Pavo Barišić: Susreti s različitima i sa samim sobom

Prilog za povijest HKD Napredak: Franjo Topić, Napredak je misija. Razgovori

Knjiga donosi pregled stavova i pogleda autora te pruža presjek djelovanja Napretka u razdoblju od 1990. do 2010. Jasnoća i oštrina stavova kojom autor izriče ono što drugi prešućuju ili uvijeno govore svjedoči o hrabrosti i postojanosti njegova osvjedočenja

Naslov knjige suočava nas s pitanjem: što je u današnje doba misija? Kako Napredak može biti misija? Riječ misija potječe od lat. izraza missio, što znači slanje, poslanje, odašiljanje, otpremanje ili otpust. Kao poslanje to je nastojanje da se probudi i potakne neka ideja, uvjerenje ili vjera u sebi i drugim ljudima. Misija između mnoštva značenja ima i značenje životnoga poziva koji netko osjeti za ispunjenje određene zadaće. Misionar je vjerovjesnik, nositelj poruka i borac za ideje. Čitajući knjigu možemo se osvjedočiti da program Napretka doista može biti misija koju autor postavlja kao vlastitu zadaću te na osobit način svjedoči tijekom dva i pol desetljeća. Već u prvom programskom tekstu, objavljenom početkom rujna 1990, piše o ostvarenju misije Napretka u „promicanju prosvjete i kulture“. Motiv misije provlači se potom kao nit vodilja cijelom knjigom.
U skici za portret pisca istaknuo bih sintagmu što ju je uporabila autorica predgovora Vanda Babić, „čovjek koji zna susretati različite“. Sintagma govori o osebujnom znanju i umijeću: znati susretati različite. To je znakovita i ujedno zahtjevna krepost. Samo značajni ljudi, sigurni u sebe i uvjereni u svoje stavove, znadu susretati različite. Biti s drugima i različitima, susretati se i razgovarati s njima, biti u dijalogu s različitima zahtjevno je umijeće o kojemu piše egzistencijalistički filozof dijaloga Martin Buber. To nije puka instrumentalizacija drugih niti odnos prema stvarima, izražen u liku Ja i To, nego jedinstven i otvoren odnos između Ti i Ja u kojemu je svagda prisutan duh i zrcali se ono transcendentno. Mahatma Gandhi kazao je da „čovjek nikada ne stoji tako uspravno kao u trenutku kada pomaže drugome“. U ovome kontekstu moglo bi se dodati – kada razgovara s drugim.
Napredak kao sinonim dobra
Promotri li se što je Napredak načinio u tijeku proteklih četvrt stoljeća od obnove do danas, pogled pada na desetak tisuća kulturnih, sportskih, umjetničkih i inih manifestacija, koncerata, skupova, okruglih stolova, tribina, predstavljanja knjiga, drama i recitala, humanitarnih akcija, izložaba, priredaba, publikacija i sportskih manifestacija. Samo je u nakladi Napretka do 2012. objavljeno 546 izdanja, uvećano do danas za još stanovit broj, uključujući i naslov ove knjige. Kada bi se radilo o nakladničkoj kući, taj bi program bio velik i opsežan. No djelatnosti Napretka znatno nadmašuju taj program. Toliko su raznovrsne da je nakladništvo samo manji segment u sveukupnom radu. Usporedi li se djelatnost Napretka s drugim sličnim organizacijama kao što su Preporod, Prosvjeta ili Matica hrvatska, tada se tek vidi koliko je važan doseg toga Društva za hrvatsku kulturu ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Europi i svijetu.
O značenju Napretka posvjedočio je prigodom obilježavanja stote obljetnice 2002. u Zagrebu tadašnji veleposlanik BiH u Hrvatskoj Zlatko Dizdarević: „Napredak je bio organizacija, društvo, sinonim dobra, filozofija dobra koja je nadrastala i nadrasla zlo u danima kada je zlo, činilo se, pobjeđivalo na sve strane. Ja to kao čovjek neću zaboraviti nikada.“
Razgranata i opsežna djelatnost te brojni i vrijedni plodovi tijekom četvrt stoljeća svjedoče o tome da je Napredak svojevrsni duhovni i kulturni svjetionik koji isijava snažnu svjetlost od središta u Sarajevu preko mnogih postaja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i brojnim zemljama u kojima žive raseljeni Hrvati. A započeo je kao „plamičak u tamnom vilajetu“, kako bilježi naslov jednoga razgovora iz listopada 1992. Tu snažnu i blistavu Napretkovu stvaralačku vatru netko je palio i pokretao, ložio i podjarivao. Naravno da je teško pritom, kako obrazlaže Vanda Babić, odvojiti ulogu predsjednika od rada sama Društva. Jer je to povezano, jer se energija umnaža, uvišestručuje, stapa i pretače. Nastaje ono što se naziva sinergija u međusobnom utjecaju i djelovanju 25.000 članova, koliko ima Napredak u šezdeset podružnica i tri povjerenstva.
