvačnici trudio da kažem da nisam šehid, nije išlo. (…) Bože moj, daj da Israfil što prije puhne u taj sur o kome hodže govore, pa da se i ja riješim ovog jadnog života. Ustvari, ove jadne smrti. 33)

Zaživljeni tradicionalni kriteriji postaju dakle nasljeđa poimanja žensko/muških vrijednosti a zadatak umjetnosti je da ovakva stajališta promijeni.

Dvije male priče Zlatka Topčića, odnosno zasebni nazivi ovih ‘malih priča’ (Garib i Hasanaginica), o kojima sam već kazivala, spadaju dakle i u skupinu priča koje svojim nazivima, kao autorski signali vrednovanja, daju jasne upute recipijentu za tumačenje sadržaja priče/a. Ekonomični prijenos informacija kada je u pitanju naziv priče, ili knjige priča, dakle prethodna informiranost o temi, nužan je sa komercijalnog aspekta kako bi se razvila zainteresiranost recipijenata za temu. Prethodna informiranost što proizilazi iz naslova priče, ili iz očekivanja vrste kod dramskih tekstova, ne mora ni na što obavezivati, „ali i tamo, gdje se kroz tekst modificira i demantira, utječe ona kao kontrastna folija na informacijske tokove u recepciji teksta“ 34). Osobito je zanimljiva, u ovome smislu, i priča Privremeni prekid iz zbirke pripovijedaka Tumač bolesti, prve objavljene knjige američke spisateljice bengalskog porijekla Jhumpe Lahiri, dobitnice Pulitzerove nagrade za književnost 2000. godine. Jhumpa Lahiri proglašena je jednom od dvadeset najboljih mladih pisaca Amerike i za svoju prozu je nagrađena prestižnom nagradom za kratku priču. Dok Shukumar izrađuje doktorsku disertaciju, Shoba se teško bori sa skorašnjim prijevremenim porodom mrtvog djeteta. Podudaranje inkoativnih suglasnika junaka priče Privremeni prekid (Shoba i Shukumar), što je karakteristika dramskih tekstova, pojačava ionako složene emocionalne akorde Jhumpinih likova, odašiljući ritmičnom rečenicom rezonancu negdje između blage ironije i toplog saosjećanja. Proces razbijanja boli za djetetom osmišljava Shoba ceremonijama prisjećanja i priznavanja prešućenih istina, koje su, pored toga što povređuju jedno drugo, obilježena i semantizacijom prostora koji se očituju u privremenim prekidima dotoka električne energije. Kada struja napokon dođe Shukumar predlaže da upale svijeću i ugase svijetlo.

Privremeni prekid Jhumpe Lahiri u svom naslovu sadrži prethodnu informiranost i povećava dramsku napetost kod čitatelja, hoće li se supružnici pomiriti (dok se Shoba nadao da će im brak ozdraviti, Shukumar je tražila stan za sebe), odnosno je li prekid u komunikaciji supružnika, što je i simbolično popraćeno nestancima i dolaskom električne energije, privremen ili stalan. Kraj priče je otvoren, i nakon što je Shoba doznala ono na čemu je istrajavala da ne zna, a to je spol djeteta, što joj je sada u želji da je što više povrijedi Shukumar saopćio, dolazi do kulminativnog čepa priče i njenog otvorenog kraja istodobno.

