Božena Volić: AŽDAJA TRITON

U bespuću gorskog kraja planine Vranice, poput smaragda je blještalo suncem obasjano jezero. Okruženo je mirisnim pašnjacima na kojima je stajalo nekoliko stočarskih brvnara. Mnogobrojna stada ovaca i druge stoke mirno je paslo pod budnim okom pastira i pasa tornjaka.

U predvečerje svakog dana, u prvi suton, iz dubine jezera izranjala je ogromna aždaja. Jaka rika razlijegala bi se cijelim krajem. Nervozno vrteći glavom nešto je tražila. Ugledavši tri ovce na obali, izbacila je dugi jezik, dohvatila ih i progutala. Sljedećeg trena je zaronila. Tako je bilo svaku večer, dugi niz godina. Pastiri bi na obali jezera ostavljali tri ovce, ona bi ih progutala i nestala u jezeru. Dugo su smišljali način na koji će se riješiti proždrljive aždaje, ali ga se nisu mogli dosjetiti. To ih nije obeshrabrilo u naumu da unište aždaju. Odlučili su pomoć potražiti od čarobnice Lijane.

Ona je živjela u pećini ispod kamene litice visoko u planini. Bila je tu godinama. Nitko nije znao koliko je stara. Duga sijeda kosa padala joj je po ramenima. Vunenu haljinu neodređene boje vezala je lijanom namjesto kaišem. Na ramenu joj je sjedila sova ušara. Uvijek je stajala uz ognjište kuhajući razne kaše neobičnog mirisa. Sa stropa pećine visjele su grane i snopovi raznog suhog bilja. Lijana se susretala s ljudima, samo onda kad su oni dolazili k njoj. Bila je prijatelj sa životinjama. S njima je pričala i tako saznala mnoge tajne planine Vranice. Po narudžbi ljudi bacala je kojekakve vradžbine i uroke, ali ih i skidala s njih. Vješto je liječila od raznih bolesti i proricala sudbinu gledajući u kamenčiće bačene na kožu.

Pastiri su Lijani donijeli najdeblju ovcu na dar, a za uzvrat tražili da im pomogne riješiti se proždrljive aždaje. Gledajući u drvenu posudu punu vode po kojoj su plivali komadići kože
prorekla im je kako će se riješiti aždaje.
– Ako travom zasijete jezero i ako iz jezera bude rasla trava, nakon četrdeset dana, aždaja će netragom nestati – rekla je i otišla u šumu.

Pastiri su vrijedno prikupljali sjemena trava. Svakodnevno su ga bacali u jezero, no, trava nije nicala. Činilo im se da nikad ne će početi rasti. Jedno jutro površina jezera se zazelenjela. Trava je nikla. Rasla je svaki dan sve brže i narasla je visoko, pastirima do koljena.
Kako je trava bila sve viša, vode u jezeru je bilo sve manje. Ponestalo je vode za napojiti stoku, ali i ljudima za piće i svakodnevne potrebe. Noću iz jezera čula se jeziva rika umiruće aždaje. Prestravljeni pastiri sa zebnjom su čekali što će se dogoditi. Nakon četrdeset dana jezero je postalo livada, a aždajina rika utihnula. Oslobodili su se aždaje, ali i jezera.
Pastiri su morali vodu donositi s udaljenih izvora. Zbog toga su ponovo otišli kod Lijane.
– Jezero će se vratiti samo ako imate kosca junaka koji će moći od izlaska do zalaska sunca pokositi svu travu koja je iz njega nikla. Samo jednom možete pokušati. Ako od prve ne uspijete zauvijek ćete izgubit jezero – kikotala im se u lice zlurada šumska čarobnica.