Pogled na silinu energije koja zrači iz pokretača i upaljača Napretka podsjeća me na riječi što ih je znameniti pjesnik Antun Gustav Matoš, čija je stota obljetnica smrti nedavno obilježena, uputio istaknutom zamašnjaku duhovne energije u 19. stoljeću, Anti Starčeviću: „Među nama, u vremenu očajanja, sumnje, pokvarenosti i ropstva pokazao je što može samac, što može pojedinac usuprot sirotinji i svim zaprekama, kad je junak, kad ne pozna straha, kada je značajnik i kada služi samo idealu, samo narodu svome!“ Vremena se mijenjaju, ali očajanja, sumnje, pokvarenosti i ropstva, makar dužničkoga, ne nedostaje ni danas, jednako u tzv. tamnom vilajetu kao i u Lijepoj našoj. Nema naravno ni puno značajnika koji služe idealu. Zato treba prepoznati one koji imaju misiju i vrednovati ih prema načinu kako je ostvaruju. Misija koju svjedoči čelnik Napretka sastoji se u tome da putem humanitarnih, kulturnih, prosvjetnih i duhovnih djelatnosti njeguje vlastiti hrvatski i katolički identitet te prihvaća „druge da budu što jesu i što hoće biti. Te razlike ne smiju nikome smetati“.
Knjiga donosi pregled stavova i pogleda autora te istodobno pruža svojevrstan presjek djelovanja Napretka u razdoblju, od 2. rujna 1990. do 6. studenoga 2010. Urednica je izabrala i uvrstila 94 priloga: nastupe i razgovore za razna sredstva priopćavanja: Večernji list, Dnevni avaz, Vjesnik, Dnevni list, Katolički tjednik , Glas Koncila, IKA-u, Kanu, te osam nastupa na različitim televizijama. Među razmišljanjima i nazorima iznesenim u knjizi izdvaja se nekoliko stožernih idejnih slojeva na koje valja ukazati. Riječ je o temeljnim ljudskim i kršćanskim vrednotama, svojevrsnom katalogu kreposti na kojemu je moguće graditi zajedničko življenje u pluralnom društvu kakvo je Bosna i Hercegovina, a to su: dijalog, tolerancija, ekumenizam, dobrota, pravednost, ljubav, milosrđe, pozitivno mišljenje i optimizam.
Traženje dodirnih točaka
Dijalog autor zagovara ne kao puki razgovor u kojemu svatko iznosi svoje i ostaje pri vlastitom mišljenju nego kao istinsko otvaranje prema drugomu i drukčijemu u nastojanju za uspostavljanje novoga, traženje dodirnih točaka i zajedničkoga djelovanja u pluralnoj sredini. Tako, primjerice, u izjavi talijanskom novinaru za dnevnik Avvenire obrazlaže utjecaj politike na religije u BiH. Potrebu za vođenjem dijaloga povezuje s univerzalnosti Katoličke crkve, koja ima zadaću „donijeti kisik ovoj brutalnoj redukciji“ na vlastitu „etniju“ te ksenofobiju liječiti ponajprije među „svojima“. Pretpostavka je dijaloga dostojanstvo koje izbjegava jednako dodvoravanje kao i izazivanje. U televizijskom razgovoru s Adilom Kulenovićem uoči Božića 2008. govori o „misiji dijaloga“ koju ima Bosna i Hercegovina te o potrebi nastavka dijaloga katolika i muslimana i nakon govora Benedikta XVI. u Regensburgu. Na primjeru nogometne ekipe i škole Napretka, u kojoj su zastupljeni kao igrači i muslimani i pravoslavci, ilustrira kako se konkretno primjenjuje i uči dijalog. Suprotstavljajući se islamofobiji koja je na zapadu porasla nakon terorističkog napada u New Yorku 11. rujna 2001, dokazuje kako je pravi odgovor dijalog, a ne mržnja i sukob: „Dva su glavna razloga za dijalog: svakog čovjeka Bog je stvorio i Bog želi da se svaki čovjek spasi. U moju vjeru pripada dakle dijalog. Za mene je to obveza, a ne nekakva intelektualna ekshibicija.“