„Bio je dječak“, reče. „Njegova je koža bila više crvena nego smeđa. Kosa je bila crna. Bio je težak dva i po kilograma. Prsti su bili skupljeni, kao tvoji po noći“. Sada ga je ona gledala sa licem izobličenim od bola. (…) Držao ga je dok bolničarka nije pozvonila na vrata, i tog je dana sebi obećao da to neće nikada reći Shobi, zato što ju je tada još volio i to je bilo jedino iznenađenje koje je ona željela u životu. (…) Shoba je ugasila svjetla i vratila se za sto. Nakon nekoliko trenutaka Shukumar joj se pridruži. Zajedno su plakali zbog onoga što su sada znali.
35)

Iz zbirke priča Tumač bolesti Jhumpe Lahiri je i istoimena priča koja, opet, koristi dramske signale vrednovanja imena sa značenjem i prethodnu informiranost u naslovu priče. Gospodin i gospođa Das sa djecom i turističkim vodičem su na putu da, opet ka mjestu sa simboličnim nazivom s obzirom da je njihov brak ‘obolio’ i nalazi se u tami, posjete Hram Sunca u Konaraku. Iskorištivši muževljevo udaljavanje gospođa Das se ispovijeda neznancu, turističkom vodiču Kapasiju, o tajni koju je osam godina krila od sviju, muža osobito, o prvom sinu koji je zapravo potomak muževog prijatelja. Tumač bolesti je zapravo priča metafora za sve mračne tajne i nesporazume supružnika utemeljene na spolnoj nejednakosti u poimanju svijeta i različitom pristupu samoj instituciji braka.

„Ne. Ostanite trenutak“, rekla je gospođa Das. Izvukla se iz zadnjeg sjedišta i skliznula na mjesto pored gospodina Kapasija. (…) „Rayov. On nije Rayov sin“. (…) „Ne, naravno da ne. I to niko ne zna. Baš niko. Punih osam godina čuvam tu tajnu“. Pogledala je gospodina Kapasija, naginjući glavu kao da želi da ga vidi pod drugim uglom. „Ali sad sam rekla vama“. (…) Pogledao je, u njenoj crvenoj plisiranoj suknji i majici sa jagodom, žena koja nema još trideset godina, koja ne voli ni svog muža ni svoju djecu, koja više ne voli ni svoj život. Njena ispovijest ga je deprimirala, rastužila ga još više kad je pomislio na gospodina Dasa na vrhu staze, sa Tinom na ramenima, kako pravi slike starih ćelija monaha koje su uklesane u brda da ih pokaže studentima u Americi, koji ne sumnja niti je svjestan da jedan od sinova nije njegov. 36)

Osim što svojim nazivom i nazivom zbirke (Tumač bolesti) upućuje čitaoca na sadržaj priča i njihovo tumačenje, priča Privremeni prekid komunicira sa bosanskohercegovačkim kratkim pričama sa motivima razbolijevanja supružničkih odnosa i nekomunikacije općenito, tako da bi se moglo kazati da je ova priča svojevrstan tumač bolesti za sve priče iz skupine sa motivima otuđenja.

Motiv metamorfoze prisutan u pričama/dramama Zlatka Topčića (priče Metamorfoze i Almasa te poetska drama Refugees) možemo komparirati i sa nekim recentnim svjetskim pričama, gdje, kao i u navedenim pričama umjetnost pronalazi svoj kompenzacioni kanal/bijeg iz tjeskobe života. Priča Konj, autora savremene iranske književnosti Reza Babe Mukaddama, izlaz iz kafkijanske atmosfere očaja, unutrašnjeg nemira i beznađa nalazi upravo u metamorfozi. Radnja priče iz istoimene zbirke kratkih priča odvija se u starom Teheranu a kazuje o saosjećanju sa nemoćnima, siromašnim ljudima i životinjama. Bezimeni dječak golemih, bijelih zuba se navikao na nadimak Konj stečen u školskoj dobi kao što se čovjek navikne na „tupu bol“ koja ga nije popuštala.

