Anto Zirdum: KRLEŽA – INTELEKTUALNA USPRAVNOST U DOBA SVEOPĆE POGRBLJENOSTI


Povodom 121-te obljetnice rođenja Miroslava Krleže

Najbolje objašnjenje za svoje neangažiranje u ratnom ambijentu, vremenu ekstremno polarizirane i ideologizirane ostrašćenosti Krleža je sažeo u jednostavnoj i do kraja slikovitoj rečenici: SVJEDNO JE HOĆE LI ME UBITI DIDO (Eugen Dido Kvaternik) ILI ĐIDO (Milovan Đilas). Očigledno se radi o intelektualcu s valstitom mudrošću koji zna da se književnik ne treba priklanjati ni jednoj strani u nenormalnim vremenima, a do te mudrosti mogao je doći iz svoga vlastitog iskustva jer se kao maldić u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji bježi u Srbiju. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice iz Ludoviceuma.

Pametnom dosta i dovoljno za čitav život, a intelektualac njegovog profila i iskustva iz Prvog svjetskog rata vrlo brzo će shvatiti da se ratovi vode kako bi što više poginulo i da je najveći dobitak, vrhunac pameti u svakom ratu sačuvati glavu. No, treba sačuvati i obraz i ljudsko i intelektualno dostojanstvo. A pravi test za to je bio Drugi svjetski rat.

Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu Tadašnji kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u Zagrebu mu je bio ponudio propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane. Bez obzira što je Krleža u cijelom predratnom periodu nastupao s izrazito ljevičarskih pozicija, vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve bio odbio. Poglavnik mu je 23. rujna 1943. godine ponudio mjesto intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici. Krleža odbija suradnju kad ga izričito na to poziva Mile Starčević, ministar nastave i bogoštovlja. Mile Budak koji se nekoliko puta našao osobno s Krležom i tijekom cijelog rata imao prema njemu više nego zaštitnički stav ponudio mu je uređivanje časopisa Hrvatska da ga uređuje u neutralnom duhu u neutralnoj Švicarskoj. Krleža je i to bio odbio.

Krleža se za vrijeme rata sklonio nekoliko puta kod liječnika Đure Vranešića koji je mučki ubijen u čistkama novog komunističkog režima i kojega ni Krleža nije uspio spasiti.

Titovom posredniku i kiparu Antunu Augustinčiću Krleža je poručio da ostaje na partijskoj liniji a prijeratno prijateljstvo s Titom poslije rata doslovno mu je spasilo život.

Ovo su manje-više općepoznate stvari iz njegova životopisa, ali podsjećanje na njih ima svoj puni smisao jer Krležin modus djelovanja u javnom diskursu ohrabrilo je mnoge intelektualce prije svega, da pokušaju dignuti glavu i u ovom našem zadnjem ratu.

Željko Ivanković me podsjetio da je on 1993. povodom stote obljetnice Krležninog rođenja u opkoljenom Sarajevu organizirao akademiju na kojoj su bili svi viđeniji ljudi. No, nadahnuo je on te neke intelektualce u raznim mjestima da dignu glas protiv bezumlja bratoubilačkog rata a doista je istinita anegdota vezana za intelektualce iz Viteza i iz Zenice (oni koji nisu likvidirani prvog dana rata, koji nisu imali hrabrosti i prilike da pobjegnu) zatečene nečim što nisu mogli ni sanjati. Generalno uzevši, nalazili su se u dreku svoga vlastitog kukavičluka, čiju izlišnost su shvatili kada su u njemu bili do grla. No, intelektualac po definiciji ne može biti kukavica, a među šačicom ipedeisanih kvaziintelektualaca nađe se i jedan pravi, koji, iako prepadnut kao i ostali, shvaća da se mora pokazati hrabrost uma nad bezumljem, jer se ta opcija negdje već podržava.

Tako su intelektualci Hrvati u Lašvanskoj dolini, jedna šačica njih, počeli djelovati kad je rat na terenu bio u svojoj najcrnjoj fazi, kada su se kuga i glad počeli miješati s ratom, kada je prijetila opća kataklizma na ovom prostoru. Organizirali su nekakvu udrugu sklepanu od šačice ljudi koji su se kako tako mogli nazvati intelektualcima.

Poslije toga organizirali su nekoliko izložbi i književnih večeri. Jedna od njih je bila prigodom stote godišnjice rođenja, Krleže. Zašto baš Krleže, kad su vladajući ideolozi bacili na njega anatemu sumnjive komunjare. Zato što je on bio paradigma intelektualca u crnim vremenima i što im je trebao da ih podsjeti tko su, a gdje su i sve ostalo već su znali. Da stvar bude veća, oni su najednom shvatili da i u Zenici postoje nekakvi intelektualci i odlučili su da im, putem radio valova koji nisu dopirali dalje od Vjetrenica,(prijevoj između Zenice i Viteza) pošalju poruku kako bi željeli da se s njima nađu upravo na tim Vjetrenicama.

No, da stvar bude zanimljivija, istoga dana tamo neki intelektualci u Zenici organiziraju književnu večer i to posvećeno Krleži. Kud baš njemu kad je on tamo anatemiziran kao ustaški pisac. I tamo se probudila egzistencijska hrabrost bića intelektualca uvedenog u klaonicu zbog prevelike vjere u razum bezumnih vođa, hijena i šakala koji preko leševa gaze do svoje vlasti.

Ova podudarnost, slučajna ili ne, nije jedina u ovom slučaju.

Kad su hijene i šakali osjetili da se razum, do jučer vjernih podanika budi, naprosto su poludjeli. Do, intelektualaca s Viteške strane stigla je nimalo uvijena poruka slijedeće sadržine: “Ako intelektualci žele da se susretnu s intelektualcima iz Zenice na Vjetrenicama, mi ćemo ih rado odvesti do mjesta susreta, U SANDUCIMA”.

Intelektualci u Zenici sutradan su dobili pozive za mobilizaciju (koji već nisu bili mobilizirani) i to da se jave na Vjetrenicu.

No, treba istaknuti da je Krleža ono što je živio propovijedao i u svojoj literatui, ili pak ono što je zagovarao u svojim djelima sam dosljedno slijedio. Vrlo je indikativna činjenica da je skoro sva svoja djela Krleža napisao i objavio između dva svjetska rata. Budući je opsesivno pisao baš o nepomirljivosti intelektualne uspravnosti sa primitivizmom (balkanske krćme) i sukobu s autoritetom i autoritetima, zanimljivo bi bilo razmotriti baš tu pojavu da on poslije Drugog svjetskog rata objavljuje malo novih književnih djela. Dramu ARETEJ 1959. i roman ZASTAVE 1969.

Dosita je dobar trenutak da intelektualni eho ovog književnika koji je tri puta nominiran za Nobelovu nagradu, prodre malo dublje u Bosnu i Hercegovinu jer tekstovi o stećku bacaju jedno sasvim novo svjetlo o duhu i biću Bosne i Hercegovine.

Zato ne treba čuditi što jeHKD Napredak u Sarajevu upriličio ovu prigodnu tribinu o Miroslavu Krleži ilibolje rečeno povodom ovog najplodnijeg mislioca srednje i jugoistočne Europe,čovjeka koji se nije pognuo ni za najgorega rata u povijesti, a ni zanajsuptilnijeg jednoumlja poslije toga rata.

BOSNA I STEĆCI…

“Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj.” (Miroslav Krleza)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s