Tolerancija je zacijelo ključna vrednota modernih liberalnih društava. Zapad se s pravom diči kako je tijekom tri stoljeća razvijao i danas ugradio tu vrednotu u svoje ustave zasnovane na poštivanju ljudskih prava. No valja imati pred očima kako je ona nastajala u bjesomučnim sukobima i razaranjima vjerskih ratova koji su pustošili po Europi i svijetu od 16. do 18. stoljeća. O njoj pišu i za nju se zalažu filozofi poput Lockea i Voltairea. U vjerskim pitanjima tolerancija je u većem ili manjem stupnju bila poznata i prije prosvjetiteljstva u mnogim društvima – od staroga Rima koji je u svoj panteon uvrstio bogove raznih naroda do Osmanskoga Carstva, koje je na svoj način ostvarilo modus vivendi za različite vjeroispovijedi. Slijedeći načelo tolerancije, Topić poriče tvrdnju da vjera u biti ljude razdvaja, ali ističe potrebu priznavanja i prihvaćanja različnosti. Na upit jesu li katolici u Sarajevu ugroženi, odgovara: „Mislim da vjerska prava nisu upitna ovdje, pitanje su politička prava i nemaju ih u Sarajevu, a politika utječe na mnoga područja.“ Zagovara harmonizaciju odnosa sa susjedima te od Crkve i vjerskih zajednica očekuje da budu „kritička svijest društva“. Poziva se na riječi Hansa Künga da bez mira među religijama ne može biti trajnoga mira u svijetu. Premda vjere promiču dobro u svijetu, ipak priznaje kako „postoje pojedinci koji zloupotrebljavaju religiju i tako zavode široke mase da bi ostvarili svoju ideologiju. Islamska ulema bi trebala jasnije osuditi terorizam u ime vjere. Inače u ime vjere se ne smije ubijati, jer sve velike religije drže da je samo Bog stvoritelj i gospodar ljudskih života“. Toleranciju u pitanju vjere proširio je i na one koji sumnjaju u postojanje nadnaravne stvarnosti i vječnoga stvoritelja, na agnostike. Jasno je odgovorio u razgovoru za Zadarski list kako i agnostik „može biti predsjednik svih Hrvata“. Agnostik je bio i poznati engleski filozof Bertrand Russel koji je uhićen 1916. zato što se kao mirotvorac protivio mobilizaciji u rat. Zatvorski službenik koji je trebao prikupiti podatke o osobi uhićenika pitao ga je o njegovoj vjeroispovijedi. Russel je izjavio: „Ja sam agnostik. Uh, koliko mnogo religija postoji na svijetu“, začudio se službenik i uzdahnuo: „Ali na kraju krajeva svi mi ipak vjerujemo u jednoga istoga Boga.“ Naravno da agnostik ne mora vjerovati u jednoga i istoga Boga, no Topić kao vrstan teolog znade da kada djeluje dobro i za dobro tada potvrđuje postojanje božanske dobrote.
Ekumenizam propovijeda ne samo profesionalno nego i iz dubokoga unutarnjega osvjedočenja u praktičnom djelovanju, primjenjujući to načelo i u radu Napretka. Kao profesor na Vrhbosanskoj teologiji predaje između ostalih Ekumensku teologiju, Istočno bogoslovlje te Povijest i nauk islama. Bio je i član ekumenskog vijeća Biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, član međunarodnog komiteta Islam u Europi pri vijeću biskupskih konferencija Europe i Konferencija protestantskih europskih crkava. Na pluralnom prostoru Bosne i Hercegovine i šire ekumenizam za njega nije ograničen na približavanje kršćanskih crkava nego služi također kao podloga za otvaranje dijaloga prema židovskoj vjeri i islamu. U razgovoru za Hercegovačke novine izjavio je: „Ja cjelokupan rad Napretka vidim kao doprinos dijalogu, ekumenizmu u Bosni i Hercegovini i šire.“ Njemu je stoga Bosna i Hercegovina „povlašteno mjesto dijaloga, locus theologicus za dijalog i ekumenizam“.