Odlučio sam čvrsto ovladati sobom da mi takve prilike ne bi trajno uništile i ono života što mi je ostalo. Zar sam ja jedini doživio takvo nešto? Zar ovim ljudima među kojima se krećem i živim kroz glavu ne prolaze takve misli? Oni nemaju takvih uspomena? Ne! Siguran sam da su neki doživjeli nešto slično. Potrajalo bi možda i mjesecima, čak i godinama, kada bi htjeli sve to ispričati. Zato ja ne smijem otkriti svoju slabost. Ne smijem dozvoliti da to osjećanje poput crva u deblu izjede moju dušu, da se jednog dana svalim poput truhlog stabla. Ne! Desilo se. Čovjek je postao konj. Pobjegao je, otišao je. Nije više među nama i ja sam izgubio prijatelja. Ako! Sudbina je tako htjela. Nije smak svijeta. Ja moram nastaviti svoj život. Ako je sada slobodan taj konj, ako trči pašnjacima ili vuče kakav teret ili ga, pak, bičuju-pa šta! To svakako pripada svijetu konja. To je tako. Ja sam u svijetu ljudi i moram biti sa ljudima; moram hodati i ponašati se poput njih; konje jahati, upregnuti ih u zapregu. 37)

Reza Babe Mukaddam i Zlatko Topčić svojom umjetnošću prikazuju i one koji ne nalaze spokoj u svijetu ljudi te metamorfoziraju kako bi uopće ostali u svijetu svjesnih/živih, što nam, opet, kazuje da je cijena života previsoka. Osjetljivost ili ljudskost uopće sve su niže na ljestvici vrednovanja i sve je više onih kojima „takve misli“, misli o preobražaju čine trenutke olakšanja, jer u svijetu ljudi postoje pravila koja su sve teže podnošljiva.

_______
1) Sait Faik kojeg nazivaju ocem moderne turske priče razvija takav stil pripovijedanja da priču započinje u njenom najzanimljivijem dijelu. Fabulu ne priča kao cjelinu nego prelazi s teme na temu, a onda priča završava na najboljem mjestu i u najbolje vrijeme, tako da fabula poprimi oblik cjeline. Za pripovijedanje Saita Faika je karakteristično da opisuje ono što je sam doživio, koristeći jednostavnu rečenicu koja čitaoca zbunjuje, ali i opčinjava: Svi su ljudi loši. Prazno je živjeti. Glupo je voljeti. (priča Ne znam zašto tako radim), ili: Niko nije tako velik kao čovjek kad je sam ali tek onaj ko je s drugim ljudima može odmjeriti i ocijeniti svoju pravu vrijednost. Ako je tada velik, onda je stvarno velik. I čovjek koji nije ništa, a zna da nije ništa, opet je nešto. Pogl. Said Faik: Ne znam zašto tako radim. Život, Sarajevo, 3-4, XLVII/2000, 14 i 18. Istakla L. S.-G.
2) Iz poljske književnosti zanimljiva je priča Bijeli leptir jer se njena radnja zbiva u Bosni i Sarajevu 1989. godine tj. u vrijeme kad se već u zraku osjećala neizgovorena ratna prijetnja, a ljubavna priča u priči Bijeli leptir zapravo kazuje o tragičnoj ljubavi Jure i Alise, kojoj je nesuđena svekrva „pljusnula“ u oči solnu kiselinu, a Jure se nedugo potom bacio sa crkvenog tornja jer nije mogao živjeti bez Alise. Autorica priče Bijeli leptir je Lucja Danielewska, poznata poljska književnica i prevoditeljica koju je za njezino djelo Internacionalni biografski centar iz Cambridgea proglasio „Ženom godine 2000./2001.“ Priča Bijeli leptir se našla u njenoj književnoj ostavštini a kazuje o doživljaju bosanskih ljudi i prostora, dakle kao značajan tekst koji nam pokazuje kako su nas doživljavali žitelji drugih zemalja. Pripovijetka je objavljena i primljena s velikim zanimanjem u vrijeme kada su Bosnom vladale neke „puno gore strasti“ od onih opisanih u Bijelom leptiru. Pogl. Lucja Danielewska: Bijeli leptir. Život, Sarajevo, LI/2005, 1-3, 54-73.

