Anto Zirdum: KNJIGE KOJE ŽIVOT ZNAČE

Fra Tomo je pomagao i liječio mnoge ljude na osnovu znanja što ih je uz studij teologije stekao, nitko ne zna kako, i o medicini. Ako je fra Tomo i bio samouk, jer nije imao ni certifikata ni odobrenja, njegovo znanje i ljubav, njegova posvećenost lijekovima i liječenju nadilazili su prosta znanja i postupke ostalih fratara na terenu. Neki njegovi recepti naprosto su se potvrdili i nitko nije osporavao da se njemu treba obratiti za liječenje kamenca u mokraćnim kanalima ili za liječenje metilja u čovjeku. Učinkovitost je najbolja preporuka, a on je tu preporuku imao.
Nu, taman kad si čovjek umisli da je njegovo znanje i iskustvo svemoćno, javi se dragi Bog da ga upozori. Dogodilo mu se ono što se svakom liječniku, kad tad dogodi. Pacijent umro.
Ivana Pelu liječio je najbolje što je znao. I ne samo to: molio se i bio potpunoma uvjeren da će mu povratiti zdravlje.
Ali, ili se on slabo molio ili njegovi lijekovi nisu valjali, ili je Peli u knjizi života već bilo upisano koliko koraka ima iskoračati. Pelina nesretna obitelj krivicu je svalila na fra Tomu i tužila ga sudu navodeći da je Ivan podlegao od melema koji mu je fra Tomo dao.
Samostan je platio silne kazne, a fra Tomi je zabranjeno više ikoga liječiti, a naročito ne Turke, jer za kršćanina su platili silne globe, a za Turčina bi mogao izgubiti i glavu.
Fra Tomo je bio pogođen i smrću pacijenta, i odnosom gvardijana prema njemu i njegovom radu, i kaznom nezahvalnih Turaka kojih je dosta izliječio, a i nazivom koji su mu fratri nadjenuli – “hećim-efendija”. Povukao se u ćeliju. Čitao je medicinske knjige, pripravljao svoje lijekove i sistematično ih pakirao i obilježavao. Znao je da bolesti nikada neće nestati kao ni ljudi koji žele ozdraviti, a ovaj predah u radu dobro mu je došao da pročita još nekoliko knjiga koje se nalaze u samostanskoj knjižnici i tako postane jedan od rijetkih koji je pročitao sve što je tu bilo dostupno.
Kad je i to završio ponovno mu se kao crv u jabuci uvuče misao da bi trebao pogledati misterioznu knjigu bez vidljiva teksta kolja je bila zazidana, jer to bijaše jedini način da se spriječi pogibeljna želja mladih ljudi da nezivjesnost životnih puteva učine izvjesnijom. Dezorijentirana mladost ih je vukla da zavire u knjigu vjerujući da je tu nevdiljIvim božjim mastilom zapisano koliko će koraka iskoračati na svome putu.
U toj knjizi svakom se ukazao tekst o njegovu životu, onome kojega je proživio, njegovim trenutačnim strahovima i strepnjama, željama i očekivanjima, ali i budućnost dotičnoga. No, kako su to stariji govorili nekoliko mladića je knjigu čitalo do kraja i napoprijeko umrlo. Našli su ih s glavom koja je pala na zadnju stranicu knjige. Tako zaključiše da će umrijeti svatko tko do kraja pročita knjigu.
Fra Franjo Gracić*), u mladosti možda i nije potpuno jasno vidio svoje poslanje u okviru svećeničkog poziva, ali slabunjavi fratar već je u srednjim godinama života znao što je njegov životni san, što je to po čemu će ga pokoljenja pamtiti kao zaslužna.
Htio je svome narodu biti koristan, a znao je da su i svećenici i narod u liječničkom umijeću neupućeni. Godinama je pribavljao i proučavao liječnička djela, a naročito korisnim mu se učiniše djela Tissota, Jurija Agrikole i Ljudevita Antonija Muratorija.
Misao o tiskanoj knjizi uobličila mu se, zapravo, poslije nesretnog slučaja sa fra Tomom, ali bližio se kapitul provincije i on je načuo da braća među sobom razmatraju njega kao kandidata za provincijala. Kada su se te dvije ambicije počele sukobljavati u njegovoj duši, kada je vaga želja ostala neodlučna iz dubokog bunara u kojemu su sakrivene stvarne težnje, izroni misao, koju je nekoliko puta uspio odagnati, da zaviri u knjigu života. Tad se sjeti da mu je fra Tomo nedavno rekao kako je zbunjen i da bi volio vidjeti je li Uzvišeni izbrisao njegovo ime iz knjige života poslije Peline smrti, jer ima osjećaj da se nije dovoljno iskreno molio za njegovo ozdravljenje vjerujući u recepte iz njegovih knjiga.
Pored gvardijana samo su njih dvojica znali gdje je misteriozna knjiga zazidana. Oni su jedini i bili upućrni koja je opasnost od te knjige, kako uopće funkcionira.
Nekoliko dana se fra Franjo nakanjivao da popriča s dobrodušnim fra Tomom. Za dobrodušnog fra Tomu to bijaše Flos medicinae – Cvit likarije nevelika knjiga od stotinjak mudrih medicinskih savjeta izrečenih u nekoliko stotina stihova. Taj visoki štrkljavi fratar je znao napamet mnogo stihova iz te knjige. Uživao ih je recitirati, jer je dobar prijevod tražio i dobru interpretaciju kako bi ta mudrost stigla do nepismena puka.
U vrtu je bio okružen mladim redovnicima i novacima koji su pozorno slušali dok je on zanosno recitirao stihove iz prvog poglavlja.
Ako želiš vazda zdravo biti
I k o tomu zadugo živiti,
Od goleme brige i ljutine
Čuvati se valja do istine.
Vina valja vazda malo piti,
Za trpezom dugo ne siditi,
A po ručku ne valja spavati,
nit u sebi vode zadržavati,
Ni vjetrova držat ne valjade
Kako naša mudra skula znade.
Ovo ako usktiješ činiti,
Zdrav ćeš biti i dugo živiti.

