PISAC, KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNIČKE ASOCIJACIJE DANAS

polozaj pisca

Društvo pisaca u BiH je 25. 6. 2014. upriličilo javnu diskusiju na temu PISAC, KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNIČKE ASOCIJACIJE DANAS kako bi se podsjetilo na osnivanje ovog društva 1993. Godine kao sljedbenika Udruženja književnika BiH (koje slijedeće godine obilježava 70.tu obljetnicu) i progovorilo i piscima u javnom diskursu te o ulozi književničkih asocijacija danas, naravno u usporedbi onima koje su funkcionirale ranije.

Uvodna izlaganja, ranije pripremljena, podnijeli su Dževad Karahasan, Ljubica Ostojić, Sead Trhulj, Ivan Kordić, Goran Samardžić, Mujo Musagić, Mustafa Zvizdić i Almir Bašović, a skupu se na početku obratio Abdulah Sidran i evocirao sjećanja na situaciju koja je bila u trenutku kada je osnovano ovo Društvo 1993. godine kada se Društvo književnika BiH raspalo sa raspadom cijeloga društva i istakao kako se on zalagao da se ne organizira nikakav kongres koji bi isključio članove koji su otišli na Pale niti bilo kakvu formu isključivanja jer su oni sami sebe isključili. Naravno, nije izbjegao spomenuti ulogu generalnog sekretara Udruženja Gorana Simića, uz ispriku da ne želi zaokrenuti tijek javne diskusije ako je ona drugačije zamišljena, ustvrđujući da je njegova najžešća reakcija na situaciju u Sarajevu opisana riječima vandalizm s brda, a da njemu to nikada nije bilo dovoljno, no da tu nije na sceni osobni sukob, već se radi se o različitoj interpretaciji naše povijesti…

Poslije Sidranovog prisjećanja Karahasan je pokušao dati okvir za raspravu o poziciji pisca i književnih asocijacija u ovom bosanskohercegovačkom društvu u kojemu društva više nema, a nad piscima i građanima se nadvio kišobran antiprosvjetiteljskog totalitarizma (onaj prijeratni je nazvao prosvjetiteljskim totalitarizmom) koji je na društveni scenu izveo pseudonacionalizam i turbo kapitalizam. On je posebno izrazio čuđenje nad stanjem duha ovoga društva u kojemu ljudi vjeruju da su nacije nastale genetski, u kojem ljudi vjeruju da je jezik nastao iz nacije a ne da je nacija uzgredni proizvod standardizacije jezika.

Ivan Kordić je pročitao lirski zapis sjećanja na prve dane rata i na njegovu osobnu i sveopću zbunjenost koja je vladala tada.

Ljubica Ostojić govorila je o tome kad je prije 40 godina postala član Udruženja književnika BiH da je bila velika čast pripadati obitelji kojoj ne mora objašnjavati radost pisanja, objave knjige, osjećaj nakon loših kritika, prešućivanja.

Većina izlagača je iznijela svoje dojmove i sjećanja, tek jedan referat je pokušao sublimirati priču o piscima kao cehu, a gotovo da nije bilo rasprave o piscu u javnom diskursu, ulozi književnosti u društvu i poziciji književničkih asocijacija danas. Iako je sasvim očigledno da se one više ne tretiraju udrugama od posebnog društvenog značaja, asocijacijama posebnog respekte, već pukim udruženjima građana (projektnog tipa) nije bilo diskusija na temu da ne treba više vapiti za udruženjem kojega vlast posebno tretira, ali da se ne može društva književnika tretirati kao najobičnija udruženja građana, jer oni imaju i dio svoje reprezentativne uloge koja jeste od općeg društvenog značaja.

Iako je sve zamišljeno kao diskusija, razgovora je bilo vrlo malo. Admiral Mahić je svojom neobičnom pjesmom u kojoj se najčešće spominje špajz zapravo sublimirao položaj pisca danas, a marija Fekete Sulivan je istaknula da pisci trebaju shvatiti mogućnosti novih elektroničkih medija i da se pisci ne bi trebali naviknuti na nenormalno, apsurdno, nepravedno… da se npr. nikad ne bi trebali naviknuti na cinjenicu da je Zemaljski muzej zatvoren…

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s