3) Zdravko Malić: Između života i svijeta. U: Z. Malić, Antologija poljske pripovijetke XX stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, 16. Istakla L. S.-G.
4) Kader Abdolah: Sokolovi. Život, Sarajevo, 3-4, LI/2003, 48-50. Istakla L. S.-G.
5) Rub bunara je velika tajna, a njegova dubina je ogromna tišina. Bunar je, naravno, metafora, kao i njegov rub. Književnici i drugi intelektualci tranzicijskog doba u Bosni i Hercegovini pritisnuti su bremenom straha i tereta življenja (neopravdana poskupljenja osnovnih životnih namirnica, nekontrolisano trošenje budžeta, smanjenje plaća usljed porasta cijena…) osobito zbog svoje preosjetljivosti spram loše društvene slike izgurani na rub bunara sa čije dubine nema odziva. Hajrudin Ramadan u svom romanu Dobri poznavaoci karata, glasom junaka Iraha koji, sklapajući korice posljednje knjige, zaključuje da ovdje ključa njegove slobode nema. Irah je pravio najljepše zmajeve u kraljevstvu, a okončao je u bunaru. Pogl. Hajrudin Ramadan: Dobri poznavaoci karata. Život, Sarajevo, LI/2003, 5-6, 5-15.
6)Mohsen Mahmalbaf: Operacija duše. U: Moamer Kodrić/Ahmed Zildžić, Savremena iranska književnost, Kulturni centar I.R. Iran u BiH, Sarajevo, 2006, 175-177. Istakla L. S.-G.
7)Anhelika Gorodišer: Ispod Hubea u cvatu. U: Ljiljana Popović-Anđić/Branko Anđić, Antologija savremene argentinske priče, Svetovi, Novi Sad, 2001, 132-133. Istakla L. S.-G.
8) Anhelika Gorodišer: Ispod Hubea u cvatu. U: Ljiljana Popović-Anđić/Branko Anđić, Antologija savremene argentinske priče, Svetovi, Novi Sad, 2001, 137-139. Istakla L. S.-G.
9)Terry Eagleton: Poststrukturalizam. U: T. Eagleton, Književna teorija, SNL, Zagreb, 1987, 154. Istakla L. S.-G.
10)Christian Karlson Stead je sedamdesetsedmogodišnji autor koji je zbog posljedica ozbiljnog moždanog udara smatrao svoju spisateljsku karijeru okončanom jer nije mogao ni čitati ni pisati, a bolovao je od posljedica disleksije za koju nije vjerovao da je izlječiva. Pobijedio je na natječaju za najbolju kratku priču u konkurenciji 1152 rada. U žiriju je sjedio i Nick Hornby koji je odlučio da je Steadov rad bolji i od radova što su na natječaj poslali britanski pisci Will Cohu, Joe Dunthorne i Adam Marek ili pak američki autor David Vann. Pogl. Christian Karlson Stead: Čovjek prošlog doba. Dostupno 21.12.2012. na http://www.velikabritanija.net/2010/03/29/najbolja-kratka-prica/
11) Pogl. Christian Karlson Stead: Čovjek prošlog doba. Dostupno 21.12.2012. na
http://www.velikabritanija.net/2010/03/29/najbolja-kratka-prica/
12)Citat prema Christian Karlson Stead: Čovjek prošlog doba. Dostupno 21.12.2012. na http://www.velikabritanija.net/2010/03/29/najbolja-kratka-prica/ Istakla L. S.-G.
13)U priči Suđenje jednog od najznačajnijih predstavnika moderne turske književnosti, Nedima Gursela, prikazana je nemoć čovjeka koji ne zna zašto je priveden na suđenje i zašto je optužen. Pisao je ljubavna pisma, i istakao da „oni“, tj. oni koji privode i određuju smrt, ne mogu strijeljati ljubav, no „oni“ mu odgovaraju da je oduvijek tu, odnosno osuđen. Priča nam poručuje da smo svi na optuženičkoj klupi i samo je pitanje trenutka kad će nas pozvati. Sistem kapitalizma koji smo polusvjesno odabrali paralelno nameće apsurdne situacije primoravajući nas da ih prihvatamo kao normalne, što se postiže stvaranjem upravo osjećaja straha koji uništava čovjekove emocije. Pogl. Nedima Gursela: Suđenje. Život, Sarajevo, XLVIII/2001, 1-2, 23-30.
