Anto Zirdum; ZLA KRV

Kada je rat završio Šogun je imao ranjeničku skrb  i pokušavao se vratiti normalnom životu.

Čak je našao i izabranicu srca svoga.  Planovi za svadbu su bili tu.

Prije same ženidbe nešto se dogodilo u njegovu organizmu i on osjeti da je sasvim drugi čovjek. Počeo je poboljevati i ići od doktora do doktora od bolnice do bolnice. Nisu znali što mu je, a u međuvremenu on poče sanjati čudne snove. Na kraju mu uspostaviše dijagnozu PTSP.

Nije se Šogun htio pomiriti s time pa je i dalje tražio lijeka na sve strane. Kod doktora i kod travara. Na kraju odluči otići kod jednog derviša u Živčića. Njegovi zapisi su mnogima pomogli.

Kada je mirni derviš saslušao Šoguna, uze nekakv pair, napisa na njemu nešto i dade mu ga objašnjavajući mu da isti nosi uvijek u lijevom unutarnjem džepu i kad god mu dođe teško da ga pritisne uz sebe. Na kraju ga ozbiljno upozori riječima: Sinko, prije toga trebaš spaliti svu odjeću iz rata i iz kuće skloniti bilo što nabavljeno za vrijeme rata. Bez toga ti ni ovaj zapis neće pomoći.

Imao je što i spaljivati i sklanjati. Zakopano  oružje  je predao iako se bio zakleo da slijedeći rat neće dočekati nespreman. Kada je sve sklonio i zapalio ostao je samo prsten.  Od njega se nije mogao razdvojiti.

Jedne noći sanjao je onog mladića s kojega je skinuo prsten. Bio je to košmar. Roditelji su mu ujutro pričali da je ne buncao nego vrištao.

Tad se Šogun sjeti Derviševih riječi: Ako bilo što ostane od rata ni moj ti zapis neće pomoći.

Odluči prodati prsten. U nekoliko zlatarnica koje su otkupljivale staro zlato ponudiše nisku cijenu a kamen nisu ni spominjala nego samo odmahihali glavom kao da se radi o bezvrijednom lažnjaku.

No,  jedan stari zlatar stavi onaj monokl u oko i dugo gledaše i to baš u kamen.

  • E sinko ti si baš sretan. Ovaj kamen je rijedak mineral hijalofan. Ima ga na tri mjesta u svijetu, a ovaj je iz Busovače. Oni koji imaju ovaj dragi kamen brže ozdrave.  Ako s nime prelaziš preko posjekotine rana brže zarasta.. – zanio se stari zlatar.
  • Dragi moj gospodine izgleda ste u pravu. Kad sam prvi put bio ranjen doista su se svi čudili kako mi je rana brzo zarasla. No, drugi put ništa nije pomoglo…
  • Mladiću moj, otkriću vam tajnu ovoga kamena. On ne pomaže kada se nakupi puno zle krvi. A u ratu zla krva proključa. Zato nije pomogao.  Nego ti ovaj prsten zakopaj  da zemlja izvuče zlu krv, i on će opat biti iscjeliteljski.  Dobro je da si uopće živ koliko je ovaj upio ozračja zle krvi.

voda je sila*

Pred rat, ako se to može uopće reći, on je bio apsolutno zdrav mladić. Dobro odgojen u sasvim  cjelovitoj obitelji, koja je imala svoj građanski ugled. Očigledno je bio predisponiran za sve sportove, ali on se oprobao u svim borilačkim vještinama i na kraju posvetio karateu.  Sa dvadeset dvije godine dogurao je do crnog pojasa.  U rat je ušao kao majstor karatea.  Nadimak je dobio u postrojbi posebne namjene gdje se obreo s probisvjetima svih fela, bivšim zatvorenicima, kockarima, sitnim i krupnim lopovima, kavgađžijamma, siledžijama, zanesenjacima, nezadovoljnicima, nerealiziranim u životu, nedovršenima u duši, sa neizgrađenim moralom i radnim navikama, narkomanima, dilerima i tko zna sve s kakvima.  No, svi su ga poštivali i voljeli ići s njime u akciju. A kada bi prosvjedovao na nečasno neviteško ponašanje, pljačku tj. skupljanje ratnog plijena,  oni bi samo rekli: E baš si Šogun.

Poslije jednog okršaja sa sličnom ekipom suprotne strane, zahvaljujući Šogunovoj preciznosti u planiranju uz prethodno izviđanje u koje je on išao sam, na poprištu bitke ostalo je ležati nekoliko neprijateljskih boraca. Šogun se prvi našao među poginulim protivnicima. Jedan riđokosi mladić njegovih godina  u mrtvoj ruci držao je tek otvorenu kutiju marlbora.  Šogun se sagnu i uze mu cigarete poprskane krvlju. Nije pušio, ali je imao jednog druga tolikog ovisnika o pušenju da je sjeckao suho lišće kad nije imao cigareta. Htio ga je iznenaditi kad bude u krizi, a što je rat duže trajao do cigareta se teže dolazilo. Dok je uzimao cigarete primjeti neobičan prsten na mrtvoj ruci. Zapravo neobičan je bio dragi kamen na njemu. Očigledno nije bio dijamant, al je bio veliki prozirni kristal.

Nešto ga je povuklo da ga skine mrtvacu prije nego dođu njegovi šakali.

Kada je prvi put bio  ranjen, doktori su se čudili kako mu rana brzo zacjeljuje, a nije bilo nikakvih posebnih lijekova. Šogun je samo često prelazio rukom po rani, onom rukom na kojoj je bio prsten s neobičnim dragim kamenom.

Drugi putje bio lakše okrznut ali je rana mnogo  teže zarastala. Badava se Šogun masirao kao i prvi put.

Kao da je njegov neobični prsten izgubio onu magičnu moć.

Iz ciklusa: PRIČE TRAGOM UNAZAD

2 thoughts on “Anto Zirdum; ZLA KRV

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s