Sead Begović: Magično oživotvoreni Bosanski Kobaš – kao Marquezov Macondo

Autor ovog napisa istinski vjeruje da se u naslovu nije pretjeralo. Naravno, njegov simultanizam mora uvažiti fascinantnost i samozatajnost jednog pisca koji potiče iz jedne mlade književnosti, ali s mnogo saznanja i dobrodošlog iskustva koje je crpljeno iz drugih uzoritih književnosti, pa i vlastita životnog iskustva i spisateljske umješnosti. Zasnovane i ispričane po modelu legendi s bajkolikim ugođajima ove priče s jasnom nakanom, u višeznačnoj poruci, obilježavaju povijesnicu ljudskosti, njegove tjeskobe i stradanja, žalobne egzistencije, migracija unutar različitih režima (prije svega Osmanskog carstva), prolaznosti i iskonskih vrijednosti kao što su vjera (miris molitve), dom, mehlem duševnosti sa spoznajom o sukobu između Božijeg reda i ništavila, stvarni i fantastični dunjaluk pa i šejtanluk, jer, „onaj tko vuče šejtana za rep on mu zaista dođe“ .

E, tu sad nastupa Ahmed, „svijetlo kobaške pomrčine“, da razmrsi stvari, a pripovijedač suvereno koordinira događajnost i različite naratore osluškujući tijek usmene tradicije s mnogo etnografskih i običajnih podataka u oblandi izvorne narodne mudrosti te s poučnim tendencijama u čemu pokazuje začudnu jezičnu izvornost i poznavanje svoga zavičaja – Bosanskog Kobaša. Pratimo sve ono magično i tragično, s ljubavlju i istinom ispričano o ljudskim osobnostima putem predaje, pamćenja i priča više kobaških porodica i to s koljena na koljeno: Hadžića, Dedića, Amidžića, Mešanovića, Muminovića, Dizdarevića, Gluhalića, Kazića, Alagića, Vehabovića, Hadžisejdića i naravno Ključanina. Dakle, u tim pričama glavni je akter ugledni Ahmed Kobašanin, njegov čudoviti život predočen pomalo hagiografski folklorno te se prenosi iz priče u priču. Pritom, izmješanost povijesno stvarnosnog i čudotvorne legende nikada neće narušiti višeepizodičnost i vjerodostojnost pripovijedanja kazivača, naravno, uz natruhe fantastičnog realizma. Na taj se način postupno otkriva kobaško bošnjačka, i uopće bosanska tradicija u vremenskom rasponu od gotovo četiristo godina pa sve do naše suvremenosti.

Pred nama su ozbiljne i sure priče koje ne nastaju kao ljuljalice, bajalice i uspavanke ne bi li se oni što „volu iza guzice plug u zemlju tiskati mogli odmoriti“, a nisu ni za one kojima ne pomaže ni hećim ni hodžin zapis. To su priče za sve sladokusce prijemčive pisane riječi i za one „koji ne spavaju, niti spavat dadu, već povazdan osluškuju što je netko izustio, a njima doprlo do dlakavih ušiju“. S dobro raspoređenim stilskim minijaturama o vjeri (islamu), dakle, istom i o moralu, prepliću se motivi smisla života i apsurdne, ali i katarzične smrti. Uopćeno rečeno, ovaj vješt pisac s ovom knjigom postaje nešto više od zajedničkog planetarija bošnjačkog čitalačkog iskustva, upravo zbog iskonske spisateljske snage da dosegne transcendentno u tzv. malim životnim pričama i ono kozmički mudroslovno koje izvlači iz narodne predaje.

Primamljivo je predočavanje (posredstvom Ahmeda koji začudo potječe iz Burse, a djed mu je bio Beth Issak, židov, liječnik, no, Ahmedova majka Sara, udavši se u Kobašu za lijepog Ragiba promijeni ime u Sabira) čovjekov odnos s višim silama i islamskom koncepcijom svijeta na relaciji ovozemaljsko – onozemaljsko. Ponekad se te granice brišu. U tom smislu zagonetni Ahmed je posrednik između Boga i čovjeka, šejtana i meleka. Ahmed, pritom, presuđuje, pomaže i spašava čovjeka od raznih opsjednutosti te od osrednjih vrijednosti, odnosno od svijesti lišene duhovnog integriteta. Na kraju će Ahmed uvijek pobijediti duševnu tamu pretvorivši je u duhovno i socijalno uporište. Primjerice, njegovu mudrost otkrivamo i u dijalogu s agama i begovima, s onima koji bi trebali ponajviše davati (priča: „Ahmed i davanje“) „rukom koja nas nosi Bogu jer najveće je davanje kad dajemo od onoga što je i nama malo…“

Knjiga nam također, po autoru, sugerira da je svijet velik koliko i duše njegovih vladara. Ako su duše vladara sitne i svijet je sitan. Ili, sultan ne živi u sjenci sirotinje, nego njih bezbroj živi u njegovoj sjenci. Bolno je saznanje i navođenje niz primjera onih koji su se sakati i suludi vraćali s bojišnica iz Bosne, Poljske, Krima pa iz blatnjavih polja Besarabije nad kojima je vječno lebdio nesnosni zadah raspadajućih ljudskih leševa i konjskih strvina. Tamo su s imenom Uzvišenog na usnama, sabljom branili slavu sultanovu i jurišali na koplja „kaurska“. Neki se nikad nisu vratili ostavivši za sobom gladnu djecu, prazne magaze i izbezumljene žene. U ovim pričama puno je i stvarne narodne gladi koja nailazi nakon poplava, ratova i boleština, potom dolaze mudžahiri, negdje iz Mađarske, da i oni podjele tu nesreću. Ahmed bi ublažavao takve boli koje proizlaze iz bezizlaza, a ako netko nije shvaćao ili bi se usprotivio vidovitom i znalački usrdnom mudracu, „netko od bistrijih poučno bi mu ošino snažnu čvoku po blentavoj glavi“.

Ove lijepe priče kao da nam još nešto sugeriraju: istinu o interkulturalnoj i multi konfesionalnoj Bosni (u pričama se pojavljuju i susjedi drugih vjeroispovijesti) u kojoj je u tom smislu sve trajno, uvriježeno i mentalitetno stameno, te se uvijek sve isto stoljećima prožima i isprepliće pa će oni koji ustraju na svojoj jedinstvenoj genealoškoj čistoći uvijek biti unesrećeni i na gubitku. Opći je dojam da je autor svoje priče natopio u nesvakidašnju emulziju osjećanja i strasti za zavičajni krajolik i koloristički jezik (počesto označen kobaškim idiomom), zatim za neuralgične točke prošlosti i budućnosti.

Naoko kronikalno – dokumentarna građa postvaruje se kao bujno literarizirane priče. Osjeća se i neobuzdanost poganskog hedonizma, s jedne strane, i neortodoksna tumačenja (učenja) Objave Jedinoga. Potonje se zrcali u liku bistroumnog i učenog Ahmeda Kobašanina koji je bio upućen na carigradske studije, a željan znanja obišao je i kupolaste izbe Al Ahzara, teheranske i bagdadske tekije. Bio je znan po srčanom čitanju Knjige, ali i po upućenosti u prirodne znanosti, zvjezdoznanstvo i liječenje. Kada se zahvalio na službi kod carigradskog velikog vezira vratio se u svoju Posavinu „kao čudan svat: luda, mudrac i svetac.
Objavljeno: 13.10.2013.
Preuzeto sa: http://www.behar.hr

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s