Anto Zirdum: NOVO ČITANJE Pisma iz 1920.

“Ti ćeš sa podsmehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju reč o mom bežanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: No nest salus nisi in fuga. ( Samo u bežanju je spas.) I molim da mi veruješ samo toliko: da ne bežim od svoje čovečanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim. Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću! Tvoj M.L”

Andrićevu priču Pismo iz 1920. mnogi su tumačili kao svojevrsno, autentično svjedočanstvo o genetskoj ukorijenjenosti mržnje na području Bosne I Hercegovine, a dotično i cijeloga Balkana, a naročito su je aktualizirali ideolozi tzv. Nacionalnih stranaka nastalih početkom devedesetih godina. Dapače, mnogima je ona služila kao platforma, na kojoj su gradili ideologiju nepovjerenja i nenormalnosti. Budući je došlo vrijeme da se na ove prostore vrati normalnost i povjerenje, a to svakako nije niti povratak na ideologiju bratskojedinstvene ideologije lažne ljubavi, niti povratak na ideologiju svoga na svome koja je usadila u ovdašnje ljude lažnu mržnju, već povratak u budućnost u kojoj principi nacionalnog i internacionalnoga neće jedan drugoga iskljkučivati, već će koegzistirati u ravnoteži, osjetio sam potrebu da zapravo ukažem na činjenicu potrebe jednog novog čitanja te priče.

Priča je pred lice javnosti izašla 1946. godine, a radnja je smještena u ožujak 1920. u doba posle Prvog svetskog rata. Vjerojatno je pisana u razdoblju od 1939. Poslije španjoslskog građanskog rata) do 1945. godine. Vrlo je moguće da se Andrić ovom temom bavio u nekoliko navrata, i da se jednog dana ona uobličila u formi pisma Maksa Levenfelda.

A taj sarajevski liječnik, poslije vojne ljekarske službe je sredio svoju sarajevsku ostavštinu i sprema se emigrirati u Južnu Ameriku. Za njega pripovedač kaže: „Posle toga velikog rata sretalo se među inteligentima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto neodređeno u životu.“ Maks odlazi zauvek i govori pripovedaču da će u sebi stalno nositi sećanje na Bosnu, kao neku dugu, neizlečivu bolest. Mislio je da će u njoj provesti život, ali sada zna da neće.”.

E o ovoj kivnosti treba nešto reći. Treba reći zašto u Bosni „ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama.“(…) A sam Maks L. uočio je tu specifičnu iracionalnu mržnju i jasno piše: “Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.’’

Iščitavanje ovoga teksta o mržnji naprosto navodi na zaključak da u Bosni i Hercegovini nema prave mržnje, one koja pokreće na popravljanje nepravdi, već neke iracionalne, ideologiziranje, izvitoperene mržnje u kojoj se, valjda ljubav prema svome, najbolje izražava tom nekom zazornom nazovi mržnjom prema drugome i drugačijeme. I tu dolazimo zapravo do toga da je to lažna ideološki proizvedena mržnja (ideologija je iskrivljena svijest), a najbolje će tome posvjedočiti činjenica da je Radovan Karadžić, (njega uzimamo za primjer jer je općepoznat lik, inače mnogo je tu Radovana koji su čekali svoje zeleno svjetlo), ratne 1992. godine na stolove europskih i američkih pregovarača o rješenju bosanske krize donosio engleski prijevod Pisma iz 1920. godine, sa sugestijom da je to relevantna povijesno-politička elaboracija “urođene međuetničke mržnje’’ kao argumenta da je etničko-teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine najbolji način rješenja krize.

Nikome zapravo nije palo na pamet da je ovo priča o pravu da se pobjegne od rata (a rat pratri mržnja), a to je zapravo poruka i pouka ove priče. Ona otvara pitanje prava da ne budete mobilizirani ili ne budete osuđeni kao dezerter ako niste htjeli uzeti pušku te u nekoga pucati, jer naprosto ne vjerujete da je to svrhovito. Ovo pitanje suvremeno čovječanstvo sebi ni dan danas nije ozbiljno postavilo, a Andrić, taj dalekovidni um, isto je načeo u ovoj priči.

Naravno, nedovoljno se tumači referiraju na posljednju rečenicu u kojoj autor podcrtava osnovnu misao da je mržnja najuže vezana s ratom, jer se doktor kao dragovoljac uputio u španjolski građanski rat i tamo poginuo. Priča završava rečenicom – komentarom:

„Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje.“

A ima li iracionalnije i ideološkijeg rata od Španjolskog građanskog rata?

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s