Čekajući kad će ga uhvatiti nasmu vidio je kako ga zadivljeno gledaju, i trude oponašati fra Tomu, kojega su držali za svoga uzora. Doista nije bilo ni zavisti ni zlobe u njemu, tek sujete, a ona zna čovjeka potaknuti da se zainati napraviti nešto čime će kupiti ljubav znanih i neznanih i ostati u sjećanju.
No, bio je u dvojbi koja će prigoda bolje nahraniti njegovu taštinu. Nije htio pogriješiti i zato je morao pogledati u knjigu života. A to nije bilo moguće bez pomoći fra Tome, jer se moglo obaviti samo kad u samostanu ne bude nikoga osim njih dvojice i to u sred ljeta. Pravi trenutak se približava. Inindan
Kada su se i posljednja dvojica fratarskih novaka, Tadija i Mato odljepili od fra Tome (a njega su inače izbjegavali) on priđe.
– Ovaj Tadija je bistar ali je usporen, bojim se da neće dogurati dokle bi po svojoj pameti mogao – reče on fra Tomi kako bi zapodjenuo razgovor.
– Nema mudrosti bez ljenčarenja. No, mislim da je sada najvažnije poslati ga na prave škole i bila bi prava šteta da on uz teologiju i filozofiju ne studira i medicinu – prihvati fra Tomo razgovor.
– Mladi Nikolić sve shvaća vrlo ozbiljno i odgovorno. Ima potencijala. Njega bi trebalo gurati na medicinske studije… E baš bi volio zaviriti u knjigu života da vidim jesam li dobro procijenio njegov put…
– Hehehe, ja bi’ rek'o moj Franjo da nas svrbi uznemirenost, obojicu. Stalno razmišljam kako da to uradimo a da nas ne povuče znatiželja da dokučimo planove Svevišnjega…
– I ja razmišljam o tome. Samo je jedan način.
– Prozbori, iskolačih se, pobogu.
– Jedan od nas dvojice treba čitati a drugi bdjeti i na vrijeme prekinuti onoga koji je unutra da ne ode predaleko i ne padne u iskušenje da knjigu čita do kraja. Koliko sam ja shvatio pokojnog knjižničara fra Grgu u trenutku kada se u knjizi života ukažu riječi na desetak metara ne smije biti nikoga, i nitko ne smije koristiti milost čitanja predugo…
– Shvatio sam. Trebamo jedan drugoga na vrijeme prekinuti ako dođemo u napast… To je dobra zamisao… Samo trebamo za Ilindan nas dvojica ostati u samostanu sami.
– Pa to se da srediti…

