ZIJA DIZDAREVIĆ: OTMICA

U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni čućete pola priču a pola pjesmu o “Siv-zelen Sokolu” i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi. Cure, kad ih niko ne sluša, pričaju jedna drugoj, majke prenose na kćeri; i ljudi poznaju tu priču, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao što su ga stvorile duge probdjevene noći iza demira i mušebaka, godine mladosti i sputana krv, što bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju.
Možda je to bilo prije petnaest godina, možda i prije sto godina, a možda je bivalo to uvijek kad mati i otac odu na sijelo.
Raifa, djevojka iz komšiluka, čuvala nas je te večeri.
– Prićala bih ti, ama nećeš nikome, nikome kazat’ – govorila je sa mindera iznad mene i imala čudno drhtav glas i vreo dah.
– Neću, alaha mi, prićaj, dabogda umro ako ikome kažem!
Ja sam imao deset godina. Ležao sam pod jorganom, mlaka ugodnost talasala se po tijelu, noć, lelujanje sjenki i žuta, zdepasta glinena peć u budžaku. Tiho.
– Bio jedan otac i imao kćer, lijepu k'o upis. On je ćuv'o, a ona rasla i narasla. Kad je bilo šesn'es godina, poćela je da treperi. Ti si dijete i ne znaš šta je to kad djevojka zatreperi i kad joj momci pogledaju u pendžer. A otac je ćuv'o k'o alem kamen i nije joj dao niđe izać’, zaključav'o je i sakriv'o a ona treperila. I kad bi’ ‘vako, sjedjela prid đamom od pendžera i gledala po sokaku, ona bi razbijala đam i plakala, a suze su joj pržile žeravice, sve od puste želje da nekud iziđe, da pobjegne il’ makar da vrisne. Eto to ti je kad djevojka zatreperi, al’ šta ti znaš. Znaćeš kad budeš viši.
Zaćuta i trznu rukama. Na đerđefu pred njom pucketala je igla probadajući brzo i praveći ispresavijane, zgrčene šare, vezući duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike koji su, ne znam zašto, podsjećali na starinske priče. Bilo mi je nejasno sve to što je govorila.
– Pa što joj otac nije dao da iziđe, nek se igra?
– Eh, otac k'o otac. Što meni moj neda da iđem di ja hoću! Što je otac vego da ne da!…
Čudio sam se što Raifin glas tako podrhtava i što ga silom prigušuje. Onda ja pitao:
– Pa šta je dalje bilo?
– Ništa. Otac je najstragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi ništa. Na kulu je metn'o devetz brava i devet katanaca, a penđere je u nebo okren'o da mu šćer sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve čameći i suze roneći…
Raifa se zanijela i počela s nekom dubokom tugom pjevušiti o toj nesrećnoj djevojci što je otac zatvara i zaklanja od čitavog svijeta, a ona jaduje i plače. I Raifa tek što nije zaplakala. Noć je kroz tišinu zagrijane sobe zujala jednolično, bilo je nečeg tajanstvenog u tom nečujnom zvuku što je ispunjavao sobu i širio se dalje, damo daleko, kroz pendžere, kroz pomrčinu nad gradaom, sjene su postale žive i ja sam se skupio pod jorganom, zgrčen nekim poluugodnim dječijim strahom.
– Znaš li ti što je djevojka plakala? Kad budeš viši, znaćeš. A ona je, eto, plakala i suze su joj bile vrele i gorke i progrizle bi kamen. Pa je u samoći uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom đerđefu, vezla je dan i godinu i izvezla na njemu đidiju Siv-zelen-Sokola. I njemu je plakala, jadikovala, i njega je preklinjala da dođe i da je izbavi iz kamene kule. A kad je već suzama i kamen protopila, Siv-zelen Soko nije mogao srcu odoljeti, probudio se i dig'o iz jagluka, a mjesec ga je srmom obasuo.
Riječ ta, Siv-zelen-Soko, rasplinula se u glavi u nešto sasvim neodređeno i meni je bilo svjedno je li šejtan ili ptica ili čovjek. A Raifa je sišla s mindera i sjela na dušek pokraj mene.
– Zakuni mi se da nećeš nikome kazivat’ da sam ti pričala! – gladila mi je kosu i gledala u oči.
– Ama, neću, bogami, kad ti kažem! drhturio sam i držao se za njezinu ruku.
– Nikome?
– Nikome!
– Kad se je prikaz'o njoj, vas u sramalim haljinama, u nje su usahle suze. kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dušeke i obljubio je, kula je sva helać bila, nestalo je s bijela svijeta. I odvede Siv-zele-Soko djevojku za ruku… odvede sebi…
Bila mi je stegla ruku i podigla me s ležišta, privukla do sebe i brzo gladila po kosi i obrazima. Sve je više stiskala moje prste i dok su odnekle dopirali izlomljeni akordi sevdalinke što je narušavala noćnu tišinu, ona je nesuvišno govorila nešto o đerđefu i vezu koji oživljuje i imala zažarene obraze. Meni se u tim časovima, kroz zbunjenost i maštu punu nejasnih oblika što jure, ipak učinilo da je nešto lupnulo o prozor. Prestrašen, sakrio sam se njoj u krilo. osjetih dah vreo i drhtanje. Milovala me je.
Opet je kucnulo. Zatim šuštanje. Tišina i strava.
I najedamput, dok ja nisam smio da gledam na pendžer, kao da je neko prigušeno zovnuo: “Raifa!” Ona se digla, na moj užas otvorila pendžer, i rekla: “Eto, sadću!” i opet prišla meni. Očekivao sam nešto golemo, nejasno, i u guši me stezalo na plač. Njena ruka nađe mi se opet u kosi. Raifa me je ponovo gledala u oči, a onda silno, toplo poljubila:
– Nikome, nikome nemoj kazivati priću! I spavaj, ne boj se, sad će ti se otac i mati vratit’!
Pa se digla na prozor, šapnula nešto u mrak, prebacila noge napolje i iščezla. Čuo sam pad na travu. Hladna noć strujala je kroz pendžer. Pored mene prevaljen đerđef… Siv-zelen-Soko…
Zaplako sam neodoljivo i gorko.

(ZIJA DIZDAREVIĆ, 1916. – 1942. preuzeto iz knjige SABRANA DJELA, Svjetlost Sarajevo, 1968.)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s