Jasnoća i oštrina stavova kojom autor izriče ono što drugi prešućuju ili uvijeno govore svjedoči o hrabrosti i postojanosti osvjedočenja. Ne izbjegava poručiti međunarodnoj zajednici koje su konstrukcijske pogreške načinili pri prekrajanju Bosne i Hercegovine u Daytonu – od dva nefunkcionalna entiteta za tri naroda do toga „što je (Dayton) ostavio praktično sve ‘ratnike’ da uređuju buduću zemlju, što je protuprirodno“. Hrvatskim političarima jasno i oštro obrazlaže zašto nije moguće provesti podjelu na tri entiteta u ustroju koji sadrži funkcionalnu grešku, daje do znanja da je njihova dužnost biti u Sarajevu kada su nositelji državnih funkcija u glavnom gradu i ukazuje na mnoge druge „istine“ koje se ne slušaju uvijek s ugodom. Srpskim političarima u BiH poručuje da se ne može „vlastita sreća“ graditi na tuđoj nesreći. Na upit o vehabijama u BiH priznaje kako oni ne kriju svoju netoleranciju, ali izriče uvjerenje kako „svijet neće nikada prihvatiti da BiH bude islamska država“. Smatra da je velika odgovornost na bošnjačkim političarima kao pripadnicima naroda relativne većine da BiH čine mogućom i prihvatljivom za sve.
Zauzetost za dobro i pravednost, milosrđe i ljubav u društvu postavio je kao vlastiti kredo. Smatra kako svećenik treba biti ponajprije dobar čovjek, posjedovati dobro opće obrazovanje, a uz pastoralni rad skrbiti i za dobro ljudi u društvu: „Svećenička djelatnost po naravi je u stvari i društvena te stoga utječe na različita područja.“ Odgovarajući na pitanje o prinosu Crkve pravdi i sreći ljudi na zemlji, naglašuje: „Crkva treba biti kritička svijest u društvu, voditi računa o tome kako ljudi žive i u što vjeruju. Ono što se ne bi smjelo dogoditi, to je da svećenici postanu neki privilegirani stalež.“ Kao teolog znade da se dobro i pravednost ne postiže bez udjela.
Odgovornost za sebe i za društvo
Pozitivno mišljenje i optimizam ključne su odrednice koje leže u podlozi autorovih društvenih ciljeva i nastojanja. Svaku situaciju pokušava preokrenuti na dobro i promatrati pozitivno, stanje rata i sukoba preokrenuti na dijalog i pomirenje, umjesto točaka razdvajanja i razlika tražiti ono što je zajedničko i što spaja. U tom smislu i ulogu vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini promatra u pozitivnom svjetlu kada kaže: „U današnje vrijeme, kada je narod poprilično razočaran, ulogu vjerskih zajednica treba promovirati i razvijati baš na području dijaloga, liječenja ratnih rana i pomirenja. Mi imamo puno više zajedničkog, nego različitog i to zajedničko treba njegovati… Vjerske zajednice po naravi stvari trebaju biti od pomoći u prevladavanju svih problema, a posebno kod nas ovih post-ratnih. Ali ne treba preveliku odgovornost prebaciti na njih jer ipak vlast najviše utječe na ljudski život.“ Naravno, Franjo Topić ne pripada među naivne optimiste za koje je Voltaire kazao da su to oni čudaci koji tvrde kako je sve dobro kada ništa ne valja. On se drži misli što ju je izrekao veliki francuski filozof Henri Bergson: „Tko misli oštro, on je pesimist. Ali tko misli duboko, on je optimist!“
Autor se zalaže za dobro čovjeka i bolji svijet, za više pravednosti, dobrote i istine, a ne za bježanje od svijeta i izmicanje odgovornosti: „Svaki je čovjek odgovoran za sebe ali i za društvo. Tako razumijem i svoj angažman u Napretku… svaki je vjernik pozvan na društveno angažiranje jer je čovjek istovremeno osoba, ali i društveno biće. Pa je i po svojoj osnovnoj antropološkoj strukturi dužan baviti se i društvom da ovaj svijet i život budu bolji.“ Optimizam izvire iz konkretnoga društvenoga angažmana i zauzetosti za bližnjega. Dobrim djelima svijet se može popravljati, to dokazuje uspješna misija

Preuzeto iz: Vijenac 530 – 26. lipnja 2014.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s