*

Fra Tomo je prvi ušao u mračan podrum oboružan s nekoliko svijeća koje je stavio na manji stol po kojemu se uhvatila plijesan. Knjigu su obojica izvadili iz skrovišta, a onda je fra Franjo izišao i ostavio ga da se zaključa i vidi hoće li mu se priča o njegovom životu ukazati.
Do podne je hodao oko samostana, a onda se vrati do podruma. Naslonio je uho na debela vrata ne bi li štogod čuo. Učini mu se da čuje prevrtanje lista i odmaknu se. No, nije bio baš siguran je li to čuo pa se vrati.
U tom trenutku fra Tomo je došao do sadašnjosti i lomio se hoće li se zaustaviti ili zaviriti malo u svoju budućnost. No, umjesto njegove budućnosti knjiga mu poče pisati fra Franjinu budućnost. Shvati da je suradnik u riskantnom pokušaju da zavire u svoju budućnost pred vratima, da je ušao u prostor od 3 π udaljenosti od knjige i da ona ispisuje živote svih u zadatom prostoru.
A knjiga je ispisivala upravo to: Pred vratima se nalazi Fra Franjo koji sada dvoji o tome ima li smisla da on kao dalekovid čovjek čita knjigu svog života i sprema se zalupati na vrata da prekine tvoju jedinu priliku da saznaš svoju sudbinu. On će postati provincijal, a tek kada završi tu službu on će napisati knjigu u kojoj će sabrati teorijska znanja i praktična, posebice osobna iskustva, pogodna za svakog terenskog svećenika da učini sve što može, a ne čini ono što se ne treba činiti ugledajući se na praznovjerne vračare po zabačenim selima. U toj knjizi on će opisati kako je sam sebe izliječio od kuge…
U tom trenutku fra Franjo šestim čulom osjeti da se fra Tomo koleba, otima nekoj mračnoj sili koja ga vuče da sazna više o budućnosti i da ulazi u zonu rizika te zalupa na vrata. Fra Tomo se trgnu, zatvori knjigu i žurno otključa.
– Dobro si, u zadnji tren – reče on trepćući očima dok je hvatao čisti zrak.
– Ja sam izgubio volju da čitam….
– Znam, knjiga mi je to rekla jer je počela ispisivati tvoj život kada si došao pred vrata.
– I šta je pisalo o mojoj budućnosti.
– Pisalo je sve ono što i ti znaš jer ti si jedan od rijetkih ljudi kojega je Svevišnji obdario da vidi daleko naprijed i kojemu zavirivanje u knjigu života nije potrebno, jer je knjiga života zavirila u tebe.

*) fra Franje Gracić je autor prvog bosanskog tiskanog medicinskog priručnika (na latinskom) Secerdotis viatoris Analysis theorico-practica de viribus virus febrifer, pestiferi, atque serpentini, (o djelovanju otrova koji donosi groznicu i kugu i zmijskog otrova; o većini drugih bolesti i glavnim ustupcima protiv njih i o nekim drugim stvarima) tiskana u Padovi 1795.godine, Rođen je u Kreševu a umro 1799. također u Kreševu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s