14) Citat prema Christian Karlson Stead: Čovjek prošlog doba. Dostupno 21.12.2012. na http://www.velikabritanija.net/2010/03/29/najbolja-kratka-prica/ Istakla L. S.-G.
15) Pogl. Mehdi Šodžai: Posljednja odbrana. U: Muamer Kodrić i Ahmed Zildžić, Savremena iranska književnost, Sabah-print, Sarajevo, 2006, 132.
16) Mehdi Šodžai: Posljednja odbrana, navedeno djelo, 137, istakla L. S.-G.
17)Marko Švabič je početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća svojom prvom knjigom raznovrsnih kratkih proza Sunce sunce sunce (1972.), radikalno preusmjerio slovensku prozu ka novim iskušavanjima mogućnosti jezika. Bitno je utjecao na oslobađanje od još prisutnih tradicionalnih pripovjedačkih klišea i podređenosti proze ma kojoj izvanknjiževnoj ideologiji i ideji. Pogl. Josip Osti, Antologija novije slovenske pripovijetke, Buybook, Sarajevo, 2001, 149-151.
18) Marko Švabič: Krpena Afrika. U: Josip Osti, Antologija novije slovenske pripovijetke, Buybook, Sarajevo, 2001, 149-151. Istakla L. S.-G.
10) Marko Švabič: Krpena Afrika. U: Josip Osti, navedeno djelo, 149-151. Istakla L. S.-G.
20) Priča Teško je naći dobrog čovjeka opisuje nasilje i dezintegraciju moralnih vrijednosti kao duhovnu bolest koja karakterizira savremeno društvo. Pogl. Flannery O'Connor: Teško je naći dobrog čovjeka. U: Mario Suško, Antologija američke novele 20.stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990, 246-263.
21) Flannery O'Connor: Teško je naći dobrog čovjeka. U: Mario Suško, Antologija američke novele XX stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990, 260-262. Istakla L. S.-G.
22) Pogl. Robert Coover: Bejbisiterka. U: Mario Suško, navedeno djelo, 362.
23) Ratna priča Darija Džamonje je zastupljena u čitanci Zdenka Lešića za 1. razred gimnazije. Paralelne slike spokoja porodica na različitim krajevima svijeta, retrospektivnim osvrtom ukazuju na zbivanja u ratnom Sarajevu i kako je ispuštanje bombe kao ritualno obavljanje zadatka vojnika u bombarderu, pored mnoštva mrtvih i ranjenih, dovelo i do jednog zagrljaja i velike ljubavi okončane brakom. Tako čitaoci poimaju da su život i smrt paralelne ‘komponente’ postojanja a ljubav vječna konstanta koja održava taj ‘proces’.
24) Bakunjinovi posljednji dani Alme Lazarevske korespondiraju sa pričom Dragoslava Janjića Trovanje šampanjcem. Dva gospodina sa istim imenima i prezimenima, istoga dana, nalazili su se na različitim mjestima: jedan na trgu Svetog Marka u Veneciji, a drugi gospodin Abdulah Isaković ispred tržnice Markale u Sarajevu i gledao kako njegova noga leti u vazduh i gubi se u „tami njegove nesvjesti“. Posljednja rečenica ‘stapa’ paralelne sudbine imenjaka u jednu: „Sa leđa podsjećao je na svog imenjaka u Sarajevu, n zapravo, njih dvojica bili su toliko slični u svemu, a pogotovo u hodu, da ih niko ne bi razlikovao“. Pogl. Život, Sarajevo, 3, XLIII/1996, 47.