Vrativši se nazad u katune, zabrinuti pastiri su se sastali kako bi se dogovorili što će činiti. Među sobom nisu vidjeli nikog tko bi bio sposoban pokositi jezero od izlaska do zalaska sunca. Sjedeći uz ognjište bili su potišteni. Osjećali su se beznadnežno.
– Ja ću pokositi travu, imam dobru kosu i dobru volju- rekao je mladi pastir. Hrabro ih je promatrao. Odlučno je ustao i pokazao na blistajuću oštricu kose. Mršav i sitan, sličio je dječaku. Ostali su ga u čudu gledali dvojeći je li on sposoban učiniti ono što govori.
– Znaš li što te čeka ako ne uspiješ? – upitao ga je stari pastir sumnjičavo ga promatrajući.
– Znam, ne brinite, uspjet ću, pokosit ću travu – samouvjereno je rekao i otišao spavati.

Kad su prve sunčane zrake obrušile niz planinske vrhove mladi kosac je zamahnuo kosom. Padali su otkosi jedan za drugim, a znoj mu se slijevao s čela. Sunce je bilo na polovini svog puta, a i pola jezera je bilo pokošeno. Mladić je radio i dalje kao da je tek počeo. Vrijeme je brzo prolazilo, a još ga je puno posla čekalo.

– Može li malo brže- dovikivali su mu pastiri s okolnih pašnjaka. Mladić je žurno kosio unatoč žeđi i umoru. Želio je ostvariti ono što je obećao. Ostalo je još malo trave koju je trebao pokositi, ali je ostalo i malo vremena. Sunce samo što nije zašlo za vrhove kamenih litica. Znao je da se svi mole i uzdaju u njega. Nije ih htio razočarati. Snažno kao da je tek počeo nastavio je kositi. Otkosi trave su sve brže padali. I u trenutku kad je sunce zašlo za planinske vrhove posljednji put je zamahnuo kosom. Kad je posljednji otkos pao zatreslo se tlo. Iz dubine jezera začula se jeziva rika umiruće aždaje i zastrašujuća huka vode koja se vraćala u jezero.
– Prokošeno je, prokošeno, voda se vraća- vikali su pastiri
– Jezero se vraća, jezero se vratilo – klicali su radosno pastiri skačući obalom.
Jezero se vratilo. Pastiri su slavili dugo u noć. Mladog kosca su tražili, ali ga nisu vidjeli.
– Doći će sad je na drugoj strani jezera.
– Sutra ćemo mu zahvaliti.
– Zaslužio je najbolju ovcu na dar.

Jutarnje zrake sunca su obasjale planinu i jezero koje se vratilo. Pastiri su potjerali ovce na pašnjake. Vidjeli su da se mladić nije vratio. Tražili su ga i dozivali:
– Prokošeno je, prokošeno, vrati se.

Cijeli dan je prošao, a mladi kosac se nije vratio. Tražili su ga i dalje. Dani su prolazili, dozivali su i tražili ga, ali ga nisu našli. Na kraju su prestali s traženjem. Nikad ga više nisu vidjeli. Zaboravili su na njega i njegov hrabri poduhvat. Život uz jezero nastavili su mirno živjeti. Uskoro se mladog kosca nitko više nije sjećao kao da nikad nije ni postojao.

Samo je jezero znalo tajnu gdje je nestao mladi kosac. Nikad nije i ne će zaboraviti odvažnog mladića koji ga je vratio u planinu na mjesto gdje je od postanka bilo. Jezero ljudi prozvaše Prokoško i tako u njegovom imenu sačuvaše spomen na veličanstveni pothvat mladog kosca.

Nevjerojatno zvuči priča da je u jezeru živjela aždaja. No. istinu o njoj svjedoči mnoštvo repatih vodozemaca tritona. Oni su potomci negdašnje aždaje, samo nekoliko tisuća puta manji od nje. Žive u jezeru i izvan njega na pašnjacima i proplancima. Kad sretnu tritona pastiri mu se sklanjaju s puta. Postoji među njima vjerovanje kako će se jedan od živućih tritona razviti u ogromnu aždaju. Kad će se to dogoditi nitko ne zna i zato tritone treba poštivati, jer njima, potomcima drevne aždaje i pripada Prokoško jezero.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s