26) Maja Novak: Tita ili curriculum vitae. Život, Sarajevo, 7-8-9, LI/2003, 71. Istakla L. S.-G.
27)Priča Ante Zirduma Bankofobija kazuje o čovjeku koji je zbog nesuglasica u otplati duga dobio od psihijatra potvrdu da je obolio od ‘bankofobije’. Pogl. Anto Zirduma: Bankofobija. Život, 7-8-9, LI/2003,33.
28) Alma Lazarevska: Biljke su nešto drugo. U: Goran Janković, Antologija kratkih priča ex yu 1990-2000, KUD France Prešern, Ljubljana, 2001, 48.
29) Roman Simić Bodrožić: Vrijeme čuda. Sarajevske sveske, Sarajevo, 14/2006, 403-407. Istakla L. S.-G.
30)Zoran Ferić: Requiem. Sarajevske sveske, Sarajevo, 14/2006, 411.
31) Zoran Ferić, navedeno djelo, 411.
32)Reza Amirhani rođen je 1973. godine u Teheranu. Još kao srednjoškolac počeo je objavljivati kratke priče u iranskim književnim časopisima. Nakon završene srednje mašinske škole posve se posvetio književnom radu, objavivši dvije zbirke pripovjedaka i romane Od-do i Njen ja. Roman Njen ja doživio je u Iranu više izdanja, a osvojio je i nagradu Udruženja iranskih novinskih književnih kritičara.
33) Reza Amirhani: Ulica. U: Muamer Kodrić/Amir Zildžić, Savremena iranska književnost, Kulturni centar Ambasade I.R. Iran u BiH/Al-hoda, Sarajevo, 2006, 158.-159. Istakla L. S.-G.
34) Manfred Pfister: Naslov i očekivanje vrste kao prethodna informiranost. U: M. Pfister, Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1998, 80.
35) Jhumpa Lahiri: Privremeni prekid. U: J. Lahiri, Tumač bolesti, Sejtarija, Sarajevo, 2003, 27. Istakla L. S.-G.
36) Jhumpa Lahiri: Tumač bolesti. U: J. Lahiri, Tumač bolesti, Sejtarija, Sarajevo, 2003, 66-70. Istakla L. S.-G.
37) Reza Baba Mukaddam: Konj. U: Muamer Kodrić i Ahmed Zildžić: Savremena iranska književnost, Kulturni centar Ambasade I. R. Iran u BiH, Sarajevo, 2006, 98. Istakla L. S.-G.

Advertisements

4 thoughts on “Larisa Gasal: Kratka priča u zemljama okruženja i recentna svjetska priča

  1. Snaga ovog diskursa je u uvjerljivosti slikanja grube strane života, u hrabrosti da se u nju uroni do dna
    i da se nađeno iznese na svjetlo dana… Snažno odjekuje jedna želja…želja za oplemenjivanjem čovjekova postojanja
    i opredmećenjem njegova dostojansta. Sve pohvale autorici!

    • Snaga ovog diskursa je u uvjerljivosti slikanja grube strane života, u hrabrosti da se u nju uroni do dna
      i da se nađeno iznese na svjetlo dana… Snažno odjekuje jedna želja…želja za oplemenjivanjem čovjekova postojanja
      i opredmećenjem njegova dostojansta. Sve pohvale autorici!

      • Snaga ovog diskursa je u uvjerljivosti slikanja grube strane života, u hrabrosti da se u nju uroni do dna
        i da se nađeno iznese na svjetlo dana… Snažno odjekuje jedna želja…želja za oplemenjivanjem čovjekova postojanja
        i opredmećenjem njegova dostojanstva. Sve pohvale autorici!

  2. Povratni ping: O PRIČAMA Larise Softić Gasal | ANTO ZIRDUM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s